Pratite nas

Kolumne

Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

Objavljeno

na

Srbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih…

Prošao je 1. travnja, a nisam vidio da je plasirana neka jača šala, kao da su ljudi izgubili smisao za humor. Sjećam se kada je čitani dnevni list netom prije otvaranja Jadranskoga mosta u Zagrebu objavio da se dovršeni most mora pomaknuti za desetak metara (razlog nije naveden), pa se okupilo mnogo Zagrepčana, željnih vidjeti kako će to mostograditelji uraditi. Negdje u drugoj polovici sedamdesetih kada sam uređivao humoristični mjesečnik „Kerempuh“ (ne treba ga brkati s onim poslije Drugoga svjetskog rata koji je lupao po Stepincu), objavili smo fotomontažu garaže prislonjene uz crkvu sv. Marka na istoimenom trgu, s oštrim prosvjedom tadanjim vlastima što su dopustile bespravnu gradnju i još na takvomu mjestu. I tada su radoznalci dolazili na trg. Garaže nije bilo, samo 1. travnja iliti 1. aprila kako su tada pisali, a pišu neki i danas jer ne znaju hrvatske nazive mjeseci (Denis Kuljiš i usmeno većina hrvatskih političara.)

Umjesto šala, toga su dana svi krajnje zabrinuto komentirali Agrokor koji se našalio sudbinom ne toliko svojom privatnom, koliko hrvatskoga gospodarstva u cjelini, te omogućio ruskom medvjedu da posegne za hrvatskim medom. Ivica Todorić von Kulmer zadužio se preko svake mjere i sada se Hrvatska, htjela ili ne, mora baviti spašavanjem Agrokora u bilo kojem obliku. Baš kada je Hrvatskoj malo krenulo, kada se gotovo izvukla iz krajnje krize, dogodio se taj slučaj i bacio nas natrag u doba očaja. Ne treba biti sentimentalan prema Todoriću, ali ni zaboraviti da je u doba stagnacije i nazadovanja njegov Agrokor zapošljavao onih 60.000 ljudi koji bi inače otputovali iz Hrvatske i pridružili se ostalim putnicima, da je stvorio veliko agrarno-trgovačko carstvo ali na kraju učinio i pogrješku svih onih koji previše zagrabe pa izgube nadzor i počinju vući iracionalne poteze. Na stanovit način, htjeli mi priznati ili ne, Hrvatska je zbog Agrokora u izvanrednom stanju, a kako će dalje izvanredna uprava s izvanrednim povjerenikom, ostaje vidjeti. Za sada je vidljivo jedino da su Rusi odigrali perfidnu ulogu, jer je valjda samo njima bilo jasno pravo stanje stvari, to jest da Agrokor ne će moći vratiti enormne dugove, pa će moskovska moć ući u Hrvatsku na mala vrata. Ne će morati izvoditi pokušaje državnog udara kao u Crnoj Gori, a likuje i Srbija, rusko drugo oko u glavi.

VučićSrbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih. Kada sam prije mnogo mjeseci pisao da je potrebna stanovita militarizacija Hrvatske jer susjedi iz pakla nisu odustali od svojih prljavih planova, neki su me dušobrižnici pacifisti i slična klatež pokušali uvjeriti da nisam u pravu, bili su zgroženi. Kada sam pisao da Podunavlje sa središtem u Vukovaru treba pretvoriti u vojnu i kulturnu utvrdu (zajedno s Tovarnikom, primjerice, rodnim mjestom A.G. Matoša, Vučedolom itd.) govorili su mi da pričam gluposti. No, ovih dana Krstičević ide upravo tim tragom, zahtijeva snažnu vojnu nazočnost Hrvatske vojske u Vukovaru, ali i drugdje u Hrvatskoj (Ploče) i naravno vojnu tehniku prispodobivu vremenu u kojemu živimo. Sem toga, što bi rekli potpisnici idiotske deklaracije o zajedničkom jeziku, premda smo u NATO-u i EU, dok NATO i EU stignu mi bismo već mogi biti u dubokim bitkama i gubiti ljude, a to si ne možemo dopustiti jer nas ionako ima premalo. Nemamo dobre zrakoplove, nedostaju nam brodovi, s tenkovima stojimo nešto bolje, ali zato imamo najbolju pješadiju na svijetu i toga su svjesni svi kojima teku sline za hrvatskom zemljom.

Srbijanska i uopće srpska destabilizacija Hrvatske počela je vrlo rano nakon rata i priznanja Srbije da je doživjela poraz. Preko raznih „štifunga“ i sorosa u kojima je uvijek bila prisutna i srbijanska komponenta, stvarani su mediji kojima je cilj bio kriminaliziranje hrvatske politike devedesetih i osobito hrvatskih branitelja, te dovođenje na vlast lažnih socijaldemokrata, odnosno neokomunista, to jest istih onih komunista koji su odletjeli 1990. Projekt je uspio, otjerani su svi hrvatski kadrovi, od diplomacije do vojske itd., Hrvatska je vojska obezglavljena i s vremenom teško uništava. Također se i prije i za vrijeme i poslije tih terminatorskih čina u redovima hrvatskih neprijatelja razumjelo da je najbolji način djelovanja preko kulture, pa su se ubacili u film, u kazališta, u književnost (netalentirani, ali na rukama medija nošeni fakovci) stvarajući jugoslavensku mrežu pod kodnim imenom regionalizma. A nisu zaboravili, naravno, ni novi memorandumski plan o razaranju hrvatskoga jezika vraćanjem kotača unatrag, uz pomoć iz Hrvatske.

Tako dolazimo do deklaracije (treba ju pisati malim slovom, ili ju uopće ne spominjati) omanje hrpe otpadaka o kojoj je već pisao Marin Držić, skupine fekalista koje je nazivao različitim imenima: obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni, u kraće rijet ljudi nahvao. Ti ljudi priđoše u naše strane i to prokleto sjeme, govori Dugi Nos u znamenitom prologu „Dundu Maroju“, useli se u ovaj naš svijet.

Spomenuta neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl, i sada je na potezu DORH (ha!). Hrvatska inteligencija znala se obraniti od srpskih (srpskohrvatskih) bjesomučnika i u teškim vremenima komunizma. Držić: „Ma, za istinu rijet, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi, i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.“ Tako. Priglupi tekst potištenjaka kratko su i s prijezirom komentirali doslovce svi, od predsjednice države i predsjednika Vlade, do HAZU, Matice, HNIP-a i HKV-a, a nije se oglasilo Hrvatsko društvo novinara pa bi njegovi članovi na izvanrednoj skupštini trebali tražiti objašnjenje od svoga beogradskog vođe.

No, kada se malo bolje razmotre pisanije i izjave o potištenjacima, svašta postaje razvidnim. Postaje jasnim i zašto DORH nije reagirao kada sam svojedobno u ime HKV-a tražio da se „privedu pravdi“ oni iz Ministarstva kulture koji su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam“. DORH se pravio blesavim (Bajić), ondje nisu shvatili ili nisu htjeli razumjeti da je to napad na hrvatski Ustav, hrvatski narod i hrvatsku državu koju moraju štititi, ali nisu shvatili ni ono što je bilo bjelodano: naime, da Snježana Kordić nije osamljena, frustrirana gerilka nego dio širega plana kojemu je njezin jezični „Mein Kampf“ bio podlogom.

Također, nitko nije trznuo kada sam pisao da se rečena planska bratija okuplja od Splita do Beograda i priprema atentat slabašnom petardom. A kada je petarda bačena, umjesto da ju odgurnu nogom i zgaze petom, vrli naši „veliki“ mediji dali su joj velik publicitet, puknula je u središnjem Dnevniku HTV-a koji je Snežanu tonski plasirao da ju narod bolje čuje (Bože moj, kako dražesna fizionomija), dnevni večernji list raspalio bedastoću preko cijele naslovne stranice pa su neupućeni mislili da je stvar dramatična, štoviše je list stavio nadanslov Provokacija?, kao da nije siguran je li ili nije, a jest velikosrpska, četnička, pa ju je odmah trebao tako i nazvati a ne pitati se. Isti ambivalentni paterski list iz pera nestašnog Denisa na kraju balade proziva predsjednicu države : da je trebala nježnije reagirati jer pisci-potpisnici iz Hrvatske ipak pišu hrvatskim jezikom. Tako nekako.

PravopisŠto je najgluplje, umjesto da traže izjavu od uglednih livgvista, veliki mediji posegnuli su za onim i onima koji ispod žita rade slično kao i potištenjaci. Koga su pitali? Jozića iz radionice Jovanovića i Goldsteina! Taj i slični reći će naravno da je hrvatski jezik izvan svake opravdane sumnje, ali će s druge strane potiho i poglasno uraditi sve kako bi svojim besmislenim četiri u jedan pravopisom (i opet uz pomoć velikih medija) barem malo vratili kola unatrag prema „zajedničkom jeziku“. Oduzimanje školskoj djeci pravopisa Stjepana Babića i suradnika (Moguš, Ham, Finka…) predstavljao je u mnogome odustajanje od hrvatske jezične, a ne samo pravopisne tradicije, nasuprot mišljenju najistaknutijih živih hrvatskih jezikoslovaca koji su Jozićev četiri u dva (nema li i tu plagijata?) odbacili. Sudbina akademika Mislava Ježića na Filozofskom fakultetu izravno je povezana s tom jovanovićevskom aferom. Nadalje, drukeri potištenjaka nalaze se osobito u tiskovinama, gdje svatko piše kako mu drago, pa tako uz razne „prevare“ i slične ekavizme nalazim i originalne izmišljotine poput Beškerove „Venezije“ u napisu o pokušaju terorista da naškode Rialtu. Pisali smo oduvijek Venecija ili Mleci i Mletci i Bneci i pridjev bnetački također (Držić), ali Venezija, Bože moj… da ne govorim o mnoštvu napisa manje učenih novinara koji hrvatsku melodiju nikako ne mogu pogoditi, pa da se ubiju. Za takve u Hrvatskoj veli Marin Držić u „Pjerinu“: „Ti osta oparen pas vrućom vodom. Bojim se da se ne oguliš. Pođ se igra na piljke i ne umeći se gdje nijesu tvoji.“

STEMGlede zajedničkoga jezika, još ovo: on postoji. Naime englesko-hrvatski. Svojedobno, ne tako davno, objavio je Stjepan Babić knjigu „Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika“, knjižicu koja opremom namjerno oponaša čuvenu Deklaraciju 1967., a naslov je dignuo kosu u zrak neupućenima. Babić ima smisla za humor, no sadržaj nije neozbiljan, govori o prodoru engleskog u naš jezik. U recenziji te knjige napisao sam:“ U svojoj nasrtljivosti,nošen na krilima novim tehnologija, taj novi anglokrobotski nagriza srce i dušu, melodiju , tvorbu riječi i sintaksu hrvatskoga jezika.“

Novi vapaj za STEM-om (posve prirodan i potreban) treba biti usporedan s prevođenjem na hrvatski riječi iz toga širokog područja. Pridjev anglokrobotski smislio sam ne samo zbog Krobata , znači Hrvata, nego i i zato da podsjeća na robote koji su u modi. Novi guru STEM-a nastupio je na HTV- u i izvolio najaviti novu „ađendu“, a kako sam se upravo bio vratio ozlijeđen s teškoga šumskog posla, ta me je riječ dotukla. Naravno da se govori i o „kurikulumu“ ili kurikulu, jer je hrvatska riječ uputnik za sada u tom miljeu upitnik. Čini mi se da je ministar Barišić jedanput neoprezno izgovorio – uputnik, no poslije više nisam čuo. Barišić je ipak (nadajmo se) blizak drugoj jednoj, hrvatskoj deklaraciji koja se pojavila ovih dana , a zahtijeva vraćanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i zakon o hrvatskom jeziku. Što se čeka? Završetak mosta na Čiovo ili Pelješkog mosta?

Jezik naš zajednički – ilustracija

JNaU reagiranju HNIP-a spomenuta je JNA i njezin jezik, zajednički za celu jugoslovensku vojsku. Dakle je postojao, ali zvuči nekako srpski. Za ilustraciju: u rukama imam dokument iz osamdesetih godina, sa „štambiljem“, vjerodostojan. Pukovnik dr. Stevan Kadijević piše drugu dr. Karadžić Radovanu u Banja Luku: „Prema merama i saopštenju i Naredbe ustanove Bezbednosti i SSNO iz Beograda u svim ustanovama a posebno u lekarstvu bez obzira na znanje, sposobnost, moramo imati poverljiva lica. Molim te drugi put da za druga Z. B. (puno ime i prezime izostavljam iz meni poznatoga razloga, op.a.) obezbediš jedno slobodno radno mesto na Med. Fakultetu u Banja Luci. Ako imaš problema s mostom (!) jednoga dečka prebaci u Niš… Problem je u tome što drug B. nema završenu odgovarajuću srednju školu. On je završio šofersko-saobraćajnu u SR Hrvatskoj, pa mora polagati kvalifikovani ispit iz biologije, hemije i fizike, a on to ne može jer nema predznanja iz pomenutih predmeta. Drug B. i njegov ćale su lični prijatelji mog burazera generala Veljka… Jebo ga (cenzuriram koga, op.a.) nemoj terat mene i Veljka da dolazimo u Banja Luku zbog ti sitni pizdarija…. Dečko je bio na kratkom kursu provere i pokazao se podoban, ali manje će biti upadljiv da radi kao lekar, jer njegov ćale je lekar. Drugarski pozdrav…itd.“.

Eto, to je taj jugoslovenski armijski, zajednički, a uz to ilustracija pruža uvid u načine kako se u komunističkoj Jugoslaviji moglo postati lekarom, premda sa šoferskom školom.

Tek nakon te ilustracije nešto ću manje ležerno o potištenjačkoj deklaraciji i zašto ju ipak ne treba posve ignorirati. U Hrvatskoj u ovom trenutku nema prolaza (Ustav, službeni jezik u EU hrvatski), ali Hrvatska tu (za sada) i nije u prvom planu. Ali jesu Hrvati, onaj dio hrvatskoga naroda odijeljen od hrvatske države umjetnom granicom. I onako im ne daju ni televizijski kanal na hrvatskom, što je u FBiH samo djelić plana o „zajedničkom jeziku“ odnosno fantazmu nepostojećega bosanskog jezika u koji bi se hrvatski imao utopiti. Zato muslimani nisu reagirali oštro ili uopće, a u genocidnom srpskom entitetu ionako postoji „zajednički jezik“ srpski. Tako zajedničara ima na svim stranama zapadnobalkanskim ali i europskim: bez obzira na hrvatski kao jedan od službenih jezika Europske unije, mnoga sveučilišta (fakulteti) i dalje predaju BHS ili BHSS, jer su ondje slavisti stare škole koja je zadojena hrvatsko-srpskim toliko da jednostavno ne želi čuti o nekom hrvatskom, posebnom. Hrvatska diplomacija i tu treba djelovati, tiho ili glasno.

A ono što je najperfidnije u potištenjaka, ostavio sam za kraj: ta drska stoka tvrdi u stvari da je hrvatski identitet nastao nakon 1991. godine. Komentirati tu misao, značilo bi zakoračiti u smrad stajskoga gnoja, pa se na ovom mjestu zaustavljam.

No spomenuo sam Hrvate u BiH i spominjem Hrvate u Haagu koji se nasuprot svim civiliziranim uzusima i međunarodnom kaznenom pravu već trinaest godina nalaze u pritvoru, odnedavno i s prvostupanjskom, perverznom presudom koju tužiteljstvo sada želi preinačiti na još višu kaznu, dvjesto, tristo ili petsto godina. Ta svinjarija začeta neligitimnom odlukom Vijeća sigurnosti, krepava i vlastitoj kaljuži, praćena prijezirom najvećih autoriteta za međunarodno kazneno pravo. Najslikovitiji je bio Prlićev odvjetnik koji reče da proces traje dulje nego što je Odisej nakon Trojanskoga rata putovao do Itake, a i sam Prlić koji je Sud (tužiteljstvo) nazvao tamnom stranom međunarodne pravde.

Valentin Ćorić spomenuo je prljave metode tužiteljstva, ostali objašnjavali ratnu povijest u BiH koju su haaški tužitelji izvrnuli kao rukavicu. A Hrvatska se prekasno probudila, na sramotu sviju nas, pustila da tužiteljica Barbara Goy, prava nasljednica Carle del Ponte, govori što joj padne na pamet. Ista Hrvatska koju je 1991. branilo četrdeset tisuća Hrvata (i ne samo Hrvata) iz BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu, rekao bi narod. A sirotu dugo nije zabrinjavala činjenica da je i ona sama na optužnici, niti je pokušala snažnije iskoristiti ulazak u EU i NATO da bi novim svojim statusom i diplomatskim ali i državničkim vezama utjecala na ishod suđenja onima koji su ju obranili u prvoj mladosti.

Što mediji ne govore

Hrvatska se kultura u inozemstvima slabo predstavlja, nude se samo umjetnici čije je umeteonstvo blagoslovljeno od ideološki prepoznatljivih središta moći u Hrvatskoj, što mediji podržavaju i razglašuju. Nije im poznato, primjerice, ili još nisu saznali da će u Rimu, 11. travnja, biti otvorena ozložba genijalnog Kuzme Kovačića pod naslovom „Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić“. Pokrovitelj je Papinsko vijeće za kulturu, supokrovitelj Ministarstvo kulture RH (Bogu budi hvala) i Grad Zagreb. Izložba je u Muzejima San Salvatore in Lauro. Kuzma Kovačić je inače član upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, čast nam je.

O smrti Evgenija Jevtušenka mediji su ipak nešto doznali. Mlađim čitateljima to ime ne znači puno, ali smo mi u svoje doba bili preplavljeni tim pjesnikom koji je raskrstio sa staljinizom, ali ne i s komunizom. Zadnjih dvadeset godina živio je kao Oklahoma Kid u SAD-u, pisao scenarije itd. Tako prolazi slava svijeta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari