Pratite nas

Istaknuto

Neraskidivi dio Oluje još uvijek čami u haaškoj tamnici

Objavljeno

na

Bitnica SVLR 7.GBR HV PUMA.

Kolijevka obrane, a potom i ishodište slobode za onu polovicu hrvatske domovine, koja se Republikom Hrvatskom zove, bilo je Livanjsko polje.

Možemo li zamisliti kako bi danas medijskim eterom odjeknula vijest da neki hrvatski film dobije Oscara, kad se već uspjesi u B finalima filmskih festivala slave kao sportska olimpijska zlata? Ili kad bi neka hrvatska glazbena uspješnica zauzela vodeće mjesto na američkoj top listi? Što bi bilo kad bi kazališna predstava s hrvatskim potpisom prerasla “Regionalne” okvire i svrhu infantilne provokacije, pa se još izvela u sklopu kakvog prestižnog programa na Broadwayu? Ili kad bi se neki hrvatski književnik našao u užem izboru za Nobelovu nagradu, ako se već toliko veličaju ideološkim pravovjerjem isluženi primatelji “ja tebi, ti meni” nagrada?

Mada se navedeni događaji doimaju nevjerojatnima, zapitajmo se ponizno jesu li Hrvati ipak već stvorili neko djelo usporedivo s ovim snoviđenjima, djelo za koje su im priznanje odali oni najbolji. Ako je vjerovati jednom od vodećih ljudi aktualne vladajuće američke administracije, ministru obrane, generalu Mattisu, on iznimno cijeni hrvatsku vojnu akciju, Oluju. Taj kompliment osnažuje činjenica da ju je i osobno proučavao. I još važnije od lijepih riječi, u vojnim školama vodeće svjetske sile Operacija Oluja se izučava kao nešto vrijedno, nešto iz čega Amerikanci i sami mogu naučiti. Čast hrvatskim sportašima, ali takvog postignuća oni u svojim trofejnim vitrinama nemaju. Doseg je to bez premca koji polako, mada još uvijek stidljivo, izlazi na vidjelo.

Dosad se, naime, preko njega ili ovlaš prelazilo, ili se tumačilo zanovijetanjem jednog iskričavog admirala, sklonog pretjeranoj samohvali i željnog pažnje. Jednostavno, nikako se nije uklapalo u vrijeme u kojem se to velebno djelo hrvatskog političkog vodstva i hrvatskih ratnika sustavno i uporno skrnavilo. A koliko se bezobzirno, strastveno, upravo udarničkim žarom lustriralo ono najbolje i one najbolje, otkriva prešućeni dio presude Međunarodnog suda pravde za genocid sa sjedištem u Haagu u slučaju tužbe Hrvatske protiv Srbije i protutužbe Srbije donesene početkom 2015. godine. Riječ je o krovnom sudskom postupku – gdje su stranke države, a ne pojedinci –  kojim je iz pravosudne perspektive dosad najbliže utvrđena opća, cjelovita istina o ratnim događanjima devedesetih na području Hrvatske. Istina je to koja daje kontekst djelomičnim “istinama”, izrazito podložnim manipulacijama i tumačenjima kako kome drago, a proizašlim iz postupaka vođenih protiv pojedinaca na hrvatskoj javnosti poznatijem Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, smještenom također u Haagu.

U dijelu presude koji se odnosi na tužbu Hrvatske protiv Srbije Sud tvrdi da u postupku utvrđeni zločini JNA i srpskih snaga, koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, doduše nisu počinjeni s namjerom da unište ciljanu skupinu (u ovom slučaju Hrvate) – zbog čega tužba i jest odbačena – nego zato kako bi se Hrvate prisililo da napuste svoje domove s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Može li tko poreći kako odabrana formulacija odgovara definiciji “etničkog čišćenja” kakve se nijedan rječnik ne bi posramio? S druge strane, u protutužbi Srbija optužuje Hrvatsku za protjerivanje Srba iz tzv. Krajine (u tužbi stoji “forced displacement” što je na tragu u javnom prostoru uvriježenog “etničkog čišćenja”) za vrijeme Oluje i nakon nje, no Sud se, znakovito, o tome izričito ne izjašnjava. To dovoljno govori o snazi srpskih argumenata navlas nalik onima kojima su svoje općinstvo prekomjerno granatirale sve medijske kuće šireg dometa sa sjedištem u Hrvatskoj, potpomognute neizbježnim nevladinim udrugama kako se kolokvijalno nazivaju agenture vođene na uzici stranih vlada. Toliko od Suda o tome da je svatko svakog čistio.

Utvrđujući zločine navedene u tužbi Hrvatske koji potpadaju pod Konvenciju o genocidu, Sud ne samo što nedvojbeno identificira JNA i srpske snage kao počinitelje, već uočava i da su to činili sustavno, djelujući po sličnom modusu operandi na cijelom teritoriju Hrvatske kojim su ovladali. S druge strane, kad je riječ o istovrsnim djelima počinjenim s hrvatske strane, Sud naglašava kako su ih počinili pojedini pripadnici hrvatskih oružanih snaga pri čemu ne nalazi elemente sustavnosti. Ipak, iz djelovanja lokalnih, bolje rečeno “Regionalnih” sudova može se izvući sasvim suprotan zaključak. Naime, na specijaliziranim sudovima u Hrvatskoj sudilo se i još uvijek se sudi visokopozicioniranim hrvatskim časnicima i zapovjednicima temeljem krajnje ekstenzivnog tumačenja zapovjedne odgovornosti (Norac, Glavaš, Merčep, Brodarac, Sačić), dok se u Srbiji sudi isključivo pojedinačnim izvršiteljima nedjela (Ovčara, Lovas, Sotin) bez primisli da bi netko zapovjedno odgovarao.

Kao i za model pretapanja višenacionalne države u nadnacionalnu po ukusu i mjeri temeljnog naroda, vrhuška Bošnjaka i ovdje je zdušno prigrlila prokušani recept od uzora im, elite Srba – sude istaknutim hrvatskim vojnim zapovjednicima, a iz vlastitih redova tek pukim izvršiteljima, uz mrvu tipično orijentalnog pravnog začina – prvima sude po strožem zakonu, i to retroaktivno, a potonjima po blažem. Zanimljivo, među Bošnjacima i Srbima, nitko da se nađe, niti moćni pojedinci, a još manje državne strukture, pa da podignu optužnice temeljem zapovjedne odgovornosti protiv “svojih”, i to jugo-komunističkoj ostavštini, koju slijedom povijesnih okolnosti dijele s Hrvatima, unatoč. Stoga mora da je ipak u pitanju nešto drugo, neka u Hrvata endemska boleština … u kojoj su, bez ozbiljne konkurencije, prvaci Svijeta, ne samo “Regiona”.

Datum kad se ta boljka ozbiljno razmahala može se precizno odrediti – 3. siječnja 2000. godine. Od tada se postavlja samo jedno pitanje – tko se sve s hrvatske strane ogriješio o ratne zakone i tako zaslužio titulu ratnog zločinca? Mic po mic, ratnim zločincima postaju gotovo svi koji su upravljali ključnim vojnim operacijama, kako obrambenim, tako i napadnim, a tada, elementarna logika to nalaže, ni cijela priča nikako ne može biti čista. Jer ako su zapovjednici krivi, svi ostali mogu biti, ako već ne krivi, onda samo budale. Posljedično, njihovo zajedničko djelo za koje proliše znoj, krv i suze postaje zločinačko i ništavno.

Logičku i etičku suprotnost onima koji su bili spremni dati život i zdravlje za domovinu, nevezano jesu li se ogriješili o ratna pravila ili ne, predstavljaju upravo oni koji su sve to “elegantno” izbjegli – dezerteri i ine pobjegulje. Ti su miroljupci, u međuvremenu, postali posvuda dobrodošli društveni uglednici čije djelovanje mediji bez zadrške promiču, a država – što iz središnjeg proračuna, što iz lokalnih, što preko državnih tvrtki – zdušno sponzorira. Je li to ista država koju su stvorili istinski mirotvorci, ljudi koji nisu izbjegli brojne kušnje koje su se pred njih stavljale, među njima i mogućnost da će počiniti zločin?

Danas se dežurni etičari novog kova više ne ustručavaju bijeg otvoreno prikazivati moralno nadmoćnim, čak i herojskim, naspram spremnog odziva na “Zovi, samo zovi …”. Ti miroljupci, kao potpuna suprotnost mirotvorcima, rado su viđeni gosti, sada već i domaćini, upravo u onome kutku Hrvatske koji se u njoj prvi put zatekao kao izravna geopolitička posljedica Staljinove antifašističke vojne pobjede. A nju su zainteresirani pojedinci – onako nekritički raspoloženi i neskloni razmišljanju uopće, kako to ljudi opterećeni idolopoklonstvom i(li) opipljivom materijalnom koristi obično jesu – pripisali Staljinovu regionalnom ađutantu, znanom i kao maršal Tito!

Njima sad, naravno, ništa ne valja! Znaju oni da je drugima prije bilo bolje, kad već njima samima, barem materijalno (jer dušu su i tako već predali onom predanom kolekcionaru duša), nikad nije bilo bolje nego sad. “Sretno dijete” je ostalo sretno i u zrelim godinama, a i pozne mu se sretnima smiješe, u najmanju ruku onako sretnima kao što su to današnjem brijunskom kralju, kojem nema nitko odigrati “Kralja Leara” pa ga igra sam. Ali njihova sreća ne bi bila potpuna kad ne bi brinuli za druge, pa im, da slučajno ne zaborave kako je prije bilo bolje, pod angažiranom umjetnošću uvaljuju pesimizam i trulež, estetiku mraka, moguće i taritaša, uz poantu kako je iz ove nepotrebne močvare, u kojoj oni iz nekog razloga ostaju, najbolje otići! Samo, kako može biti sretna zemlja u kojoj “sretna djeca” miroljubaca ostaju, dok djeca mirotvoraca iz nje odlaze?

Za državu, na svijetu jedinstvenu po tome što joj se geografsko središte nalazi izvan nje (a nije otočni arhipelag), nije neobično što joj se i ključna točka obrane nalazi upravo tamo – izvan njenih granica. U tom je smislu kolijevka obrane, a potom i ishodište slobode za onu polovicu hrvatske domovine, koja se Republikom Hrvatskom zove, bilo Livanjsko polje. Zato Oluju nije moguće suvislo promatrati, niti objasniti izvan konteksta četiri akcije koje su joj prethodile. Veličanstvena pobjednička niska začeta je iz Livanjskog polja, da bi u praskozorje same Oluje bila svršena zauzimanjem dinarskih visova, između ostalih i posebice važnog Velikog Bata, tog ključnog preduvjeta da se aždaji, koja je godinama rigala vatru paleći i žareći hrvatskom zemljom, napokon, kao batom smrska glava. A kad padne glava, dalje ide sve kao po špagi! Stoga, zanemariti u prikazu Oluje četiri zahtjevne pripremne operacije (Skok 1, Skok 2, Zima ’94 i Ljeto ’95) isto je kao prikazati gol, a izrezati ono što mu je prethodilo – oduzimanje lopte protivniku i briljantna dodavanja kojima je suparnik posve izigran – i sve to na terenu, ne baš blago nagnutom ka hrvatskom golu. Ipak, o tome se, kao i o mnogo čemu drugom vrijednom, šuti!

Čini se da problem leži u tome što se sve to odigralo u drugoj državi od koje je Hrvatska, mučena izvana i iznutra nametanjem nepostojeće joj krivnje, donedavno bježala kao od okuženog. Ništa manji problem nije ni u ocrnjenom igraču koji je odigrao nezamjenjivu rolu u tim filigranskim duplim pasovima, a sada sjedi na haaškoj optuženičkoj klupi podosta više dana, negoli se nedavno na Kupresu okupilo Ivana. Stoga, kako bi se hrvatska pobjeda mogla u cijelosti dostojno obilježavati i naširoko slaviti, nužno je da se u drugostupanjskom postupku šestorka mirotvoraca-pravednika oslobodi krivnje, i to predstavlja glavni kratkoročni cilj hrvatske vanjske politike.

U tome, iskustvo nas uči, na ovome svijetu pomoći može samo Amerika. I molitva da pomogne Amerika! I molitva za uspjeh onih koji mogu utjecati na Ameriku da pomogne! Da nam sila ta – nerijetko nečista, ali u stani-pani vremenima ipak pravedna – opet bude blagoslovljena! Neka bude blagoslovljena kao prije četiri godine na užas zabezeknutih miroljubaca koji su nestrpljivo iščekivali konačni obračun s Tuđmanovom Hrvatskom u ime bolje i, naravno, zajedničke budućnosti. U pravom filmskom obratu, obješenih su nosova bili primorani prirediti karmine na onoj Radmanovoj mlinici za mljevenje istine u laž, koja se, posve u skladu s tim poslanjem, lažno predstavljala kao HTV. Bude li opet tako, tek tad će se HTV, čijim se hodnicima i dalje osjeća teško podnošljivi vonj Radmanove ostavštine, možda odvažiti emitirati cjelovitu sliku o Oluji, a hrvatski će narod u obje države svoje jedne i jedine Domovine moći nakratko, ali duboko, odahnuti.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari