Pratite nas

Kolumne

Neshvatljiva je i neprozirna duša hrvatska

Objavljeno

na

Hrvatske kronike: Oko sredine prosinca

Nakon dvadesetak mračnih dana pojavilo se sunce iznad zemlje Hrvatske i osvijetlilo ostatke ostataka hrvatske države koju je klatež pretvorila u neodredljivu nakupinu institucija bez svrhe i smisla, u tuđa interesna uporišta odakle se uništava sve što je hrvatsko.

Sunčani je dan bio i 10. prosinca 2014., petnaest godina nakon Tuđmanove smrti. On je u posljednjim svojim danim prilično točno slutio što će se dogoditi, da će naime jugoslavenska banda u Hrvatskoj relativizirati, destablizirati i pakosno opanjkavati hrvatsku državu, da će Srbija čim malo stane na noge opet činiti isto što je činila – a znao je jer je znao s kim ima posla, na kraju krajeva ti su se procesi odvijali pritajenim, ali i otvorenim načinom već za njegova života. Stoka sitnoga zuba postala je dolaskom na vlast u dva navrata stokom krupnih osveta onima koji su stvarali hrvatsku državu, a ideološki i državotvorno prazan intermezzo nacionalno onesviještene navodno domoljubne elite samo je pripremao teren za crvenu kaljužu u kojoj sada živimo, to jest životarimo lišeni voljom manjinske oligarhije simbola, datuma, istinite storije o stvaranju države i Domovinskom ratu te djeca u školama dobivaju krivotvorene udžbenike, masovni mediji u koje su utrpani kadrovi protivnika hrvatske države stvaraju „javno mnijenje”, a narod stoci sitnoga zuba s velikim crvenim očnjacima pokazuje zube tek u kavanama i to nakon nekoliko čašica pića – premda je i to u novom policijskoj državi postalo opasnim jer žbira ima isto toliko koliko i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a tehnologija je ipak u međuvremenu napredovala.

Sadašnji (premda već bivši) predsjednik hrvatske države koji taj sklop riječi – hrvatska država – nikada nije izgovorio, kao što nije izgovorio ni riječi „hrvatski narod”, ne dolazi na obljetnicu Tuđmanove smrti položiti vijenac svome slavnom prethodniku, ne, cinično izjavljuje da je to obiteljska stvar i povlači se u kabinet dotjerati tekst Ustava za konačno uništenje Hrvatske. Mi koji smo bili na Mirogoju također doduše mislimo da je to obiteljska stvar, mi koji smo politička obitelj, mi koji smo se bili okupili u zajednicu u vrijeme nevolja, a doskočit ćemo i ovim sadašnjim, vjerujte mi na riječ. Više nego na Mirogoju i u Velikom Trgovišću, vidjelo se to na popodnevnom skupu 10. prosinca u Sheratonu: govorili Milan Kovač, Ivan Aralica, Damir Matković, Miroslav Tuđman, te Tomislav Karamarko koji je među dobrim i vrlo dobrim rečenicama imao i jednu sjajnu te sam ju zapamtio – da želimo takvu Hrvatsku u kojoj će se domoljubi osjećati ugodno.

Što me smeta, što me čak srdi? Ma to da više od 23 godine samostalne hrvatske države, plašta hrvatske kulture, jedna mala gospa Marija i „Bog i Hrvati” izazivaju tako duboke osjećaje i nalaze posve suvremene konotacije kao da smo i nadalje u nekoj odvratnoj naddržavi koja nam ne da disati, nama i našem, hrvatskom biću, našem hrvatskom jeziku (koji Matoš u spomenutoj pjesmi spominje čak dvaput). Što naravno znači da se ljudi baš tako osjećaju, a osjećaj ih ne vara jer je Hrvatsku zajašila crvena i jugoslavenska klatež (uvijek spojena posuda), da su u vlastitoj domovini i vlastitoj državi vrijeđani na najotrovnije načine i da je čaša žući napunjena do vrha.

Da, ni manje ni više, što se mene tiče, uz dodatak da trebamo Hrvatsku u kojoj će se ugodno osjećati pametan čovjek, pošten čovjek, marljiv čovjek, čovjek odgovoran, čovjek stamen kao jedinka, ali i kao pripadnik svoje nacije koja je takva kakva jest, sklona dugim šutnjama i besmrtnim ekstazama u prijelomnim trenutcima povijesti, čas junaštvima doista gvozdanskim čas neobjašnjivim padovima ljudskim i političkim koji kao da su namjerni, oprosti mi Bože, kao da se protivnik i neprijatelj puštaju da dođu do granice i preko granice kako bi se stvorila prilika za nove heroje koji će ih smlaviti. A onda ispočetka… Neshvatljiva je i neprozirna duša hrvatska.

No, sada su protivnici i neprijatelji opet došli do granice pa i dobrano preko nje, te nije teško zaključiti što će se događati nakon 28. prosinca. Hrvatska je to ipak, poštovane čitateljice i čitatelji, vrlo stara država koja ama baš nikada u dvanaest stoljeća nije izgubila državnost, ma što vam o tome idioti govorili. Ono što je mene takoreći zasmetalo u tom skupu na 15. obljetnici Tuđmanove smrti, ali i na drugim okupljanjima domoljubne hrvatske zajednice jedino su Matoš i Kranjčević koje su uzvišeno i strasno govorili glumci Ševo i Despot.

Što me smeta, što me čak srdi? Ma to da više od 23 godine samostalne hrvatske države, plašta hrvatske kulture, jedna mala gospa Marija i „Bog i Hrvati” izazivaju tako duboke osjećaje i nalaze posve suvremene konotacije kao da smo i nadalje u nekoj odvratnoj naddržavi koja nam ne da disati, nama i našem, hrvatskom biću, našem hrvatskom jeziku (koji Matoš u spomenutoj pjesmi spominje čak dvaput). Što naravno znači da se ljudi baš tako osjećaju, a osjećaj ih ne vara jer je Hrvatsku zajašila crvena i jugoslavenska klatež (uvijek spojena posuda), da su u vlastitoj domovini i vlastitoj državi vrijeđani na najotrovnije načine i da je čaša žući napunjena do vrha.

Druga Hrvatska je treća Jugoslavija

Bilo je riječi tih dana i o Josipovićevom prijedlogu Ustava koji bi trebao zariti nož u srce hrvatske države. Na stranu degaullovske ambicije i druge prateće marifetluke, jer bit je jedino i samo u regionalizaciji, to jest federalizaciji Republike Hrvatske.

Da podsjetim: s istim se prijedlogom pojavio i teško opekao SDP svršetkom prošle godine, kada su Slavonci iz HDSSB-a u zadnji čas razumjeli o čemu je riječ pa uskratili potporu. U prethodnim raspravama, pa i u onoj održanoj na inicijativu HSS-a u Hrvatskom državnom saboru, ja sam kao gost (ha!) na vrlo izravan način rekao da se SDP nije trebao truditi oko formulacije svoga regionalnog podmetanja jer je to već učinio srpski patrijarh Irinej, pa ga je trebalo samo prepisati. Taj moj istup sa svim detaljima objavljen je bio na portalu HKV-a i valjda ga se još može pronaći.

I sada se pojavljuje Josipović s istim prijedlogom, na pravom putu koji preko „druge Hrvatske “vodi u treću Jugoslaviju, na zadnjoj postaji prije valjda konačnoga uništenja hrvatske državnosti. Taj lik koji je odgajan u jugoslavenskom idejnom krugu nudi propast putem destrukcije hrvatske države.

Umjesto propaloga plana „Z 4″, Josipović nudi plan „R 5″ u dosluhu sa srbijanskim vlastima (i SPC-om), na tragu drugoga memoranduma. U svakoj bi drugoj zemlji čak i disleksični ljudi odmah zaključili da se radi o izdaji i poslali autora u duboku tamnicu, ali ovo je Hrvatska. Jedina zemlja na svijetu protiv koje se može raditi iznutra, kroz institucije, otvoreno i nonšalantno.

Što nosi regionalizam (federalizam), što znače tih pet regija, što znači pretvaranje Hrvatske u FRH (Federativnu Republiku Hrvatsku) – o tome sam već odavno pisao i ponavljat ću sve dok Hrvati ne izađu iz toplih kavana. Prva dimenzija Josipovićeva unutarnjeg regionalizma jest povijesna: nakon što smo teškom mukom kroz stoljeća ipak nekako uspjeli okupiti sve zemlje Hrvatskoga kraljevstva (osim Bosne i osim Hercegovine), sada Josipović crvenim jugoslavenskim škarama namjerava razrezati hrvatsko tijelo upravo po onim šavovima gdje smo ga zakrpali.

Znači, ne postoji više Hrvatska kao jedna i jedinstvena moderna nacionalna država hrvatskoga naroda, nego pet „kraljevina” – Kraljevina Hrvatska, Kraljevina Slavonija, Kraljevina Dalmacija (iliti rasparana Trojedna kraljevina) plus novostvorena Zagrebačka kraljevina i Istarska kraljevina, s tim da Banovina i Lika ostaju u zraku, a Bosne ionako nema u razmišljanjima amaterske stoke. No, Banovinu i Liku nikako nemojte zaboraviti u sljedećim razmatranjima: one su predodređene za žrtvu i irinejska prenemaganja, u doglednoj budućnosti kakvu zamišlja Josipović i koja se ne može i ne će ostvariti.

Znači, dobivamo u najmanju ruku pet hrvatskih državica, pet feuda, pet oligarhija, bez središnje vlasti koja će doduše postojati, ali samo na papiru jer ju nitko ne će šljiviti. Josipovićev prijedlog – i to je druga dimenzija – uzima u obzir demografski slom i vrlo izglednu mogućnost doseljavanja novog (a i onog poznatog starog) stanovništa nehrvatske narodnosti, u čemu će pripomoći ulazak svih zemalja bivše Jugoslavije u Europsku uniju. Ali će biti i doseljavanja sa svih strana svijeta po zakonima fizike, to jest razlijevanja tekućine iz punog u prazan prostor. Novo (i nešto starog) doseljeništvo i naseljeništvo poništit će ili učiniti nevažnim hrvatsko ime ovoga područja Europe. Još neko vrijeme zvat će se to područje Hrvatskom, sve dok nekom useljeniku ne pukne film i zapita se zašto se pobogu ova zemlja još zove Hrvatskom, odnosno zašto se ta regija u koju se doselio, jedna od pet regija, uopće smatra sljednicom dotrajale, nekad centralizirane države Hrvatske. Malo-pomalo, takva će sve češća pitanja završavati referendumima za odcjepljenje jedne državice (regije), pa druge…

Josipović je velik čovjek. Vizionar. U njegovu računu koji sam nadam se točno opisao, najvažnija je ipak balkanska, a ne općesvjetska projekcija. To jest, njegov je cilj ipak pretežito balkanski, jugoslavenski, njegov je cilj lakša integracija dezintegriranih dijelova u treću Jugoslaviju, jer bi integracija „u komadu” bila vrlo naporna, pa i nemoguća.

Da bi prikrio što je i vrapcima na krovu jasno, Josipović udara u žice koje glazbeni hrvatski narod rado sluša: federalna Hrvatska bit će „jeftinija”, svi će se ravnomjerno razvijati, ogromna velikodržavna administracija bit će razjurena i svi će krasno živjeti. To što je „Europa regija” u međuvremenu propala, nije važno, ljudi to i nisu pratili. Pa ako narod, hrvatski narod, proguta ovaj bijedni i prozirni mamac, bit će to doista svršetak hrvatske države. No, još vjerujem da ne pripadam toliko blesavom narodu, štoviše. I na kraju, ukidanje županija bila bi isto tako osveta hrvatskoj tradiciji: nakon pljuvanja po simbolima hrvatske države i povijesnim datumima, ukidanje županija značilo bi za josipoviće šlag na tortu, još jedno zatiranje baštine.

A da je stanovita decentralizacija i te kako potrebna – o tome nema govora, pa i ja sam od samih početaka hrvatske države zastupao to mišljenje, a zastupalli su ga dosta žućno i zastupnici u Županijskom domu Hrvatskoga državnog sabora. I onda su crveni ukinuli Županijski dom, jedino mjesto na kojemu se nakon svih ratnih strahota i poratnih nevolja mogla provesti zdrava ideja decentralizacije koja ne šteti jedinstvu hrvatske države, uključujući fiskalnu decentralizaciju (o čemu govori i Kolinda).

Pa vratimo, gospođe i gospodo, Županijski dom. I nemojte da vas opet preveslaju idioti koji tvrde da je preskupo. Najskuplje je ostati bez države, pa u budućnosti tražiti „pravi put” da biste ju opet dobili nakon što ste ju na Josipovićevom putu izgubili.

Kujundžić na pravom putu

Glede opisanog projekta za uništenje hrvatske države, na Josipovićevu se putu svjesno ili nesvjesno našao i gospodin doktor Kujundžić koji ne razumije o čemu je riječ, a ako razumije onda je njegova hrvatska bitnica (topništvo) samo grmljavina koja treba prekriti prave ciljeve. O liječniku Kujundžiću čuo sam samo dobre stvari, o političkim bravurama nisam čuo ništa dok ih nije spomenuo Hebrang kojemu vjerujem na riječ, a ima i dokaza, a o Kujundžiću kao predsjedničkom kandidatu mogao bih i pomisliti nešto dobro kada ne bi zagovarao disperziju i destrukciju hrvatske države. Ovako, ja sam ga definitivno otpisao. Nije on onaj treći kandidat, mladi čovjek kojemu gode svjetla reflektora i koji glede ovrha ima potpuno pravo, ali se u krupnom povijesno-političkom razmišljanju ne snalazi niti može pa i on zastupa federalizaciju Hrvatske.

Jedina federalizacija koju svi zajedno trebaju i moraju zastupati jest federalizacija Bosne i Hercegovine, to jest BiH kao federaciju triju republika, s tim da se hrvatska republika ima smatrati ostatkom ostataka dijela Hrvatskoga kraljevstva između Save i dinarskih planina. Te iz te spoznaje raditi na budućnosti i konačnom (makar ne i posve cjelovitom) okupljanju svih hrvatskih zemalja.

(Usput: najnovija istraživanja pokazuju da je „populacija u BiH” po genetskoj srodnosti bliža hrvatskoj nego turskoj. Ma nemojte. A koji je to narod jedini živio na području današnje BiH prije dolaska Turaka koji su, nota bene, dovodili sa sobom žene, to jest veći ili manji harem.)

Milošević

Dok se tako sprema ustavni lonac za Hrvatsku, projekt koji ne će uspjeti nego će u loncu završiti kukurikalna živad i stoka sitnoga zuba, aktualna Vlada i njoj služeći Sabor te javne ustanove u njihovu vlasništvu panično popunjavaju nepokrivena mjesta u institutima i medijima tvrdim velikosprskim kadrovima, što svjedoči ne samo o pakosti nego i prigluposti strategije. Nakon što je dezavuiran odgovarajući saborski odbor te usprkos njegovu mišljenju instaliran u Hrvatski dokumentacijski centar za proučavanje Domovinskoga rata nitko drugi do Čedomir Višnjić koji je po navodima članova spomenutog odbora surađivao s neprijateljem, sada će – koliko saznajem – netko sličan biti upucan i u Insitut za povijest.

U međuvremenu je članom Programskoga vijeća HRT-a postao Aleksandar Milošević, Srbin o kojemu jedan drugi Srbin, naime Džakula, govori sve najgore i spominje da je taj osuđen za dilanje droge. Ako se radi o tome Miloševiću (jer Aleksandra Miloševića u Hrvatskoj ima više) onda mu u okviru Programskoga vijeća treba dati da prati emisije o drogi i one o velikosrpskim divljanjima, jer svatko se treba baviti onim što mu je blisko.

Imenom i prezimenom

Etički forum pod ravnanjem dr. Zvonimira Šeparovića izdvojio je imenom i prezimenom četiri osobe, ako se ne varam, kao izdajnike, uz jednu izdajnicu (V. Pusić). Oni se vjerojatno nalaze i na čelu liste koju objavljuje vukovarski braniteljski stožer, uz ostalu klatež na popisu. To je jako zasmetalo jednog kolumnista koji je odmah ustvrdio da u Josiću i Stožeru čuči Hitler. Znači, ako se spomenu imena i prezimena, onda je to nacistička rabota, a ako se onako općenito govori o „pojavama” uključujući izdaju, onda je to…što? Pa nekako prihvatljivije. Izdaja, pa što? Ali navesti imena izdajnika, e to je već…

A zašto treba uvijek govoriti o imenima i prezimenima, kazuje i slučaj u vukovarskom rodilištu, o čemu su u vrlo dramatičnom napisu izvijestile dnevne novine. Slučaj je izdvojen iz mase podosta sličnih sudbina i iskustava rodilja u hrvatskim bolnicama u kojima se (uz časne iznimke) prema ženama koje rađaju postupa neljudski, a njihove je iskaze prikupila udruga Roditelji za djecu, to jest Roda.

U Vukovaru je neka primalja doslovno razbojnički maltretirala rodilju, pa se žena nakon svega potužila ravnatelju bolnice, a on reče da babici ne može ništa jer se ta brani da ju optužuju po „nacionalnoj osnovi”. Ta nam je floskula dobro poznata iz doba jugoslavenskog komunizma kada su Srbi vladali Hrvatskom kao i danas u velikoj mjeri. No, i dnevne se novine tu zaustavljaju. Dobar reporter bi nastavio priču, potražio babicu i naveo njezino ime i prezime. Možda i jest, ali je urednik taj dio štrihao po nacionalnoj osnovi.

U svemu, ne samo da se Vukovarom šeću srpski zločinci, ne samo da da baš nitko od Srba u Vukovaru koji su bili na neprijateljskoj strani ne želi reći gdje su mnogi pobijeni Hrvati odnosno ostatci njihovih tijela, nego Hrvatice danas doživljavaju traume kada rađaju i bivaju maltretirane od primalje iz „nacionalne manjine”.

A što je najstrašnije, mnoge anketirane rodilje zbog loših iskustava izjavljuju da – više ne će rađati. Što je i cilj ne svih ali očito mnogih opisanih zlostavljanja. Imena i prezimena nema jer bi to, kao što veli spomenuti kolumnist, bilo nacističko djelo ljudi u kojima čuči Hitler.

Miljenićevo zimsko buđenje

Eto je i ministar pravosuđa izvolio nešto reći o drskom srbijanskom zakonu po kojemu Srbija može suditi za sve zločine na tlu bivše Jugoslavije (kolokvijalno prepričano), pa i kada je Hrvat na tlu Hrvatske navodno ubio Hrvata. Po toj „osnovi” u srbijanskom zatvoru godinama čami Veljko Marić, hrvatski branitelj. Miljenić se sada naveliko raspričao o toj temi s porukom da Srbija ne može očekivati baš tako glatki prolaz u EU kao što joj nudi Vesna Pusić. Tako se barem u nečemu i Miljenić s velikim zakašnjenjem našao na istom valu s braniteljima iz Savske koji traže oslobađanje Veljka Marića.

(Inače, Ministarstvo branitelja u Savskoj za kojih je stotinu metara južnije od stare kaznionice koje se mnogi od nas još sjećaju, služila je ustašama, a poslije i komunistima. A točno preko puta je zgrada škole pod kojom – i pod igralištem- po navodima mnogih svjedoka leže kosti ubijenih Hrvata, odnosno ondje je moguća masovna grobnica komunističkih žrtava.)

Da Srbija ne će u EU sve dok ne budu poznate sudbine nestalih hrvatskih branitelja i ne ispuni još podosta uvjeta, prisnažio je i novi predsjednik HSP-AS Ivan Tepeš koji djeluje kao razborit političar.

Umjetnici u Savskoj

Kad sam već pri temi prosvjeda u Savskoj: u petak su među prosvjednicima bili hrvatski umjetnici, predstavnici Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata. Donijeli smo braniteljima lijepi mali bor s hrvatskom zastavom, podržali sve zahtjeve uključujući Ustavni zakon o hrvatskim braniteljima, neophodan kako se više nikada nitko ne bi usudio igrati s dostojanstvom i pravima najzaslužnijih ljudi za opstanak hrvatske države. Kako to, rekoše hrvatski branitelji, da postoji Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, a ne i Ustavni zakon o pravima branitelja?

Međmorec u Vinkovcima

Istoga petka navečer u vinkovačkom kazalištu „Joza Ivakić” praizvedba drame Mire Međimorca „Hrvatski emigranti” u autorovoj režiji. Gorka komedija o dvojici emigranata koji su život proveli u tuđini i maštali o Hrvatskoj, a sada razumiju da su potrošili živote, da ih nitko ne treba i da im prijeti opasnost – mogli bi ih još „ovi tu” proglasiti teroristima. Zašto? Zato što u Udbinim dosjeima punim laži, dosjeima koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, a mogu ih pročitati oni na koje se odnose, lijepo piše da su bili teroristi. Emigranti se snebivaju, znaju da je to laž, ali jedini pisani dokaz kaže da jesu bili teroristi, bez obzira što je to udbaški zapis. Pa im arhivar preporuča da previše ne larmaju oko toga, mogli bi stradati.

Igrali su Ivan Brkić, Žarko Savić i Ivan Čačić, odreda sjajni glumci. Miro Međimorec, branitelj u Sunji 1991. i vlasnik visokoga vojnog čina, zadnjih se godina uspješno vraća teatru kao autor i sve više kao redatelj, što je dobro jer je riječ na kraju krajeva o jednom od najboljih kazališnih redatelja druge polovice 20. stoljeća, čiju je karijeru prekidalo komunističko nasilje, a zatim i srpska agresija na Hrvatsku.

Dubravko Mataković

U vinkovačkom kazalištu radi Dubravko Mataković, genijalni autor stripova. U vrijeme Međimorčeve praizvedbe , u predvorju kazališta postavio je Mataković izložbu svojih radova. Razgovaramo o jednom vrlo dobrom projektu HTV-a, naime seriji o najboljim hrvatskim crtačima stripova. No, čini se da je negdje zapelo. Nadam se privremeno.

Cestovno razmišljanje o guljenju Hrvata

Naime, mislio sam da je opet u pitanju prokleti zamašnjak s kojim sam već imao problema, ali nije. Natočio sam negdje oko Zagreba prokleto loše gorivo, pa je moj dizelaš brenčao kao traktor i nije htio povući malo jače ni pod prijetnjama iz kabine. Negdje oko Đakova natočio sam novo gorivo i motor je proradio kao curica. I baš kada zaključih da sve ima svoje granice i da je dosta te svinjarije s lošim gorivom na hrvatskim crpkama, čujem na radiju da su inspektori „obišli” pumpe i našli gadne nepodopštine. Ministar gospodarstva se strašno začudio da ima toliko smeća. Ja sam se začudio podatku o samo deset posto smeća, jer znam kao i svi vozači da nam godinama i godinama prodaju loš benzin, a u dizel vjerojatno toče zašećerenu vodu.

Tako se pakosti Hrvatima, tako država „vrši nadzor”, a nije to naravno jedini način na koji se varaju i zlostavljaju hrvatski građani, da ne velim hrvatski narod. Dok se u ostalim zemljama EU tehnički pregled vozila mora obaviti svake druge godine, u Hrvatskoj mora svake godine – da se gule ljudi i da cijela jedna branša ima od guljenja koristi, a posebno država koja postoji zato da štiti svoje građane i osigura im ugodan život, je li. Naftnu i tehničkopreglednu družbu u stopu slijedi Hrvatska elektroprivreda astronomskim računima koje šalje i poplavljenima u Gunji, makar su ostali bez kuća. Nizu gulitelja pridružuje se vodoprivreda i vodoopskrba koja još nije saznala da Hrvatska doslovce leži na vodi i da voda ni po kojoj računici ne može biti tako skupa kao što družba tvrdi.

Maštovite su i domišljate metode nenarodne državne vlasti u svim područjima. Tako bolesni ljudi moraju ovjeriti fotokopije medicinske dokumentacije kod javnog bilježnika (50 kuna po papiru), što predstavlja plemenitu skrb za bilježničku zaradu od koje profitira i država.

I još jedan primjer – iz braniteljskoga područja, iz prve ruke. Kako sam u jednom trenutku ostao bez novaca, odnosno gotovine, sjetih se da imam nešto u braniteljskom fondu. Valjda se s godinama nakupilo dosta novaca. Odem u Finu, i ondje mi kažu da se doista nakupilo novaca, oko 750 kuna. Traže OIB, ja im dajem. Ali onda traže i neku potvrdu o OIB-u, koju nemam i ne sjećam se da sam ju imao. Eh, bez nje mi ne mogu, vele, isplatiti tih 750 kuna… Pišem ovo i zbog onih kojima crvena klatež puni uši o „primanjima branitelja”.

Glede Palestine

Osobno sam za palestinsku državu, kao i za izraelsku državu. Uopće sam posve i svugdje državotvoran. Također sam za hrvatsku državu koja ima vjerodostojnu vanjsku politiku, a ne ovu koja se boji i svoje sjene.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari