Pratite nas

Kolumne

Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

Objavljeno

na

Srbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih…

Prošao je 1. travnja, a nisam vidio da je plasirana neka jača šala, kao da su ljudi izgubili smisao za humor. Sjećam se kada je čitani dnevni list netom prije otvaranja Jadranskoga mosta u Zagrebu objavio da se dovršeni most mora pomaknuti za desetak metara (razlog nije naveden), pa se okupilo mnogo Zagrepčana, željnih vidjeti kako će to mostograditelji uraditi. Negdje u drugoj polovici sedamdesetih kada sam uređivao humoristični mjesečnik „Kerempuh“ (ne treba ga brkati s onim poslije Drugoga svjetskog rata koji je lupao po Stepincu), objavili smo fotomontažu garaže prislonjene uz crkvu sv. Marka na istoimenom trgu, s oštrim prosvjedom tadanjim vlastima što su dopustile bespravnu gradnju i još na takvomu mjestu. I tada su radoznalci dolazili na trg. Garaže nije bilo, samo 1. travnja iliti 1. aprila kako su tada pisali, a pišu neki i danas jer ne znaju hrvatske nazive mjeseci (Denis Kuljiš i usmeno većina hrvatskih političara.)

Umjesto šala, toga su dana svi krajnje zabrinuto komentirali Agrokor koji se našalio sudbinom ne toliko svojom privatnom, koliko hrvatskoga gospodarstva u cjelini, te omogućio ruskom medvjedu da posegne za hrvatskim medom. Ivica Todorić von Kulmer zadužio se preko svake mjere i sada se Hrvatska, htjela ili ne, mora baviti spašavanjem Agrokora u bilo kojem obliku. Baš kada je Hrvatskoj malo krenulo, kada se gotovo izvukla iz krajnje krize, dogodio se taj slučaj i bacio nas natrag u doba očaja. Ne treba biti sentimentalan prema Todoriću, ali ni zaboraviti da je u doba stagnacije i nazadovanja njegov Agrokor zapošljavao onih 60.000 ljudi koji bi inače otputovali iz Hrvatske i pridružili se ostalim putnicima, da je stvorio veliko agrarno-trgovačko carstvo ali na kraju učinio i pogrješku svih onih koji previše zagrabe pa izgube nadzor i počinju vući iracionalne poteze. Na stanovit način, htjeli mi priznati ili ne, Hrvatska je zbog Agrokora u izvanrednom stanju, a kako će dalje izvanredna uprava s izvanrednim povjerenikom, ostaje vidjeti. Za sada je vidljivo jedino da su Rusi odigrali perfidnu ulogu, jer je valjda samo njima bilo jasno pravo stanje stvari, to jest da Agrokor ne će moći vratiti enormne dugove, pa će moskovska moć ući u Hrvatsku na mala vrata. Ne će morati izvoditi pokušaje državnog udara kao u Crnoj Gori, a likuje i Srbija, rusko drugo oko u glavi.

VučićSrbija s novim predsjednikom, štreberskim četnikom Vučićem još nije dovoljno gospodarski zrela da sama destabilizira Hrvatsku, ali se trudi oko svojih klasičnih metoda, to jest vojnih i parakulturnih. Kada sam prije mnogo mjeseci pisao da je potrebna stanovita militarizacija Hrvatske jer susjedi iz pakla nisu odustali od svojih prljavih planova, neki su me dušobrižnici pacifisti i slična klatež pokušali uvjeriti da nisam u pravu, bili su zgroženi. Kada sam pisao da Podunavlje sa središtem u Vukovaru treba pretvoriti u vojnu i kulturnu utvrdu (zajedno s Tovarnikom, primjerice, rodnim mjestom A.G. Matoša, Vučedolom itd.) govorili su mi da pričam gluposti. No, ovih dana Krstičević ide upravo tim tragom, zahtijeva snažnu vojnu nazočnost Hrvatske vojske u Vukovaru, ali i drugdje u Hrvatskoj (Ploče) i naravno vojnu tehniku prispodobivu vremenu u kojemu živimo. Sem toga, što bi rekli potpisnici idiotske deklaracije o zajedničkom jeziku, premda smo u NATO-u i EU, dok NATO i EU stignu mi bismo već mogi biti u dubokim bitkama i gubiti ljude, a to si ne možemo dopustiti jer nas ionako ima premalo. Nemamo dobre zrakoplove, nedostaju nam brodovi, s tenkovima stojimo nešto bolje, ali zato imamo najbolju pješadiju na svijetu i toga su svjesni svi kojima teku sline za hrvatskom zemljom.

Srbijanska i uopće srpska destabilizacija Hrvatske počela je vrlo rano nakon rata i priznanja Srbije da je doživjela poraz. Preko raznih „štifunga“ i sorosa u kojima je uvijek bila prisutna i srbijanska komponenta, stvarani su mediji kojima je cilj bio kriminaliziranje hrvatske politike devedesetih i osobito hrvatskih branitelja, te dovođenje na vlast lažnih socijaldemokrata, odnosno neokomunista, to jest istih onih komunista koji su odletjeli 1990. Projekt je uspio, otjerani su svi hrvatski kadrovi, od diplomacije do vojske itd., Hrvatska je vojska obezglavljena i s vremenom teško uništava. Također se i prije i za vrijeme i poslije tih terminatorskih čina u redovima hrvatskih neprijatelja razumjelo da je najbolji način djelovanja preko kulture, pa su se ubacili u film, u kazališta, u književnost (netalentirani, ali na rukama medija nošeni fakovci) stvarajući jugoslavensku mrežu pod kodnim imenom regionalizma. A nisu zaboravili, naravno, ni novi memorandumski plan o razaranju hrvatskoga jezika vraćanjem kotača unatrag, uz pomoć iz Hrvatske.

Tako dolazimo do deklaracije (treba ju pisati malim slovom, ili ju uopće ne spominjati) omanje hrpe otpadaka o kojoj je već pisao Marin Držić, skupine fekalista koje je nazivao različitim imenima: obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni, u kraće rijet ljudi nahvao. Ti ljudi priđoše u naše strane i to prokleto sjeme, govori Dugi Nos u znamenitom prologu „Dundu Maroju“, useli se u ovaj naš svijet.

Spomenuta neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl, i sada je na potezu DORH (ha!). Hrvatska inteligencija znala se obraniti od srpskih (srpskohrvatskih) bjesomučnika i u teškim vremenima komunizma. Držić: „Ma, za istinu rijet, ljudi nazbilj u duga vrjemena napokon su otezali i još otezaju, ma s mukom i trudom; i današnji dan ljudi su nazbilj pravi ljudi, i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će potištenjaci vazda.“ Tako. Priglupi tekst potištenjaka kratko su i s prijezirom komentirali doslovce svi, od predsjednice države i predsjednika Vlade, do HAZU, Matice, HNIP-a i HKV-a, a nije se oglasilo Hrvatsko društvo novinara pa bi njegovi članovi na izvanrednoj skupštini trebali tražiti objašnjenje od svoga beogradskog vođe.

No, kada se malo bolje razmotre pisanije i izjave o potištenjacima, svašta postaje razvidnim. Postaje jasnim i zašto DORH nije reagirao kada sam svojedobno u ime HKV-a tražio da se „privedu pravdi“ oni iz Ministarstva kulture koji su sufinancirali knjigu „Jezik i nacionalizam“. DORH se pravio blesavim (Bajić), ondje nisu shvatili ili nisu htjeli razumjeti da je to napad na hrvatski Ustav, hrvatski narod i hrvatsku državu koju moraju štititi, ali nisu shvatili ni ono što je bilo bjelodano: naime, da Snježana Kordić nije osamljena, frustrirana gerilka nego dio širega plana kojemu je njezin jezični „Mein Kampf“ bio podlogom.

Također, nitko nije trznuo kada sam pisao da se rečena planska bratija okuplja od Splita do Beograda i priprema atentat slabašnom petardom. A kada je petarda bačena, umjesto da ju odgurnu nogom i zgaze petom, vrli naši „veliki“ mediji dali su joj velik publicitet, puknula je u središnjem Dnevniku HTV-a koji je Snežanu tonski plasirao da ju narod bolje čuje (Bože moj, kako dražesna fizionomija), dnevni večernji list raspalio bedastoću preko cijele naslovne stranice pa su neupućeni mislili da je stvar dramatična, štoviše je list stavio nadanslov Provokacija?, kao da nije siguran je li ili nije, a jest velikosrpska, četnička, pa ju je odmah trebao tako i nazvati a ne pitati se. Isti ambivalentni paterski list iz pera nestašnog Denisa na kraju balade proziva predsjednicu države : da je trebala nježnije reagirati jer pisci-potpisnici iz Hrvatske ipak pišu hrvatskim jezikom. Tako nekako.

PravopisŠto je najgluplje, umjesto da traže izjavu od uglednih livgvista, veliki mediji posegnuli su za onim i onima koji ispod žita rade slično kao i potištenjaci. Koga su pitali? Jozića iz radionice Jovanovića i Goldsteina! Taj i slični reći će naravno da je hrvatski jezik izvan svake opravdane sumnje, ali će s druge strane potiho i poglasno uraditi sve kako bi svojim besmislenim četiri u jedan pravopisom (i opet uz pomoć velikih medija) barem malo vratili kola unatrag prema „zajedničkom jeziku“. Oduzimanje školskoj djeci pravopisa Stjepana Babića i suradnika (Moguš, Ham, Finka…) predstavljao je u mnogome odustajanje od hrvatske jezične, a ne samo pravopisne tradicije, nasuprot mišljenju najistaknutijih živih hrvatskih jezikoslovaca koji su Jozićev četiri u dva (nema li i tu plagijata?) odbacili. Sudbina akademika Mislava Ježića na Filozofskom fakultetu izravno je povezana s tom jovanovićevskom aferom. Nadalje, drukeri potištenjaka nalaze se osobito u tiskovinama, gdje svatko piše kako mu drago, pa tako uz razne „prevare“ i slične ekavizme nalazim i originalne izmišljotine poput Beškerove „Venezije“ u napisu o pokušaju terorista da naškode Rialtu. Pisali smo oduvijek Venecija ili Mleci i Mletci i Bneci i pridjev bnetački također (Držić), ali Venezija, Bože moj… da ne govorim o mnoštvu napisa manje učenih novinara koji hrvatsku melodiju nikako ne mogu pogoditi, pa da se ubiju. Za takve u Hrvatskoj veli Marin Držić u „Pjerinu“: „Ti osta oparen pas vrućom vodom. Bojim se da se ne oguliš. Pođ se igra na piljke i ne umeći se gdje nijesu tvoji.“

STEMGlede zajedničkoga jezika, još ovo: on postoji. Naime englesko-hrvatski. Svojedobno, ne tako davno, objavio je Stjepan Babić knjigu „Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika“, knjižicu koja opremom namjerno oponaša čuvenu Deklaraciju 1967., a naslov je dignuo kosu u zrak neupućenima. Babić ima smisla za humor, no sadržaj nije neozbiljan, govori o prodoru engleskog u naš jezik. U recenziji te knjige napisao sam:“ U svojoj nasrtljivosti,nošen na krilima novim tehnologija, taj novi anglokrobotski nagriza srce i dušu, melodiju , tvorbu riječi i sintaksu hrvatskoga jezika.“

Novi vapaj za STEM-om (posve prirodan i potreban) treba biti usporedan s prevođenjem na hrvatski riječi iz toga širokog područja. Pridjev anglokrobotski smislio sam ne samo zbog Krobata , znači Hrvata, nego i i zato da podsjeća na robote koji su u modi. Novi guru STEM-a nastupio je na HTV- u i izvolio najaviti novu „ađendu“, a kako sam se upravo bio vratio ozlijeđen s teškoga šumskog posla, ta me je riječ dotukla. Naravno da se govori i o „kurikulumu“ ili kurikulu, jer je hrvatska riječ uputnik za sada u tom miljeu upitnik. Čini mi se da je ministar Barišić jedanput neoprezno izgovorio – uputnik, no poslije više nisam čuo. Barišić je ipak (nadajmo se) blizak drugoj jednoj, hrvatskoj deklaraciji koja se pojavila ovih dana , a zahtijeva vraćanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i zakon o hrvatskom jeziku. Što se čeka? Završetak mosta na Čiovo ili Pelješkog mosta?

Jezik naš zajednički – ilustracija

JNaU reagiranju HNIP-a spomenuta je JNA i njezin jezik, zajednički za celu jugoslovensku vojsku. Dakle je postojao, ali zvuči nekako srpski. Za ilustraciju: u rukama imam dokument iz osamdesetih godina, sa „štambiljem“, vjerodostojan. Pukovnik dr. Stevan Kadijević piše drugu dr. Karadžić Radovanu u Banja Luku: „Prema merama i saopštenju i Naredbe ustanove Bezbednosti i SSNO iz Beograda u svim ustanovama a posebno u lekarstvu bez obzira na znanje, sposobnost, moramo imati poverljiva lica. Molim te drugi put da za druga Z. B. (puno ime i prezime izostavljam iz meni poznatoga razloga, op.a.) obezbediš jedno slobodno radno mesto na Med. Fakultetu u Banja Luci. Ako imaš problema s mostom (!) jednoga dečka prebaci u Niš… Problem je u tome što drug B. nema završenu odgovarajuću srednju školu. On je završio šofersko-saobraćajnu u SR Hrvatskoj, pa mora polagati kvalifikovani ispit iz biologije, hemije i fizike, a on to ne može jer nema predznanja iz pomenutih predmeta. Drug B. i njegov ćale su lični prijatelji mog burazera generala Veljka… Jebo ga (cenzuriram koga, op.a.) nemoj terat mene i Veljka da dolazimo u Banja Luku zbog ti sitni pizdarija…. Dečko je bio na kratkom kursu provere i pokazao se podoban, ali manje će biti upadljiv da radi kao lekar, jer njegov ćale je lekar. Drugarski pozdrav…itd.“.

Eto, to je taj jugoslovenski armijski, zajednički, a uz to ilustracija pruža uvid u načine kako se u komunističkoj Jugoslaviji moglo postati lekarom, premda sa šoferskom školom.

Tek nakon te ilustracije nešto ću manje ležerno o potištenjačkoj deklaraciji i zašto ju ipak ne treba posve ignorirati. U Hrvatskoj u ovom trenutku nema prolaza (Ustav, službeni jezik u EU hrvatski), ali Hrvatska tu (za sada) i nije u prvom planu. Ali jesu Hrvati, onaj dio hrvatskoga naroda odijeljen od hrvatske države umjetnom granicom. I onako im ne daju ni televizijski kanal na hrvatskom, što je u FBiH samo djelić plana o „zajedničkom jeziku“ odnosno fantazmu nepostojećega bosanskog jezika u koji bi se hrvatski imao utopiti. Zato muslimani nisu reagirali oštro ili uopće, a u genocidnom srpskom entitetu ionako postoji „zajednički jezik“ srpski. Tako zajedničara ima na svim stranama zapadnobalkanskim ali i europskim: bez obzira na hrvatski kao jedan od službenih jezika Europske unije, mnoga sveučilišta (fakulteti) i dalje predaju BHS ili BHSS, jer su ondje slavisti stare škole koja je zadojena hrvatsko-srpskim toliko da jednostavno ne želi čuti o nekom hrvatskom, posebnom. Hrvatska diplomacija i tu treba djelovati, tiho ili glasno.

A ono što je najperfidnije u potištenjaka, ostavio sam za kraj: ta drska stoka tvrdi u stvari da je hrvatski identitet nastao nakon 1991. godine. Komentirati tu misao, značilo bi zakoračiti u smrad stajskoga gnoja, pa se na ovom mjestu zaustavljam.

No spomenuo sam Hrvate u BiH i spominjem Hrvate u Haagu koji se nasuprot svim civiliziranim uzusima i međunarodnom kaznenom pravu već trinaest godina nalaze u pritvoru, odnedavno i s prvostupanjskom, perverznom presudom koju tužiteljstvo sada želi preinačiti na još višu kaznu, dvjesto, tristo ili petsto godina. Ta svinjarija začeta neligitimnom odlukom Vijeća sigurnosti, krepava i vlastitoj kaljuži, praćena prijezirom najvećih autoriteta za međunarodno kazneno pravo. Najslikovitiji je bio Prlićev odvjetnik koji reče da proces traje dulje nego što je Odisej nakon Trojanskoga rata putovao do Itake, a i sam Prlić koji je Sud (tužiteljstvo) nazvao tamnom stranom međunarodne pravde.

Valentin Ćorić spomenuo je prljave metode tužiteljstva, ostali objašnjavali ratnu povijest u BiH koju su haaški tužitelji izvrnuli kao rukavicu. A Hrvatska se prekasno probudila, na sramotu sviju nas, pustila da tužiteljica Barbara Goy, prava nasljednica Carle del Ponte, govori što joj padne na pamet. Ista Hrvatska koju je 1991. branilo četrdeset tisuća Hrvata (i ne samo Hrvata) iz BiH. Pomozi sirotu na svoju sramotu, rekao bi narod. A sirotu dugo nije zabrinjavala činjenica da je i ona sama na optužnici, niti je pokušala snažnije iskoristiti ulazak u EU i NATO da bi novim svojim statusom i diplomatskim ali i državničkim vezama utjecala na ishod suđenja onima koji su ju obranili u prvoj mladosti.

Što mediji ne govore

Hrvatska se kultura u inozemstvima slabo predstavlja, nude se samo umjetnici čije je umeteonstvo blagoslovljeno od ideološki prepoznatljivih središta moći u Hrvatskoj, što mediji podržavaju i razglašuju. Nije im poznato, primjerice, ili još nisu saznali da će u Rimu, 11. travnja, biti otvorena ozložba genijalnog Kuzme Kovačića pod naslovom „Hodočasnik u kiparstvu – hrvatski kipar Kuzma Kovačić“. Pokrovitelj je Papinsko vijeće za kulturu, supokrovitelj Ministarstvo kulture RH (Bogu budi hvala) i Grad Zagreb. Izložba je u Muzejima San Salvatore in Lauro. Kuzma Kovačić je inače član upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, čast nam je.

O smrti Evgenija Jevtušenka mediji su ipak nešto doznali. Mlađim čitateljima to ime ne znači puno, ali smo mi u svoje doba bili preplavljeni tim pjesnikom koji je raskrstio sa staljinizom, ali ne i s komunizom. Zadnjih dvadeset godina živio je kao Oklahoma Kid u SAD-u, pisao scenarije itd. Tako prolazi slava svijeta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svaki naš spomen republika agresija je na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Pokazuje se sve više i dublje kako su islamski militanti nepopravljivi proizvodi radikalni muslimanski vjerski i politički lidera. Proizvod kojeg nitko i ništa ne može uklopiti u suvremenu svjetsku civilizaciju, u svjetsku kulturu mira, tolerancije, slobode, demokracije i snošljivosti u razlikama. Muslimanski proizvod islamskih militanata koji je postao daleko veća opasnost za svjetsku budućnost od svakog proizvedenog novog oružja za masovna ubijanja.

To je muslimansko oružje koje danas na svakom djeliću kugle zemaljske eksplodira, ubija i ruši. I zaista taj islamski radikalizam, prepoznatljiv po terorizmu, ubijanjima i rušenjima, po isključivostima i nesnošljivostima, je atomsko hidrogenska bomba za masovno ubijanje svih koji nisu njihovi, koji misle i govore drugačije, koji su druge nacije, te napose za masovno ubijanje onih koji nisu njihove muslimanske vjere, koji ne pripadaju islamu.

Teško je naći primjer toliko snažnog radikalizma i vjerskog islamskog terorističkog fundamentalizma u prošlosti koliko ga danas ima u svijetu. Isključiv i teroristički agresivan nadmašio je i, u ljudskoj povijesti poznati, turski danak u krvi prisilne islamizacije, genocida, konfesiocida, kulturocida, memoricida, i životinjskog zločina prve noći turskih aga s udatim kršćankama.

Možda nigdje u svijetu se ne pokazuju ponovni crni oblaci islamizma kao u bosanskohercegovačkoj zajednici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tu na tom od Osmanlija izmučenom i iskrvavljenom europskom prostoru, na tom turskom spomeniku što ga Turci podigli sebi i ostavili janjičare da ga čuvaju, ponovno slikaju osmanlijsku crnu sliku s namjerom da Bosnu i Hercegovinu uokvire, za početak, u republički a zatim na kraju u islamski okvir.

Bošnjački pjevači majci Turskoj okupljeni u čistom muslimanskom Sarajevu zapjevali su 14.09.2019., za beha nemuslimane, pa dijelom i za Svjetsku zajednicu koja je to kukavički osudila, nacifašističku, fundamentalističko unitarističko centralističku pjesmu pod nazivom “Republika BiH”. Što u prijevodu znači Velika Džamahirija.

Zaigrao se tako Bakir republičkom igrom, i upucao autogol. A na golu je bio nitko drugi već njegov otac koji je i dokinuo atribut republika Bosna i Hercegovina, jer mu to i nije bio cilj, cilj mu je bio Islamska Bosna i Hercegovina po uzoru na Islamsku Republiku Iran. Zato otac nije htio republiku, sin koji se skrivao pod očevim nogama negira babu i hoće „republiku“ Bosnu i Hercegovinu.

Muslimansko bošnjačko lutanje, izdaja jedni drugi, izdaja Bosne i Hercegovine Turskoj, ostavljanje u amanet turskom okupatoru ostatak ostataka, prepoznatljiva je politika ismijavanja samih sebe. Ako nije znao, a nije, otac što hoće, kako bi znao i sin kao politički nasljednik. Hoće li sin da se pokaže pametnijim od otca, ili hoće da mu sapere grijehe veleizdaje, odgovor je, obadvoje.

Nameće se pametnijim od otca, budući da mu leđa čuva politički otac Erdogan, i negira sve ono što mu je ostavio. Naravno osim milijuna dolara pohranjenih u inozemnim bankama, najviše u Turskoj zbog čega je babo i ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu. Pokušava stoga i ono nemoguće, pa hoće vratiti republički atribut kojeg mu je otac izbrisao ispred beha zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba, a Dayton zauvijek pokopao.

Spiranje očevih grijeha veleizdaje vraćanjem naziva republika je zauvijek nemoguć posao. Stoga se u cijeloj ovoj Bakirovoj igri republika čini kako se i on sam pridružuje svome otcu, i kaže, babo u pravu si. Od republike nikad ništa. Tvoja i moja igra s republikom je samo naše sredstvo zadržavanja na vlasti, i izbjegavanje povijesne političke odgovornosti, kako tvoje tako i moje, jer ja čvrsto idem tvojim stopama, jedno mislim drugo potpisujem, jedno govorim drugo radim, papir trpi sve.

To si mi ti pokazao. Tebi je babo uspjelo izbrisati atribut republika jer se vodio građansko vjerski rat, meni ne će nikada uspjeti da ga povratim, pa čak ni u ratu koji ovim zazivam. Druge dvije strane u Bosni i Hercegovini ne žele rat, i s kim da ga vodimo. Možda bi ratom mogao povratiti ono što si ti izdao, ali i to na teritoriju kojeg smo osvojili i okupirali, a to je neki 23% beha prostora. Mogao bih nazvati republikom onaj komadić što su ga tražili Muslimani od tebe, “uzmi Alija pa makar ko avlija”.

Svaki drugi vid Bosne i Hercegovine, napose sa šerijatskim uvođenjem na cijelom njenom području, kakvu si ti htio i ja nastavljam u tom smjeru, nemoguća je misija, pa kada bi je pokušali realizirati i daleko brojniji narod od nas na ovim prostorima.

Ako Srbi nisu uspjeli, kao 4. Vojna sila u Europi srbijanizirati bivšu Jugoslaviju, a znaš babo da nisu, kako onda da mi islamiziramo našu Jugoslaviju u malom. Čak u tom naumu nam ne može, ne smije od Europe i svijeta pomoći ni Iran, ni majčica Turska. Obučavamo mi naše askere, jer svaka je muslimanka rodila najmanje petero djece kako im je zapovjedio bivši, i danas u sjeni, poglavar efendija Cerić, ali i to nam nije dovoljno, jer smo sve više pod lupom Svjetske zajednice, koja nas u stopu prati.

Gotovo godinu dana vlasti nema, i očito da je još dugo neće biti, kao što ni Republike Bosne i Hercegovine neće biti, ma koliko ona bila strateški politički cilj tebe i mene, i cijelog našeg muslimanskog naroda. Vidim babo da sam se zaigrao, kao što sam se igrao u tvom uredu, dok su drugi naši Muslimani ginuli. Ali svijet zna tebe, i opraštao ti tvoju prevrtljivost, pa ću i ja tako nastaviti, jedno ću govoriti, drugo raditi i treće misliti. Jabuka ne pada daleko ispod jabuke, reći će svijet.

Svjestan sam ja bio na Kongresu da ne mogu od bosanskohercegovačke zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba napraviti nikada republiku, ali sam ovim proglasom htio da rušim Daytonski sporazum, jer danas, babo, mi imamo više teritorija negoli su nam u toj američkoj bazi darovali oduzimanjem od Hrvata. U sva naša sela i gradove na federalnom području vratili su se svi naši Muslimani, i tako čvrsto branimo Hrvatima da se oni vrate na svoja ognjišta. Oni se, babo, ne smiju vraćati, i svi ti prostori su danas naši. Zbog toga bi nam odgovarala promjena Daytona, jer nikada Muslimani u svojoj povijesti nisu imali toliko teritorija kao danas.

Zato sam ja i najavio republika Bosna i Hercegovina, da promijenimo Dayton i zaokružimo teritorij koji smo etnički i vjerski očistili od Hrvata. Znam babo da je svaki naš spomen republika agresija na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata. To nam je i cilj. I tako će i biti sve dok ne prisilimo svijet da promijeni Dayton. Promjenom Daytonskog sporazuma zasigurno dobivamo Islamsku Republiku Bosnu i Hercegovinu na prostoru pod našom kontrolom. I babo to je daleko više od avlije koju je naš muslimanski narod tražio od tebe. Time ću ja ući u muslimansku povijest na ovim europskim prostorima, a ne ti, kako si žarko želio, i zašto si bio spreman žrtvovati i dvjesta pedeset hiljada Muslimana za taj cilj. Na kraju i nisi ih uzalud žrtvovao. Dobit ćemo, umjesto Velike Malu Džamahiriju, na dijelu Bosne i Hercegovine, dovoljno veliku za buduće širenje islama po Europi, i njeno osvajanje. Na tom putu došlo nam je milijune islamskih migranata, spremnih i na najmanju zapovijed na velika teroristička zlodjela. To je naša vojna snaga, i za to ih primamo svaki dan i smještamo u hrvatska sela na granici s Hrvatskom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari