Connect with us

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (5)

Objavljeno

on

…    “Plati ili zovem miliciju!” – opet je zaprijetio bucmasti mladić. Nastade muk. Glavaš je već stiskao samokres u džepu. Horvat se u to pojavi iza kamiona:

– “Kaj se gombate, dečki, ja bum platil. Koliko?”

Momak ga iznenadjeno pogleda: otkud ovaj ispade? Kad mu Horvat pruži 5000 dinara za napojnicu, on se zacrveni i novac hitro strpa u džep. bilo mu je žao i neugodno. (Po opisima Djordje Ličina u knjigi “Dvadeseti čovjek” može se primjetiti da se je koristio sudskim i udbaškim izvorima kao i izvorima JNA, pošto neke informacije odgovaraju iskazima Feljtona NH. Feljton NH kaže za vozača i vlasnika teretnjaka da je Franc Habernik kao i Djordje Ličina, dok tajni izvori JNA govore o Franka Nebernika,moja opaska, Otporaš.)

Teretnjak ponovno zatutnji i krene punim “gasom”. U unutrašnjosti zaklapa zvek metala. Adolf se nagne preko prozora u kabini i izvali:

– “Mogli smo na……”

– “Jašta” – odsutno potvrdi Glavaš. I opet zašutješe [pullquote_right]Svaki Hrvat kojem Krvatska nije tek riječ,već duša i znamen, je državotvorni Hrvat, za razliku od folklornih Hrvata. To su Bugojanci. Otporaš Slava im![/pullquote_right]

[pullquote_left]5.Dio[/pullquote_left]To su sitnice, ti dinari, misli Adolf. Kako da se na to nismo sjetili? Kao da je to bio neki problem otići u Austriju u banku i razmijeniti marke u dinare. Sitnica. A sitnice su prokleto važne ako ne i presudne u životu, kamoli…Koliko će još samo biti takvih sitnica? Adolf kao da je u mislima tjerao zle sumnje. Otkud samo naviru – kolebanje, sumnje i oklijevanje ne spadaju u moj svijet, svijet revolucije, – odgovorio je u sebi. To je produkt onih koji se medjusobno glodju, onih lamentiraju nad Bleiburgom tražeći krivce propasti, onih što patetično pozivlju u boj – a sami stoje na mrtvoj točki, kao upitnici, preživljući tužne uspomene iz slavne ili neslavne prošlosti. (Da, svi se mi volimo hvaliti “Stare Slave Djedovinom”, ali su rijetki oni – poput ovih Bugojanaca – koji bi se htijeli žrtvovati da i iza njih ostane tragova za “Stare Slave Djedovina”, moja opaska, Otporaš.)

SUSRET  S  MILICIJSKOM  PATROLOM

Pod ceradom nitko ni s kim ne razgovara. O čemu misle? Jedino Vidaka Buntića ne more ni misli ni brige. On već od Karlovca neprekidno nešto priča, šali se, zadirkuje, kao da ne ide u borbu nego na dernek. Prliću, Bakuli, Bešliću, Pavloviću, a donekle i Vegaru i Miletiću, to nije mrsko, no drugima, što jest – jest, iđu na živce te bezvezne šale zbrda zdola. Htjeli bi da mirno razgovaraju, snuju, planiraju. On im mrsi misli i stalno se maškari.

– “Neka, prestat će kad “šaran” zalaje. Hoće da i neće” – veli Vejsil Keškić.

– “Živi bili pa vidili …” dodade podrugljivo Prlić.

Iznenada zaškripiše kočnice. Opet su se svi našli na hrpi. Knez ugleda dva milicajca: jedan ostade u kolima, drugi izidje. Pod ceradom zavlada mrtvačka tišina. Glavaš samo što nije naletio na njihova kola. Bilo je to u Mrkonjić Gradu, oko šest sati navečer (22 lipnja).

– “Ti voziš protiv svih postojećih propisa. Pokažider vozačke isprave!”

Adolf protrlja oči kao da se tobož probudio iz duboka sna. Milicajac lista Habernikove isprave, gleda, okrće, prevrće, pa se izdere:

– “Moraš sudiji za prekršaj, odmah!”

Ilija protrne od straha, ali odglumi ravnodušnost i slegne ramenima.

– “Nemoj, druže – ubaci Adolf – Nijesmo krivi. Morali smo već biti u Jajcu.”

– “Šta se to mene tiče” – odgovori milicajac.

– “Ma znam, ja vas razumijem, bio sam i ja milicioner.”

“Gdje si bio na službi?” – upita odmah plava uniforma mekim glasom.

– “U Sarajevu – odvrati Adolf – i odma preskoči na kaznu – “Koliko mora platiti?”

– “Deset hiljada dinara.”

– Evi ti, ljudino, pedest hiljada – brez kusura. Svoji smo, burazere.” – On zinu. Motor zabruja. Milicajac se skloni malo na stranu da prodje i ostade na cesti otvorenih usta, buljeći za teretnjakom, koji se gubio u oblaku prašine.

” “Ukleto” vozilo se” – piše Dušan Janković u tendecioznoj knjižici “Teroristi u rukama naroda” – uz put zaustavljalo na servisnim stanicama, njegovi putnici su kupovali benzin i hranu, i nikom nisu pali u oči.” Stvarno: u Bugojnu su čak neki izišli i u Hotelu popili pivo i kavu.

PRED  ODLAZAK  U  ŠUMU

Istog dana oko 22 sata u noći, stigli su u Gornji Vakuf. Tu su se, izvan gradića, u Mehića Dragi – iskrcali. Kola su ostavili i povukli se stotinjak metara u goru. Habernik nije više strahovao za svoju sudbinu. (Djordje Ličina tvrdi da su se Hrvatski Revolucionarci iskrcali u 3 sata u subotu jutro 24 lipnja u selu Gračenici,moja opaska, Otporaš) Nakon izlaska iz Karlovca odriješili su ga i s njim prijateljski razgovarali. ( Uzelo bi mnogo dragocijenog vremena i prostora citirati sve nadojene mržnjom opise Djordja Ličine prema Hrvatskim Revolucionarcima. Nastojat ću skratiti i citirati sam potrebno, ravnanja radi, moja opaska, Otporaš.)

shuma

Ovdje je, medjutim, nastala opet druga situacija. Lomili su se što da učine: da ga ubiju ili puste. Ne znaju sami što je gore. Prvo, naravno sad ne dolazi u obzir, jer sad su, eto, ustali i oni od streljanja, koji su to sinoć tražili. Ambroz prišapne Buntiću da šofer ne čuje:

– “Čuvaj ga, Roćko, ko svoje oči!” – Roćko kimnu glavom i stane blizu Habernika, dok se drugi povukli podalje da se dogovore što će učiniti s vozačem Radenske. Francu ostade ukočen smijeh na ustima. “Gotov sam” – reću Buntiću, i poče tiho plakati.

Nakon dogovora Ambroz se vrati i sjede do Habernika. Tišina. Najednom reče: “Franc, slobodan si. Ali zapamti ovo: vozi ravno kući. Ne svraćaj se nigdje i ne pričaj nikome ništa, ako želiš vidjeti živu obitelj – ženu i djecu. Inače…”

– “Ma neću, kunem se” – upade Franc.

– “Inače, ponavljam, bekneš li ikome išta – ode ti obitelj. Svi od reda.” (Ovako nekako, po Globusovu izvještaju od 16 veljače 1996. izvori JNA opisuju puštanje na slobodu Franca Habernika. Po svoj prilici da im je tako i sami Franc Habernik ispričao kada ga je Udba ispitivala. Što je ovdje važno podvući je to da je Feljton NH ipak došao do dosta točnih informacija, moja opaska, Otporaš.)

– “Ne budi lud” – uplete se Vegar – i uze radio stanicu pozivajući tobože grupu koja se nalazi u Sloveniji nedaleko Francove obitelji. s druge strane javljao se netko (bio je to u stvari Stipe Ljubas, udaljen odatle oko 200 metara): “Halo, Feniks, ovdje Triglav, govorite.” Habernik nije više sumnjao. Vegar je točno dao preko radio stanice Habernikovu adresu: “Jasno, , jasno” – govorio je glas iz daljine – “javit ćemo se opet. Stop.”

Otporaš/Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari