Pratite nas

Kolumne

Neuspjeh bombaša: kako je premijer ponosno sjeo uz Šukera iz ‘močvare’

Objavljeno

na

Vrijeme u Osijeku nije poslužilo igrače, a ni navijače hrvatske nogometne reprezentacije. Utakmica protiv Izraela, bez obzira na kijamet, odigrana je ipak u dobroj atmosferi, reprezentativci bez zadrške hvale Slavoniju i vrlo javno priznaju – u Osijeku se osjećamo dobrodošli, ljudi nas vole i tu uživamo, piše Ivica Blažičko/Direktno.hr

[ad id=”93788″]

Neću pisati o utakmici, analizirati Čačićeve taktičke zamisli, dobre i loše strane naše igre iskazane u ovom dvoboju. Jedan kadar u televizijskom prijenosu i nekoliko fotografija objavljenih na portalima i u novinama privukli su moju pozornost. Kamera se nekoliko puta, švenkajući tribinom, zaustavila na središnjoj poziciji i vidjeli smo, jednog do drugog, premijera Oreškovića i predsjednika nogometnog saveza, Davora Šukera. Bio je tu i ministar znanosti, obrazovanja i športa, Šustar. Siguran sam da bivši premijer, Zoka Milanović, i njegovi najbliži suradnici, Jovanović i Ostojić, nisu gledali utakmicu – uostalom, Milanović je javno izgovorio da on ne gleda hrvatski nogomet (nego, valjda, turski ili albanski), što bi u normalnoj i civiliziranoj zemlji već bilo dovoljno da ga se  upita koje je on zemlje premijer (što se pak, jasno, nije dogodilo), a Jova i Ostoja vjerojatno teško mogu gledati opstanak „močvare“ koju su tako silno željeli uništiti, a zahvaljujući i dijelu mutavih medija, u tome su zamalo i uspjeli. Teško da je utakmicu Hrvatske gledao još jedan ožalošćeni, žustri bloger s karijerom bivšeg predsjednika, Josipović, od kojeg je, zapravo sve krenulo, pa počinjem vjerovati da je nježni skladatelj u svojoj mudroj glavi sve i smislio.

Krenimo redom. Na jednoj turneji po dalekim Amerikama, Ivo Josipović izgovorio je fetvu – „hrvatski nogomet je, zapravo, mala močvara“. Beskrajno sretni, priskočili su mudri medijski djelatnici i pokrenuli nezapamćenu harangu protiv svega što u Hrvatskoj nogometno diše. Ima li u tome nešto čudno? Ima, jasno. Kako to da je, odjednom, čovjek koji je od sporta operiran u djetinjstvu, koji nikada, baš nikada nije bio na nogometnoj utakmici, barem ne kad nije morao, i o nogometu, hrvatskom ili svjetskom, razumno je pretpostaviti, nema apsolutno blage veze, kako to da je baš on, iz vedra neba, pokrenuo priču o „močvari“? Neskloni razmišljanju, povezivanju djelića mozaika u širu sliku, mediji su zdušno odradili posao za doktora Ivu, jer nije važno što je bit, važno je skratiti za glavu Šukera i Mamića ( njegovoj ulozi ćemo se posebno vratiti ).

Kada je jedini predsjednik dovoljno nesposoban da ne izbori drugi mandat ( poveznica s Mamićem slijedi ), lansirao tezu, s lanca je pušten Željko Jovanović. Operativno je krenuo „isušivati močvaru“. Hrvatski nogomet, Hrvatski nogometni savez, reprezentacija i liga imaju stotine i tisuće problema, malih i velikih, no niti jedan od tih problema nije zanimao Jovu. Temeljni problem krio se u činjenici da u savezu, u upravama klubova, dominantni kadar čine ljudi koji su stranački opredijeljeni za HDZ. Izmišljena je sportska inspekcija i poslana u savez, u GNK Dinamo i NK Lokomotivu. Ne pamtim baš da se pisalo o nekim drugim nadzorima, koliko znadem snimali su situaciju i u rukometu ( baš je zanimljivo da se čačka samo po sportovima koji su na međunarodnoj sceni najuspješniji, koji Hrvate okupljaju, čije selekcije uporno drže ruku na srcu kada svira Lijepa naša ). Možda je bilo i drugih akcija, no one javnosti nisu priopćene, ponajviše zbog svoje nezanimljivosti za bivšu vlast. Nogometni savez, Dinamo i Lokomotivu pohodile su, uz sportsku, još i brojne financijske inspekcije – u klubovima su imale  posebne sobe  i češljale su dokumente, ugovore ( i ovo je vrlo važno za sklapanje mozaika ). Mahniti Jovanović u međuvremenu, uz ovaj potpuni fijasko, uspio je napraviti toliko pogrešnih poteza u svom resoru, da ga čak ni Zoka nije uspio održati i spasiti, pa je povučen na pričuvni  položaj, u Rijeku i u Sabor, odakle i dalje bjesomučno  lovi vještice.

Kada akcija Jovičin skok nije dala nikakve rezultate, ex-presidente shvatio je da vrag ( Zdravko Mamić ) odnosi šalu i da je vrijeme za radikalne poteze. Naime, pogleda li se vremenska crta, tu će se pojaviti gospođa Grabar – Kitarović, najaviti kandidaturu i da, Mamić tu igra važnu ulogu. Na užas svih njegovih mrzitelja, potpora predsjedničkom kandidatu, lobistička, financijska, javna ili manje javna, nije i ne može biti krimen. Daleko od toga da je Mamić bio jedini, najvažniji ili najizdašniji, no, prokletstvom vlastitog karaktera, sigurno je bio jedan od najeksponiranijih podupiratelja kandidature gospođe Grabar – Kitarović. Sam taj čin i sve akcije s tim povezane, sasvim su legalne i spadaju u demokratsko pravo svakog pojedinca da se politički opredijeli i, ako želi, aktivira.

No kada ismijavanje ženske kandidature nije dalo ploda, kada je propala akcija „glupa Barbika“, vođena i orkestrirana iz združenog stožera Josipović – Milanović, te kada je opasnost da Hrvatska dobije predsjednicu kojoj je stalo do vlastite države postala realna i velika, kreće se u opasnu igru s hrvatskim nogometom. Na klupu se šalju  nesposobne i glupe financijske i sportske inspekcije koje su potpuno podbacile, a na teren izlaze neusporedivo ozbiljniji igrači – USKOK, SOA i ostali sustavi koji će sljedećih mjeseci biti instrumentalizirani u službi jedne ideje i jedne politike. Mamića se pakira u zatvor, prvi puta usred kvalifikacija za Ligu prvaka, jer to vam je petnaestak euro milijuna razloga za financijsku neovisnost i snagu, a to se ne smije dopustiti. Ko za vraga, momčad slabo čita tekstove po portalima i medijima i Dinamo ulazi u europsku elitu, što znači i da mu financijski ne mogu ništa.

Dobro informirani pratitelji procesa protiv Mamića tvrde da se optužnica USKOK-a temelji na starom komunističkom modelu, takozvanom „kadijskom“ pravu. Kadija tuži, kadija sudi, a u konkretnom slučaju to zvuči ovako – mi ( USKOK ) ne priznajemo institut posrednika, managera, agenta. Ne priznajemo i fertik! Nema veze što će svako dijete s površnim znanjem engleskog ili njemačkog na stranici Transfermarkta lako pronaći rubrike „Spielerberater“ ili „Agent“. Nema veze što je to zanimanje registrirano u UEFA-i i FIFA-i ili što gospoda Naletilić, Cvjetković i još brojni već godinama rade upravo taj posao. Nema veze što se pred očima USKOK-a pišu plahte tekstova, primjerice, o čudesnom Mišku Ražnatoviću, srpskom košarkaškom manageru koji behandla i najveće hrvatske talente i što cijeli svijet funkcionira na takav način. U „slučaju Mamić“, odlučili su drugovi, to ne pali. Oni priznaju samo svoj, i sud partije personaliziran u potpuno mahnitom Zoki. Na stranu činjenica da je jednom čovjeku zapravo uništen život, a njegovoj užoj i široj obitelji zagorčan do posljednje razine podnošljivosti – nemojte ni slučajno pomisliti da je razlog za to bio nogomet ili Dinamo. Zdravko Mamić razapet je samo i jedino zbog grijeha kojeg mu Zoran Milanović nikada neće oprostiti – zbog pobjede gospođe Grabar – Kitarović i rušenja cijelog sustava koji je Hrvatsku trebao otpraviti na put osmišljen na Iblerovom, a na koji Hrvati nisu željeli krenuti. No, tko bi ih više pitao.

Vratimo se još malo unatrag. U procesu „bombaškog“ napada na hrvatski nogomet važan je trenutak i utakmica protiv Italije na Poljudu. Mamić je u Remetincu, medijski se orkestrira  mržnja prema reprezentaciji u  Splitu i odjednom, gle čuda, evo svastike na terenu. Prosječni huligani mogu uzeti palice i pomlatiti se, mogu idiotski naliti bocu benzinom pa baciti zapaljivi koktel na nekog koga toliko iracionalno mrze, u stanju su napraviti još bezbroj primitivnih svinjarija, ali osmisliti diverziju s „retardantom“ koji djeluje s odgodom i savršeno precizno iscrtati desetmetarsku svastiku na travnjaku? Nisam baš siguran da je to djelo  huligana vrste „vulgaris“. Dio hrvatskih medija brzo je otkrio i objavio prijateljski sastanak i ručak Ostoje Rankovića i njegovog starog frenda, direktora tvrtke koja profesionalno održava travnjak, samo koji dan prije skandala, ali niti jedan od mainstream medija nije se na to ni osvrnuo. Slučajni susret? Malo morgen.

Sljedeći korak bio je takozvani „Zakon o sportu“. Iznjedren u krilu jedne uske interesne skupine, izrazito navijački usmjerene, guran je rukama i nogama sa istim ciljem – razbiti hrvatski nogomet, eliminirati Mamića, pa ćemo onda lako i Šukera. Sve do nedavno, do dolaska novog ministra, u zakonu je pisalo doslovno: “Osoba kojoj je posljednje tri godine  pravomoćno kažnjena za prekršaj u sportu i na sportskim natjecanjima prema odredbama…“. Pa što, obični tipfeler, greškica, reći ćete. Točno, kada ne bi bila riječ o ZAKONU. Koji „per definitionem“ ne podnosi pogreške i tipfelere. Taj nam tipfeler ipak govori puno. Njega su morali, a nisu, uočiti:  1. formalni predlagači (klubovi zastupnika SDP-a i HNS-a), 2. Vladin Odbor za zakonodavstvo,  3. saborski Odbor za zakonodavstvo, 4. saborski Odbor za mlade i sport i u konačnici, 5. sam Sabor. Budući da nitko od onih kojima je to posao nije uočio čak ni tipfeler u Zakonu, jasno je da ga nitko nije pažljivo ni čitao – važno je bilo progurati ga, s ciljem kojeg sam već opisao. U takvoj žurbi, sastavljači i predlagatelji, ujedinjeni u istom cilju – eliminicaji sportske i političke nemeze, popušili su i u sadržajnom smislu. Smislili su udar na HNS kroz nužnost preoblikovanja zbog profesionalnog statusa klubova u najvišem rangu natjecanja. Potpuno nezainteresirani za cjelovitost hrvatskog nogometa, sa samo jednom idejom vodiljom – ajmo zajebat Mamića i HNS – uz svu logističku podršku znanog đavoljeg odvjetnika, jednostavno su zaboravili da ne postoji samo Prva HNL. Prvu ligu igraju i žene, igra se i futsal prva liga, pa, sasvim sukladno novom zakonu, Damir Vrbanović izgovara rečenicu – mi nastavljamo raditi u okvirima novog zakona. Fascinantno je bilo čitati naslove – „HNS nastavlja po svom“, ili slušati, meni posebno teško, potpuno mutave reportere nacionalne TV kuće, nesposobne shvatiti da sudjeluju u divovskoj pušioni.

[ad id=”93788″]

Krug je zatvoren u Osijeku. Ministar Šustar već je nekoliko puta izgovorio da sport i nogomet nisu nikakva močvara. Premijer Orešković sjeo je pored Davora Šukera svjestan činjenice da sjeda pored „zlatne kopačke“ koja hrvatskom nogometu i Hrvatskoj može vrijediti više od stotine ambasadora i veleposlanika. Crveni aktivisti mu to ne mogu oprostiti i već danas premijera tjeraju sa stadiona jer se vikalo „za dom“. Nisu bili tako žustri kada se u Beogradu palila hrvatska zastava a sve je mirno pratio notorni Jovanović. Teršelička, Pavićić, pa i gospodin Kraus tada nisu pozivali na napuštanje stadiona i na prekid utakmice. Jasno je i zašto. Komunistička bombaška operacija uništenja simbola nacionalne Hrvatske propala je. Možda je sada vrijeme da se vratimo igri i da vidimo što mogu Luka i ekipa u Francuskoj, na istom mjestu na kojem je 1998. godine izgrađen kult koji traje do danas.

Ivica Blažičko/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari