Pratite nas

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (5)

Objavljeno

na

…    “Plati ili zovem miliciju!” – opet je zaprijetio bucmasti mladić. Nastade muk. Glavaš je već stiskao samokres u džepu. Horvat se u to pojavi iza kamiona:

– “Kaj se gombate, dečki, ja bum platil. Koliko?”

Momak ga iznenadjeno pogleda: otkud ovaj ispade? Kad mu Horvat pruži 5000 dinara za napojnicu, on se zacrveni i novac hitro strpa u džep. bilo mu je žao i neugodno. (Po opisima Djordje Ličina u knjigi “Dvadeseti čovjek” može se primjetiti da se je koristio sudskim i udbaškim izvorima kao i izvorima JNA, pošto neke informacije odgovaraju iskazima Feljtona NH. Feljton NH kaže za vozača i vlasnika teretnjaka da je Franc Habernik kao i Djordje Ličina, dok tajni izvori JNA govore o Franka Nebernika,moja opaska, Otporaš.)

Teretnjak ponovno zatutnji i krene punim “gasom”. U unutrašnjosti zaklapa zvek metala. Adolf se nagne preko prozora u kabini i izvali:

– “Mogli smo na……”

– “Jašta” – odsutno potvrdi Glavaš. I opet zašutješe [pullquote_right]Svaki Hrvat kojem Krvatska nije tek riječ,već duša i znamen, je državotvorni Hrvat, za razliku od folklornih Hrvata. To su Bugojanci. Otporaš Slava im![/pullquote_right]

[pullquote_left]5.Dio[/pullquote_left]To su sitnice, ti dinari, misli Adolf. Kako da se na to nismo sjetili? Kao da je to bio neki problem otići u Austriju u banku i razmijeniti marke u dinare. Sitnica. A sitnice su prokleto važne ako ne i presudne u životu, kamoli…Koliko će još samo biti takvih sitnica? Adolf kao da je u mislima tjerao zle sumnje. Otkud samo naviru – kolebanje, sumnje i oklijevanje ne spadaju u moj svijet, svijet revolucije, – odgovorio je u sebi. To je produkt onih koji se medjusobno glodju, onih lamentiraju nad Bleiburgom tražeći krivce propasti, onih što patetično pozivlju u boj – a sami stoje na mrtvoj točki, kao upitnici, preživljući tužne uspomene iz slavne ili neslavne prošlosti. (Da, svi se mi volimo hvaliti “Stare Slave Djedovinom”, ali su rijetki oni – poput ovih Bugojanaca – koji bi se htijeli žrtvovati da i iza njih ostane tragova za “Stare Slave Djedovina”, moja opaska, Otporaš.)

SUSRET  S  MILICIJSKOM  PATROLOM

Pod ceradom nitko ni s kim ne razgovara. O čemu misle? Jedino Vidaka Buntića ne more ni misli ni brige. On već od Karlovca neprekidno nešto priča, šali se, zadirkuje, kao da ne ide u borbu nego na dernek. Prliću, Bakuli, Bešliću, Pavloviću, a donekle i Vegaru i Miletiću, to nije mrsko, no drugima, što jest – jest, iđu na živce te bezvezne šale zbrda zdola. Htjeli bi da mirno razgovaraju, snuju, planiraju. On im mrsi misli i stalno se maškari.

– “Neka, prestat će kad “šaran” zalaje. Hoće da i neće” – veli Vejsil Keškić.

– “Živi bili pa vidili …” dodade podrugljivo Prlić.

Iznenada zaškripiše kočnice. Opet su se svi našli na hrpi. Knez ugleda dva milicajca: jedan ostade u kolima, drugi izidje. Pod ceradom zavlada mrtvačka tišina. Glavaš samo što nije naletio na njihova kola. Bilo je to u Mrkonjić Gradu, oko šest sati navečer (22 lipnja).

– “Ti voziš protiv svih postojećih propisa. Pokažider vozačke isprave!”

Adolf protrlja oči kao da se tobož probudio iz duboka sna. Milicajac lista Habernikove isprave, gleda, okrće, prevrće, pa se izdere:

– “Moraš sudiji za prekršaj, odmah!”

Ilija protrne od straha, ali odglumi ravnodušnost i slegne ramenima.

– “Nemoj, druže – ubaci Adolf – Nijesmo krivi. Morali smo već biti u Jajcu.”

– “Šta se to mene tiče” – odgovori milicajac.

– “Ma znam, ja vas razumijem, bio sam i ja milicioner.”

“Gdje si bio na službi?” – upita odmah plava uniforma mekim glasom.

– “U Sarajevu – odvrati Adolf – i odma preskoči na kaznu – “Koliko mora platiti?”

– “Deset hiljada dinara.”

– Evi ti, ljudino, pedest hiljada – brez kusura. Svoji smo, burazere.” – On zinu. Motor zabruja. Milicajac se skloni malo na stranu da prodje i ostade na cesti otvorenih usta, buljeći za teretnjakom, koji se gubio u oblaku prašine.

” “Ukleto” vozilo se” – piše Dušan Janković u tendecioznoj knjižici “Teroristi u rukama naroda” – uz put zaustavljalo na servisnim stanicama, njegovi putnici su kupovali benzin i hranu, i nikom nisu pali u oči.” Stvarno: u Bugojnu su čak neki izišli i u Hotelu popili pivo i kavu.

PRED  ODLAZAK  U  ŠUMU

Istog dana oko 22 sata u noći, stigli su u Gornji Vakuf. Tu su se, izvan gradića, u Mehića Dragi – iskrcali. Kola su ostavili i povukli se stotinjak metara u goru. Habernik nije više strahovao za svoju sudbinu. (Djordje Ličina tvrdi da su se Hrvatski Revolucionarci iskrcali u 3 sata u subotu jutro 24 lipnja u selu Gračenici,moja opaska, Otporaš) Nakon izlaska iz Karlovca odriješili su ga i s njim prijateljski razgovarali. ( Uzelo bi mnogo dragocijenog vremena i prostora citirati sve nadojene mržnjom opise Djordja Ličine prema Hrvatskim Revolucionarcima. Nastojat ću skratiti i citirati sam potrebno, ravnanja radi, moja opaska, Otporaš.)

shuma

Ovdje je, medjutim, nastala opet druga situacija. Lomili su se što da učine: da ga ubiju ili puste. Ne znaju sami što je gore. Prvo, naravno sad ne dolazi u obzir, jer sad su, eto, ustali i oni od streljanja, koji su to sinoć tražili. Ambroz prišapne Buntiću da šofer ne čuje:

– “Čuvaj ga, Roćko, ko svoje oči!” – Roćko kimnu glavom i stane blizu Habernika, dok se drugi povukli podalje da se dogovore što će učiniti s vozačem Radenske. Francu ostade ukočen smijeh na ustima. “Gotov sam” – reću Buntiću, i poče tiho plakati.

Nakon dogovora Ambroz se vrati i sjede do Habernika. Tišina. Najednom reče: “Franc, slobodan si. Ali zapamti ovo: vozi ravno kući. Ne svraćaj se nigdje i ne pričaj nikome ništa, ako želiš vidjeti živu obitelj – ženu i djecu. Inače…”

– “Ma neću, kunem se” – upade Franc.

– “Inače, ponavljam, bekneš li ikome išta – ode ti obitelj. Svi od reda.” (Ovako nekako, po Globusovu izvještaju od 16 veljače 1996. izvori JNA opisuju puštanje na slobodu Franca Habernika. Po svoj prilici da im je tako i sami Franc Habernik ispričao kada ga je Udba ispitivala. Što je ovdje važno podvući je to da je Feljton NH ipak došao do dosta točnih informacija, moja opaska, Otporaš.)

– “Ne budi lud” – uplete se Vegar – i uze radio stanicu pozivajući tobože grupu koja se nalazi u Sloveniji nedaleko Francove obitelji. s druge strane javljao se netko (bio je to u stvari Stipe Ljubas, udaljen odatle oko 200 metara): “Halo, Feniks, ovdje Triglav, govorite.” Habernik nije više sumnjao. Vegar je točno dao preko radio stanice Habernikovu adresu: “Jasno, , jasno” – govorio je glas iz daljine – “javit ćemo se opet. Stop.”

Otporaš/Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Događaji

Osječko-baranjska županija pristupila Zakladi Vrhbosanske nadbiskupije

Objavljeno

na

Objavio

Osječko-baranjska županija pristupila Zakladi Vrhbosanske nadbiskupije

Pomoći svom narodu bez obzira gdje se on nalazi smatram našom dužnošću. Do sada smo kroz različite projekte pomagali Hrvatima u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a danas smo pristupili Zakladi Vrhbosanske nadbiskupije zajedno s 11 općina, 8 gradova, 4 županije i 11 tvrtki iz Republike Hrvatske. Nastavit ćemo i u budućnosti pomagati opstojnost hrvatskog naroda u BiH, komentirao je Ivan Anušić.

Potpisivanjem ugovora danas (9. srpnja 2020. godine) Zakladi Vrhbosanske nadbiskupije pristupilo je 36 novih članova; 11 općina, 8 gradova, 5 županija i 11 tvrtki iz Republike Hrvatske. Na prigodnoj svečanosti održanoj u Hotelu Lav u Vukovaru sudjelovao je i župan Ivan Anušić te potpisao Ugovor o pristupanju Osječko-baranjske županije ovoj Zakladi.

– Osječko-baranjska županija je i do sada podupirala projekte na području Bosne i Hercegovine te Srbije kako bi pomogli Hrvatima koji žive u tim zemljama i kojima je potrebna pomoć matične države. Do sada smo kroz određene projekte pomoći Hrvatima u BiH dali 240.000 kuna, a danas potpisanim ugovorom nastavit ćemo pomagati kroz Zakladu. Pozivam i druge županije, gradove i općine da nam se pridruže u pomoći našem narodu i njegovom opstanku u BiH – rekao je župan Anušić.

Osječko-baranjska županija je odobrila početnu donaciju u iznosu od 15.000,00 kuna, a daljnje pomaganje ovisit će o aktivnostima i projektima Zaklade.

– Kad se posadi jedna biljka jako je važno zalijevati ju da naraste, što upravo činimo sa Zakladom. Sva prikupljena sredstva usmjerit će se prema ciljevima po kojima je zamišljanja, od pomoći mladima i raznim strukturama koje tamo žive do obnove zdanja. Svi mogu biti sigurni da će novci biti transparentno ugrađeni, kako traži i Statut Zaklade – rekao je vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić te zahvalio svim donatorima, od Vlade RH i gospodarskih subjekata do ostalih dobročinitelja.

Među prvim prioritetima Zaklade je dovršenje zgrade bogoslovnog sjemeništa i dječjeg vrtića u Sarajevu.

Zaklada Vrhbosanske nadbiskupije, sa sjedištem u Vukovaru, osnovana je odlukom Ekonomskog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije 10. prosinca 2019. godine. Njena misija je promicanje i podržavanje djelatnosti kojima se unapređuje humanitarni rad i potiče težnje za unapređivanje ljudskog i kršćanskog dostojanstva svakog čovjeka u društvu. Svoje je djelovanje usmjerila na dobrobit svih članova društva, a posebice ranjivih skupina te promicanju kršćanskih vrijednosti.

Zaklada je osnovana sa svrhom:

pokretanja inicijative, kao i samo osnivanje, izgradnja, uređivanje i opremanje domova za stare i nemoćne,
pružanja raznih oblika potpore starim, nemoćnim i bolesnim osobama,
sudjelovanja u financiranju obnove i opremanja objekata u kojima prebivaju djeca predškolske dobi, učenici i studenti,
potpore fizičkim osobama (obiteljima u potrebi) i pravnim osobama koje provode programe i projekte usmjerene na dobrobit djece i mladih,
dodjele novčane potpore učenicima i studentima tijekom njihovog redovitog školovanja,
prikupljanja novčanih sredstava za pomoć u ostvarivanju drugih projekata Vrhbosanske nadbiskupije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari