Pratite nas

Kolumne

Neuspjeh bombaša: kako je premijer ponosno sjeo uz Šukera iz ‘močvare’

Objavljeno

na

Vrijeme u Osijeku nije poslužilo igrače, a ni navijače hrvatske nogometne reprezentacije. Utakmica protiv Izraela, bez obzira na kijamet, odigrana je ipak u dobroj atmosferi, reprezentativci bez zadrške hvale Slavoniju i vrlo javno priznaju – u Osijeku se osjećamo dobrodošli, ljudi nas vole i tu uživamo, piše Ivica Blažičko/Direktno.hr

[ad id=”93788″]

Neću pisati o utakmici, analizirati Čačićeve taktičke zamisli, dobre i loše strane naše igre iskazane u ovom dvoboju. Jedan kadar u televizijskom prijenosu i nekoliko fotografija objavljenih na portalima i u novinama privukli su moju pozornost. Kamera se nekoliko puta, švenkajući tribinom, zaustavila na središnjoj poziciji i vidjeli smo, jednog do drugog, premijera Oreškovića i predsjednika nogometnog saveza, Davora Šukera. Bio je tu i ministar znanosti, obrazovanja i športa, Šustar. Siguran sam da bivši premijer, Zoka Milanović, i njegovi najbliži suradnici, Jovanović i Ostojić, nisu gledali utakmicu – uostalom, Milanović je javno izgovorio da on ne gleda hrvatski nogomet (nego, valjda, turski ili albanski), što bi u normalnoj i civiliziranoj zemlji već bilo dovoljno da ga se  upita koje je on zemlje premijer (što se pak, jasno, nije dogodilo), a Jova i Ostoja vjerojatno teško mogu gledati opstanak „močvare“ koju su tako silno željeli uništiti, a zahvaljujući i dijelu mutavih medija, u tome su zamalo i uspjeli. Teško da je utakmicu Hrvatske gledao još jedan ožalošćeni, žustri bloger s karijerom bivšeg predsjednika, Josipović, od kojeg je, zapravo sve krenulo, pa počinjem vjerovati da je nježni skladatelj u svojoj mudroj glavi sve i smislio.

Krenimo redom. Na jednoj turneji po dalekim Amerikama, Ivo Josipović izgovorio je fetvu – „hrvatski nogomet je, zapravo, mala močvara“. Beskrajno sretni, priskočili su mudri medijski djelatnici i pokrenuli nezapamćenu harangu protiv svega što u Hrvatskoj nogometno diše. Ima li u tome nešto čudno? Ima, jasno. Kako to da je, odjednom, čovjek koji je od sporta operiran u djetinjstvu, koji nikada, baš nikada nije bio na nogometnoj utakmici, barem ne kad nije morao, i o nogometu, hrvatskom ili svjetskom, razumno je pretpostaviti, nema apsolutno blage veze, kako to da je baš on, iz vedra neba, pokrenuo priču o „močvari“? Neskloni razmišljanju, povezivanju djelića mozaika u širu sliku, mediji su zdušno odradili posao za doktora Ivu, jer nije važno što je bit, važno je skratiti za glavu Šukera i Mamića ( njegovoj ulozi ćemo se posebno vratiti ).

Kada je jedini predsjednik dovoljno nesposoban da ne izbori drugi mandat ( poveznica s Mamićem slijedi ), lansirao tezu, s lanca je pušten Željko Jovanović. Operativno je krenuo „isušivati močvaru“. Hrvatski nogomet, Hrvatski nogometni savez, reprezentacija i liga imaju stotine i tisuće problema, malih i velikih, no niti jedan od tih problema nije zanimao Jovu. Temeljni problem krio se u činjenici da u savezu, u upravama klubova, dominantni kadar čine ljudi koji su stranački opredijeljeni za HDZ. Izmišljena je sportska inspekcija i poslana u savez, u GNK Dinamo i NK Lokomotivu. Ne pamtim baš da se pisalo o nekim drugim nadzorima, koliko znadem snimali su situaciju i u rukometu ( baš je zanimljivo da se čačka samo po sportovima koji su na međunarodnoj sceni najuspješniji, koji Hrvate okupljaju, čije selekcije uporno drže ruku na srcu kada svira Lijepa naša ). Možda je bilo i drugih akcija, no one javnosti nisu priopćene, ponajviše zbog svoje nezanimljivosti za bivšu vlast. Nogometni savez, Dinamo i Lokomotivu pohodile su, uz sportsku, još i brojne financijske inspekcije – u klubovima su imale  posebne sobe  i češljale su dokumente, ugovore ( i ovo je vrlo važno za sklapanje mozaika ). Mahniti Jovanović u međuvremenu, uz ovaj potpuni fijasko, uspio je napraviti toliko pogrešnih poteza u svom resoru, da ga čak ni Zoka nije uspio održati i spasiti, pa je povučen na pričuvni  položaj, u Rijeku i u Sabor, odakle i dalje bjesomučno  lovi vještice.

Kada akcija Jovičin skok nije dala nikakve rezultate, ex-presidente shvatio je da vrag ( Zdravko Mamić ) odnosi šalu i da je vrijeme za radikalne poteze. Naime, pogleda li se vremenska crta, tu će se pojaviti gospođa Grabar – Kitarović, najaviti kandidaturu i da, Mamić tu igra važnu ulogu. Na užas svih njegovih mrzitelja, potpora predsjedničkom kandidatu, lobistička, financijska, javna ili manje javna, nije i ne može biti krimen. Daleko od toga da je Mamić bio jedini, najvažniji ili najizdašniji, no, prokletstvom vlastitog karaktera, sigurno je bio jedan od najeksponiranijih podupiratelja kandidature gospođe Grabar – Kitarović. Sam taj čin i sve akcije s tim povezane, sasvim su legalne i spadaju u demokratsko pravo svakog pojedinca da se politički opredijeli i, ako želi, aktivira.

No kada ismijavanje ženske kandidature nije dalo ploda, kada je propala akcija „glupa Barbika“, vođena i orkestrirana iz združenog stožera Josipović – Milanović, te kada je opasnost da Hrvatska dobije predsjednicu kojoj je stalo do vlastite države postala realna i velika, kreće se u opasnu igru s hrvatskim nogometom. Na klupu se šalju  nesposobne i glupe financijske i sportske inspekcije koje su potpuno podbacile, a na teren izlaze neusporedivo ozbiljniji igrači – USKOK, SOA i ostali sustavi koji će sljedećih mjeseci biti instrumentalizirani u službi jedne ideje i jedne politike. Mamića se pakira u zatvor, prvi puta usred kvalifikacija za Ligu prvaka, jer to vam je petnaestak euro milijuna razloga za financijsku neovisnost i snagu, a to se ne smije dopustiti. Ko za vraga, momčad slabo čita tekstove po portalima i medijima i Dinamo ulazi u europsku elitu, što znači i da mu financijski ne mogu ništa.

Dobro informirani pratitelji procesa protiv Mamića tvrde da se optužnica USKOK-a temelji na starom komunističkom modelu, takozvanom „kadijskom“ pravu. Kadija tuži, kadija sudi, a u konkretnom slučaju to zvuči ovako – mi ( USKOK ) ne priznajemo institut posrednika, managera, agenta. Ne priznajemo i fertik! Nema veze što će svako dijete s površnim znanjem engleskog ili njemačkog na stranici Transfermarkta lako pronaći rubrike „Spielerberater“ ili „Agent“. Nema veze što je to zanimanje registrirano u UEFA-i i FIFA-i ili što gospoda Naletilić, Cvjetković i još brojni već godinama rade upravo taj posao. Nema veze što se pred očima USKOK-a pišu plahte tekstova, primjerice, o čudesnom Mišku Ražnatoviću, srpskom košarkaškom manageru koji behandla i najveće hrvatske talente i što cijeli svijet funkcionira na takav način. U „slučaju Mamić“, odlučili su drugovi, to ne pali. Oni priznaju samo svoj, i sud partije personaliziran u potpuno mahnitom Zoki. Na stranu činjenica da je jednom čovjeku zapravo uništen život, a njegovoj užoj i široj obitelji zagorčan do posljednje razine podnošljivosti – nemojte ni slučajno pomisliti da je razlog za to bio nogomet ili Dinamo. Zdravko Mamić razapet je samo i jedino zbog grijeha kojeg mu Zoran Milanović nikada neće oprostiti – zbog pobjede gospođe Grabar – Kitarović i rušenja cijelog sustava koji je Hrvatsku trebao otpraviti na put osmišljen na Iblerovom, a na koji Hrvati nisu željeli krenuti. No, tko bi ih više pitao.

Vratimo se još malo unatrag. U procesu „bombaškog“ napada na hrvatski nogomet važan je trenutak i utakmica protiv Italije na Poljudu. Mamić je u Remetincu, medijski se orkestrira  mržnja prema reprezentaciji u  Splitu i odjednom, gle čuda, evo svastike na terenu. Prosječni huligani mogu uzeti palice i pomlatiti se, mogu idiotski naliti bocu benzinom pa baciti zapaljivi koktel na nekog koga toliko iracionalno mrze, u stanju su napraviti još bezbroj primitivnih svinjarija, ali osmisliti diverziju s „retardantom“ koji djeluje s odgodom i savršeno precizno iscrtati desetmetarsku svastiku na travnjaku? Nisam baš siguran da je to djelo  huligana vrste „vulgaris“. Dio hrvatskih medija brzo je otkrio i objavio prijateljski sastanak i ručak Ostoje Rankovića i njegovog starog frenda, direktora tvrtke koja profesionalno održava travnjak, samo koji dan prije skandala, ali niti jedan od mainstream medija nije se na to ni osvrnuo. Slučajni susret? Malo morgen.

Sljedeći korak bio je takozvani „Zakon o sportu“. Iznjedren u krilu jedne uske interesne skupine, izrazito navijački usmjerene, guran je rukama i nogama sa istim ciljem – razbiti hrvatski nogomet, eliminirati Mamića, pa ćemo onda lako i Šukera. Sve do nedavno, do dolaska novog ministra, u zakonu je pisalo doslovno: “Osoba kojoj je posljednje tri godine  pravomoćno kažnjena za prekršaj u sportu i na sportskim natjecanjima prema odredbama…“. Pa što, obični tipfeler, greškica, reći ćete. Točno, kada ne bi bila riječ o ZAKONU. Koji „per definitionem“ ne podnosi pogreške i tipfelere. Taj nam tipfeler ipak govori puno. Njega su morali, a nisu, uočiti:  1. formalni predlagači (klubovi zastupnika SDP-a i HNS-a), 2. Vladin Odbor za zakonodavstvo,  3. saborski Odbor za zakonodavstvo, 4. saborski Odbor za mlade i sport i u konačnici, 5. sam Sabor. Budući da nitko od onih kojima je to posao nije uočio čak ni tipfeler u Zakonu, jasno je da ga nitko nije pažljivo ni čitao – važno je bilo progurati ga, s ciljem kojeg sam već opisao. U takvoj žurbi, sastavljači i predlagatelji, ujedinjeni u istom cilju – eliminicaji sportske i političke nemeze, popušili su i u sadržajnom smislu. Smislili su udar na HNS kroz nužnost preoblikovanja zbog profesionalnog statusa klubova u najvišem rangu natjecanja. Potpuno nezainteresirani za cjelovitost hrvatskog nogometa, sa samo jednom idejom vodiljom – ajmo zajebat Mamića i HNS – uz svu logističku podršku znanog đavoljeg odvjetnika, jednostavno su zaboravili da ne postoji samo Prva HNL. Prvu ligu igraju i žene, igra se i futsal prva liga, pa, sasvim sukladno novom zakonu, Damir Vrbanović izgovara rečenicu – mi nastavljamo raditi u okvirima novog zakona. Fascinantno je bilo čitati naslove – „HNS nastavlja po svom“, ili slušati, meni posebno teško, potpuno mutave reportere nacionalne TV kuće, nesposobne shvatiti da sudjeluju u divovskoj pušioni.

[ad id=”93788″]

Krug je zatvoren u Osijeku. Ministar Šustar već je nekoliko puta izgovorio da sport i nogomet nisu nikakva močvara. Premijer Orešković sjeo je pored Davora Šukera svjestan činjenice da sjeda pored „zlatne kopačke“ koja hrvatskom nogometu i Hrvatskoj može vrijediti više od stotine ambasadora i veleposlanika. Crveni aktivisti mu to ne mogu oprostiti i već danas premijera tjeraju sa stadiona jer se vikalo „za dom“. Nisu bili tako žustri kada se u Beogradu palila hrvatska zastava a sve je mirno pratio notorni Jovanović. Teršelička, Pavićić, pa i gospodin Kraus tada nisu pozivali na napuštanje stadiona i na prekid utakmice. Jasno je i zašto. Komunistička bombaška operacija uništenja simbola nacionalne Hrvatske propala je. Možda je sada vrijeme da se vratimo igri i da vidimo što mogu Luka i ekipa u Francuskoj, na istom mjestu na kojem je 1998. godine izgrađen kult koji traje do danas.

Ivica Blažičko/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori