Pratite nas

Kolumne

Nešto je trulo u državi Švedskoj

Objavljeno

na

Kako vrijeme odmiče, tzv. švedski put u borbi protiv korona virusa i u Hrvatskoj pridobiva sve više poklonika, stoga vrijedi pokušati proniknuti u čemu je tajna njegove magične privlačnosti, po čemu je toliko osobit, konačno i zašto izaziva kontroverze.

Kako iskorijeniti virus protiv kojeg nema cjepiva?

Za početak, dobro je znati kako postoje dva teoretski zamisliva načina iskorjenjivanja nepoznate zarazne bolesti ako za nju nema cjepiva ni lijeka. Jedan je iskorjenjivanje sprječavanjem širenja bolesti klasičnim mjerama društvenog udaljavanja i ograničavanja kretanja. Drugim se načinom zaraza iskorjenjuje samom zarazom, tj. poticanjem uvjeta za njezino širenje sve dok se ne okuži kritičan dio populacije i stekne tzv. imunitet krda. No, čak i uspije li se u tom naumu, ovaj pristup ne dovodi nužno do cilja, budući u zraku visi još mnoštvo nimalo bezazlenih upitnika, npr. ne zna se može li takav imunitet uopće nastupiti, te ako može, koliko dugo traje – što sâm imunitet, što njegovo kolektivno stjecanje. Kod prvog načina, provede li se, takve vrste neizvjesnosti nema. K tome, prvi je pristup usmjeren ka očuvanju što većeg broja pojedinačnih života, ali pod cijenu bitnog usporavanja života zajednice, dok drugi pristup za sobom neminovno ostavlja kolateralne žrtve, to veće što se brže odvija, a bez odgovarajuće brzine taj koncept nema smisla. Ukratko, prvi se pristup može okarakterizirati ziheraškim, a drugi hazarderskim.

Posve prirodno, dvije tako suprotstavljene strategije zahtijevaju i primjenu posve različitih taktika. Iskorjenjivanje sprječavanjem širenja zaraze počiva na sljedećoj logici. U srazu s nepoznatim prvo nastupa oprez kao majka mudrosti, praćen ograničenjima osobnih sloboda, pa i mjerama za koje će se kasnije možda pokazati da su bile suvišne, sve kako se bolest ne bi naglo razbuktala. Da bi nakon njezina iskorjenjivanja, ili barem učinkovitog prigušivanja zaraze, u iščekivanju cjepiva, lijeka ili prirodnog slabljenja i iščezavanja virusa uslijedilo postupno labavljenje mjera. Nasuprot tome, strategija iskorjenjivanja zaraze njezinim širenjem zahtijeva kvalitetan, robustan i visoko organiziran zdravstveni sustav kako uslijed prenaglog širenja bolesti ne bi došlo do masovnih, nedostojanstvenih smrti, a opet širenje mora biti dovoljno brzo kako bi se u razumnom vremenu stekao kolektivni imunitet. Zanimljivo, dok od prve strategije još nitko tko ju je primijenio nije odstupio, svi koji su se opredijelili za potonju, već su se korigirali – što drastično, poput Velike Britanije koja se, suočena s naglim porastom zaraženih i umrlih, zaključala u karantenu, što mekše, poput Švedske.

Totalno drukčiji od drugih

Dok je britanski premijer Boris Johnson i osobno umalo podlegao opakoj boleštini, spasila ga je tek intenzivna zdravstvena skrb, ista ona koja bi prema prvotnom planu pozamašnom broju njegovih zemljaka bila uskraćena, švedski mu kolega Stefan Löfven uzde je prepustio u ruke tamošnjeg maga za nošenje s koronom, državnog epidemiologa Andersa Tegnella. Taj je, pak, isprva govorio kako ne vjeruje da će se virus iz Kine uopće proširiti na Švedsku, što nije palo na pamet čak ni glasovitom srpskom doktoru Nestoroviću, koji ne samo što se nije uzdao u to da će bolest mimoići Srbiju, nego je, štoviše, zemljacima preporučio terapiju rakijicom, čime je do suza nasmijao predsjednika Vučića, da bi već za koji tjedan, avaj, zasuzio od svega samo ne od smijeha.

Kako se bolest nekim tajnim kanalima ipak prošvercala i u Švedsku, ne davši se smesti time što se o njoj jako malo znalo, Tegnell je odmah pohitao skrenuti u drugu krajnost – iz faze negacije u srdačno prihvaćanje oku nevidljivog gosta, ne baš s čokanjčićem rakije, ali širom raširenih ruku. Povratnike sa skijanja u Alpama nije stavio u karantenu poput njegovog slovačkog kolege (Slovačka je, inače, jedna od rijetkih usporedivih zemalja koja pokazuje bolje rezultate i od Hrvatske), nego ih je, štoviše, poticao da idu na posao i prošire bolest među općom populacijom. No, kako je zbog pokeraškog pristupa postupno rastao vanjski, ali i unutarnji pritisak na švedsku vladu, i tamo su uvedene mjere društvenog udaljavanja kao i u drugim zemljama.

No, kako bi pokazali da su i dalje totalno drukčiji od drugih, Šveđani su u svijet plasirali narativ kako se njihove mjere temelje na preporukama i pristanku discipliniranih građana, a ne na tvrdim zabranama i prisili. Ipak, unatoč silnoj individualnoj odgovornosti i vjeri u švedsku znanost, preporuke, a potom čak i snažne preporuke, barem u jednom slučaju nisu upalile. Stoga se moralo pribjeći zabrani posjeta domovima za starije osobe. Za mnoge nažalost prekasno, budući je dobar dio tih domova dotad već bio okužen, a brojni korisnici osuđeni na smrt. Zgodno je primijetiti i kako se švedske metode distanciranja provode blaže u odnosu na one u drugim zemljama upravo onako kako je karantena negdje, primjerice u Hrvatskoj (gdje se u biti strože kontroliralo tek ljude u samoizolaciji, uz djelomično ograničavanje napuštanja mjesta prebivališta), bila blaža nego drugdje, gdje se zabranjivalo napuštanje same adrese prebivališta, dakle stana, ne grada. Tako su Španjolci nakon punih 50 dana prije koji dan dobili pravo na sat vremena udahnuti malo svježega zraka, dok je u Srbiji kretanje bilo zapriječeno policijskim satom, preko tjedna cijele noći, a preko vikenda sve vrijeme, k tome i sa dugim cijevima naoružanim žandarima na ulicama, koji su itekako „smeli da biju“.

Pogledaju li se pobliže rezultati po državama, uočava se kako je na suzbijanje širenja zaraze znatno više utjecao izbor trenutka aktiviranja mjera opreza, nego sama njihova narav i metode osiguravanja pridržavanja. Tako se od Hrvatske, koja je mjere počela primjenjivati s pedesetak evidentiranih zaraženih, boljom pokazala Slovačka, koja ih je aktivirala dok je imala 10-30 zaraženih, a još boljom Crna Gora, koja sad ima realne šanse potpuno iskorijeniti virus sa svog državnog ozemlja budući je uvela stroge mjere zaštite dok još uopće nije imala registriranih zaraženih. Belgija, koja ima najveći broj umrlih na milijun stanovnika, mjere je počela provoditi nakon 1200 zaraženih, da bi granice zatvorila tek kad je njihov broj već dosegao 2500, Italija se zatvorila nakon 7500 zaraženih, a Velika Britanija objavila „lockdown“ nakon 5500. Švedska je, pak, fokus s ohrabrivanja širenja zaraze prebacila na odgodu njezina širenja kad je broj zaraženih premašio 800.

Što kažu brojke?

Posljedice švedskog oklijevanja i glavinjanja najbolje se vide usporede li se korona dostignuća te zemlje s onima njoj sličnih država, a po mentalitetu i prevladavajućem životnome stilu (uključujući iznadprosječnu sklonost samačkom životu, što po prirodi stvari pogoduje sprječavanju širenja zaraze) to su prije skandinavske zemlje nego, primjerice, Belgija. Tako Švedska ima gotovo trostruko više evidentiranih umrlih od korona virusa nego tri njezine susjede (Danska, Norveška i Finska) zajedno, iako, zbirno gledano, one imaju za 60% više žitelja od Švedske (16,5 milijuna naspram 10,2 milijuna).

Kad je posrijedi tretman korona virusa, švedska su osobitost i dvije Švedske – regija Stockholm i ostatak države. I dok se regija Stockholm tretira kao svojevrsna avangarda, eksperimentalni laboratorij za mjerenje stope širenja bolesti, odnosno brzine stjecanja imuniteta krda (naime, iako u Stockholmu prebiva tek 23% švedskog stanovništva, tamo je evidentirano čak 53% svih umrlih), u ostatku Švedske se još uvijek pribjegava pomalo zaboravljenim, starinskim metodama zaštite od nekontroliranog širenja virusa. Tako se u gradu Lundu, na jugu Švedske, ljubitelje priredbe „Valpurgina noć“ nastoji odvratiti od masovnog okupljanja i pijančevanja enormnim količinama pilećeg gnojiva, valjda s certifikatom da perad koja ga je proizvela nije zaražena ptičjom gripom.

Zanimljive rezultate daje usporedba povećanja smrtnosti u Stockholmu s onom u Milanu, središtu koronom najpogođenije talijanske regije, Lombardije. Unatoč tome što su učinci bolesti u Stockholmu počeli izlaziti na vidjelo tri tjedna kasnije nego u Milanu, analiza usporedivih vremenskih razdoblja pokazuje kako je u samom gradu Milanu u ožujku umrlo za 50% ljudi više nego lani (u cijeloj provinciji Milano za 75%), dok je u regiji Stockholm između 21. ožujka i 20. travnja (uvažena su tri tjedna pomaka) broj umrlih udvostručen, preciznije, povećan je za 103,6%. Inače, Švedska nosi neslavnu titulu brojem stanovnika najmanje zemlje u kojoj se iz osjetno povećanog ukupnog mortaliteta tijekom ožujka i travnja već sad vide posljedice haranja korona virusa. On je od 21. ožujka do 20. travnja na razini cijele zemlje povećan za 35% u odnosu na lani (za usporedbu, u cijeloj je Italiji u ožujku povećan za 49%).

Višak smrtnosti u odnosu na prethodno razdoblje najprikladnija je mjera za utvrđivanje broja smrti uzrokovanih korona virusom, zato što su oni slučajevi kod kojih je prevagnuo neki drugi zdravstveni čimbenik (dakle, umrli bi bilo s koronom, bilo bez nje) ionako već uključeni u očekivani broj umrlih. Stoga se osjetni statistički višak, elementarna logika to govori, nema pripisati čemu drugom doli presudnom utjecaju korone. Naime, slučajevi smrti zbog kroničnih bolesti, koje ubijaju u srednjem i dugom roku, poradi privremene nedostupnosti određenih usluga zdravstvenog sustava odveć su sporadični da bi se već sad statistički osjetili.

Vrijedi spomenuti i kako je smrtnost u Stockholmu, kao i u Švedskoj u cjelini, bolje promatrati u odnosu na lanjsku godinu, s kojom se sve do dana 19. ožujka kada se počinju osjećati posljedice korone, ova 2020. gotovo navlas poklapa, nego, kako je to statistički uobičajeno, s prethodnim petogodišnjim razdobljem. Naime, tekuća i prošla godina do tog datuma bilježe znatno manje umrlih (nekih 12% manje) nego četiri prethodne godine, stoga bi primjena petogodišnjeg razdoblja za usporedbu u švedskom slučaju očito iskrivila statistiku prikazujući broj umrlih od korone manjim od realnog.

Predvodnici u stjecanju imuniteta krda

Kako se baš i ne mogu pohvaliti uspjehom u zaštiti stanovništva u usporedbi s drugim skandinavskim zemljama, pa čak ni Stockholmom u usporedbi s jednim Milanom, Šveđani se pokušavaju nametnuti učinkovitošću u realizaciji svog prvotno deklariranog cilja, stjecanja imuniteta krda. Usput se tu kao mamac za naivne obvezno ubacuje i motiv očuvanja gospodarstva, koliko god očito bilo da onaj sićušni dio gospodarstva (kafići, restorani, teretane,…), koji drugdje mjesec-dva nije radio, a u Švedskoj sad životari s osjetno smanjenim prometom, gledano na nivou godine može činiti razliku mjerenu tek desetinkama postotka BDP-a. Napokon, meritorni procjenitelji za Švedsku predviđaju sličnu stopu pada gospodarstva za ovu godinu kao i za susjedne joj zemlje. Kako i ne će kad je Švedska kao sudionik u globaliziranom svjetskom gospodarstvu također pogođena poremećenim lancima dobave, a kao zemlja izvoznica i zastojem plasmana roba na strana tržišta. A da se u Švedskoj baš i ne radi naširoko, svjedoči i vijestica kako su radnici Volva, otprilike kad i kolege im iz Volkswagena u Njemačkoj, pozvani da se vrate na posao (Pa gdje su dosad bili? Zašto nisu sve vrijeme radili ako se već čuvalo gospodarstvo?).

Dok se gorljivo trse brendirati predvodnicima u stjecanju imuniteta krda, poslovično hladnim Šveđanima je pao imunitet na brzopletost i srljanje pa im se tu i tamo potkrade poneka simpatična greškica. Tako su prvotne računalne simulacije provedene u laboratoriju Stockholm pokazale kako će do sredine svibnja biti znatno više prokuženih nego što ta regija ima stanovnika. To se vodećim švedskim epidemiološkim umovima ipak učinilo sumnjivim pa su razmišljali,… razmišljali,… i dosjetili se… za sve okriviti pogrešno unesene ulazne parametre u model. Nakon što su uneseni pravi parametri (mudro ne navode u kojem pokušaju), ponovljena simulacija je pokazala kako će početkom svibnja u Stockholmu biti oko trećine prokuženih, a zadnje što spominju je nekih 25-26% krajem travnja. No, čak i ako im uspije prokuživanje na 2,4 milijuna pokusnih kunića u laboratoriju Stockholm, a to još nije posve izvjesno, kao što je neizvjesno hoće li to općem zdravlju više koristiti ili štetiti, istovjetan postupak ostaje im primijeniti na preostalih 7,8 milijuna stanovnika Švedske, koji su u prosjeku bitno slabije prošarani bolešću, slijedom toga i znatno rjeđe prokuženi.

Kisik ili morfij? – pitanje je sad!

I dok ohrabren simulacijama prokuženosti ponosno trlja ruke, švedski državni epidemiolog Anders Tegnell priznaje kako nažalost nisu uspjeli u željenoj mjeri zaštititi svoje starije stanovništvo. No, da je ovdje prije riječ o krokodilskim suzama nego o skrušenom pokajanju, pokazuje čitav niz poteza koji ukazuju na to da se pomor starijih zapravo željelo postići a ne spriječiti. Štoviše, moglo bi se pomisliti da se tu radi o ostvarenju pritajenog cilja, i zapravo zasad jedinom mjerljivom švedskom uspjehu u korona krizi. Naime, osim kašnjenja u zabrani pristupa staračkim domovima koje je teško pripisati samo nemaru, tomu u prilog govore upute bolnicama kojima se onemogućava intenzivna skrb starijima od 80 godina, ali i nešto mlađima ako imaju zastoj u radu jednog ili više organskih sustava. Iako se uputa trebala primjenjivati samo u slučaju popunjenosti kapaciteta, pročelnik zdravstva za regiju Stockholm, Björn Eriksson u intervjuu tamošnjem listu srednje struje Aftonbladetu zabezeknuto primjećuje kako se ona počela primjenjivati i prije. A da se doista svojski primjenjuje, pokazuje udio najugroženije dobne skupine (stariji od 80 godina) među oboljelima od COVID-19 liječenim na jedinicama intenzivne skrbi, dakle, ne nužno na respiratorima, koji iznosi svega 3%, dok ih je među umrlima od te bolesti 64%. Za usporedbu, u Italiji, koja se, baš kao ni druge, od nje manje zatečene zapadne zemlje, nije proslavila zaštitom starijih i nemoćnih u domovima, udio umrlih iz te dobne skupine među svim umrlima od COVID-19 značajno je manji – 56%. Dotle se u američkim saveznim državama s većim udjelom crnačkog stanovništva, u pravilu slabijeg društvenog statusa, vrti oko 40%, a tek u onima s manjim prelazi 50%. Primjerice, u bogatoj državi Washington smještenoj na obalama Pacifika iznosi 52%, a u Americi najpogođenijoj državi New York, s prosječnim udjelom crnaca, 38%.

Da zanemarivanje starijih nije slučajno, može se naslutiti iz protokola u švedskim bolnicama, kojim se, umotano u individualne pristupe, zapravo uskraćuje starijima terapiju kisikom (faza koja, ako ne dođe do poboljšanja, prethodi stavljanju na respirator) i preporučuje tek palijativu morfijem. Jednostavno, zaključuje se kako oni nisu prikladni za intenzivnu njegu, već najviše koristi imaju od čisto palijativne skrbi. Ali ne samo oni, nego, čudesne li podudarnosti, tako najviše koristi ima i proračun švedske države.

Frontalni sudar s Volvom

Takav pristup posve je u skladu sa stajalištem Tegnellova učitelja i prethodnika na mjestu glavnog državnog epidemiologa, Johana Giseckea, koji mrtav-hladan reče kako bi ti ljudi ionako uskoro umrli. Drugim riječima, za njihove se živote ne isplati boriti. Ta je teza inače vrlo popularna i među hrvatskim zagovornicima labavijih pristupa u borbi protiv korone, koji borbu za ljudske živote ne vide kao civilizacijsku stečevinu, niti kao prigodu da se njihova turizmu okrenuta zemlja u uvjetima globalno praćene pandemije reputacijski pozicionira kao zdravstveno sigurna. Naprotiv, vide ju tek kao sredstvo moralne ucjene njih samih, koji osobno nisu ugroženi, a sad ih se bezveze tjera žrtvovati svoju osobnu komociju i djelić situiranosti u doba nikad većeg i raširenijeg materijalnog blagostanja.

Kako bismo ilustrirali koliko bi preminuli od korone još poživjeli, uzmimo primjer Bergama, kraja u kojem je u ožujku umrlo 6 puta više ljudi nego lani (preciznije 6 i pol puta kako govore netom objavljeni podaci talijanskog statističkog zavoda), dakle u 5 od 6 smrtnih slučajeva presudila je korona. Poradi jednostavnosti, pretpostavimo da je 1. travnja virus poput svojedobno najbližeg mu rođaka SARS-a jednostavno sam od sebe iščeznuo, naklonio se i rekao – ma, samo sam se šalio! Pod pretpostavkom da bi preminuli od korone u ožujku umrli u najbržem mogućem roku da te pošasti nije bilo, buduća bi statistika, uvažavajući prosječni mjesečni broj umrlih u Bergamu, zabilježila 0 umrlih u razdoblju od idućih 5 mjeseci, od travnja sve do kolovoza. To bi značilo da bi petina umrlih od korone u ožujku preminula zbog drugih razloga u travnju, druga petina u svibnju,… konačno i zadnja petina u kolovozu. To, pak, znači da bi u po njih najgorem slučaju barem petina umrlih od korone u ožujku poživjela barem do kolovoza. Pa kojem bi to ljudskom stvorenju moglo biti svejedno živi li mu draga osoba 5 mjeseci više ili manje? Naravno, ovaj zamišljeni krajnji slučaj daleko je od realnog, u praksi je skoro nemoguć, umrli od COVID-19 bi živjeli u prosjeku dulje. I tek će budući mortalitet okvirno pokazati koliko bi njih poživjelo još tjednima, koliko mjesecima, koliko godinama, a koliko njih i još pokoje desetljeće.

Unatoč svim slabostima, glavinjanjima i mjereno mjerilima kako švedskih susjeda, tako i ostatka svijeta, ne baš sjajnim rezultatima, švedski put, obilježen naopakim redoslijedom poduzetih mjera od neopreza ka oprezu, se sad polako križa s putem onih zemalja koje su isprva stegnule pa, ostvarivši prvotni cilj zaštite stanovništva, sad postupno labave mjere. Međutim, u onih usredotočenih isključivo na sadašnjost, koji nisu u stanju pratiti, čak ni percipirati promjene, a niti se obaziru odveć na postignute rezultate, taj drukčiji, uzbudljiviji put izaziva djetinju znatiželju, pri čemu olako prelaze preko činjenice da se Švedska kreće u suprotnom smjeru. Vidjevši pripitog vozača kako nailazi iz suprotnog smjera, k tome još i vozeći cik-cak, čini im se da je on korak ispred pa u njemu vide uzor. Umjesto da ga izbjegnu, oni ga pokušavaju slijediti, ne sluteći kako im se sprema fatalni frontalni sudar s Volvom. O takvima, u Hrvatskoj sve brojnijima i glasnijima, više drugom zgodom.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari