Pratite nas

Kolumne

Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

Objavljeno

na

Srbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih…

Prošao je 1. travnja, a nisam vidio da je plasirana neka jača šala, kao da su ljudi izgubili smisao za humor. Sjećam se kada je čitani dnevni list netom prije otvaranja Jadranskoga mosta u Zagrebu objavio da se dovršeni most mora pomaknuti za desetak metara (razlog nije naveden), pa se okupilo mnogo Zagrepčana, željnih vidjeti kako će to mostograditelji uraditi. Negdje u drugoj polovici sedamdesetih kada sam uređivao humoristični mjesečnik „Kerempuh“ (ne treba ga brkati s onim poslije Drugoga svjetskog rata koji je lupao po Stepincu), objavili smo fotomontažu garaže prislonjene uz crkvu sv. Marka na istoimenom trgu, s oštrim prosvjedom tadanjim vlastima što su dopustile bespravnu gradnju i još na takvomu mjestu. I tada su radoznalci dolazili na trg. Garaže nije bilo, samo 1. travnja iliti 1. aprila kako su tada pisali, a pišu neki i danas jer ne znaju hrvatske nazive mjeseci (Denis Kuljiš i usmeno većina hrvatskih političara.)

Umjesto šala, toga su dana svi krajnje zabrinuto komentirali Agrokor koji se našalio sudbinom ne toliko svojom privatnom, koliko hrvatskoga gospodarstva u cjelini, te omogućio ruskom medvjedu da posegne za hrvatskim medom. Ivica Todorić von Kulmer zadužio se preko svake mjere i sada se Hrvatska, htjela ili ne, mora baviti spašavanjem Agrokora u bilo kojem obliku. Baš kada je Hrvatskoj malo krenulo, kada se gotovo izvukla iz krajnje krize, dogodio se taj slučaj i bacio nas natrag u doba očaja. Ne treba biti sentimentalan prema Todoriću, ali ni zaboraviti da je u doba stagnacije i nazadovanja njegov Agrokor zapošljavao onih 60.000 ljudi koji bi inače otputovali iz Hrvatske i pridružili se ostalim putnicima, da je stvorio veliko agrarno-trgovačko carstvo ali na kraju učinio i pogrješku svih onih koji previše zagrabe pa izgube nadzor i počinju vući iracionalne poteze. Na stanovit način, htjeli mi priznati ili ne, Hrvatska je zbog Agrokora u izvanrednom stanju, a kako će dalje izvanredna uprava s izvanrednim povjerenikom, ostaje vidjeti. Za sada je vidljivo jedino da su Rusi odigrali perfidnu ulogu, jer je valjda samo njima bilo jasno pravo stanje stvari, to jest da Agrokor ne će moći vratiti enormne dugove, pa će moskovska moć ući u Hrvatsku na mala vrata. Ne će morati izvoditi pokušaje državnog udara kao u Crnoj Gori, a likuje i Srbija, rusko drugo oko u glavi.

VučićSrbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih. Kada sam prije mnogo mjeseci pisao da je potrebna stanovita militarizacija Hrvatske jer susjedi iz pakla nisu odustali od svojih prljavih planova, neki su me dušobrižnici pacifisti i slična klatež pokušali uvjeriti da nisam u pravu, bili su zgroženi. Kada sam pisao da Podunavlje sa središtem u Vukovaru treba pretvoriti u vojnu i kulturnu utvrdu (zajedno s Tovarnikom, primjerice, rodnim mjestom A.G. Matoša, Vučedolom itd.) govorili su mi da pričam gluposti. No, ovih dana Krstičević ide upravo tim tragom, zahtijeva snažnu vojnu nazočnost Hrvatske vojske u Vukovaru, ali i drugdje u Hrvatskoj (Ploče) i naravno vojnu tehniku prispodobivu vremenu u kojemu živimo. Sem toga, što bi rekli potpisnici idiotske deklaracije o zajedničkom jeziku, premda smo u NATO-u i EU, dok NATO i EU stignu mi bismo već mogi biti u dubokim bitkama i gubiti ljude, a to si ne možemo dopustiti jer nas ionako ima premalo. Nemamo dobre zrakoplove, nedostaju nam brodovi, s tenkovima stojimo nešto bolje, ali zato imamo najbolju pješadiju na svijetu i toga su svjesni svi kojima teku sline za hrvatskom zemljom.

Srbijanska i uopće srpska destabilizacija Hrvatske počela je vrlo rano nakon rata i priznanja Srbije da je doživjela poraz. Preko raznih „štifunga“ i sorosa u kojima je uvijek bila prisutna i srbijanska komponenta, stvarani su mediji kojima je cilj bio kriminaliziranje hrvatske politike devedesetih i osobito hrvatskih branitelja, te dovođenje na vlast lažnih socijaldemokrata, odnosno neokomunista, to jest istih onih komunista koji su odletjeli 1990. Projekt je uspio, otjerani su svi hrvatski kadrovi, od diplomacije do vojske itd., Hrvatska je vojska obezglavljena i s vremenom teško uništava. Također se i prije i za vrijeme i poslije tih terminatorskih čina u redovima hrvatskih neprijatelja razumjelo da je najbolji način djelovanja preko kulture, pa su se ubacili u film, u kazališta, u književnost (netalentirani, ali na rukama medija nošeni fakovci) stvarajući jugoslavensku mrežu pod kodnim imenom regionalizma. A nisu zaboravili, naravno, ni novi memorandumski plan o razaranju hrvatskoga jezika vraćanjem kotača unatrag, uz pomoć iz Hrvatske.

Tako dolazimo do deklaracije (treba ju pisati malim slovom, ili ju uopće ne spominjati) omanje hrpe otpadaka o kojoj je već pisao Marin Držić, skupine fekalista koje je nazivao različitim imenima: obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni, u kraće rijet ljudi nahvao. Ti ljudi priđoše u naše strane i to prokleto sjeme, govori Dugi Nos u znamenitom prologu „Dundu Maroju“, useli se u ovaj naš svijet.

Spomenuta neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl, i sada je na potezu DORH (ha!). Hrvatska inteligencija znala se obraniti od srpskih (srpskohrvatskih) bjesomučnika i u teškim vremenima komunizma. Držić: „Ma, za istinu rijet, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi, i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.“ Tako. Priglupi tekst potištenjaka kratko su i s prijezirom komentirali doslovce svi, od predsjednice države i predsjednika Vlade, do HAZU, Matice, HNIP-a i HKV-a, a nije se oglasilo Hrvatsko društvo novinara pa bi njegovi članovi na izvanrednoj skupštini trebali tražiti objašnjenje od svoga beogradskog vođe.

No, kada se malo bolje razmotre pisanije i izjave o potištenjacima, svašta postaje razvidnim. Postaje jasnim i zašto DORH nije reagirao kada sam svojedobno u ime HKV-a tražio da se „privedu pravdi“ oni iz Ministarstva kulture koji su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam“. DORH se pravio blesavim (Bajić), ondje nisu shvatili ili nisu htjeli razumjeti da je to napad na hrvatski Ustav, hrvatski narod i hrvatsku državu koju moraju štititi, ali nisu shvatili ni ono što je bilo bjelodano: naime, da Snježana Kordić nije osamljena, frustrirana gerilka nego dio širega plana kojemu je njezin jezični „Mein Kampf“ bio podlogom.

Također, nitko nije trznuo kada sam pisao da se rečena planska bratija okuplja od Splita do Beograda i priprema atentat slabašnom petardom. A kada je petarda bačena, umjesto da ju odgurnu nogom i zgaze petom, vrli naši „veliki“ mediji dali su joj velik publicitet, puknula je u središnjem Dnevniku HTV-a koji je Snežanu tonski plasirao da ju narod bolje čuje (Bože moj, kako dražesna fizionomija), dnevni večernji list raspalio bedastoću preko cijele naslovne stranice pa su neupućeni mislili da je stvar dramatična, štoviše je list stavio nadanslov Provokacija?, kao da nije siguran je li ili nije, a jest velikosrpska, četnička, pa ju je odmah trebao tako i nazvati a ne pitati se. Isti ambivalentni paterski list iz pera nestašnog Denisa na kraju balade proziva predsjednicu države : da je trebala nježnije reagirati jer pisci-potpisnici iz Hrvatske ipak pišu hrvatskim jezikom. Tako nekako.

PravopisŠto je najgluplje, umjesto da traže izjavu od uglednih livgvista, veliki mediji posegnuli su za onim i onima koji ispod žita rade slično kao i potištenjaci. Koga su pitali? Jozića iz radionice Jovanovića i Goldsteina! Taj i slični reći će naravno da je hrvatski jezik izvan svake opravdane sumnje, ali će s druge strane potiho i poglasno uraditi sve kako bi svojim besmislenim četiri u jedan pravopisom (i opet uz pomoć velikih medija) barem malo vratili kola unatrag prema „zajedničkom jeziku“. Oduzimanje školskoj djeci pravopisa Stjepana Babića i suradnika (Moguš, Ham, Finka…) predstavljao je u mnogome odustajanje od hrvatske jezične, a ne samo pravopisne tradicije, nasuprot mišljenju najistaknutijih živih hrvatskih jezikoslovaca koji su Jozićev četiri u dva (nema li i tu plagijata?) odbacili. Sudbina akademika Mislava Ježića na Filozofskom fakultetu izravno je povezana s tom jovanovićevskom aferom. Nadalje, drukeri potištenjaka nalaze se osobito u tiskovinama, gdje svatko piše kako mu drago, pa tako uz razne „prevare“ i slične ekavizme nalazim i originalne izmišljotine poput Beškerove „Venezije“ u napisu o pokušaju terorista da naškode Rialtu. Pisali smo oduvijek Venecija ili Mleci i Mletci i Bneci i pridjev bnetački također (Držić), ali Venezija, Bože moj… da ne govorim o mnoštvu napisa manje učenih novinara koji hrvatsku melodiju nikako ne mogu pogoditi, pa da se ubiju. Za takve u Hrvatskoj veli Marin Držić u „Pjerinu“: „Ti osta oparen pas vrućom vodom. Bojim se da se ne oguliš. Pođ se igra na piljke i ne umeći se gdje nijesu tvoji.“

STEMGlede zajedničkoga jezika, još ovo: on postoji. Naime englesko-hrvatski. Svojedobno, ne tako davno, objavio je Stjepan Babić knjigu „Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika“, knjižicu koja opremom namjerno oponaša čuvenu Deklaraciju 1967., a naslov je dignuo kosu u zrak neupućenima. Babić ima smisla za humor, no sadržaj nije neozbiljan, govori o prodoru engleskog u naš jezik. U recenziji te knjige napisao sam:“ U svojoj nasrtljivosti,nošen na krilima novim tehnologija, taj novi anglokrobotski nagriza srce i dušu, melodiju , tvorbu riječi i sintaksu hrvatskoga jezika.“

Novi vapaj za STEM-om (posve prirodan i potreban) treba biti usporedan s prevođenjem na hrvatski riječi iz toga širokog područja. Pridjev anglokrobotski smislio sam ne samo zbog Krobata , znači Hrvata, nego i i zato da podsjeća na robote koji su u modi. Novi guru STEM-a nastupio je na HTV- u i izvolio najaviti novu „ađendu“, a kako sam se upravo bio vratio ozlijeđen s teškoga šumskog posla, ta me je riječ dotukla. Naravno da se govori i o „kurikulumu“ ili kurikulu, jer je hrvatska riječ uputnik za sada u tom miljeu upitnik. Čini mi se da je ministar Barišić jedanput neoprezno izgovorio – uputnik, no poslije više nisam čuo. Barišić je ipak (nadajmo se) blizak drugoj jednoj, hrvatskoj deklaraciji koja se pojavila ovih dana , a zahtijeva vraćanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i zakon o hrvatskom jeziku. Što se čeka? Završetak mosta na Čiovo ili Pelješkog mosta?

Jezik naš zajednički – ilustracija

JNaU reagiranju HNIP-a spomenuta je JNA i njezin jezik, zajednički za celu jugoslovensku vojsku. Dakle je postojao, ali zvuči nekako srpski. Za ilustraciju: u rukama imam dokument iz osamdesetih godina, sa „štambiljem“, vjerodostojan. Pukovnik dr. Stevan Kadijević piše drugu dr. Karadžić Radovanu u Banja Luku: „Prema merama i saopštenju i Naredbe ustanove Bezbednosti i SSNO iz Beograda u svim ustanovama a posebno u lekarstvu bez obzira na znanje, sposobnost, moramo imati poverljiva lica. Molim te drugi put da za druga Z. B. (puno ime i prezime izostavljam iz meni poznatoga razloga, op.a.) obezbediš jedno slobodno radno mesto na Med. Fakultetu u Banja Luci. Ako imaš problema s mostom (!) jednoga dečka prebaci u Niš… Problem je u tome što drug B. nema završenu odgovarajuću srednju školu. On je završio šofersko-saobraćajnu u SR Hrvatskoj, pa mora polagati kvalifikovani ispit iz biologije, hemije i fizike, a on to ne može jer nema predznanja iz pomenutih predmeta. Drug B. i njegov ćale su lični prijatelji mog burazera generala Veljka… Jebo ga (cenzuriram koga, op.a.) nemoj terat mene i Veljka da dolazimo u Banja Luku zbog ti sitni pizdarija…. Dečko je bio na kratkom kursu provere i pokazao se podoban, ali manje će biti upadljiv da radi kao lekar, jer njegov ćale je lekar. Drugarski pozdrav…itd.“.

Eto, to je taj jugoslovenski armijski, zajednički, a uz to ilustracija pruža uvid u načine kako se u komunističkoj Jugoslaviji moglo postati lekarom, premda sa šoferskom školom.

Tek nakon te ilustracije nešto ću manje ležerno o potištenjačkoj deklaraciji i zašto ju ipak ne treba posve ignorirati. U Hrvatskoj u ovom trenutku nema prolaza (Ustav, službeni jezik u EU hrvatski), ali Hrvatska tu (za sada) i nije u prvom planu. Ali jesu Hrvati, onaj dio hrvatskoga naroda odijeljen od hrvatske države umjetnom granicom. I onako im ne daju ni televizijski kanal na hrvatskom, što je u FBiH samo djelić plana o „zajedničkom jeziku“ odnosno fantazmu nepostojećega bosanskog jezika u koji bi se hrvatski imao utopiti. Zato muslimani nisu reagirali oštro ili uopće, a u genocidnom srpskom entitetu ionako postoji „zajednički jezik“ srpski. Tako zajedničara ima na svim stranama zapadnobalkanskim ali i europskim: bez obzira na hrvatski kao jedan od službenih jezika Europske unije, mnoga sveučilišta (fakulteti) i dalje predaju BHS ili BHSS, jer su ondje slavisti stare škole koja je zadojena hrvatsko-srpskim toliko da jednostavno ne želi čuti o nekom hrvatskom, posebnom. Hrvatska diplomacija i tu treba djelovati, tiho ili glasno.

A ono što je najperfidnije u potištenjaka, ostavio sam za kraj: ta drska stoka tvrdi u stvari da je hrvatski identitet nastao nakon 1991. godine. Komentirati tu misao, značilo bi zakoračiti u smrad stajskoga gnoja, pa se na ovom mjestu zaustavljam.

No spomenuo sam Hrvate u BiH i spominjem Hrvate u Haagu koji se nasuprot svim civiliziranim uzusima i međunarodnom kaznenom pravu već trinaest godina nalaze u pritvoru, odnedavno i s prvostupanjskom, perverznom presudom koju tužiteljstvo sada želi preinačiti na još višu kaznu, dvjesto, tristo ili petsto godina. Ta svinjarija začeta neligitimnom odlukom Vijeća sigurnosti, krepava i vlastitoj kaljuži, praćena prijezirom najvećih autoriteta za međunarodno kazneno pravo. Najslikovitiji je bio Prlićev odvjetnik koji reče da proces traje dulje nego što je Odisej nakon Trojanskoga rata putovao do Itake, a i sam Prlić koji je Sud (tužiteljstvo) nazvao tamnom stranom međunarodne pravde.

Valentin Ćorić spomenuo je prljave metode tužiteljstva, ostali objašnjavali ratnu povijest u BiH koju su haaški tužitelji izvrnuli kao rukavicu. A Hrvatska se prekasno probudila, na sramotu sviju nas, pustila da tužiteljica Barbara Goy, prava nasljednica Carle del Ponte, govori što joj padne na pamet. Ista Hrvatska koju je 1991. branilo četrdeset tisuća Hrvata (i ne samo Hrvata) iz BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu, rekao bi narod. A sirotu dugo nije zabrinjavala činjenica da je i ona sama na optužnici, niti je pokušala snažnije iskoristiti ulazak u EU i NATO da bi novim svojim statusom i diplomatskim ali i državničkim vezama utjecala na ishod suđenja onima koji su ju obranili u prvoj mladosti.

Što mediji ne govore

Hrvatska se kultura u inozemstvima slabo predstavlja, nude se samo umjetnici čije je umeteonstvo blagoslovljeno od ideološki prepoznatljivih središta moći u Hrvatskoj, što mediji podržavaju i razglašuju. Nije im poznato, primjerice, ili još nisu saznali da će u Rimu, 11. travnja, biti otvorena ozložba genijalnog Kuzme Kovačića pod naslovom „Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić“. Pokrovitelj je Papinsko vijeće za kulturu, supokrovitelj Ministarstvo kulture RH (Bogu budi hvala) i Grad Zagreb. Izložba je u Muzejima San Salvatore in Lauro. Kuzma Kovačić je inače član upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, čast nam je.

O smrti Evgenija Jevtušenka mediji su ipak nešto doznali. Mlađim čitateljima to ime ne znači puno, ali smo mi u svoje doba bili preplavljeni tim pjesnikom koji je raskrstio sa staljinizom, ali ne i s komunizom. Zadnjih dvadeset godina živio je kao Oklahoma Kid u SAD-u, pisao scenarije itd. Tako prolazi slava svijeta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari