Pratite nas

Kolumne

Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

Objavljeno

na

Srbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih…

Prošao je 1. travnja, a nisam vidio da je plasirana neka jača šala, kao da su ljudi izgubili smisao za humor. Sjećam se kada je čitani dnevni list netom prije otvaranja Jadranskoga mosta u Zagrebu objavio da se dovršeni most mora pomaknuti za desetak metara (razlog nije naveden), pa se okupilo mnogo Zagrepčana, željnih vidjeti kako će to mostograditelji uraditi. Negdje u drugoj polovici sedamdesetih kada sam uređivao humoristični mjesečnik „Kerempuh“ (ne treba ga brkati s onim poslije Drugoga svjetskog rata koji je lupao po Stepincu), objavili smo fotomontažu garaže prislonjene uz crkvu sv. Marka na istoimenom trgu, s oštrim prosvjedom tadanjim vlastima što su dopustile bespravnu gradnju i još na takvomu mjestu. I tada su radoznalci dolazili na trg. Garaže nije bilo, samo 1. travnja iliti 1. aprila kako su tada pisali, a pišu neki i danas jer ne znaju hrvatske nazive mjeseci (Denis Kuljiš i usmeno većina hrvatskih političara.)

Umjesto šala, toga su dana svi krajnje zabrinuto komentirali Agrokor koji se našalio sudbinom ne toliko svojom privatnom, koliko hrvatskoga gospodarstva u cjelini, te omogućio ruskom medvjedu da posegne za hrvatskim medom. Ivica Todorić von Kulmer zadužio se preko svake mjere i sada se Hrvatska, htjela ili ne, mora baviti spašavanjem Agrokora u bilo kojem obliku. Baš kada je Hrvatskoj malo krenulo, kada se gotovo izvukla iz krajnje krize, dogodio se taj slučaj i bacio nas natrag u doba očaja. Ne treba biti sentimentalan prema Todoriću, ali ni zaboraviti da je u doba stagnacije i nazadovanja njegov Agrokor zapošljavao onih 60.000 ljudi koji bi inače otputovali iz Hrvatske i pridružili se ostalim putnicima, da je stvorio veliko agrarno-trgovačko carstvo ali na kraju učinio i pogrješku svih onih koji previše zagrabe pa izgube nadzor i počinju vući iracionalne poteze. Na stanovit način, htjeli mi priznati ili ne, Hrvatska je zbog Agrokora u izvanrednom stanju, a kako će dalje izvanredna uprava s izvanrednim povjerenikom, ostaje vidjeti. Za sada je vidljivo jedino da su Rusi odigrali perfidnu ulogu, jer je valjda samo njima bilo jasno pravo stanje stvari, to jest da Agrokor ne će moći vratiti enormne dugove, pa će moskovska moć ući u Hrvatsku na mala vrata. Ne će morati izvoditi pokušaje državnog udara kao u Crnoj Gori, a likuje i Srbija, rusko drugo oko u glavi.

VučićSrbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih. Kada sam prije mnogo mjeseci pisao da je potrebna stanovita militarizacija Hrvatske jer susjedi iz pakla nisu odustali od svojih prljavih planova, neki su me dušobrižnici pacifisti i slična klatež pokušali uvjeriti da nisam u pravu, bili su zgroženi. Kada sam pisao da Podunavlje sa središtem u Vukovaru treba pretvoriti u vojnu i kulturnu utvrdu (zajedno s Tovarnikom, primjerice, rodnim mjestom A.G. Matoša, Vučedolom itd.) govorili su mi da pričam gluposti. No, ovih dana Krstičević ide upravo tim tragom, zahtijeva snažnu vojnu nazočnost Hrvatske vojske u Vukovaru, ali i drugdje u Hrvatskoj (Ploče) i naravno vojnu tehniku prispodobivu vremenu u kojemu živimo. Sem toga, što bi rekli potpisnici idiotske deklaracije o zajedničkom jeziku, premda smo u NATO-u i EU, dok NATO i EU stignu mi bismo već mogi biti u dubokim bitkama i gubiti ljude, a to si ne možemo dopustiti jer nas ionako ima premalo. Nemamo dobre zrakoplove, nedostaju nam brodovi, s tenkovima stojimo nešto bolje, ali zato imamo najbolju pješadiju na svijetu i toga su svjesni svi kojima teku sline za hrvatskom zemljom.

Srbijanska i uopće srpska destabilizacija Hrvatske počela je vrlo rano nakon rata i priznanja Srbije da je doživjela poraz. Preko raznih „štifunga“ i sorosa u kojima je uvijek bila prisutna i srbijanska komponenta, stvarani su mediji kojima je cilj bio kriminaliziranje hrvatske politike devedesetih i osobito hrvatskih branitelja, te dovođenje na vlast lažnih socijaldemokrata, odnosno neokomunista, to jest istih onih komunista koji su odletjeli 1990. Projekt je uspio, otjerani su svi hrvatski kadrovi, od diplomacije do vojske itd., Hrvatska je vojska obezglavljena i s vremenom teško uništava. Također se i prije i za vrijeme i poslije tih terminatorskih čina u redovima hrvatskih neprijatelja razumjelo da je najbolji način djelovanja preko kulture, pa su se ubacili u film, u kazališta, u književnost (netalentirani, ali na rukama medija nošeni fakovci) stvarajući jugoslavensku mrežu pod kodnim imenom regionalizma. A nisu zaboravili, naravno, ni novi memorandumski plan o razaranju hrvatskoga jezika vraćanjem kotača unatrag, uz pomoć iz Hrvatske.

Tako dolazimo do deklaracije (treba ju pisati malim slovom, ili ju uopće ne spominjati) omanje hrpe otpadaka o kojoj je već pisao Marin Držić, skupine fekalista koje je nazivao različitim imenima: obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni, u kraće rijet ljudi nahvao. Ti ljudi priđoše u naše strane i to prokleto sjeme, govori Dugi Nos u znamenitom prologu „Dundu Maroju“, useli se u ovaj naš svijet.

Spomenuta neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl, i sada je na potezu DORH (ha!). Hrvatska inteligencija znala se obraniti od srpskih (srpskohrvatskih) bjesomučnika i u teškim vremenima komunizma. Držić: „Ma, za istinu rijet, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi, i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.“ Tako. Priglupi tekst potištenjaka kratko su i s prijezirom komentirali doslovce svi, od predsjednice države i predsjednika Vlade, do HAZU, Matice, HNIP-a i HKV-a, a nije se oglasilo Hrvatsko društvo novinara pa bi njegovi članovi na izvanrednoj skupštini trebali tražiti objašnjenje od svoga beogradskog vođe.

No, kada se malo bolje razmotre pisanije i izjave o potištenjacima, svašta postaje razvidnim. Postaje jasnim i zašto DORH nije reagirao kada sam svojedobno u ime HKV-a tražio da se „privedu pravdi“ oni iz Ministarstva kulture koji su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam“. DORH se pravio blesavim (Bajić), ondje nisu shvatili ili nisu htjeli razumjeti da je to napad na hrvatski Ustav, hrvatski narod i hrvatsku državu koju moraju štititi, ali nisu shvatili ni ono što je bilo bjelodano: naime, da Snježana Kordić nije osamljena, frustrirana gerilka nego dio širega plana kojemu je njezin jezični „Mein Kampf“ bio podlogom.

Također, nitko nije trznuo kada sam pisao da se rečena planska bratija okuplja od Splita do Beograda i priprema atentat slabašnom petardom. A kada je petarda bačena, umjesto da ju odgurnu nogom i zgaze petom, vrli naši „veliki“ mediji dali su joj velik publicitet, puknula je u središnjem Dnevniku HTV-a koji je Snežanu tonski plasirao da ju narod bolje čuje (Bože moj, kako dražesna fizionomija), dnevni večernji list raspalio bedastoću preko cijele naslovne stranice pa su neupućeni mislili da je stvar dramatična, štoviše je list stavio nadanslov Provokacija?, kao da nije siguran je li ili nije, a jest velikosrpska, četnička, pa ju je odmah trebao tako i nazvati a ne pitati se. Isti ambivalentni paterski list iz pera nestašnog Denisa na kraju balade proziva predsjednicu države : da je trebala nježnije reagirati jer pisci-potpisnici iz Hrvatske ipak pišu hrvatskim jezikom. Tako nekako.

PravopisŠto je najgluplje, umjesto da traže izjavu od uglednih livgvista, veliki mediji posegnuli su za onim i onima koji ispod žita rade slično kao i potištenjaci. Koga su pitali? Jozića iz radionice Jovanovića i Goldsteina! Taj i slični reći će naravno da je hrvatski jezik izvan svake opravdane sumnje, ali će s druge strane potiho i poglasno uraditi sve kako bi svojim besmislenim četiri u jedan pravopisom (i opet uz pomoć velikih medija) barem malo vratili kola unatrag prema „zajedničkom jeziku“. Oduzimanje školskoj djeci pravopisa Stjepana Babića i suradnika (Moguš, Ham, Finka…) predstavljao je u mnogome odustajanje od hrvatske jezične, a ne samo pravopisne tradicije, nasuprot mišljenju najistaknutijih živih hrvatskih jezikoslovaca koji su Jozićev četiri u dva (nema li i tu plagijata?) odbacili. Sudbina akademika Mislava Ježića na Filozofskom fakultetu izravno je povezana s tom jovanovićevskom aferom. Nadalje, drukeri potištenjaka nalaze se osobito u tiskovinama, gdje svatko piše kako mu drago, pa tako uz razne „prevare“ i slične ekavizme nalazim i originalne izmišljotine poput Beškerove „Venezije“ u napisu o pokušaju terorista da naškode Rialtu. Pisali smo oduvijek Venecija ili Mleci i Mletci i Bneci i pridjev bnetački također (Držić), ali Venezija, Bože moj… da ne govorim o mnoštvu napisa manje učenih novinara koji hrvatsku melodiju nikako ne mogu pogoditi, pa da se ubiju. Za takve u Hrvatskoj veli Marin Držić u „Pjerinu“: „Ti osta oparen pas vrućom vodom. Bojim se da se ne oguliš. Pođ se igra na piljke i ne umeći se gdje nijesu tvoji.“

STEMGlede zajedničkoga jezika, još ovo: on postoji. Naime englesko-hrvatski. Svojedobno, ne tako davno, objavio je Stjepan Babić knjigu „Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika“, knjižicu koja opremom namjerno oponaša čuvenu Deklaraciju 1967., a naslov je dignuo kosu u zrak neupućenima. Babić ima smisla za humor, no sadržaj nije neozbiljan, govori o prodoru engleskog u naš jezik. U recenziji te knjige napisao sam:“ U svojoj nasrtljivosti,nošen na krilima novim tehnologija, taj novi anglokrobotski nagriza srce i dušu, melodiju , tvorbu riječi i sintaksu hrvatskoga jezika.“

Novi vapaj za STEM-om (posve prirodan i potreban) treba biti usporedan s prevođenjem na hrvatski riječi iz toga širokog područja. Pridjev anglokrobotski smislio sam ne samo zbog Krobata , znači Hrvata, nego i i zato da podsjeća na robote koji su u modi. Novi guru STEM-a nastupio je na HTV- u i izvolio najaviti novu „ađendu“, a kako sam se upravo bio vratio ozlijeđen s teškoga šumskog posla, ta me je riječ dotukla. Naravno da se govori i o „kurikulumu“ ili kurikulu, jer je hrvatska riječ uputnik za sada u tom miljeu upitnik. Čini mi se da je ministar Barišić jedanput neoprezno izgovorio – uputnik, no poslije više nisam čuo. Barišić je ipak (nadajmo se) blizak drugoj jednoj, hrvatskoj deklaraciji koja se pojavila ovih dana , a zahtijeva vraćanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i zakon o hrvatskom jeziku. Što se čeka? Završetak mosta na Čiovo ili Pelješkog mosta?

Jezik naš zajednički – ilustracija

JNaU reagiranju HNIP-a spomenuta je JNA i njezin jezik, zajednički za celu jugoslovensku vojsku. Dakle je postojao, ali zvuči nekako srpski. Za ilustraciju: u rukama imam dokument iz osamdesetih godina, sa „štambiljem“, vjerodostojan. Pukovnik dr. Stevan Kadijević piše drugu dr. Karadžić Radovanu u Banja Luku: „Prema merama i saopštenju i Naredbe ustanove Bezbednosti i SSNO iz Beograda u svim ustanovama a posebno u lekarstvu bez obzira na znanje, sposobnost, moramo imati poverljiva lica. Molim te drugi put da za druga Z. B. (puno ime i prezime izostavljam iz meni poznatoga razloga, op.a.) obezbediš jedno slobodno radno mesto na Med. Fakultetu u Banja Luci. Ako imaš problema s mostom (!) jednoga dečka prebaci u Niš… Problem je u tome što drug B. nema završenu odgovarajuću srednju školu. On je završio šofersko-saobraćajnu u SR Hrvatskoj, pa mora polagati kvalifikovani ispit iz biologije, hemije i fizike, a on to ne može jer nema predznanja iz pomenutih predmeta. Drug B. i njegov ćale su lični prijatelji mog burazera generala Veljka… Jebo ga (cenzuriram koga, op.a.) nemoj terat mene i Veljka da dolazimo u Banja Luku zbog ti sitni pizdarija…. Dečko je bio na kratkom kursu provere i pokazao se podoban, ali manje će biti upadljiv da radi kao lekar, jer njegov ćale je lekar. Drugarski pozdrav…itd.“.

Eto, to je taj jugoslovenski armijski, zajednički, a uz to ilustracija pruža uvid u načine kako se u komunističkoj Jugoslaviji moglo postati lekarom, premda sa šoferskom školom.

Tek nakon te ilustracije nešto ću manje ležerno o potištenjačkoj deklaraciji i zašto ju ipak ne treba posve ignorirati. U Hrvatskoj u ovom trenutku nema prolaza (Ustav, službeni jezik u EU hrvatski), ali Hrvatska tu (za sada) i nije u prvom planu. Ali jesu Hrvati, onaj dio hrvatskoga naroda odijeljen od hrvatske države umjetnom granicom. I onako im ne daju ni televizijski kanal na hrvatskom, što je u FBiH samo djelić plana o „zajedničkom jeziku“ odnosno fantazmu nepostojećega bosanskog jezika u koji bi se hrvatski imao utopiti. Zato muslimani nisu reagirali oštro ili uopće, a u genocidnom srpskom entitetu ionako postoji „zajednički jezik“ srpski. Tako zajedničara ima na svim stranama zapadnobalkanskim ali i europskim: bez obzira na hrvatski kao jedan od službenih jezika Europske unije, mnoga sveučilišta (fakulteti) i dalje predaju BHS ili BHSS, jer su ondje slavisti stare škole koja je zadojena hrvatsko-srpskim toliko da jednostavno ne želi čuti o nekom hrvatskom, posebnom. Hrvatska diplomacija i tu treba djelovati, tiho ili glasno.

A ono što je najperfidnije u potištenjaka, ostavio sam za kraj: ta drska stoka tvrdi u stvari da je hrvatski identitet nastao nakon 1991. godine. Komentirati tu misao, značilo bi zakoračiti u smrad stajskoga gnoja, pa se na ovom mjestu zaustavljam.

No spomenuo sam Hrvate u BiH i spominjem Hrvate u Haagu koji se nasuprot svim civiliziranim uzusima i međunarodnom kaznenom pravu već trinaest godina nalaze u pritvoru, odnedavno i s prvostupanjskom, perverznom presudom koju tužiteljstvo sada želi preinačiti na još višu kaznu, dvjesto, tristo ili petsto godina. Ta svinjarija začeta neligitimnom odlukom Vijeća sigurnosti, krepava i vlastitoj kaljuži, praćena prijezirom najvećih autoriteta za međunarodno kazneno pravo. Najslikovitiji je bio Prlićev odvjetnik koji reče da proces traje dulje nego što je Odisej nakon Trojanskoga rata putovao do Itake, a i sam Prlić koji je Sud (tužiteljstvo) nazvao tamnom stranom međunarodne pravde.

Valentin Ćorić spomenuo je prljave metode tužiteljstva, ostali objašnjavali ratnu povijest u BiH koju su haaški tužitelji izvrnuli kao rukavicu. A Hrvatska se prekasno probudila, na sramotu sviju nas, pustila da tužiteljica Barbara Goy, prava nasljednica Carle del Ponte, govori što joj padne na pamet. Ista Hrvatska koju je 1991. branilo četrdeset tisuća Hrvata (i ne samo Hrvata) iz BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu, rekao bi narod. A sirotu dugo nije zabrinjavala činjenica da je i ona sama na optužnici, niti je pokušala snažnije iskoristiti ulazak u EU i NATO da bi novim svojim statusom i diplomatskim ali i državničkim vezama utjecala na ishod suđenja onima koji su ju obranili u prvoj mladosti.

Što mediji ne govore

Hrvatska se kultura u inozemstvima slabo predstavlja, nude se samo umjetnici čije je umeteonstvo blagoslovljeno od ideološki prepoznatljivih središta moći u Hrvatskoj, što mediji podržavaju i razglašuju. Nije im poznato, primjerice, ili još nisu saznali da će u Rimu, 11. travnja, biti otvorena ozložba genijalnog Kuzme Kovačića pod naslovom „Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić“. Pokrovitelj je Papinsko vijeće za kulturu, supokrovitelj Ministarstvo kulture RH (Bogu budi hvala) i Grad Zagreb. Izložba je u Muzejima San Salvatore in Lauro. Kuzma Kovačić je inače član upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, čast nam je.

O smrti Evgenija Jevtušenka mediji su ipak nešto doznali. Mlađim čitateljima to ime ne znači puno, ali smo mi u svoje doba bili preplavljeni tim pjesnikom koji je raskrstio sa staljinizom, ali ne i s komunizom. Zadnjih dvadeset godina živio je kao Oklahoma Kid u SAD-u, pisao scenarije itd. Tako prolazi slava svijeta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Izigrani hrvatski interesi

Objavljeno

na

Objavio

Višnja Starešina:

„Hrvati pod KOS-ovim krilom – Završni račun Haaškoga suda“,
(Avid media i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2017.)

Gospođa Višnja Starešina, diplomirana politologinja, diplomatska pa stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, pa posebna izvjestiteljica VL iz Haaga, nezavisna novinarka, djeluje od 2012. do ukinuća i kroz Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2. sv. rata, hrvatska je novinarka, publicistkinja i auktorica zapaženih dokumentarnih filmova, rodom iz Općine Ozalj…

Tako u najkraćem teče njezina biografija, kao Kupa njezinim rodnim mjestom. Uz naslove: „Vježbe u laboratoriju Balkan“ (2004. i 2018.), „Haaška formula“ (2005. i 2018.), „Croatian generals are not guilty“ (2011.), „EU u sto koraka“ (2013.), „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“ (2013.) te najnovijeg: „Hrvati pod KOS-ovim krilom“ (2017.), ova je zanimljiva auktorica, snimila i dokumentarac „Treći pohod“ (2008.) o infiltraciji Al Kaide u BiH te „Zaustavljeni glas“ (2010.) o kolegi, ali legendarnom, Siniši Glavaševiću (i nagrađena na Danima hrvatskoga filma)…

Nešto više od tristotinjak stranica i sedamdesetak izvora koje je auktorica navela, ne mogu stvoriti okvir za predodžbu o ovoj gusto tiskanoj, ali gusto i pisanoj, a bez dvojbe, krucijalnoj povijesno-analitičkoj knjizi.

Svojim zapaženim i učestalo pretiskivanim kolumnama po raznim medijima te svakako svojim prethodnim knjigama gđa Višnja Starešina odavno je akvarelirala i uokvirila svoj neprijeporni status ne samo prve dame hrvatske publicistike već i ponajboljeg hrvatskog publicista.

U knjizi Hrvati pod KOS-ovim krilom pišući o Haagu, auktorica već s početka donosi istinitu i time jetku konstataciju: „Pravni znalci već iz osnivačkih dokumenata toga suda, mogli su iščitati da je posrijedi politički i obavještajno upravljana međunarodna institucija.“

Kroz jedanaest poglavlja i brojne izvore, sudske zapisnike i knjige, gđa Starešina nam uvjerljivo pokazuje kako su na sudištu izigrani ne samo hrvatski interesi i nacionalna stvar (kako joj se tako rado pjeva) već kako su prije svega krivotvoreni povijesni događaji u Hrvatskoj i naročito u BiH pa su tako i konačni (za povijest) negativni pravorijek/ci poguban/ni po Hrvate s obje strane granice.

Korak po korak, ističući prvenstveno sklonost agresoru i porazno djelovanje Velike Britanije na sud, a zatim i prefriganu pokvarenost obavještajnog vodstva propale Jugoslavije (na čelu s A. Vasiljevićem) agilna nam auktorica slaže mozaik podataka i predočuje etapne podvale Udbe.

Stare Jugoslavenske kontrašpijunaže, koja je odgovornost za ratove u dvije države, s Beograda i JNA, uspjela prebaciti na lokalne općinske čelnike, sporedne a žrtvovane svoje ljude i tako izbjeći korpus odgovornosti za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Armija BiH, beogradska je Udba u malom, pa su nasilno supremativni Bošnjaci/Muslimani zločine u BiH i sudili i sude po dvojnim zakonodavstvima/kriterijima. Naravno, na trajnu štetu Hrvata.

Pristup tom ogromnom materijalu, koji auktorica analizira, elaborira i koncentrira u tri knjige (već predstavljene na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trilogijom: Formula… Vježbe i Hrvati pod…) je sustavan, uporan i marljiv uradak iza kojeg bismo rekli da stoji cijeli tim od barem deset suradnika – istraživača, a ne sama i jedina auktorica.

Koncizna u izričaju, logična u slijedu, Višnja Starešina našla se ne samo u pravo vrijeme na pravome mjestu već je osjetila i centripetalno vezivo dokumenata, činjenica, povijesnih izvora i argumentiranih tvrdnji više auktora u cijeloj jednoj korištenoj biblioteci izvora.

Još je jedna važna karakteristika auktoričina rukopisa: mirnim tonom, bez suvišnih metafora, bez gorčine ili pejorativa, bez aluzija ili parabola, bez suvišnih duhovitosti i koketiranja s publikom, ostvaruje jednostavnu i otvorenu, a impozantnu i zaokruženu cjelinu. Predstavlja nam životopise ključnih likova, njihove tamne biografije, poznavanje kojih je fundamentalno po razumijevanje svih Haaških (samo prividnih) apsurda.

Kao što uvjerljivo javno istupa tako i piše: glatko, jednostavno utemeljeno i uvjerljivo, uz talent odmatanja priče bez programiranog krešenda. Intenzitet mozaika isti je na početku i kraju, s time da nas kraj (najčešće, osim u slučaju oslobođena tri hrvatska generala) duboko vrijeđa i pogađa.

Hrvatska vlast, svih ovih godina, ne da nije učinila ništa već je radila u korist hrvatske štete. To djelomično, u godinama poslije nasilne predsjednikove smrti, možemo pokušati razumjeti kao zluradost novopridošlih gipsanih političkih kopija (Mesić, Josipović) koje su očekivale rušenje cjelokupnog djela dr. Tuđmana, punu detuđmanizaciju Hrvatske a zatim i povrat u regionalne integracije no svakako: pod beogradsko krilo.

Haaska formula2

Otvoreni nerad državnog odvjetnika Mladena Bajića i čak rad u korist podle univerzalne jurisdikcije Beograda trivijalno je protu-hrvatsko lukavstvo. Dopuštenje Bošnjačko/Muslimanskim sudovima i njihovim tužiteljima da posljednjih godina slobodno vršljaju po svim hrvatskim državnim i ratnim dokumentima i u Sarajevu grade mini Haag u kojem redovito stradavaju doslovno svi čelni ljudi Herceg Bosne, HVO-a i HV-a, i to po različitim zakonodavstvima, strašna je hrvatska veleizdaja, jeziva javno politička šutnja i mučna stvarnost. Diktatura gluha čišćenja palube od svih najzaslužnijih ljudi koji su obranili Hrvatsku i Herceg Bosnu se nastavlja.

Knjiga koja je pred nama materijalni je dokaz auktoričine erudicije garnirane prirođenom ljubopitljivošću i lucidnošću uz pravi osjećaj za kontekstualizaciju. Nizom fakata i pravih pitanja čitatelju je ostavljeno da sam sebi otvori oči i suoči se s pogubnom istinom. Auktorica je ispekla novinarski zanat (i) kroz niz važnih intervjua, koji su također znakoviti i zanimljivi kao i auktoričine kolumne, javni nastupi, dokumentarni filmovi i vrhunske publicističke knjige.

Gospođa Višnja Starešina svojim samopouzdanjem i uvjerljivošću secira svjetske geopolitičke silnice, nacionalne strategije, ustroj, školovanje i djelovanje udbina kadra u totalu blamaže međunarodnoga Tribunala.

Sučeljuje i pokazuje punu nekompatibilnost hrvatskih nacionalnih interesa s onim što je politika u Hrvatskoj odradila i još petokolonaški odrađuje, prema svojim vlastitim ljudima u Haagu ili Sarajevu. Svejedno…

Auktoričino pismo je izvan-literarno, kauzalno, pismohranski postavljeno i jako. Knjiga je s toga prohodna, dodao bih i probodna. Ništa više od potkrijepljenoga, ništa manje od uvjerljivoga, auktoričin je nepisani moto. Kronika je to u konačnici, kad sagledamo velike hrvatske žrtve, hrvatskoga dobrovoljnog političkog ali i moralnog sužanjstva. Pobjednici u ratu, gubitnici u miru. I obojem se vesele…

Kako službena Hrvatska godinama nije reagirala i ne reagira, tu i takvu služinčad, a navodno vlast, sasvim su nadigrali iskusni udbini krojači nastav(a)ka memorandumske agresije. Kako to obično biva, pitanje je što bi u ovom kontekstu u Hrvatskoj pokazao jedan objektivno istražen a banalan trag novca.

Auktorica nadalje pokazuje metode kako je Aleksandar Aca Vasiljević, kao glavni kontra-obavještajac i glavni odgovoran za pokolj iz Vukovarske bolnice (večer prije osvanuo je u srpskim Negoslavcima) postao umjesto prvooptuženog – cijenjen i privilegiran a učestali svjedok Tribunala! Najtragičnije od svega jest to što ta KOS-ova mreža, kako je (s međunarodnim saveznicima i hrvatskim trabantima) izigrala svjetsku pravdu, tako jednako danas drži u pokornosti i (nazovi) hrvatsku politiku. Jesu li ključni dosjei u Beogradu?

Vjezbe u labo2

Na drugoj strani, eksponencijalno juri gospodarsko rastakanje Hrvatske, vijesti su zatrpane trivijalijama, upaljačima i splitskim navijačkim (ili narkomanskim) nasiljem kao kupljenim svastikama za sto kuna. Danima. I na tu medijsko-obavještajnu udicu lijepi se cijeli državni vrh. I osuđuje. Za to vrijeme nitko nije odgovoran za mega-propast Uljanika i Titova Trećeg Maja a država (kako su zgodni) plaća ogromne iznose. A ne svi mi. I hrvatsko školstvo i zdravstvo, primjerice.

Sanader će pasti u zastaru kao Manolić, kao Boljkovac, kao što je zatvoreno iskapanje Titove mnoštvene jame kod Pedagoške akademije u Zagrebu, tako je isto „zastarjela“ pljačka INE prije Sanadera, pljačka pa prodaja Plive, pljačka Rijeke i pogodovanje luci Kopar, tako se ne piše (osim Hrvatskoga tjednika) o pljački Jakovčić-Končar ne samo u Puli… Migovi iz Ukrajine izgleda nisu doletjeli natrag u kamionima. Todorić je izgleda još u Londonu pa ga nemamo. Otkako su svi namireni… Ma ima li negdje neka zloguka ploča HOS-a?

Istovremeno teče ubrzano zatiranje hrvatske kulture kroz prijezir spram Šegedinovih dana, otkupa Matoševe kuće, prijezir uz inzistiranje na performativnoj suvremenoj umjetnosti kao jedinoj relevantnoj, prijezir spram tradicije Društva hrvatskih književnika koje treba baciti na cestu, prijezir spram hrvatskoga filma (osim ako ne kriminalizira hrvatske branitelje), pa do najnovijega slučaja dragoga mi hrvatskog poetskog klasika Dobriše Cesarića. Brisanje je to memorije cijelog jednog naroda… „U katedralu kad su teške noći…“

Naša braća u radnim prostorijama ne trebaju danje svjetlo… na svih šest staklenih krila. Fotografija je ovo uličnih prozora bivšeg Dobrišina stana.

Svemu tome dodajte ministricu od zabrana, inspektoricu Blaženku Divjak i njezino razaranje hrvatskog obrazovnog sustava čije mjere toliko vrijede da ih donese pa povlači (lektira). Odreže napamet, pa se pozove na autonomiju u obrazovnom sustavu i predloži anketne listiće.

Ili pogledajmo HRT-ovo ukidanje emisije ugledne Branke Kamenski i progon nepodobna sveučilišna profesora dr. sc. Slobodana Prosperova Novaka i dobit ćete zrcalnu sliku, punu formu i sadržaj metoda rada odnaroditeljskih hrvatskih ekipa s rezultatima u punoj devastaciji vrijednosti i istine… baš kao iz Haaških procesa. Drugovi su na liniji…

Vraćajući se knjizi, autorica Višnja Starešina pokazuje nam svu snagu ekscerpiranja suštine iz brojnih dokumenata koji su joj godinama prolazili kroz ruke. Ta je kombinacija (srećom) ubitačna po hrvatožderske srbijanske tradicionalne laži.

No, svaka bi normalna država već odavno pozvala auktoricu u red sveučilišnih profesora (barem gostujućih) s posebnim pozivom da osnuje analitiku kroz strateško-geopolitički ured Republike Hrvatske. Kažem, normalna država, ovu koju sada trpimo jest diktatura ne činjenja u svim važnim područjima gdje bi trebalo odmah činiti. Štoviše, od ove je vlasti katastrofalno kad išta čini.

Utješno, ali nedovoljno, auktorica tako kao pojedinac, a vrhunski istraživalački publicist, ispisuje najvažnije stranice toga roda u hrvatskome novinstvu. Stvar je tu sasvim jasna… kao iz one anegdote… kad su poznatog hrvatskog slikara pitali koliko mu vremena treba da naslika jednu sliku. Odgovor je glasio, odgovor i ovdje glasi: „Cijeli moj život!“

Knjiga je ovo povijesna i jaka, kamen lakmus, ugljen koji stubokom bistri vodu. Onu koju desetljećima već u Hrvatskoj muti njihzi cijela stotina (ako ne i više) po svim medijima, Nevladinim i vladinim komesarijatima, po manjinskim, obilato plaćenim isljedništvima i ucjenjivačkim postajama, po veleposlaničkim imperijalnim bunkerima i forumima regioona te po brojnim drugim ležištima i ložištima… Po Markovim i Europskim trgovima, po bruxelleskim hodnicima, po neformalnim druženjima i službenim posjetama britanske kraljice primjerice Sloveniji.

Knjiga je ovo, auktorica je to… koja stavlja stvari na svoje mjesto. Toplo preporučujem nabavku preko weba ove najtraženije trilogije auktorice: Formula… Vježbe… i Hrvati pod… izdanja iz 2017. i ponovljenih i dopunjenih iz 2018.

Javor Novak / HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari