Pratite nas

Herceg Bosna

Neretvom su plutala mrtva tijela franjevaca

Objavljeno

na

Po objavljenim podacima, od početka II. Svjetskog rata 1941. do njegova završetka 1945. u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji od 231 fratra ostalo je njih tek 61. Oni su nastavili živjeti pod komunističkom vlašću koja ih je progonila i uhićivala tako da je do Domovinskog rata kroz zatvore prošlo 90-ak franjevaca.

Mostar, 14. veljače 1945. bio je to dan ulaska partizanske vojske u Mostar. Istoga dana u večernjim satima partizani su upali u franjevački samostan, izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je također fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.). On je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja.

Fra Gaudencijevo svjedočanstvo je posebice dragocjeno zato što je on bio svjedok očevidac sveukupnoga doganja u samostanu sve do trenutka nasilnog odvođenja svoje subraće, ali i zato što je fra Gaudencije sutradan, s fra Pavom Dragićevićem, išao kod predstavnika nove vlasti i tražio svoju subraću o čemu također svjedoči.

U nastavku ovoga teksta, kojeg je priredio ons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH, donosimo najvažnije dijelove svjedočenja fra Gaudencija Ivančića kojega je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.

Upad partizana u samostan i odvođenje fratara

Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan.

Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.

Leo-Petrovic,1U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu.

Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. – Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio.

Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući.

Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.”

Ubili su moga prijatelja!

Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje. Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru. Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu.

Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu.

Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Naredbu za ubojstvo franjevaca izdao je Tito. Britanci dali zeleno svjetlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Za nestanak stotina Hrvata središnje Bosne ni nakon 73 godine nitko nije odgovarao

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Večernji list

Crvena stijena – Stotine Hrvata odvedene na saslušanje pa ubijene

Mjesec svibanj, po mnogima najljepši u godini zbog bujanja prirode u svoj njezinoj raskoši, mnogim Hrvatima Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Busovače, Vareša, Breze, ali i drugih srednjobosanskih općina, posebno onim starijim, još uvijek budi bolne uspomene, ali i obvezu do kraja istražiti zločin koji su komunističke vlasti prije 73 godine počinile na lokaciji Crvena stijena u Kiseljaku.

Po nalogu tadašnje UDBA-e, čak nekoliko stotina Hrvata iz spomenutih općina nakon “oslobođenja” Kiseljaka odvođeno je na saslušanja s kojih se nikad nisu vratili. Mjesto obračuna komunističkih vlasti s neistomišljenicima bila je Crvena stijena, piše Večernji list

Pretpostavlja se da ova lokacija nadomak središta Kiseljaka, uz prometnicu prema Visokom, krije tijela nekoliko stotina u bližoj ili daljoj okolici likvidiranih, uglavnom Hrvata. Mještani su godinama govorili o kricima žrtava i pucnjevima iz vatrenog oružja, najprije krišom, a nakon pada komunizma slobodno su mogli posvjedočiti o svemu što vidjeli i čuli.

Nažalost, za njihova i svjedočenja obitelji žrtava, kojih je iz godine u godinu sve manje, pravosuđe BiH ostalo je slijepo, iako su ubojstva zločin koji ne zastarijeva.

Budući da su počinjena bez suđenja i prava na obranu likvidiranih, nije teško pretpostaviti da su bila politički motivirana. Da je zavjet šutnje, ali i negiranja zločina na Crvenoj stijeni i dalje na snazi, svjedoče reakcije na inicijativu o ekshumacijima na spomenutoj lokaciji.

– Mnogi još uvijek pokušavaju negirati ovaj zločin tvrdeći kako se nije dogodio. Zločin se, nažalost, dogodio. Znaju to mnoge obitelji poput Markovića i Trutina iz Kiseljaka, Mlivočića iz Vareša, obitelji čijih je 17 članova likvidirano 1945. godine. Zbog njih mi nećemo odustati od inicijative da se ekshumacije provedu.

Potporu imamo u hrvatskim predstavnicima općinske, ali i drugih razina vlasti, Udruzi hrvatskih političkih zatvorenika, kao i udrugama proisteklima iz Domovinskog rata – kaže Ivo Miro Jović, profesor povijesti koji godinama istražuje zločine na Crvenoj stijeni.

Put od inicijative do realiziranja ekshumacija nije samo kompliciran, već i iznimno skup jer zemljište je u privatnom vlasništvu i trebalo bi ga otkupiti.

No, pitanje je ima li istina cijenu, kao i ima li itko pravo od nje odustati zbog žrtava, ali i njihovih potomaka koji imaju pravo na istinu o smrti svojih djedova i pradjedova, kao i pravo dostojno pokopati njihove posmrtne ostatke. A dok im se to ne omogući, počast žrtvama i ove godine odana je najprije misom zadušnicom na zavjetnom mjestu “Pod stijenom”, koje je još u prošlom sustavu ustanovio pokojni fra Stjepan Buljan, a potom i polaganjem vijenaca na spomen-obilježju na Crvenoj stijeni.

Žrtvama komunističkih zločina, na 73. godišnjicu stradanja, poklonili su se čelnici udruga, hrvatski politički predstavnici s područja općine Kiseljak te brojni drugi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

O povijesnoj ulozi tenkista HVO-a i HV-a govorit će se budućim generacijama

Objavljeno

na

Objavio

Bivši pripadnici oklopnih postrojbi HVO-a i HV-a u nedjelju su ispred spomen obilježja u Tomislavgradu položili vijence i zapalili svijeće u znak sjećanja za sve poginule i nestale hrvatske branitelje.

Vijence je položilo izaslanstvo općine Tomislavgrad načelu na načelnikom Ivanom Vukadinom, izaslanstvo Vlade i Skupštine Hercegbosanske županije (HBŽ), predstavnici Uprave za pitanje branitelja HBŽ-a te brojna izaslanstva udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a i HV-a.

Inače, već treću godinu organizira se susret tenkista iz sastava tomislavgradske brigade “Kralj Tomislav”, 1. gardijske brigade Ante Bruno Bušić, Brigade Rama, Brigade dr. Ante Starčević – Uskoplje, Brigade Petar Krešimir IV – Livno, Brigade Eugen Kvaternik – Bugojno, pukovnije Hrvoje Vukčić Hrvatinić – Jajce, Kupreške bojne, a susretu su nazočili i veterani oklopno-mehaniziranih postrojbi Hrvatske vojske.

– Obilježavanje i druženje tenkista je garancija da će se o povijesnoj ulozi tenkista HVO-a i HV-a nastaviti govoriti i prenositi budućim generacijama – kazao je okupljenima predsjednik Udruge tenkista HVO- Hercegbosanske županije Josip Čerdić – Jimmy.

Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, nazočni su druženje nastavili u Sportsko rekreativnom centru “Šumarska kuća” u Grlima pored Tomislavgrada gdje je priređen sportski program.

Susret tenkista organizirali su bivši tenkisti iz sastava brigade “Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada, a susret se odvijao pod pokroviteljstvom Uprave za pitanje branitelja HBŽ-a.

(Fena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati