Pratite nas

Herceg Bosna

Neretvom su plutala mrtva tijela franjevaca

Objavljeno

na

Po objavljenim podacima, od početka II. Svjetskog rata 1941. do njegova završetka 1945. u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 231 fratra ostalo je njih tek 61. Oni su nastavili živjeti pod komunističkom vlašću koja ih je progonila i uhićivala tako da je do Domovinskog rata kroz zatvore prošlo 90-ak franjevaca.

Mostar, 14. veljače 1945. bio je to dan ulaska partizanske vojske u Mostar. Istoga dana u večernjim satima partizani su upali u franjevački samostan, izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je također fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.). On je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja.

Fra Gaudencijevo svjedočanstvo je posebice dragocjeno zato što je on bio svjedok očevidac sveukupnoga doganja u samostanu sve do trenutka nasilnog odvođenja svoje subraće, ali i zato što je fra Gaudencije sutradan, s fra Pavom Dragićevićem, išao kod predstavnika nove vlasti i tražio svoju subraću o čemu također svjedoči.

U nastavku ovoga teksta, kojeg je priredio ons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, donosimo najvažnije dijelove svjedočenja fra Gaudencija Ivančića kojega je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.

Upad partizana u samostan i odvođenje fratara

Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan.

Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.

Leo-Petrovic,1U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu.

Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. – Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio.

Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući.

Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.”

Ubili su moga prijatelja!

Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje. Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru. Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu.

Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu.

Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Naredbu za ubojstvo franjevaca izdao je Tito. Britanci dali zeleno svjetlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

DŽEBA ODGOVORIO ORUČEVIĆU: Na nasilno utjerivanje Bosne, Mostar će ti pokazati pravi hercegovački šipak!

Objavljeno

na

Objavio

-Pitanje je što znači “pravi bosanski grad’!? Znači li to, u slučaju Mostara, da naš rođeni Mostarac i Hercegovac, Safa, želi otjerati Hercegovinu iz Mostara i utjerati nam Bosnu? Na ovakvo nasilno nametanje bosanske šljive Mostar će mu pokazati otpor i pravi hercegovački šipak!.

Tim je riječima, predsjednik Gradskog odbora HDZ BiH Mostara Damir Džeba za Hrvatski Medijski Servis komentirao izjavu bivšeg (do)gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića kako će Mostar biti pravi bosanski grad.

-Mostar će sigurno imati Gradsko vijeće i gradonačelnika i bit će bosanski grad. Velika prijestolnica, pravi bosanski grad, kazao je Oručević za N1 televiziju.

Džeba kaže kako reći u godini 2019. da će Mostar biti „pravi bosanski grad“ je “geografski, povijesno pa, ako hoćete, i mostarski vrlo nepismeno i zlonamjerno”. Napominje kako Oručevića osobno ne poznaje ali se kao “dijete grada” raspitao o njemu, držeći se one narodne „nije važno što govori nego tko govori“.

Sarajlije bi rekle – pomozite čo’eku

-Starije kolege, prijatelji bez obzira na naciju, ili kako se voli istaknuti “stara mostarska raja”, kažu da je u ono lijepo prijeratno vrijeme Safa bio poznat po poslovima vezanim za goblene. O čemu je riječ točno, ne znam, ali kažu da o tomu priča cijeli grad i da ta priča ne zastarijeva isto kao i zločini, ratni i gospodarski. Također ističu da je Safa prije rata rekao negdje u gradu, recimo Mahali, Luci, Balinovcu, Rudniku, Zaliku, Starom Gradu, Centru 2, Balinovcu, Carini ili Aveniji, da je on Bosanac ili da je Mostar ‘bosanski grad’ ne bi se baš lijepo proveo, kaže Džeba.

Veli kako je teško staroj mostarskoj raji razumjeti, da jedno dijete grada Mostara, srca Hercegovine, javno govori kako Mostar jest ili će biti “pravi bosanski grad”.

-Na jednak način bi Sarajlije blijedo gledale nekoga da u sred Sarajeva “odvali” kako je Sarajevo hercegovački grad ili će biti “pravi hercegovački grad”. Pokušali bi pomoći čo’eku, a naravno da bi se gledalo tko govori takve budalaštine i za kakve potrebe, ističe Džeba za HMS.

Stariji Mostarci, onako na prvu, dodaje, pokušavaju ovakvo stanje ‘liskalukom’ razumjeti i usporediti spominjući prijeratnu emisiju Opstanak ili za mlađu populaciju emisije „Animal Planeta“ – kada se jedinka jedne vrste  pridruži grupi druge vrste, ona poprima ponašanje i glasanje grupe kojoj se pridružila. Pa objašnjavaju da je vjerojatno dug boravak u Bosni i s političkim Bosancima našeg Safu, od rođenog Mostarca i Hercegovca, pretvorio u geografskog i političkog Bosanca.

Uzoran pripadnik HVO-a

-Ljudi na ulici, raja, također, mi pričaju kako je na početku rata, Safa, bio uzoran pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. Postoje slike i video zapisi na kojim se vidi Safet u odori HVO s dužnošću djelatnika za sigurnost pri uredu zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar. Herceg Bosna mu nije smetala kada ju je iskoristio da dobije toliko “mrsku i zlokobnu” Domovnicu i Putovnicu Republike Hrvatske, kaže predsjednik mostarskog HDZ-a.

Naglašava kako je to onaj isti HVO koji Oručević proziva za sve i svašta a bio mu je, veli, uzorni pripadnik, pa čak i u vremenu kada su se vodile rasprave o promjeni ulica u Mostaru i koje su danas sporne.

-To je dio njegove ostavštine te je vrlo pohvalno da želi riješiti problem u čijem vremenu i nastao. Za ovakvo djelovanje dobra je policijska kvalifikacija „povratak na mjesto zločina“, a možda je u pitanju i grižnja savjesti, kaže Džeba.

Komentirajući Oručevićeve optužbe kako HDZ ne želi promjenu aziva mostarskih ulica koje nose imena po ustaškim dužnosnicim,a Džeba kaže kako je ta stranka jedini istinski zagovaratelj promjena spornih naziva ulica u Mostaru.

-Gradonačelnik Ljubo Bešlić je imao tu namjeru te je nekoliko puta u Gradskom vijeću Mostara službeno predlagao da se imena tri spomenute ulice, koje su svoje ime dobile u ratu, promijene i da se tim ulicama daju imena po poznatim mostarskim i bh. pjesnicima, kaže Džeba.

I “ulica” ima mišljenje o ulicama

Dodaje kako o promjeni imena ulica u gradu, i “ulica” ima svoje mišljenje.

-Ono što “ulica” u Mostaru kaže jeste da bi voljela imati, pored imena po mostarskim i bh. pjesnicima, i imena po cvijeću, pa onako, mostarski, u šali kaže da bi naš Safa trebao otvoriti i živjeti u Ulici Suncokreta, kaže predsjednik mostarskog odbora HDZ-a.

Dodaje kako izjave Safeta Oručevića ne treba uzimati ozbiljno, već ih treba smjestiti u prostor nesimpatičnih loših viceva, šala i šega.

-S ovakvim izjavama Safa ulazi zasigurno u ekipu vicmahera i konvertita prijeteći ugroziti prvake u ovom poslu poput Stjepana Mesića ili Željka Komšića.

Ističe kako je njima dozvoljeno da, u slučaju Mesića, može veličati ustaške ideje i ciljeve ( ili u slučaju Komšić, držati u uredu sliku na zidu osobe koja je otvoreno podržavala ustaški pokret, željela Hrvatsku do Drine i osnivača logora Dretelj, a danas su i Komšić i Mesić prvaci antifašističke riječi. No, mediji Sarajeva to uredno i namjerno zataškavaju, kriju od javnosti, ali su ti činjenični dokazi, video i pisani, na sreću istine i pravde neizbrisivi, kaže Džeba.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Bitka za Zavrtaljku jedna od najbrilijantnijih bitaka Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Brojno izaslanstvo dužnosnika HDZ BiH na svim razinim vlasti odalo je danas 27. siječnja 2019. godine počast hrvatskim braniteljima koji su poginuli u Bitci za Zavrtaljku.

Izaslanstvo je predvodila Lidija Bradara, članica Predsjedništva HDZ BiH i predsjedateljica Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.

Zajedno s obiteljima poginulih braniteljima te članovima Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, dužnosnici HDZ BiH položili su vijenas pred Spomen obilježjem u Brestovskom, a potom su nazočili misi zadušnici u župnoj crkvi u Brestovskom koje je predvodio mjesni župni fra Ilija Jurić.

Pred oltarom su ovom prigodom bile izložene fotografije poginulih hrvatskih branitelja Kiseljaka.

Inače, Bitka za Zavrtaljku dogodila se 29. siječnja 1994. godine. Tog je dana hrvatskim braniteljima, uspkos snježnom nevremenu uspjelo zauzetu inače nepristupačnu kotu na planini Zahor koja dominira Brestovskom i Bilalovcem, selima pretežno nastanjenim hrvatskim stanovništvom, smještenim na rubnim područjima općine Kiseljak prema Busovači.

Kontrolirati Zavrtaljku značilo je rasterećenje Lašvanske doline koja se nalazila u izuzetno teškom položaju, ali i spječavanje daljnjih zločina tzv. Armije BiH.

Bitci za Zavrtaljku prethodio je zločin nad hrvatskim stanovništvom Medovaca i drugih sela koja gravitiraju Brestovsku i Bilalovcu.

Poseban doprinos u Bitki za Zavrtaljku dali su pripadnici Postrojbi posebnih namjena čijom zaslugom je postrojbama HVO-a bez ikakvih topničkih priprema uspjelo zauzeti ovu strateški važnu kotu.

Pored počasti poginulim hrvatskim braniteljima, s obilježavanja Bitke za Zavrtaljku poslana je i poruka kako bitka za punu jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH još uvijek traje.

„Naši su hrvatski branitelji ginuli braneći svoj dom i obitelj i to nikad ne smijemo zaboraviti. Danas kada nam se pokušava osporiti pravo na jednakopravnos s druga dva naroda u BiH, moramo biti svjesni naše bitke za istinsku jednakopravnost i dalje traju. Mi od njih nećemo nikad odustati jer ni naši branitelji nikad nisu odustajali, ni kad se činilo nemogućim zauzeti kote poput Zavrtaljke koja je bez sumnje jedna od najbrilijatnijih Bitaka u Domovinskom ratu“, kazala je ovom prilikom Lidija Bradara,članica Predsjedništva HDZ BiH i predsjedateljica Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.

 

KRVAVI SIJEČANJ 1993.; Dusina – Masakr kojim je Armija BiH započela rat protiv Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari