Pratite nas

Kolumne

Neuspjeh bombaša: kako je premijer ponosno sjeo uz Šukera iz ‘močvare’

Objavljeno

na

Vrijeme u Osijeku nije poslužilo igrače, a ni navijače hrvatske nogometne reprezentacije. Utakmica protiv Izraela, bez obzira na kijamet, odigrana je ipak u dobroj atmosferi, reprezentativci bez zadrške hvale Slavoniju i vrlo javno priznaju – u Osijeku se osjećamo dobrodošli, ljudi nas vole i tu uživamo, piše Ivica Blažičko/Direktno.hr

[ad id=”93788″]

Neću pisati o utakmici, analizirati Čačićeve taktičke zamisli, dobre i loše strane naše igre iskazane u ovom dvoboju. Jedan kadar u televizijskom prijenosu i nekoliko fotografija objavljenih na portalima i u novinama privukli su moju pozornost. Kamera se nekoliko puta, švenkajući tribinom, zaustavila na središnjoj poziciji i vidjeli smo, jednog do drugog, premijera Oreškovića i predsjednika nogometnog saveza, Davora Šukera. Bio je tu i ministar znanosti, obrazovanja i športa, Šustar. Siguran sam da bivši premijer, Zoka Milanović, i njegovi najbliži suradnici, Jovanović i Ostojić, nisu gledali utakmicu – uostalom, Milanović je javno izgovorio da on ne gleda hrvatski nogomet (nego, valjda, turski ili albanski), što bi u normalnoj i civiliziranoj zemlji već bilo dovoljno da ga se  upita koje je on zemlje premijer (što se pak, jasno, nije dogodilo), a Jova i Ostoja vjerojatno teško mogu gledati opstanak „močvare“ koju su tako silno željeli uništiti, a zahvaljujući i dijelu mutavih medija, u tome su zamalo i uspjeli. Teško da je utakmicu Hrvatske gledao još jedan ožalošćeni, žustri bloger s karijerom bivšeg predsjednika, Josipović, od kojeg je, zapravo sve krenulo, pa počinjem vjerovati da je nježni skladatelj u svojoj mudroj glavi sve i smislio.

Krenimo redom. Na jednoj turneji po dalekim Amerikama, Ivo Josipović izgovorio je fetvu – „hrvatski nogomet je, zapravo, mala močvara“. Beskrajno sretni, priskočili su mudri medijski djelatnici i pokrenuli nezapamćenu harangu protiv svega što u Hrvatskoj nogometno diše. Ima li u tome nešto čudno? Ima, jasno. Kako to da je, odjednom, čovjek koji je od sporta operiran u djetinjstvu, koji nikada, baš nikada nije bio na nogometnoj utakmici, barem ne kad nije morao, i o nogometu, hrvatskom ili svjetskom, razumno je pretpostaviti, nema apsolutno blage veze, kako to da je baš on, iz vedra neba, pokrenuo priču o „močvari“? Neskloni razmišljanju, povezivanju djelića mozaika u širu sliku, mediji su zdušno odradili posao za doktora Ivu, jer nije važno što je bit, važno je skratiti za glavu Šukera i Mamića ( njegovoj ulozi ćemo se posebno vratiti ).

Kada je jedini predsjednik dovoljno nesposoban da ne izbori drugi mandat ( poveznica s Mamićem slijedi ), lansirao tezu, s lanca je pušten Željko Jovanović. Operativno je krenuo „isušivati močvaru“. Hrvatski nogomet, Hrvatski nogometni savez, reprezentacija i liga imaju stotine i tisuće problema, malih i velikih, no niti jedan od tih problema nije zanimao Jovu. Temeljni problem krio se u činjenici da u savezu, u upravama klubova, dominantni kadar čine ljudi koji su stranački opredijeljeni za HDZ. Izmišljena je sportska inspekcija i poslana u savez, u GNK Dinamo i NK Lokomotivu. Ne pamtim baš da se pisalo o nekim drugim nadzorima, koliko znadem snimali su situaciju i u rukometu ( baš je zanimljivo da se čačka samo po sportovima koji su na međunarodnoj sceni najuspješniji, koji Hrvate okupljaju, čije selekcije uporno drže ruku na srcu kada svira Lijepa naša ). Možda je bilo i drugih akcija, no one javnosti nisu priopćene, ponajviše zbog svoje nezanimljivosti za bivšu vlast. Nogometni savez, Dinamo i Lokomotivu pohodile su, uz sportsku, još i brojne financijske inspekcije – u klubovima su imale  posebne sobe  i češljale su dokumente, ugovore ( i ovo je vrlo važno za sklapanje mozaika ). Mahniti Jovanović u međuvremenu, uz ovaj potpuni fijasko, uspio je napraviti toliko pogrešnih poteza u svom resoru, da ga čak ni Zoka nije uspio održati i spasiti, pa je povučen na pričuvni  položaj, u Rijeku i u Sabor, odakle i dalje bjesomučno  lovi vještice.

Kada akcija Jovičin skok nije dala nikakve rezultate, ex-presidente shvatio je da vrag ( Zdravko Mamić ) odnosi šalu i da je vrijeme za radikalne poteze. Naime, pogleda li se vremenska crta, tu će se pojaviti gospođa Grabar – Kitarović, najaviti kandidaturu i da, Mamić tu igra važnu ulogu. Na užas svih njegovih mrzitelja, potpora predsjedničkom kandidatu, lobistička, financijska, javna ili manje javna, nije i ne može biti krimen. Daleko od toga da je Mamić bio jedini, najvažniji ili najizdašniji, no, prokletstvom vlastitog karaktera, sigurno je bio jedan od najeksponiranijih podupiratelja kandidature gospođe Grabar – Kitarović. Sam taj čin i sve akcije s tim povezane, sasvim su legalne i spadaju u demokratsko pravo svakog pojedinca da se politički opredijeli i, ako želi, aktivira.

No kada ismijavanje ženske kandidature nije dalo ploda, kada je propala akcija „glupa Barbika“, vođena i orkestrirana iz združenog stožera Josipović – Milanović, te kada je opasnost da Hrvatska dobije predsjednicu kojoj je stalo do vlastite države postala realna i velika, kreće se u opasnu igru s hrvatskim nogometom. Na klupu se šalju  nesposobne i glupe financijske i sportske inspekcije koje su potpuno podbacile, a na teren izlaze neusporedivo ozbiljniji igrači – USKOK, SOA i ostali sustavi koji će sljedećih mjeseci biti instrumentalizirani u službi jedne ideje i jedne politike. Mamića se pakira u zatvor, prvi puta usred kvalifikacija za Ligu prvaka, jer to vam je petnaestak euro milijuna razloga za financijsku neovisnost i snagu, a to se ne smije dopustiti. Ko za vraga, momčad slabo čita tekstove po portalima i medijima i Dinamo ulazi u europsku elitu, što znači i da mu financijski ne mogu ništa.

Dobro informirani pratitelji procesa protiv Mamića tvrde da se optužnica USKOK-a temelji na starom komunističkom modelu, takozvanom „kadijskom“ pravu. Kadija tuži, kadija sudi, a u konkretnom slučaju to zvuči ovako – mi ( USKOK ) ne priznajemo institut posrednika, managera, agenta. Ne priznajemo i fertik! Nema veze što će svako dijete s površnim znanjem engleskog ili njemačkog na stranici Transfermarkta lako pronaći rubrike „Spielerberater“ ili „Agent“. Nema veze što je to zanimanje registrirano u UEFA-i i FIFA-i ili što gospoda Naletilić, Cvjetković i još brojni već godinama rade upravo taj posao. Nema veze što se pred očima USKOK-a pišu plahte tekstova, primjerice, o čudesnom Mišku Ražnatoviću, srpskom košarkaškom manageru koji behandla i najveće hrvatske talente i što cijeli svijet funkcionira na takav način. U „slučaju Mamić“, odlučili su drugovi, to ne pali. Oni priznaju samo svoj, i sud partije personaliziran u potpuno mahnitom Zoki. Na stranu činjenica da je jednom čovjeku zapravo uništen život, a njegovoj užoj i široj obitelji zagorčan do posljednje razine podnošljivosti – nemojte ni slučajno pomisliti da je razlog za to bio nogomet ili Dinamo. Zdravko Mamić razapet je samo i jedino zbog grijeha kojeg mu Zoran Milanović nikada neće oprostiti – zbog pobjede gospođe Grabar – Kitarović i rušenja cijelog sustava koji je Hrvatsku trebao otpraviti na put osmišljen na Iblerovom, a na koji Hrvati nisu željeli krenuti. No, tko bi ih više pitao.

Vratimo se još malo unatrag. U procesu „bombaškog“ napada na hrvatski nogomet važan je trenutak i utakmica protiv Italije na Poljudu. Mamić je u Remetincu, medijski se orkestrira  mržnja prema reprezentaciji u  Splitu i odjednom, gle čuda, evo svastike na terenu. Prosječni huligani mogu uzeti palice i pomlatiti se, mogu idiotski naliti bocu benzinom pa baciti zapaljivi koktel na nekog koga toliko iracionalno mrze, u stanju su napraviti još bezbroj primitivnih svinjarija, ali osmisliti diverziju s „retardantom“ koji djeluje s odgodom i savršeno precizno iscrtati desetmetarsku svastiku na travnjaku? Nisam baš siguran da je to djelo  huligana vrste „vulgaris“. Dio hrvatskih medija brzo je otkrio i objavio prijateljski sastanak i ručak Ostoje Rankovića i njegovog starog frenda, direktora tvrtke koja profesionalno održava travnjak, samo koji dan prije skandala, ali niti jedan od mainstream medija nije se na to ni osvrnuo. Slučajni susret? Malo morgen.

Sljedeći korak bio je takozvani „Zakon o sportu“. Iznjedren u krilu jedne uske interesne skupine, izrazito navijački usmjerene, guran je rukama i nogama sa istim ciljem – razbiti hrvatski nogomet, eliminirati Mamića, pa ćemo onda lako i Šukera. Sve do nedavno, do dolaska novog ministra, u zakonu je pisalo doslovno: “Osoba kojoj je posljednje tri godine  pravomoćno kažnjena za prekršaj u sportu i na sportskim natjecanjima prema odredbama…“. Pa što, obični tipfeler, greškica, reći ćete. Točno, kada ne bi bila riječ o ZAKONU. Koji „per definitionem“ ne podnosi pogreške i tipfelere. Taj nam tipfeler ipak govori puno. Njega su morali, a nisu, uočiti:  1. formalni predlagači (klubovi zastupnika SDP-a i HNS-a), 2. Vladin Odbor za zakonodavstvo,  3. saborski Odbor za zakonodavstvo, 4. saborski Odbor za mlade i sport i u konačnici, 5. sam Sabor. Budući da nitko od onih kojima je to posao nije uočio čak ni tipfeler u Zakonu, jasno je da ga nitko nije pažljivo ni čitao – važno je bilo progurati ga, s ciljem kojeg sam već opisao. U takvoj žurbi, sastavljači i predlagatelji, ujedinjeni u istom cilju – eliminicaji sportske i političke nemeze, popušili su i u sadržajnom smislu. Smislili su udar na HNS kroz nužnost preoblikovanja zbog profesionalnog statusa klubova u najvišem rangu natjecanja. Potpuno nezainteresirani za cjelovitost hrvatskog nogometa, sa samo jednom idejom vodiljom – ajmo zajebat Mamića i HNS – uz svu logističku podršku znanog đavoljeg odvjetnika, jednostavno su zaboravili da ne postoji samo Prva HNL. Prvu ligu igraju i žene, igra se i futsal prva liga, pa, sasvim sukladno novom zakonu, Damir Vrbanović izgovara rečenicu – mi nastavljamo raditi u okvirima novog zakona. Fascinantno je bilo čitati naslove – „HNS nastavlja po svom“, ili slušati, meni posebno teško, potpuno mutave reportere nacionalne TV kuće, nesposobne shvatiti da sudjeluju u divovskoj pušioni.

[ad id=”93788″]

Krug je zatvoren u Osijeku. Ministar Šustar već je nekoliko puta izgovorio da sport i nogomet nisu nikakva močvara. Premijer Orešković sjeo je pored Davora Šukera svjestan činjenice da sjeda pored „zlatne kopačke“ koja hrvatskom nogometu i Hrvatskoj može vrijediti više od stotine ambasadora i veleposlanika. Crveni aktivisti mu to ne mogu oprostiti i već danas premijera tjeraju sa stadiona jer se vikalo „za dom“. Nisu bili tako žustri kada se u Beogradu palila hrvatska zastava a sve je mirno pratio notorni Jovanović. Teršelička, Pavićić, pa i gospodin Kraus tada nisu pozivali na napuštanje stadiona i na prekid utakmice. Jasno je i zašto. Komunistička bombaška operacija uništenja simbola nacionalne Hrvatske propala je. Možda je sada vrijeme da se vratimo igri i da vidimo što mogu Luka i ekipa u Francuskoj, na istom mjestu na kojem je 1998. godine izgrađen kult koji traje do danas.

Ivica Blažičko/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari