Pratite nas

Kolumne

Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

Objavljeno

na

Srbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih…

Prošao je 1. travnja, a nisam vidio da je plasirana neka jača šala, kao da su ljudi izgubili smisao za humor. Sjećam se kada je čitani dnevni list netom prije otvaranja Jadranskoga mosta u Zagrebu objavio da se dovršeni most mora pomaknuti za desetak metara (razlog nije naveden), pa se okupilo mnogo Zagrepčana, željnih vidjeti kako će to mostograditelji uraditi. Negdje u drugoj polovici sedamdesetih kada sam uređivao humoristični mjesečnik „Kerempuh“ (ne treba ga brkati s onim poslije Drugoga svjetskog rata koji je lupao po Stepincu), objavili smo fotomontažu garaže prislonjene uz crkvu sv. Marka na istoimenom trgu, s oštrim prosvjedom tadanjim vlastima što su dopustile bespravnu gradnju i još na takvomu mjestu. I tada su radoznalci dolazili na trg. Garaže nije bilo, samo 1. travnja iliti 1. aprila kako su tada pisali, a pišu neki i danas jer ne znaju hrvatske nazive mjeseci (Denis Kuljiš i usmeno većina hrvatskih političara.)

Umjesto šala, toga su dana svi krajnje zabrinuto komentirali Agrokor koji se našalio sudbinom ne toliko svojom privatnom, koliko hrvatskoga gospodarstva u cjelini, te omogućio ruskom medvjedu da posegne za hrvatskim medom. Ivica Todorić von Kulmer zadužio se preko svake mjere i sada se Hrvatska, htjela ili ne, mora baviti spašavanjem Agrokora u bilo kojem obliku. Baš kada je Hrvatskoj malo krenulo, kada se gotovo izvukla iz krajnje krize, dogodio se taj slučaj i bacio nas natrag u doba očaja. Ne treba biti sentimentalan prema Todoriću, ali ni zaboraviti da je u doba stagnacije i nazadovanja njegov Agrokor zapošljavao onih 60.000 ljudi koji bi inače otputovali iz Hrvatske i pridružili se ostalim putnicima, da je stvorio veliko agrarno-trgovačko carstvo ali na kraju učinio i pogrješku svih onih koji previše zagrabe pa izgube nadzor i počinju vući iracionalne poteze. Na stanovit način, htjeli mi priznati ili ne, Hrvatska je zbog Agrokora u izvanrednom stanju, a kako će dalje izvanredna uprava s izvanrednim povjerenikom, ostaje vidjeti. Za sada je vidljivo jedino da su Rusi odigrali perfidnu ulogu, jer je valjda samo njima bilo jasno pravo stanje stvari, to jest da Agrokor ne će moći vratiti enormne dugove, pa će moskovska moć ući u Hrvatsku na mala vrata. Ne će morati izvoditi pokušaje državnog udara kao u Crnoj Gori, a likuje i Srbija, rusko drugo oko u glavi.

VučićSrbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih. Kada sam prije mnogo mjeseci pisao da je potrebna stanovita militarizacija Hrvatske jer susjedi iz pakla nisu odustali od svojih prljavih planova, neki su me dušobrižnici pacifisti i slična klatež pokušali uvjeriti da nisam u pravu, bili su zgroženi. Kada sam pisao da Podunavlje sa središtem u Vukovaru treba pretvoriti u vojnu i kulturnu utvrdu (zajedno s Tovarnikom, primjerice, rodnim mjestom A.G. Matoša, Vučedolom itd.) govorili su mi da pričam gluposti. No, ovih dana Krstičević ide upravo tim tragom, zahtijeva snažnu vojnu nazočnost Hrvatske vojske u Vukovaru, ali i drugdje u Hrvatskoj (Ploče) i naravno vojnu tehniku prispodobivu vremenu u kojemu živimo. Sem toga, što bi rekli potpisnici idiotske deklaracije o zajedničkom jeziku, premda smo u NATO-u i EU, dok NATO i EU stignu mi bismo već mogi biti u dubokim bitkama i gubiti ljude, a to si ne možemo dopustiti jer nas ionako ima premalo. Nemamo dobre zrakoplove, nedostaju nam brodovi, s tenkovima stojimo nešto bolje, ali zato imamo najbolju pješadiju na svijetu i toga su svjesni svi kojima teku sline za hrvatskom zemljom.

Srbijanska i uopće srpska destabilizacija Hrvatske počela je vrlo rano nakon rata i priznanja Srbije da je doživjela poraz. Preko raznih „štifunga“ i sorosa u kojima je uvijek bila prisutna i srbijanska komponenta, stvarani su mediji kojima je cilj bio kriminaliziranje hrvatske politike devedesetih i osobito hrvatskih branitelja, te dovođenje na vlast lažnih socijaldemokrata, odnosno neokomunista, to jest istih onih komunista koji su odletjeli 1990. Projekt je uspio, otjerani su svi hrvatski kadrovi, od diplomacije do vojske itd., Hrvatska je vojska obezglavljena i s vremenom teško uništava. Također se i prije i za vrijeme i poslije tih terminatorskih čina u redovima hrvatskih neprijatelja razumjelo da je najbolji način djelovanja preko kulture, pa su se ubacili u film, u kazališta, u književnost (netalentirani, ali na rukama medija nošeni fakovci) stvarajući jugoslavensku mrežu pod kodnim imenom regionalizma. A nisu zaboravili, naravno, ni novi memorandumski plan o razaranju hrvatskoga jezika vraćanjem kotača unatrag, uz pomoć iz Hrvatske.

Tako dolazimo do deklaracije (treba ju pisati malim slovom, ili ju uopće ne spominjati) omanje hrpe otpadaka o kojoj je već pisao Marin Držić, skupine fekalista koje je nazivao različitim imenima: obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni, u kraće rijet ljudi nahvao. Ti ljudi priđoše u naše strane i to prokleto sjeme, govori Dugi Nos u znamenitom prologu „Dundu Maroju“, useli se u ovaj naš svijet.

Spomenuta neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl, i sada je na potezu DORH (ha!). Hrvatska inteligencija znala se obraniti od srpskih (srpskohrvatskih) bjesomučnika i u teškim vremenima komunizma. Držić: „Ma, za istinu rijet, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi, i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.“ Tako. Priglupi tekst potištenjaka kratko su i s prijezirom komentirali doslovce svi, od predsjednice države i predsjednika Vlade, do HAZU, Matice, HNIP-a i HKV-a, a nije se oglasilo Hrvatsko društvo novinara pa bi njegovi članovi na izvanrednoj skupštini trebali tražiti objašnjenje od svoga beogradskog vođe.

No, kada se malo bolje razmotre pisanije i izjave o potištenjacima, svašta postaje razvidnim. Postaje jasnim i zašto DORH nije reagirao kada sam svojedobno u ime HKV-a tražio da se „privedu pravdi“ oni iz Ministarstva kulture koji su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam“. DORH se pravio blesavim (Bajić), ondje nisu shvatili ili nisu htjeli razumjeti da je to napad na hrvatski Ustav, hrvatski narod i hrvatsku državu koju moraju štititi, ali nisu shvatili ni ono što je bilo bjelodano: naime, da Snježana Kordić nije osamljena, frustrirana gerilka nego dio širega plana kojemu je njezin jezični „Mein Kampf“ bio podlogom.

Također, nitko nije trznuo kada sam pisao da se rečena planska bratija okuplja od Splita do Beograda i priprema atentat slabašnom petardom. A kada je petarda bačena, umjesto da ju odgurnu nogom i zgaze petom, vrli naši „veliki“ mediji dali su joj velik publicitet, puknula je u središnjem Dnevniku HTV-a koji je Snežanu tonski plasirao da ju narod bolje čuje (Bože moj, kako dražesna fizionomija), dnevni večernji list raspalio bedastoću preko cijele naslovne stranice pa su neupućeni mislili da je stvar dramatična, štoviše je list stavio nadanslov Provokacija?, kao da nije siguran je li ili nije, a jest velikosrpska, četnička, pa ju je odmah trebao tako i nazvati a ne pitati se. Isti ambivalentni paterski list iz pera nestašnog Denisa na kraju balade proziva predsjednicu države : da je trebala nježnije reagirati jer pisci-potpisnici iz Hrvatske ipak pišu hrvatskim jezikom. Tako nekako.

PravopisŠto je najgluplje, umjesto da traže izjavu od uglednih livgvista, veliki mediji posegnuli su za onim i onima koji ispod žita rade slično kao i potištenjaci. Koga su pitali? Jozića iz radionice Jovanovića i Goldsteina! Taj i slični reći će naravno da je hrvatski jezik izvan svake opravdane sumnje, ali će s druge strane potiho i poglasno uraditi sve kako bi svojim besmislenim četiri u jedan pravopisom (i opet uz pomoć velikih medija) barem malo vratili kola unatrag prema „zajedničkom jeziku“. Oduzimanje školskoj djeci pravopisa Stjepana Babića i suradnika (Moguš, Ham, Finka…) predstavljao je u mnogome odustajanje od hrvatske jezične, a ne samo pravopisne tradicije, nasuprot mišljenju najistaknutijih živih hrvatskih jezikoslovaca koji su Jozićev četiri u dva (nema li i tu plagijata?) odbacili. Sudbina akademika Mislava Ježića na Filozofskom fakultetu izravno je povezana s tom jovanovićevskom aferom. Nadalje, drukeri potištenjaka nalaze se osobito u tiskovinama, gdje svatko piše kako mu drago, pa tako uz razne „prevare“ i slične ekavizme nalazim i originalne izmišljotine poput Beškerove „Venezije“ u napisu o pokušaju terorista da naškode Rialtu. Pisali smo oduvijek Venecija ili Mleci i Mletci i Bneci i pridjev bnetački također (Držić), ali Venezija, Bože moj… da ne govorim o mnoštvu napisa manje učenih novinara koji hrvatsku melodiju nikako ne mogu pogoditi, pa da se ubiju. Za takve u Hrvatskoj veli Marin Držić u „Pjerinu“: „Ti osta oparen pas vrućom vodom. Bojim se da se ne oguliš. Pođ se igra na piljke i ne umeći se gdje nijesu tvoji.“

STEMGlede zajedničkoga jezika, još ovo: on postoji. Naime englesko-hrvatski. Svojedobno, ne tako davno, objavio je Stjepan Babić knjigu „Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika“, knjižicu koja opremom namjerno oponaša čuvenu Deklaraciju 1967., a naslov je dignuo kosu u zrak neupućenima. Babić ima smisla za humor, no sadržaj nije neozbiljan, govori o prodoru engleskog u naš jezik. U recenziji te knjige napisao sam:“ U svojoj nasrtljivosti,nošen na krilima novim tehnologija, taj novi anglokrobotski nagriza srce i dušu, melodiju , tvorbu riječi i sintaksu hrvatskoga jezika.“

Novi vapaj za STEM-om (posve prirodan i potreban) treba biti usporedan s prevođenjem na hrvatski riječi iz toga širokog područja. Pridjev anglokrobotski smislio sam ne samo zbog Krobata , znači Hrvata, nego i i zato da podsjeća na robote koji su u modi. Novi guru STEM-a nastupio je na HTV- u i izvolio najaviti novu „ađendu“, a kako sam se upravo bio vratio ozlijeđen s teškoga šumskog posla, ta me je riječ dotukla. Naravno da se govori i o „kurikulumu“ ili kurikulu, jer je hrvatska riječ uputnik za sada u tom miljeu upitnik. Čini mi se da je ministar Barišić jedanput neoprezno izgovorio – uputnik, no poslije više nisam čuo. Barišić je ipak (nadajmo se) blizak drugoj jednoj, hrvatskoj deklaraciji koja se pojavila ovih dana , a zahtijeva vraćanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i zakon o hrvatskom jeziku. Što se čeka? Završetak mosta na Čiovo ili Pelješkog mosta?

Jezik naš zajednički – ilustracija

JNaU reagiranju HNIP-a spomenuta je JNA i njezin jezik, zajednički za celu jugoslovensku vojsku. Dakle je postojao, ali zvuči nekako srpski. Za ilustraciju: u rukama imam dokument iz osamdesetih godina, sa „štambiljem“, vjerodostojan. Pukovnik dr. Stevan Kadijević piše drugu dr. Karadžić Radovanu u Banja Luku: „Prema merama i saopštenju i Naredbe ustanove Bezbednosti i SSNO iz Beograda u svim ustanovama a posebno u lekarstvu bez obzira na znanje, sposobnost, moramo imati poverljiva lica. Molim te drugi put da za druga Z. B. (puno ime i prezime izostavljam iz meni poznatoga razloga, op.a.) obezbediš jedno slobodno radno mesto na Med. Fakultetu u Banja Luci. Ako imaš problema s mostom (!) jednoga dečka prebaci u Niš… Problem je u tome što drug B. nema završenu odgovarajuću srednju školu. On je završio šofersko-saobraćajnu u SR Hrvatskoj, pa mora polagati kvalifikovani ispit iz biologije, hemije i fizike, a on to ne može jer nema predznanja iz pomenutih predmeta. Drug B. i njegov ćale su lični prijatelji mog burazera generala Veljka… Jebo ga (cenzuriram koga, op.a.) nemoj terat mene i Veljka da dolazimo u Banja Luku zbog ti sitni pizdarija…. Dečko je bio na kratkom kursu provere i pokazao se podoban, ali manje će biti upadljiv da radi kao lekar, jer njegov ćale je lekar. Drugarski pozdrav…itd.“.

Eto, to je taj jugoslovenski armijski, zajednički, a uz to ilustracija pruža uvid u načine kako se u komunističkoj Jugoslaviji moglo postati lekarom, premda sa šoferskom školom.

Tek nakon te ilustracije nešto ću manje ležerno o potištenjačkoj deklaraciji i zašto ju ipak ne treba posve ignorirati. U Hrvatskoj u ovom trenutku nema prolaza (Ustav, službeni jezik u EU hrvatski), ali Hrvatska tu (za sada) i nije u prvom planu. Ali jesu Hrvati, onaj dio hrvatskoga naroda odijeljen od hrvatske države umjetnom granicom. I onako im ne daju ni televizijski kanal na hrvatskom, što je u FBiH samo djelić plana o „zajedničkom jeziku“ odnosno fantazmu nepostojećega bosanskog jezika u koji bi se hrvatski imao utopiti. Zato muslimani nisu reagirali oštro ili uopće, a u genocidnom srpskom entitetu ionako postoji „zajednički jezik“ srpski. Tako zajedničara ima na svim stranama zapadnobalkanskim ali i europskim: bez obzira na hrvatski kao jedan od službenih jezika Europske unije, mnoga sveučilišta (fakulteti) i dalje predaju BHS ili BHSS, jer su ondje slavisti stare škole koja je zadojena hrvatsko-srpskim toliko da jednostavno ne želi čuti o nekom hrvatskom, posebnom. Hrvatska diplomacija i tu treba djelovati, tiho ili glasno.

A ono što je najperfidnije u potištenjaka, ostavio sam za kraj: ta drska stoka tvrdi u stvari da je hrvatski identitet nastao nakon 1991. godine. Komentirati tu misao, značilo bi zakoračiti u smrad stajskoga gnoja, pa se na ovom mjestu zaustavljam.

No spomenuo sam Hrvate u BiH i spominjem Hrvate u Haagu koji se nasuprot svim civiliziranim uzusima i međunarodnom kaznenom pravu već trinaest godina nalaze u pritvoru, odnedavno i s prvostupanjskom, perverznom presudom koju tužiteljstvo sada želi preinačiti na još višu kaznu, dvjesto, tristo ili petsto godina. Ta svinjarija začeta neligitimnom odlukom Vijeća sigurnosti, krepava i vlastitoj kaljuži, praćena prijezirom najvećih autoriteta za međunarodno kazneno pravo. Najslikovitiji je bio Prlićev odvjetnik koji reče da proces traje dulje nego što je Odisej nakon Trojanskoga rata putovao do Itake, a i sam Prlić koji je Sud (tužiteljstvo) nazvao tamnom stranom međunarodne pravde.

Valentin Ćorić spomenuo je prljave metode tužiteljstva, ostali objašnjavali ratnu povijest u BiH koju su haaški tužitelji izvrnuli kao rukavicu. A Hrvatska se prekasno probudila, na sramotu sviju nas, pustila da tužiteljica Barbara Goy, prava nasljednica Carle del Ponte, govori što joj padne na pamet. Ista Hrvatska koju je 1991. branilo četrdeset tisuća Hrvata (i ne samo Hrvata) iz BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu, rekao bi narod. A sirotu dugo nije zabrinjavala činjenica da je i ona sama na optužnici, niti je pokušala snažnije iskoristiti ulazak u EU i NATO da bi novim svojim statusom i diplomatskim ali i državničkim vezama utjecala na ishod suđenja onima koji su ju obranili u prvoj mladosti.

Što mediji ne govore

Hrvatska se kultura u inozemstvima slabo predstavlja, nude se samo umjetnici čije je umeteonstvo blagoslovljeno od ideološki prepoznatljivih središta moći u Hrvatskoj, što mediji podržavaju i razglašuju. Nije im poznato, primjerice, ili još nisu saznali da će u Rimu, 11. travnja, biti otvorena ozložba genijalnog Kuzme Kovačića pod naslovom „Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić“. Pokrovitelj je Papinsko vijeće za kulturu, supokrovitelj Ministarstvo kulture RH (Bogu budi hvala) i Grad Zagreb. Izložba je u Muzejima San Salvatore in Lauro. Kuzma Kovačić je inače član upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, čast nam je.

O smrti Evgenija Jevtušenka mediji su ipak nešto doznali. Mlađim čitateljima to ime ne znači puno, ali smo mi u svoje doba bili preplavljeni tim pjesnikom koji je raskrstio sa staljinizom, ali ne i s komunizom. Zadnjih dvadeset godina živio je kao Oklahoma Kid u SAD-u, pisao scenarije itd. Tako prolazi slava svijeta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari