Pratite nas

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (5)

Objavljeno

na

…    “Plati ili zovem miliciju!” – opet je zaprijetio bucmasti mladić. Nastade muk. Glavaš je već stiskao samokres u džepu. Horvat se u to pojavi iza kamiona:

– “Kaj se gombate, dečki, ja bum platil. Koliko?”

Momak ga iznenadjeno pogleda: otkud ovaj ispade? Kad mu Horvat pruži 5000 dinara za napojnicu, on se zacrveni i novac hitro strpa u džep. bilo mu je žao i neugodno. (Po opisima Djordje Ličina u knjigi “Dvadeseti čovjek” može se primjetiti da se je koristio sudskim i udbaškim izvorima kao i izvorima JNA, pošto neke informacije odgovaraju iskazima Feljtona NH. Feljton NH kaže za vozača i vlasnika teretnjaka da je Franc Habernik kao i Djordje Ličina, dok tajni izvori JNA govore o Franka Nebernika,moja opaska, Otporaš.)

Teretnjak ponovno zatutnji i krene punim “gasom”. U unutrašnjosti zaklapa zvek metala. Adolf se nagne preko prozora u kabini i izvali:

– “Mogli smo na……”

– “Jašta” – odsutno potvrdi Glavaš. I opet zašutješe [pullquote_right]Svaki Hrvat kojem Krvatska nije tek riječ,već duša i znamen, je državotvorni Hrvat, za razliku od folklornih Hrvata. To su Bugojanci. Otporaš Slava im![/pullquote_right]

[pullquote_left]5.Dio[/pullquote_left]To su sitnice, ti dinari, misli Adolf. Kako da se na to nismo sjetili? Kao da je to bio neki problem otići u Austriju u banku i razmijeniti marke u dinare. Sitnica. A sitnice su prokleto važne ako ne i presudne u životu, kamoli…Koliko će još samo biti takvih sitnica? Adolf kao da je u mislima tjerao zle sumnje. Otkud samo naviru – kolebanje, sumnje i oklijevanje ne spadaju u moj svijet, svijet revolucije, – odgovorio je u sebi. To je produkt onih koji se medjusobno glodju, onih lamentiraju nad Bleiburgom tražeći krivce propasti, onih što patetično pozivlju u boj – a sami stoje na mrtvoj točki, kao upitnici, preživljući tužne uspomene iz slavne ili neslavne prošlosti. (Da, svi se mi volimo hvaliti “Stare Slave Djedovinom”, ali su rijetki oni – poput ovih Bugojanaca – koji bi se htijeli žrtvovati da i iza njih ostane tragova za “Stare Slave Djedovina”, moja opaska, Otporaš.)

SUSRET  S  MILICIJSKOM  PATROLOM

Pod ceradom nitko ni s kim ne razgovara. O čemu misle? Jedino Vidaka Buntića ne more ni misli ni brige. On već od Karlovca neprekidno nešto priča, šali se, zadirkuje, kao da ne ide u borbu nego na dernek. Prliću, Bakuli, Bešliću, Pavloviću, a donekle i Vegaru i Miletiću, to nije mrsko, no drugima, što jest – jest, iđu na živce te bezvezne šale zbrda zdola. Htjeli bi da mirno razgovaraju, snuju, planiraju. On im mrsi misli i stalno se maškari.

– “Neka, prestat će kad “šaran” zalaje. Hoće da i neće” – veli Vejsil Keškić.

– “Živi bili pa vidili …” dodade podrugljivo Prlić.

Iznenada zaškripiše kočnice. Opet su se svi našli na hrpi. Knez ugleda dva milicajca: jedan ostade u kolima, drugi izidje. Pod ceradom zavlada mrtvačka tišina. Glavaš samo što nije naletio na njihova kola. Bilo je to u Mrkonjić Gradu, oko šest sati navečer (22 lipnja).

– “Ti voziš protiv svih postojećih propisa. Pokažider vozačke isprave!”

Adolf protrlja oči kao da se tobož probudio iz duboka sna. Milicajac lista Habernikove isprave, gleda, okrće, prevrće, pa se izdere:

– “Moraš sudiji za prekršaj, odmah!”

Ilija protrne od straha, ali odglumi ravnodušnost i slegne ramenima.

– “Nemoj, druže – ubaci Adolf – Nijesmo krivi. Morali smo već biti u Jajcu.”

– “Šta se to mene tiče” – odgovori milicajac.

– “Ma znam, ja vas razumijem, bio sam i ja milicioner.”

“Gdje si bio na službi?” – upita odmah plava uniforma mekim glasom.

– “U Sarajevu – odvrati Adolf – i odma preskoči na kaznu – “Koliko mora platiti?”

– “Deset hiljada dinara.”

– Evi ti, ljudino, pedest hiljada – brez kusura. Svoji smo, burazere.” – On zinu. Motor zabruja. Milicajac se skloni malo na stranu da prodje i ostade na cesti otvorenih usta, buljeći za teretnjakom, koji se gubio u oblaku prašine.

” “Ukleto” vozilo se” – piše Dušan Janković u tendecioznoj knjižici “Teroristi u rukama naroda” – uz put zaustavljalo na servisnim stanicama, njegovi putnici su kupovali benzin i hranu, i nikom nisu pali u oči.” Stvarno: u Bugojnu su čak neki izišli i u Hotelu popili pivo i kavu.

PRED  ODLAZAK  U  ŠUMU

Istog dana oko 22 sata u noći, stigli su u Gornji Vakuf. Tu su se, izvan gradića, u Mehića Dragi – iskrcali. Kola su ostavili i povukli se stotinjak metara u goru. Habernik nije više strahovao za svoju sudbinu. (Djordje Ličina tvrdi da su se Hrvatski Revolucionarci iskrcali u 3 sata u subotu jutro 24 lipnja u selu Gračenici,moja opaska, Otporaš) Nakon izlaska iz Karlovca odriješili su ga i s njim prijateljski razgovarali. ( Uzelo bi mnogo dragocijenog vremena i prostora citirati sve nadojene mržnjom opise Djordja Ličine prema Hrvatskim Revolucionarcima. Nastojat ću skratiti i citirati sam potrebno, ravnanja radi, moja opaska, Otporaš.)

shuma

Ovdje je, medjutim, nastala opet druga situacija. Lomili su se što da učine: da ga ubiju ili puste. Ne znaju sami što je gore. Prvo, naravno sad ne dolazi u obzir, jer sad su, eto, ustali i oni od streljanja, koji su to sinoć tražili. Ambroz prišapne Buntiću da šofer ne čuje:

– “Čuvaj ga, Roćko, ko svoje oči!” – Roćko kimnu glavom i stane blizu Habernika, dok se drugi povukli podalje da se dogovore što će učiniti s vozačem Radenske. Francu ostade ukočen smijeh na ustima. “Gotov sam” – reću Buntiću, i poče tiho plakati.

Nakon dogovora Ambroz se vrati i sjede do Habernika. Tišina. Najednom reče: “Franc, slobodan si. Ali zapamti ovo: vozi ravno kući. Ne svraćaj se nigdje i ne pričaj nikome ništa, ako želiš vidjeti živu obitelj – ženu i djecu. Inače…”

– “Ma neću, kunem se” – upade Franc.

– “Inače, ponavljam, bekneš li ikome išta – ode ti obitelj. Svi od reda.” (Ovako nekako, po Globusovu izvještaju od 16 veljače 1996. izvori JNA opisuju puštanje na slobodu Franca Habernika. Po svoj prilici da im je tako i sami Franc Habernik ispričao kada ga je Udba ispitivala. Što je ovdje važno podvući je to da je Feljton NH ipak došao do dosta točnih informacija, moja opaska, Otporaš.)

– “Ne budi lud” – uplete se Vegar – i uze radio stanicu pozivajući tobože grupu koja se nalazi u Sloveniji nedaleko Francove obitelji. s druge strane javljao se netko (bio je to u stvari Stipe Ljubas, udaljen odatle oko 200 metara): “Halo, Feniks, ovdje Triglav, govorite.” Habernik nije više sumnjao. Vegar je točno dao preko radio stanice Habernikovu adresu: “Jasno, , jasno” – govorio je glas iz daljine – “javit ćemo se opet. Stop.”

Otporaš/Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marijana Petir: Idem na izbore s HDZ-om

Objavljeno

na

Objavio

Marijana Petir, saborska zastupnica u dva mandata i donedavna europarlamentarka, donijela je ovog vikenda odluku – na izbore će izaći kao nezavisna zastupnica na listi HDZ-a u VI. izbornoj jedinici koja pokriva njenu rodnu Sisačko-moslavačku županiju, dio Zagrebačke županije i dio Grada Zagreba.

Iako je imala i ponudu Škorina Domovinskog pokreta, odlučila se za suradnju s HDZ-om kojem je sada donijela kapital od gotovo 48.000 preferencijalnih glasova, koliko ih je osvojila na izborima za Parlament EU. No, kako tada nije pristala na uvjet premijera Andreja Plenkovića da se učlani u HDZ, na izbore je izašla samostalno te je za dlaku ostala bez novog mandata u EU, a HDZ bez pobjede na izborima.

Što se u međuvremenu promijenilo, zašto je prihvatila suradnju s HDZ-om, vidi li suradnju s Domovinskim pokretom nakon izbora i je li odustala od zalaganja za HSS, neka su od pitanja na koja je Jutarnji list pokušao doznati odgovor.

Kada ste dobili prve ponude za pregovore oko izlaska na parlamentarne izbore i od koga?

– Gotovo u isto vrijeme dobila sam poziv za suradnju iz HDZ-a i Domovinskog pokreta te sam razgovarala s gospodinom Plenkovićem i gospodinom Škorom. Jasno sam istaknula da se ne planiram učlanjivati ni u jednu stranku i da želim ostati nezavisna te da mi je važno da se za nastavak razgovora prihvati moj program i vrijednosti koje zastupam.

Kako su tekli pregovori s Domovinskim pokretom, kakvu viziju razvoja Hrvatske vam je ponudio Škoro i koja je trebala biti vaša uloga?

– Razgovori su bili konstruktivni, sadržajni i okrenuti budućnosti. I gospodin Škoro i ja želimo dobro Hrvatskoj, no putevi kako to postići nam se u nekim dijelovima razlikuju.

Politički ste pozicionirani u desnom demokršćanskom centru kojem naginju mnogi njegovi članovi u programu za spas i revitalizaciju ruralnih krajeva. Za to se i vi zalažete i za to ste se borili kao europarlamentarka. Gdje su zapeli pregovori?

– Za svoju borbu za poljoprivrednike i opstanak sela proglašena sam prošle godine najboljom europskom zastupnicom i za to sam dobila europskog oskara. To je tema koju dobro poznajem i smatram da je još jako puno posla pred nama. Hrvatsku treba ekonomski osnažiti, oživjeti hrvatsko selo, narodu vratiti nacionalni optimizam i sačuvati naše vrijednosti.

To ne može napraviti nitko od nas sam već to moramo raditi zajedno, koristeći naravno i prednost našeg članstva u EU i iskustva drugih država članica koje itekako uspješno štite svoju domaću poljoprivrednu proizvodnju, ali i prehrambenu industriju. Izuzetno je važno jačati suverenitet Hrvatske, a to je moguće jakim pozicioniranjem Hrvatske u Europi, a ne protiv Europe, u suradnji s drugim državama, a ne protiv drugih.

Pozicija Hrvatske i premijera Plenkovića u Europi je dobra, o čemu svjedoči i 10 milijardi eura koji su Hrvatskoj odobreni za pomoć iz EU, kao i dodatnih 15 milijardi eura koji su izdvojeni za ruralni razvoj EU gotovo u posljednji trenutak.

Nije mi još jasno zašto ste uopće pristali pregovarati s HDZ-om kada su vas ucjenjivali ulaskom u stranku da biste kao članica EPP-a bili na njihovoj izbornoj listi za Parlament EU samo godinu dana prije. Vi niste ušli i izgubili ste mandat, a oni gotovo dva. Što se u međuvremenu promijenilo?

– Nastojim prošlost ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti zbog Hrvatske. Ja sam nezavisna kandidatkinja i nisam se učlanila u HDZ. Moj cilj je provoditi projekte koji su važni za Hrvatsku i naš narod, a to neće biti moguće ako na vlast dođe ljevica jer se živo sjećamo njihova maćehinskog odnosa prema hrvatskom selu i seljaku.

Nije mi jasno kako do danas bivši SDP-ov ministar Tihomir Jakovina nije odgovarao zbog neodgovornog upravljanja resorom poljoprivrede jer je čak i Europska komisija morala reagirati na njegovo sumnjivo raspodjeljivanje europskog novca. Sjećamo se i njihova prezira spram onih koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo.

Podsjetit ću vas samo na hajku koja se provodila protiv svih koji su bili za referendum za brak ili onih koji sudjeluju u Hodu za život. Dakle, ako dođe do rasipanja glasova od centra prema desno, pobijedit će ljevica, a to bi značilo dugoročnu štetu za Hrvatsku ne samo u gospodarskom smislu nego bi izazvalo i demokratski deficit.

O čemu ste pregovarali s premijerom. Jeste li dobili mjesto koje jamči ulazak u Sabor ili ste tražili i dodatne garancije za nastavak karijere u poljoprivredi i razvoju ruralnih područja nakon izbora?

– Predmet našeg razgovora bili su programi i vizija kakva Hrvatska treba biti, gdje su učinjeni propusti, a gdje možemo napraviti više i kako to ostvariti. Razgovarali smo o konkretnim potezima koje treba napraviti kako bismo pomogli našim poljoprivrednicima da riješe problem poljoprivrednog zemljišta, što je preduvjet za razvoj poljoprivrede, kako bismo suzbili nepoštenu trgovačku praksu koja je rak-rana naše poljoprivrede, kako bismo smanjili uvoz propisujući kvalitetu domaćih proizvoda, kako bismo podrškom mladima postigli generacijsku obnovu, kako bismo odmjerenim poreznim politikama potaknuli plasman hrvatskog poljoprivrednog proizvoda u turizmu…

Da bismo mogli provoditi programe u korist naših poljoprivrednika i hrvatskog sela, treba nam stabilnost i funkcionalna Vlada koja će biti u stanju uspješno se nositi s ekonomskim izazovima, ali i na ispravan način predvidjeti raspodjelu financijskih sredstava za buduće proračunsko razdoblje jer smo svjedoci da je program ruralnog razvoja koji je izradila SDP-ova Vlada za ovo proračunsko razdoblje bio potpuni promašaj. Milijarde su otišle u vjetar, a sela su šaptom pala.

Koji je bio vaš argument kada ste donijeli odluku?

– Sasvim je realno da će ili HDZ ili SDP dati mandatara – ovisi tko od njih osvoji više mandata. U krizi u kojoj se nalazimo jasno je da državu treba voditi netko s iskustvom. Osobno ne želim ni na koji način pridonijeti rasipanju glasova od centra prema desno i na taj način pomoći lijevoj koaliciji da dobije priliku sastavljati Vladu.

Svima je jasno da Hrvatska nema vremena za eksperimente, a dolazak ljevice na vlast i njihovo uhodavanje sigurno ne bi bio dobitak za Hrvatsku. Želim da glasovi za mene budu doprinos boljoj Hrvatskoj, okrenutoj prema budućnosti i napretku.

Niste mi odgovorili jeste li razgovarali o mjestu na izbornoj listi?

– Razgovarali smo i o tome, no u prvom planu naših razgovora bili su programi.

Kako procjenjujete izglede HDZ-a na izborima, jer analitičari kažu da će za većinu trebati koalirati. Što ako izborni rezultat ponudi Domovinski pokret i Most, osim manjinaca na koje svi računaju?

– Vjerujem da građani mogu dobro procijeniti tko je u stanju voditi državu, a tko misli da je država njegova igračka. Vjerujem da će HDZ uz podršku nas neovisnih osvojiti većinu mandata i moj je stav da suradnja sa svima koji su programski i vrijednosno bliski demokršćanskoj ideji uopće ne bi trebala biti upitna.

Zato bi bilo važno voditi računa i o riječima koje čujemo posljednjih dana sa svih strana, a kampanja nije niti počela. U političke rasprave ne bi se smjelo uvlačiti obitelji i spuštati napade na osobnu razinu već se sučeliti programima i idejama i pri tome štititi svoje i dostojanstvo drugih.

U obilju vaših nedavnih aktivnosti na društvenim mrežama ističu se brojne koje bi premijeru i HDZ-u bile dobre kao spona s dijelom desnog kršćanskog centra poput zabrane rada nedjeljom. Koliko su ti glasovi važni za ove izbore?

– Borim se za ono što mislim da je ispravno i nerijetko sam u brojnim borbama vrlo usamljena. Ponekad mi i oni sami koji traže pomoć kažu da su svjesni da im nitko neće pomoći jer to što njih muči ne donosi glasove, ali se obraćaju meni jer znaju da ja neću okrenuti glavi na drugu stranu. Pitanje slobodne nedjelje je civilizacijsko pitanje.

To je pitanje borbe za dostojanstveno radno vrijeme zaposlenih u trgovini, od kojih većinu čine žene, i to žene koje su već s 18 godina počele raditi, a rade i po 3 tjedna u kontinuitetu bez i jednog dana odmora za minimalac. Zamislite takvim tempom raditi 20 godina, što to znači za zdravlje trgovkinja i što to znači za obitelj?!

No nije li istina da nedjeljom kupujemo sve što ne možemo kupiti od ponedjeljka do subote?

– Ne. Istraživanje koje sam provela pokazalo je da više od 80% ispitanika smatra da treba uvesti slobodnu nedjelju i glavni razlog koji navode jest da je nedjelja dan za obitelj. Zakon koji je Vlada uputila u proceduru ocjenjujem kao pozitivan korak prema traženju trajnog rješenja tog problema.

Gdje vidite svoje mjesto u budućem političkom djelovanju?

– Hrvatska je moj dom i moja ljubav. Dat ću sve od sebe da budem ono što sam uvijek i bila – narodna zastupnica.

Sva mjesta koja zastupnici HSS-a imaju poklon su SDP-a

Pratite svoj HSS izdaleka. Kritizirate Krešu Beljaka, ali on dobro politički pliva, ima dosta zastupnika, a i u ovoj koaliciji bi to mogao ostvariti. Je li vrijeme da se pomirite s činjenicom da je starom HSS-u mjesto u ropotarnici povijesti?

– Sva mjesta koja sadašnji zastupnici HSS-a imaju su poklon SDP-a. Ona nisu rezultat rada nekoga od njih niti glasova koje su osvojili. Neprepoznatljivi su, sami sebi dostatni, nije ih briga za stranku i članstvo i opet će se uhljebiti jer zna SDP da oni sami po sebi ne vrijede ništa, no časno ime HSS još ima povijesno značenje u kolektivnoj svijesti naroda. Zato se nadam da HSS neće završiti u ropotarnici već da će iz HSS-a i iz hrvatske politike nestati oni koji su poslani da unište HSS.

Znači li to da ne odustajete od sudjelovanja u obnovi HSS-a nakon Beljaka?

– Još se s nekoliko entuzijasta borim za HSS i cijeli predmet je na Visokom upravnom sudu. Budući da sam izbačena iz stranke jer sam kritizirala Beljakov način upravljanja strankom i najavila svoju kandidaturu za predsjednicu, to je jedini način na koji se mogu boriti.

Često kritizirate i novog predsjednika. “Ne valja mu himna, nisu mu dobre skulpture velikana, pa ni ratni simboli, a sada ni datum Dana državnosti”, navodite. Što je sljedeće?

– Ja poštujem dužnost predsjednika, no ne mogu prihvatiti da se predsjednik s prezirom odnosi prema hrvatskim braniteljima, da napušta obilježavanje obljetnice Bljeska usred intoniranja himne, da kaže da ne priznaje Dan državnosti države čiji je predsjednik, da smatra da časnici hrvatske pobjedničke vojske ne zaslužuju dobiti pohvale za uspjehe koje postižu, a koje bi im on kao vrhovni zapovjednik uz čestitku trebao uputiti…

Ne, neću nabrajati dalje, ali moram reći da me duboko rastužuje da je na čelu Hrvatske netko tko svojim ponašanjem pokazuje da ne voli i ne poštuje svoju državu i svoj narod.

Zlatko Šimić / Jutarnji list

Davor Ivo Stier ide na HDZ-ovu listu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari