Pratite nas

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE (9)

Objavljeno

na

…  Adolf leži u travi i unosi na topografskoj karti crvene i plave kružiće. (Po svoj prilici su te bilješke i kružići koje je sastavio Adolf Andrić neposredno prije prvog borbenog okršaja, a sada se nalaze na stranici 77 već spomenutig GLOBUSA, kojeg je generalstab JNA “pripremio” i strogo u tajnosti čuvao sve do globusova otkrića, moja opaska, Otporaš) Oko njega su i ostali. Miletić, koji je s jele promatrao okolicu dalekozorom, iznenada dojavi: “Netko trči, dijete!” Ambroz se munjevitom brzinom isprsi pred dječakom. Tražio je Glavaša. Čim ga opazi, mališan kroz plač promuca: “Ile, ćako ti je poružio: bježi. Na vas će sila udarit – ‘broja jim se ne zna’ – viču.”

Ilija zgrabi dječaka i htjede ga poljubiti. No mali se trznu i trčeći povika: “Za mene sekiraj, Ile. Bog vam bio na pomoći.”

Vrućina je bila nepodnošljiva. Grabili su uzastranu. Konji su usporavali kretanje. Sigurno bi ih tu ostavili, kad bi mogli vući 2 radio-postaje i eksploziv.

Kad su se napokon 26.VI.72. oko 10 sati prije podne dočepali prašume Raduše Kam, (po svoj prilici ovdje se rado o Kamišnici, mo, Otporaš) rastovarili su oba konja. Tu su htjeli ostati dok se smrači. No u jednom času Bakula primijeti vojnike koji su dolazili s vrha brežuljka. (Po svoj prilici taj brežuljak je (kota 1152), jer je tako označena na vojničkoj skici JNA,moja opaska, Otporaš)

Pucaj! – reče netko prigušeno. Ambroz i Glavaš krenuše punom brzinom niz brežuljak da im zadju iza ledja. Puzali su kroz grmlje i travu kako bi im se privukli što bliže. Ostali su čekali, pritajeni, da im naidju na cijevi.

– Ili mi, ili oni, – procijedi Adolf. [pullquote_right]Najveći podhvat, što ga jedan narod može zamisliti jest stvaranje, uzdržavanje i izgradjivanje svoje vlastite države. Bugojanci su upravo to htijeli.Htjeli su osloboditi hrvatski narod, stvoriti hrvatsku državu i u njoj bijele Anđele čuvare da ju čuvaju. Otporaš.[/pullquote_right]

Vegar je puzao od jednog do drugog da se uvjeri jesu li zauzeli dobar položaj. Adolf se prisjeti sinoćnih bratovih riječi: “Bježmo odavle, Ado, prije nego bude prekasno”. Promatrali su vojnike koji su išli ravno na Glavaža i Ambroza.

– Zapamti: nožem ne udaraj u rebra, nego u vrat ili trbuh, – šapće Buntić Horvatu -. Nož se oklizne od rebra, pričao mi je iskusni ratnik, Božo Jelić.

Ležali su i napeto promatrali kako vojnici napreduju. Vladala je zlokobna tišina. Glavaš potiho puze. Ostali ga prate pogledom. “Gdje je Ambro?” – pomisli Adolf, koji je držao oficira na nišanu. “Stradat će, jadnik.” Odjednom su se našli u obruču.

– Ne boj se! – šapnu Adolf mladom Ludvigu Pavloviću.

– Ovo će biti pako! – promrmlja netko. Svaka je sekunda agonija. Odjednom se plamen, što li, vinuo k nebu, a strašna eksplozija bacala je grumenje zemlje i komade drveća u zrak. Crn, gust dim sukljao je u zrak.

– Isuse! – viknu Kocijančić – poginut će Glavaš i…”

– Zaveži! – zareža Buntić.

Najednom se s raznih strana prolome povici: “Pali” Zrakom odjeknuše plotuni. Smrt je zaurlala šumom. Metci su pljuštali poput kiše s obje strane. Rafali brišu površinu zemlje.

Antunac šapnu: “Evo ih!” Horvat ispali čitav rafal u grupu, koja se potrbuške šuljala. Netko jauknu i očajnički povika:

– Ranjen sam, pomozi!

– Ttklen si? – pita Bakula, nakon čto se došulja do ranjenika i uperio mu cijev u čelo. Buntić dopuze bijesan do Bakule, koji gubi vrijeme s neprijateljom. Miletić i Horvat stadoše izmedju Buntića i ranjenog pripadnika specijalne jedinice Branka Blečića da ga ne ubije.

– Što misliš, stoko! Ko te je gonija vamo, na svoje? Nisi zavridija da nosiš ‘rvacko ime. Zini! – Mladić zakuka. Tražili su podatke o jačini, maršruti, (maršrut znači pravac kretanja vojske, mo, Otporaš) naoružanju. No ranjenik je tonuo u nesvijest i umirao.

Paljba je smalaksala. Šumu su ispunjali bolni krici. Odjednom se na malom proplanku mogao vidjeti neobičan prizor: dvojica se zgrabila po plećima i hrvaju se na život i smrt. Knez prepozna Iliju Glavaša. Bio je mokar. Krv je u obojice curila iz ogrebotina na obrazima i vratu. Antunac zadje protivniku iza ledja i uperi u njega svoju pušku. Prlić u tom času poviče: “Predaj se!” Vidjevši da nema izlaza i da je opkoljen, protivnik otpusti ruke i podiže ih iznad glave. Bio je to kapetan “JNA”, Miloš Popović, zapovjednik jedne posebvne jedinice. (Evo sta o tom okršaju kaže spomenuti izvjestaj JNA:…”Grupa kojom je komandirao komandir čete VP (vojna policija) kapetan I. klase Miloš Popović…koji svojim dvogledom sve pregledava,…kojega su policajci jedva slijedili i na desnom i lijevom krilu,… i našao se na bliskom odstojanju s teroristima, tj gotovo medju njima…U toj bliskoj borbi…poginili su kapetan Popović i vojnik policajac Branko Belčić, a ranjeni su vodnik stazist i jedan vojnik…”, moja opaska, Otporaš) Oko njega su stajali Bakula, Horvat i Knez. Glavaš se svali od umora na travu.

Desetak koraka dalje ležala su još tri ranjenika. Jecali su i zvali u pomoć. Ostali pripadnici specijalne čete nisu samo ostavili kapetana Miloša Popovića, već su bacili čitavu ratnu spremu i nestali kao zečevi u šumi. Kod ranjenog vojnika Horvat ugleda malu radio stanicu. Uze je. Netko je zvao: “Halo, ovdje operativni, javi se!” Horvat se brzo snadje, i odgovori:

-Ovdje Hrvatska osloboditeljska vojska (ovdje želim istaknuti da je pok. Bruno Bušić uvijek naglašavao da se hrvatski pravilnije kaže “osloboditeljski, osloboditeljska”, a ne “oslobodilački ili oslobodilačka”,moja opaska, Otporaš) – vaša je jedinica razbijena i poubijana. U našim je rukama kapetan Popović! – Glas s druge strane je urlao. Mislili su da se netko šali. Horvat se opet javio naredjujući da se pripreme za predaju. Stanica je zamuknula.

Iz šume je u to iskočio Bešlić. Vikao je gotovo kroz plač: “Pogibe Adolf, ljudi!” Ambroz se zgrči, objema rukama stisne lice i zajeca. Usprkos vrućini koja je vladala, protrnili su svi i sledili se. Najmirniji medju njima , Glavaš, suzdržavao je jecaj. Ambroz je stajao iznad mrtva brata koji je ležao na ledjima pored slomljenog bora. Mrtav. Svi su bili potrešeni.

Prije nego što su se povukli u šumu u pravcu Idovca, Adolfa su pokrili jelovim granjem. Glavaš i Buntić vode Miloša Popovića s otkočenim automatima. Vladala je kobna tišina. Sjeli su. Kocijančić pruži cigaretu Popoviću, on je uze, duboko potegne dim, pa reče:

– Posljednja, zar ne? – Bio je blijed i tresao se.

        [divider]

HRVATSKIM  BUGOJANSKIM  VITEZOVIMA   (2)

Povijest našu treba prelistati,

Na viteškim stranicama stati

I vidjeti da nam nema ravni,

To svjedoče dogadjaji slavni

A najviše krvavo i tragični…

Čemu mi smo od Svačića vični.

S vama borci sad je nova strana

Sa viteškom krvlju ispisana.

Medju svima uzvišeno blista

Ko Golgota za Hrvate čista,

Ko spomenik veleban do neba,

Pred kim svatko poklonit se treba

I dužno Vam štovanje odati,

Vas navijeke slavit će Hrvati.

Vitezove, divne “Bugojance”

Što kidaše okove i lance,

Čiji podvig kao sunce sine,

U središtu tamnice Titine.

Sedamdeset druge usred ljeta

Bi dogadjaj cijeloga svijeta.

Od Istoka do krajnjeg Zapada,

Takav podvig ne će se nikada,

Što devetnaest Hrvata pripremi

U najvećoj tajnosti i sjeni.

Po tudjini svuda rastrskani

Iz Hrvatske svoje protjerani..

Nastavlja se….

Otporaš/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Plenković vraća Dan državnosti na 30. svibnja

Objavljeno

na

Objavio

U završnici kampanje za euroizbore HDZ je još jednom otvorio pitanje datuma na koji Hrvatska slavi Dan državnosti.

Vraćanje tog praznika na 30. svibnja, u spomen na dan kada je konstituiran prvi višestranački Sabor, čime je Hrvatska raskrstila s jednostranačkim i prihvatila sustav liberalne demokracije, na završnom stranačkom skupu spomenuo je Andrej Plenković.

Istu zakonsku izmjenu najavljivali su i njegovi prethodnici na čelu HDZ-a Ivo Sanader i Tomislav Karamarko, da bi ona nakon izbora padala u zaborav, no u HDZ-u tvrde kako je Plenković doista namjerava provesti u djelo.

Istu odluku slavimo dva puta – Riječ je o inicijativi koju je Plenković osobno pokrenuo i o kojoj razgovaramo već nekoliko mjeseci, a uvjereni smo da je ona na tragu onoga što osjeća narod kada su u pitanju državni praznici.

S obzirom na to da je u tijeku kampanja, sada nije vrijeme u kojem bi se takve zamisli mogle provesti, no kada prođu izbori, komunicirat ćemo o tome unutar stranke i s koalicijskim partnerima, a bilo bi dobro i da se oko ovoga pitanja postigne što širi konsenzus – kazao je za Večernji list izvor blizak vrhu stranke.

Slavljenička atmosfera na subotnjem HDZ-ovom središnjem predizbornom skupu potaknula je predsjednika stranke da gromoglasno oda počast Franji Tuđmanu i prisjeti se Dana državnosti koji se nekada obilježavao 30. svibnja.

“Zajedno sa svima vama, prisjećam se našeg prvog predsjednika doktora Franje Tuđmana koji na jednom jedinom pravom danu hrvatske državnosti, 30. svibnja 1990…”, rekao je Plenković u subotu na HDZ-ovom središnjem predizbornom skupu.

Šest tisuća okupljenih HDZ-ovaca ustalo je na noge, a njihovo glasno odobravanje spriječilo ga je da završi rečenicu do kraja. Jutro poslije, mirnijim tonom Andrej Plenković objasnio je zašto misli da se Dan državnosti ponovno treba obilježavati 30. svibnja, umjesto 25. lipnja.

“Identifikacija sa 30. svibnja simbolikom tada prvog demokratski izabranog Sabora, njegovim konstituiranjem, govorom predsjednika Tuđmana tog dana je puno snažnije ušlo u emociju, u osjećaje, u sjećanje većine hrvatskih ljudi da mi se čini da je to nešto što bi većina Hrvata htjela”, pojasnio je.

Zanimljivo, prošle godine je na istom mjestu,ali na općem saboru HDZ-a, isto tvrdio i Milijan Brkić.

“Taj datum je bio zapamćen i upamćen u srcima našeg naroda. Neki su nam ukrali to rođenje, nadam se da ćemo uskoro vratiti taj rođendan naše domovine i ponovno slaviti 30.5. kao Dan državnosti.”, izjavio je potpredsjednik Sabora 25. lipnja 2018.

(VL/N1)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

U hrvatskom izbornom procesu SDSS i SPC su povlaštene

Objavljeno

na

Objavio

Neven Piskač: Državna crkva Srbije u izbornoj je kampanji SDSS-a u Hrvatskoj

Kad na središnjem izbornom skupu SDSS-a održanom u Zagrebu sudjeluje visoki dužnosnik službene nacionalne crkve države Srbije, mitropolit Porfirije, ne postavlja se u nas pitanje je li etički i zakonski ispravno da crkveni dužnosnici obilaze predizborne stranačke skupove. Kad na promidžbenom spotu jedne koalicijske liste hrvatsko dijete upita oca – jesu li to naši – onda je stvar obrnuta. Higijeničari društva, otpravnici poslova i drugo režimski uhljebljeno osoblje odmah ustaše na stražnje noge, uskraćujući roditeljima pravo da odgajaju svoju djecu. Umjesto da se, naime, i otac i djeca iz spota jednostavno isele iz Hrvatske, oni prkose režimskoj politici. Režimski je, međutim, prihvatljivo da središnji predizborni skup SDSS-a i SPC-a u Zagrebu završi s trubačima iz Šida, koji se (još) nalazi u državi Srbiji (što je uplitanje Srbije u izborni proces Hrvatske).

To je objektivna slika suvremene Hrvatske. Svi bismo se trebali zapitati tko je uveo ovakve nakaradne odnose, tko ih održava, tko ih šutnjom podupire i kuda oni vode – ako ne vode prema novoj Jugoslaviji u bilo kom obliku. Svaka „jugoslavija“ pretpostavlja pokorenu Hrvatsku i povlaštenike. I svaki „region“ i svaki „Zapadni Balkan“ – takaj.

Jedni kriteriji, dakle, vrijede za Pupovca i SPC, drugi za „suvereniste“ i hrvatsku djecu. Dvostruki kriteriji odlika su neuređenih država i snažno ideologiziranih totalitarnih režima. Član vladajuće koalicije, Pupovac, nositelj liste SDSS-a, bio je jasan: „Vjerujem da ćemo ovim izborima napraviti korak više, skočiti stepenicu ili dvije više da dođemo do onoga što je naš ideal koliko god mali bili – jednaki Srbi u Hrvatskoj i jednaka Hrvatska u Europi“. Iako je riječ o minornoj stranci, koja okuplja mali dio jedne nacionalne manjine, njezin smjer, cilj i ideal je izuzetno velik – „jednaki Srbi u Hrvatskoj“. S kime jednaki? S političkim narodom. Srbi su politički narod u Republici Srbiji. S tom se logikom mnogi u Hrvatskoj, pa i šire, ne slažu, pa rade na prekograničnom proširenju jurisdikcije srpskoga naroda, kao što je to već učinjeno s SPC-om. Takva politika na koncu vodi u velikosrpski poredak, odnosno u novu agresiju kakvu smo doživjeli prije nepunih tridesetak godina.

Pupovčev visoki ideal dodatno je obrazložio drugi na SDSS-ovoj listi, Dejan Jović: „Tražimo slobodu da možemo u svojoj zemlji slobodno reći tko smo, što smo, što osjećamo i što mislimo“. Sugerira nam kako hrvatski državljani srpske nacionalne manjine nisu slobodni, tj. da ih hrvatska država drži u stanju ropstva. Stoga, kaže, izlazi na europske izbore u Hrvatskoj iz osjećaja solidarnosti prema onima koji su u društvu godinama sustavno marginalizirani i ocrnjivani! Što je to negoli „veštačka“ proizvodnja „srpske ugroženosti“, koju bi esdeesesova lista, da dobije mandat, zagovarala i u Europskom parlamentu, pretpostavljam na temelju elementarne logike, kroz EPP u kojemu je, da se ne zaboravi – HDZ i Vučićeva Napredna stranka. Jovićev je program sljedeći: „Politika ocrnjivanja i stigmatiziranja ne samo da mora biti zaustavljena, jer ona to neće biti sama po sebi, nego joj se treba otvoreno suprotstaviti. I to ne samo tu kod kuće, nego i u Europi“.

Jović je izmislio neprijatelja (politiku ocrnjivanja i stigmatiziranja, koju zapravo prema Hrvatskoj provodi SDSS i SPC) kako bi prikrio krajnje ciljeve SDSS-a, SPC-a i Beograda. On se na taktičkoj razini zalaže za brzo proširenje EU na sve zemlje Zapadnog Balkana i to, kako je rekao, po mogućnosti odmah i sve zajedno. Srbi su, naime, na strateškoj razini jedini politički narod izmišljenoga Zapadnoga Balkana. U njemu vide prigodu za ostvarenje ciljeva postavljenih još 1844. Onoga Zapadnoga Balkana, kojemu se Tuđman suprotstavljao do zadnjega daha. I onoga kojega su u Hrvatsku uveli posttuđmanovski politikanti i praktikanti jugoslavenskoga integralizma.

Na europskim izborima u Hrvatskoj Pupovčeva lista, kako kaže, ima jedinstvenu priliku biti „prvi dio srpskoga naroda“ koji će prekinuti „nesporazum između srpskoga naroda i Europe“. Najveći nesporazum između Srba i Europe dogodio se s međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske! Ponovimo i nemojmo se umoriti od ponavljanja: Srpski narod živi u Srbiji. SDSS kao stranka srpske nacionalne manjine izlazi na europske izbore u Hrvatskoj. Pupovac na temelju izbora provedenih u Hrvatskoj nema demokratski legitimitet ni legalitet u Hrvatskoj i u Europi predstavljati srpski narod – politički narod Republike Srbije. Osim, ako to nije podzemna politika hrvatskoga poretka. A, izgleda, da jest.

Da se ne vraćam na prethodne mandate, zadržimo se na aktualnim mandatima. Dva su ključna ložača zapadnobalkanske lokomotive koja su u posljednje vrijeme osilila Pupovčeve apetite i bez kojih bi on bio ono što jest – pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a ne političko krilo onoga dijela koji je ustavši protiv ustavnopravnoga poretka doživio vojni i koncepcijski poraz i kućni ljubimac posttuđmanovskoga režima. Prvo, mimo izbornih rezultata, političke logike, državnih interesa i volje hrvatskoga naroda, Plenković ga je, kopirajući Sanadera, uveo u vladajuću koaliciju. Potom je zapadnobalkansku štafetu predao Pantovčaku.

Drugo, mimo bilo kakve državničke logike predsjednica Grabar-Kitarović, prihvativši štafetu i praveći se nevještom, početkom prošle godine pozvala je Vučića na dvodnevni dernek s Pupovcem, Jovićem i Porfirijem, što je ovaj objeručke prihvatio i iskoristio dar „lokomotive Zapadnoga Balkana“ (S. Mesić, I. Josipović). Tijekom toga derneka Vučiću i Grabar-Kitarovićevoj u nazočnosti Porfirija, Pupovca i Jovića predstavljen je dokument SNV-a Budućnost Srba u Hrvatskoj. U njemu ne postoji ustavnopravno korektan izraz „srpska nacionalna manjina“, dok istodobno Hrvatsku optužuje za loš odnos prema Srbima i za fašizaciju! Taj je dokument (riječ je o običnom jeftinom pamfletu) temelj aktualne kampanje SDSS-a. Dokument je uredio ideolog SNV-a Dejan Jović, danas drugi na listi SDSS-a.

Plenković i Grabar-Kitarovićeva omogućili su preduvjete SDSS-ovoj kampanji „kako je biti Srbin u Hrvatskoj“ pomoću koje bi se, dobiju li mandat, glas Beograda čuo i u Europskom parlamentu prije negoli je Srbija ušla u članstvo EU. Treba, dakle, liječiti uzroke, a ne posljedice kao što su provokativni i zbog kršenja čl. 12 Ustava protuustavni plakati SDSS-a. Na kritike i prosvjede ojađenih Hrvatica i Hrvata zbog nepotrebnoga učvršćivanja srbijanskoga i četničkoga elementa, Predsjednica je tada u društvu Vučića pred novinarima poručila hrvatskom narodu: „Mi ne smijemo dopustiti da nam pojedinci s rubova političkog spektra i s rubova bilo kakvog političkog razmišljanja diktiraju politiku“. A Vučić je pak pred Predsjednicom iz središta velikosrpskog razmišljanja, lagao: „Ovi ljudi moraju da znaju da ja nisam nikakav četnik, da mi nitko u familiji nije bio četnik…“. Predsjednica je, međutim, „morala da zna“ i za ovaj Vučićev citat: „Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!“. Ako dosad nije znala srbijanske apetite, sad zna. A o apetitima SPC-a da i ne govorimo.

Vratimo se na početak. Zamislite bilo kojega katoličkog biskupa na središnjem predizbornom skupu bilo koje koliko-toliko hrvatske stranke, ne daj Bože da ju je utemeljio ratni zločinac kakav je Goran Hadžić. Kakav bi to „antifašistički“ delirij izazvalo. Pljuštale bi osude. Pupovac bi se od ugroženosti rasplakao između dvije dramaturške stanke. Gledali bismo ritualno posipanje pepelom. Dignule bi glavu sve pravobraniteljske i druge režimske jestive i nejestive gljive… Zamislite na predizbornom skupu stranke dr. Hasanbegovića kako mu nazočnošću potporu daje muftija dr. Aziz Hasanović! Ili na predizbornom skupu Ilčićeve liste varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka… Nastao bi lom po dubini i širini političkoga prostora. Potezalo bi se pitanje odvojenosti crkve od države, sekularizma, nacionalizma, fašizma, klerofašizma, fašizacije, „vatikanskih ugovora“… No, kad je u pitanju SDSS i SPC, nema frke, vlada nirvana, ne dovodi ih se u kontekst fašizacije, politizacije svetosavske crkve… Zašto? Zato jer kampanjom za europske izbore SDSS u nazočnosti nacionalne crkve države Srbije provodi službenu politiku dva režima. Hrvatskoga i srpskoga. Riječ je o dva oka u glavi Zapadnoga Balkana.

I to je ta pokorena i poražena Hrvatska, koja iz dana u dan odustaje od sebe. Ako bi pak netko sramežljivo branio katoličkoga biskupa zalutaloga na predizborni skup, onda bi mu Pupovac u ime ovdašnjega režima (da se ne mora izlagati „suho zlato“ Plenković ili frizura Grabar-Kitarovićeve) poručio kako je „jugoslavenski antifašizam bio istinska revolucija prema europskom fašizmu koji i danas prijeti“, što je preventivno i učinio. Moguće bi se u tom slučaju pozvao na austrijskog vršitelja dužnosti biskupa koji hrvatskim biskupima ne dopušta služiti sv. misu na Bleiburgu, pa i na papu Franju i njegovog „velikog Irineja“ koji zajednički po bespućima povijesne zbiljnosti traže istinu o Stepincu, a zapravo u 21. stoljeće protežu i rastežu jugokomunistički i velikosrpski mit o Stepincu. No, budimo iskreni do kraja, ako bi pak na središnjem predizbornom skupu SDSS-a uz Porfirija sjeo koji katolički biskup, događaj bi društvenopolitički radnici oba režima okarakterizirali kao vrhunac „demokratije“ i „ekumenizma“, tj. bratstva i jedinstva integralnog jugoslavenstva.

Hrvati su na početku 21. stoljeća prevedeni žedni preko vode na isti način i s istim ciljem kao i početkom 20. stoljeća. S tom razlikom što im se sad onemogućava komemorirati žrtve u proteklom stoljeću pale od zločinačkih krvavih ruku jugoslavenskoga integralizma i velikosrpstva, a koji sebe i svoje proglasiše „antifašistima“ i, da se razmemo – kako zapovijeda guru Zapadnoga Balkana, S. Mesić (u slučaju Hršaka na Maclju) – antifašistima se ne smije suditi. Oni su sa svojim slugama, naime, jedini ideološki ispravni i opravdani tužitelji, sudci i tamničari hrvatskoga naroda i njegove države.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari