NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (8)

  UZBUNA U PROTIVNIČKOM TABORU

[dropcap]Š[/dropcap]efovi Udbe iz Bugojna i Gornjeg Vakufa, Djelo i Enis Granić, nisu u prvi mah vjerovali u lovačke priče o hrvatskoj vojsci u Raduši. Ali, da bi se osigurali, nazvali su Sekreterijat unutrašnjih poslova u Sarajevu. Tražili su Antu Miljasa, republičkog sekretara za unutrašnje poslove. S druge strane javio se Miljasov pomoćnik, Duško Zgonjanin, koji je saslušao izvještaj, premda ni on nije u sve skupa puno vjerovao, niti je znao šta bi učinio. Nazvao je CK BiH, no netko mu je birokratski odgovorio kako to ” ne spada u njihov resor”. Znao je da je za to nadležna centrala u Beogradu. Nije se usudjivao zvati, jer o tome nitko ništa nije najavio. Naprotiv, u zadnjem tajnom izvještaju od 17.VI.72., kojeg je potpisao Mišković, kategorišno su odbačene takve verzije. Tamo je jedino podvučeno da treba pooštriti kontrolu nad “našim radnicima u inostranstvu”. (Nameće se sada potreba ovdje reći par riječi o toj “pooštrenosti kontrole” nad radnicima u “inostranstvu” koji su kod nas u emigraciji bili poznati – jedino i isključivo – kao “Pasošari”. Ti “pasošari su se nas emigranata bojali kao vrag tamjana. Primjera radi navest ću slučaj kada sam s prijateljom u kolovozu 1964 godine iz Pariza otišao u Njemačku i Austriju posjetiti prijatelje i rodijake, bilo ih je koji nas nisu htjeli ni vidjeti. Jednostavno su se pokrili po glavi i ispod ogrnjača su sa nama razgovarali. Na svaki desetak “pasošara” bio je jedan ili više udbaša doušnika, koji su na sve vrebali i svoje centrale obavještavali,moja opaska, Otporaš)

[quote]Kada je u pitanju ISTINA, tad se stvore dva tabora, jedan koji sustavno napada, a drugi koji sustavno brani. Bugojanski VITEZOVI su ISTINA! Oni su istinom i svojim životima svjedočili svoju ljubav za Hrvatsku. Otporaš.[/quote]

Istovremeno u Sloveniji: nakon što se Franc Habernik njie na vrijeme vratio kući, njegova je žena prijavila mariborskoj miliciji nestanak muža. Čim je Franc stigao kući, povikao je s vrata izbezumljeno: “Jeste li živi?” (Po ovom opisu Franc Habernik je održao svoju riječ da neće nikom ništa govoriti dok ne dodje svojoj kući. Ali po sarajevskom službenom izvještaju, “Neberenik (Habernik, mo, Otporaš) se nije potpuno držao dogovora. Policiju je nazvao iz jednog motela na auto-cesti Zagreb – Beograd, otprilike na polovici puta izmedju Bugojna i Dravograda”. (Ovdje bi sada trebalo uzeti kartu i usporediti odprilike tu polovicu puta izmedju Bugojna i Dravograda. Po jugoslavenskom običaju ništa nije označeno niti odredjeno. Sve je “snadji se druže”, moja opaska, Otporaš) Dok je pričao ženi što se s njim odigralo, milicija je banula na vrata. Pitali su ženu za Franca. Franc im je sakrio pravu istinu. Uto se uplela njegova žena, kojoj se otela riječ “hrvatski borci”.

Tako su istodobno u Beogradsku centralnu Udbu stigla dva izvještaja – sarajevski i ljubljanski. Šef savezne Udbe, Mišković, odmah je referirao Titu, koji je bijesomučno zatražio najbržu likvidaciju svih gerilaca. (Dakle, Tito ostaje Tito. Sve se mora rješavati po najbržem planu likvidacije, kada se radi o Hrvatima. Nažalost, Hrvati su to iskusili i osjetili od Blejburga pa sve do Rumunjske granice, gdje se je postupala po “najbržoj likvidaciji”, moja opaska, Otporaš)

Šef bosansko-hercegovačke Udbe, Miljas, sazvao je noćnu sjednicu, na koju je iz Beograda doletio udbaški funcionar Luka Banović. Formiran je štab na čije su čelo došli general Franjo Herljević (tadašnji šef staba teretorijalne obrane za BiH), pukovnik Dragan Marić, komandant specijalnog odreda iz Beograda, i Duško Zgonjanin, pomoćnik šefa Udbe za BiH.

Dne 24.VI.72. podignuta je uzbuna u 35 općina Bosne i Hercegovine (28.VI.72. to je prošireno i na Dalmaciju). Stvoreno je navrat-na-nos (moj otac Petar Boban, Gabrića mi je pričao o Božiću te godine u San Franciscu da je bilo upravo tako “zbrda-zdola”, mo, Otporaš) 6 četa takozvanih “dobrovoljaca”. A zapravo, u Širokom Brijegu javila su se samo 4 stvarna dobrovoljca, u Duvnu 2, u Prozoru 7 itd. Svi ostali su bili prisilno mobilizirani pod maskom “općenarodne obrane”. U akciju su bačene kompletne milicijske snage iz BiH s milicijskom školom iz Butmira. U stanje uzbune stavljene su jedinice VII. vojne oblasti, kao i zrakoplovstvo u Jesenicama kod Mostara, u Zemuniku i Rajlovcu.

Udba je srljala od sela do sela, slušala, pitala, ne bi li štogod saznala. Širile su se dezinformacije kako su četnici upali, čemu su poneki i nasjeli, pa su zato krenuli u obračun. (Vidi sada udbaško/srpsko/četnicko/jugoslavenskog posla! Huškati narod, i to hrvatski, na taj način da su četnicu upali, kako bi što lakiše osjetili puls/bilo načeg hrvatskog naroda, staviti ga u prve borbene linije, pa neka Hrvat Hrvata ubija. To je njihova taktika još iz prošlog rata, kada su zarobljene Domobrane stavljali u prve vatrene linije, tako da su s jedne strane bile HOS, s druge Domobrani a iza ovih, tj. Domobrana, borci, partizani NOB, moja opaska, Otporaš) Udbaški funkcionar Ivan Lasić-Gorankić operirao je Širokim Brijegom, Jerko Bradica u Mostaru, Rade Vukojević u Ljubšskom, Slavo Vrdoljak u Grudama, Niko Ostojić-Zukić u Posušju, Ilija Stanišić po Duvnu, Ban u Livnu, Tomislav Burtović i Hasan Burgić po Rami i Prozoru, Djulejman Budić na području Gornjeg Vakufa, Ričice, Lužana i Voljice. Kamo god su prolazili, narod ih je bojkotirao. Nitko im njie htio izići u susret, niti dati bilo kakve informacije. Buratović je sam priznao kako je u Rami “naišao na tvrdi zid”.

Puk. Dražan Marić, bacio je “specijaliste” iz Beograda helekopterima na Radušu. Za zapovjednika postavljen je kapetan I klase Miloć Popović. Duvanjski, livanjski o prozorski “dobrovoljci” ubačeni su u prve redove. Iza njih stežu obruč jedinice JNA. Milicija s Udbom krstari po selima. Svuda cure mrtve straže. Kretanje je noću zabranjeno. Pravi rat.

Što vi mislite o ovoj temi?