Pratite nas

Reagiranja

Nešto je trulo u mojoj domovini

Objavljeno

na

Kako mi vrijeme ispisuje sve brojnije stranice života, želja za povratkom u vrijeme djetinjstva i djetinjih doživljaja je sve češće. Za to razdoblje života vežu me posebno lijepe uspomene i sjećanja. Jedno od njih je sjećanje na miris dunje koje su moji roditelji znali stavljati na ormar u našoj dječjoj sobi. Tom daru prirode trebalo je, nakon što ga se ubere, određeno vrijeme sazrijevanja stajanjem. Zbog toga su ljudi ubrane plodove dunje stavljali na ormare svojih kuća da ih tu čuvaju, a one bi im uzvraćale svojim prekrasnim mirisima koji bi ispunjavali ljudske domove. Ako bi plod dunje počeo gubiti svježinu i ako bi ga proces truljenja zahvatio, vjerovalo se da u tom prostoru nešto nije dobro, da je nešto nezdravo.

Prije otprilike deset mjeseci, u mom gradu Zagrebu, dvije djevojke s imenom Dunja svojim, vjerujem, promišljenim i pomno pripremljenim postupcima, pokazale su da u našem društvu nešto nije dobro, da je nešto nezdravo. Inicijativa pod geslom “Za život, obitelj i domovinu”, u zemlji u kojoj je samo protekle godine izgubljeno 70 razreda, trebala je biti poticaj na pozitivno promišljanje svakog pojedinca o osnovnim vrijednostima društva u kojem živimo. “Život” je vrijednost koju svatko od nas posjeduje kao dar, ničim ga nismo zaslužili, nismo ga mogli kupiti, nismo mogli birati želimo ga ili ne, jednostavno nam je darovan.

Zahvalan sam svakodnevno Bogu i mojim pokojnim roditeljima što su imali hrabrosti roditi me. Kada sam čuo za ovu inicijativu pomislio sam: Evo konačno nešto oko čega se svi slažemo, jer tko može biti protiv života? Svjestan sam da postoje sile zla i smrti, znam da postoje grupacije koje veličaju smrt, njeguju glazbu koja nosi poruku smrti, književnost koja naglašava smrt kao izlaz iz besmisla života, pa i modu koja crnim bojama daje jasnu poruku prisutnosti smrti u našem životu. Volimo isticati kako smo narod koji vrednuje život, donosimo zakone koji bi trebali štititi život svakoga, ne samo pojedince, naglašavamo kako smo ljudi tolerancije i snošljivosti prema svima, pa i onima različitima, i zato nisam mogao vjerovati da će netko ustati protiv života.

Vrijednost “obitelji” je nešto što bi u svakom normalnom društvu trebalo biti njegovano i zaštićeno, jer obitelj je zjenica oka svakog društva i naroda. Ona je ta koja te prima u svoju sredinu, ona te njeguje i čuva od raznih nasrtljivaca, ona ti daje identitet i važnost pa i onda kada ostaneš sam, jer ona te obilježila nevidljivim biljegom ljubavi. Domovina, za moju Domovinu kažu da ju je Bog stvarao pri samom kraju stvaralaštva, da je tada upotrijebio sve najljepše od  do tada stvorenoga i sve to stavio na jedan mali prostor u kojega je onda doveo naše pretke da se tu nasele. Pa zar je onda moguće da netko ovu inicijativu proglasi zločestom, nazadnom, povratkom u prošlost i drugim pogrdnim imenima. Na žalost moguće je. Dolazeći na taj skup promatrao sam mlade ljude kako se međusobno pozdravljaju, pjevaju i raduju, gledao sam majke i očeve sa dječicom u kolicima, u naručju, kako ih drže za ručice, kako ih s ljubavlju dozivlju. Pomislio sam tada, pa ovo je divno, tko može okupiti i pokrenuti te ljude osim ljubavi. Ostao sam zatečen događajem kojega su tada priredile dvije Dunje, pokušale su stati i zaustaviti hod ljudi koji vole život.

Nagoviještena trulež društva u postupcima ovih djevojaka i određenog medijskog kruga, svoju je kulminaciju doživjela upravo danas odlukom Ustavnog suda i njegovog predsjednika, koji je obrazlagao donesenu odluku kojom kako reče: „Nerođenom biću nismo priznali pravo na život“. Naglasio je kako se sud unatoč dobivenih mišljenja o početku ljudskog života začećem, odlučio  uz izdvojeno mišljenje jednog suca, donijeti odluku koja omogućava abortus i ubijanje nerođenog djeteta. Zanimljivo je da smo zakonski zaštitili zametak vrapca u jajetu, ali smo se odlukom Ustavnog suda odlučili svoje potomke lišiti prava na život. Slušam istupe pojedinih političara koji veličaju ovu odluku, jer kako rekoše, s njom se svrstavamo u narode koji su zakoračili u 21. stoljeće. Pitam ih: Tko će to kročiti vremenom budućnosti, ako svoju budućnost izručimo pokolju? Gospodo, ubiti nezaštićeno biće, koje se ničim ne može izboriti za svoja prava, nije kao da ste provalili u tuđi automobil i otuđili ga, to je grijeh koji viče do neba.

Abortus nije grijeh mladosti, ludosti ili nepromišljenosti, ovo je najsramotniji čin kojim pokušavamo pravdati svoje savjesti, jer smo se poigrali najvrednijim. Trulo je ovo društvo i zaudara licemjerstvom kojim ćemo braniti najteži zločin pravom na odabir. Ma svaka žena ima pravo birati u svoje ime, ali ne i u ime bića koje se bezbrižno igra pod srcem svoje majke, jer vjeruje da ga ona štiti i voli. Zaudara ovo društvo, jer suca koji je izdvojio svoje mišljenje od ove sramotne odluke, pojedini mediji nazivaju odmetnikom. Od čega se on to odmetnuo? Ma taj sudac je jedini zavrijedio da ga se s poštovanjem spominje, jer je ostao dosljedan vrijednostima života – to je gospodin Miroslav Šumanović. Jedanaest sudaca dignulo je svoju ruku za ovu odluku. Ako su vjernici, tim činom su sami sebe ekskomunicirali, jer ne možeš biti vjernik i činiti nešto što je u suprotnosti s temeljnim stavom vjere. Ako nisu vjernici, mogu li oni donositi odluke u ime naroda koji je velikom većinom vjernički?

Trulo je ovo društvo kada predsjednik suda obrazlažući ovu odluku izgovara poštapalicu koja je za nas katolike psovka najveće svetinje naše vjere, Boga. Kada sam to čuo postalo mi je jasno iz kakvih duša je mogla proizaći odluka kojom se svake godine u našoj domovini ubije oko 5000 nerođene djece. A onda se čudimo što izumiremo kao narod!

Marijan Stanešić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Odjel za branitelje HNS-a: Ispaljeni hici Bakira Izetbegovića prema NATO-u i Europskoj uniji!

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, Bakir Izetbegović vidno je uzrujan. Razlog u tome leži u zacrtanom europskom putu BiH ali i očekivanju pravomoćne presude MKSJ u predmetu „Prlić i ostali“, zakazanoj za 29. studenog ove godine.

Bakir Izetbegović, nedvojbeno, pokušava voditi politiku temeljenu na doktrini Islamske deklaracije i zaključcima Organizacije islamske suradnje (OIS), koja je već 1992. godine na summitu u Meki, zaključila kako BiH treba postati neovisna država pod muslimanskim, vodstvom.

Upravo zbog toga, Bakir Izetbegović ne priznaje konstitutivnost hrvatskog naroda ni u jednoj sferi života. U realiziranju tih ciljeva, aktualni čelnik SDA grubo krši povijesne činjenice i na politikantskim tezama pokušava krivotvoriti povijest i tako repozicionirati geopolitičku poziciju BiH.

Uoči obilježavanja obljetnice utemeljenja HZ Herceg Bosne, bošnjački član Predsjedništva BiH boravio je u Mostaru i one koji su početkom rata obranili najveći dio BiH iznova izjednačio s agresorom.

Pri tome, Izetbegović zaboravlja činjenicu da bi bez Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatskog vijeća obrane, kao i pomoći Republike Hrvatske, BiH šaptom pala već 1992. godine.

Pokušavajući istrajati na prikazivanju Bošnjaka kao jedinih žrtava rata, Izetbegović grubo ignorira povijesne činjenice, a one govore da je sa područja pod nadzorom HVO-a, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 112.000 nehrvata.

Sa područja pod nadzorom Armije BiH, protjerano je, ili su napustili prostor kao posljedica rata, 529.000 nebošnjaka. Sa područja pod nadzorom VRS, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 586.000 nesrba.  Grubo manipiulirajući činjenicama, Bakir Izetbegović pokušava uvjeriti Bošnjake kako su oni jedine žrtve rata i kao takvi baštine nekakvo posebno pravo na budućnost BiH.

U tom kontekstu, njegovi najnoviji istupi su u funkciji mobiliziranja Bošnjaka pred presudu Haškog suda zakazanu za 29. studenog. Nedvojbeno je kako Bakir Izetbegović bolje od nas zna kakvim je sve konstrukcijama bošnjačka strana u prošlosti “zatrpavala” haško tužiteljstvo, pokušavajući rat u BiH okarakterizirati međunarodnim, a Republiku Hrvatsku i HZ Herceg Bosnu prikazati kao agresore.

Međutim, sad kad je kompletna ta igra razotkrivena i pad teze o tzv. Udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom čini se vrlo izvjesnim, Bakir Izetbegović se odlučio na pobunu vlastitog naroda.

Takvim postupcima, Izetbegović zapravo pokušava preusmjetriti Bošnjake protiv europskog i atlantskog puta BiH i usmjeriti BiH u sferu euroazijskog utjecaja, izravno suprotstavljenog EU i NATO savezu. Upravo iz tog razloga, Bakir Izetbegović svaki pokušaj rasprave o unutarnjem uređenju BiH tumači kao agresiju i podjelu države.

Otvorenim prijetnjama i zagovaranjem jedne vrste panislamizma, Bakir Izetbegović svjesno je odabrao ulogu Hamasa i vlastiti narod vodi prema dugoročnoj političkoj izolaciji i pojačavanju stupnja ekstremizma. Naravno, to je unutarnji problem bošnjačkog naroda s kojim se sami moraju suočiti. Čim prije, tim bolje.

Međutim, to će se vrlo negativno odraziti na suživot u BiH, podizanje stupnja samoodrživosti ove države i europski put BiH. Stoga su postupci Bakira Izetbegovića, dugoročno gledano, ključni faktor nestabilnosti u ovom djelu svijeta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Dedaković neće koračati u koloni sjećanja, ali neprestano je u mislima sa svojim suborcima

Objavljeno

na

Junak hrvatskog Domovinskog rata Mile Dedaković – Jastreb na žalost ni ovog 18-tog studenoga neće biti u Vukovaru zajedno sa svojim suborcima. Bolestan je – kaže.

Kad smo ga pitali, što mu znači ovaj dan, odgovorio je:

  • Sama pomisao na sve ono što smo prošli tijekom agresije i okupacije Vukovara ostavilo je izniman trag u mojem životu. Samo kad se sjetim koliko je ljudi ubijeno, ranjeno, protjerano… Kako godine idu, sve mi je teže, a suze same idu na oči. Teško sam bolestan, sva je sreća da imam prekrasnu suprugu, ali i djecu. Vukovar je bol koja ne prolazi.

A zovu li vas iz Vukovara, pitaju za zdravlje?

  • Zovu me iz Grada Vukovara. Zanimaju se za mene. Veliko im hvala, to mi mnogo znači. Javljaju mi se i moji suborci. Teško mi je kad čujem da netko od njih teško živi ili da je bolestan, a nema adekvatnu pomoć. A ja im na žalost to ne mogu učiniti.

Mile Dedaković – Jastreb sigurno je zaslužio čin generala Hrvatske vojske. Bojimo se da ga neće dočekati, bez obzira što taj čin danas nose i oni koji su ga zaslužili, ali koji na žalost i nisu, koji im služi samo za „parade“.

  • Ne znam što bih vam na to odgovorio – veli Dedaković. Ali ako je tko zaslužio najviša odličja onda su to branitelji ovoga grada. Time ne mislim podcjenjivati ni druge, da me se krivo ne shvati. Rat je bio krvav i ostavio je na sve nas tragične posljedice. Žao mi je što su se toliki branitelji ubili, što svakim danom, kako čujem, najmanje desetak branitelja umire. Sve mi je teže slušati i gledati one koji govore da je „rat daleko iza nas“ i tome slično. Slike onoga što smo prošli svakim su danom sve jasnije i sve teže mi padaju. Neki dolaze u ovaj grad jednom na godinu, a trebali bi puno češće. Vukovar je već odavno trebao biti „velegrad“, ali sva ta obnova, koliko god se hrvatska država trudila ipak ide presporo, osobito za ljude koji tamo žive. Osim toga, 18-tog studenoga treba se sjetiti imena svih poginulih, nestalih, pa i umrlih Vukovaraca. Nije dovoljno tek samo isticati brojke.

Međutim, ono što poglavito zabrinjava i žalosti heroja Vukovara je činjenica da je vrlo malo ratnih zločinaca odgovaralo  za strašne zločine koji su tamo počinjeni, dok s druge pak strane svjedoci smo da se još uvijek gone hrvatski branitelji, da ih se ne ostavlja na miru.

  • Vukovar je rana koja nikada ne prolazi i neće proći – rekao je Dedaković, koji zajedeno sa svojom obitelji teško proživljava ove dane ponosa i slave.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari