Pratite nas

Kolumne

Neuspjeh bombaša: kako je premijer ponosno sjeo uz Šukera iz ‘močvare’

Objavljeno

na

Vrijeme u Osijeku nije poslužilo igrače, a ni navijače hrvatske nogometne reprezentacije. Utakmica protiv Izraela, bez obzira na kijamet, odigrana je ipak u dobroj atmosferi, reprezentativci bez zadrške hvale Slavoniju i vrlo javno priznaju – u Osijeku se osjećamo dobrodošli, ljudi nas vole i tu uživamo, piše Ivica Blažičko/Direktno.hr

[ad id=”93788″]

Neću pisati o utakmici, analizirati Čačićeve taktičke zamisli, dobre i loše strane naše igre iskazane u ovom dvoboju. Jedan kadar u televizijskom prijenosu i nekoliko fotografija objavljenih na portalima i u novinama privukli su moju pozornost. Kamera se nekoliko puta, švenkajući tribinom, zaustavila na središnjoj poziciji i vidjeli smo, jednog do drugog, premijera Oreškovića i predsjednika nogometnog saveza, Davora Šukera. Bio je tu i ministar znanosti, obrazovanja i športa, Šustar. Siguran sam da bivši premijer, Zoka Milanović, i njegovi najbliži suradnici, Jovanović i Ostojić, nisu gledali utakmicu – uostalom, Milanović je javno izgovorio da on ne gleda hrvatski nogomet (nego, valjda, turski ili albanski), što bi u normalnoj i civiliziranoj zemlji već bilo dovoljno da ga se  upita koje je on zemlje premijer (što se pak, jasno, nije dogodilo), a Jova i Ostoja vjerojatno teško mogu gledati opstanak „močvare“ koju su tako silno željeli uništiti, a zahvaljujući i dijelu mutavih medija, u tome su zamalo i uspjeli. Teško da je utakmicu Hrvatske gledao još jedan ožalošćeni, žustri bloger s karijerom bivšeg predsjednika, Josipović, od kojeg je, zapravo sve krenulo, pa počinjem vjerovati da je nježni skladatelj u svojoj mudroj glavi sve i smislio.

Krenimo redom. Na jednoj turneji po dalekim Amerikama, Ivo Josipović izgovorio je fetvu – „hrvatski nogomet je, zapravo, mala močvara“. Beskrajno sretni, priskočili su mudri medijski djelatnici i pokrenuli nezapamćenu harangu protiv svega što u Hrvatskoj nogometno diše. Ima li u tome nešto čudno? Ima, jasno. Kako to da je, odjednom, čovjek koji je od sporta operiran u djetinjstvu, koji nikada, baš nikada nije bio na nogometnoj utakmici, barem ne kad nije morao, i o nogometu, hrvatskom ili svjetskom, razumno je pretpostaviti, nema apsolutno blage veze, kako to da je baš on, iz vedra neba, pokrenuo priču o „močvari“? Neskloni razmišljanju, povezivanju djelića mozaika u širu sliku, mediji su zdušno odradili posao za doktora Ivu, jer nije važno što je bit, važno je skratiti za glavu Šukera i Mamića ( njegovoj ulozi ćemo se posebno vratiti ).

Kada je jedini predsjednik dovoljno nesposoban da ne izbori drugi mandat ( poveznica s Mamićem slijedi ), lansirao tezu, s lanca je pušten Željko Jovanović. Operativno je krenuo „isušivati močvaru“. Hrvatski nogomet, Hrvatski nogometni savez, reprezentacija i liga imaju stotine i tisuće problema, malih i velikih, no niti jedan od tih problema nije zanimao Jovu. Temeljni problem krio se u činjenici da u savezu, u upravama klubova, dominantni kadar čine ljudi koji su stranački opredijeljeni za HDZ. Izmišljena je sportska inspekcija i poslana u savez, u GNK Dinamo i NK Lokomotivu. Ne pamtim baš da se pisalo o nekim drugim nadzorima, koliko znadem snimali su situaciju i u rukometu ( baš je zanimljivo da se čačka samo po sportovima koji su na međunarodnoj sceni najuspješniji, koji Hrvate okupljaju, čije selekcije uporno drže ruku na srcu kada svira Lijepa naša ). Možda je bilo i drugih akcija, no one javnosti nisu priopćene, ponajviše zbog svoje nezanimljivosti za bivšu vlast. Nogometni savez, Dinamo i Lokomotivu pohodile su, uz sportsku, još i brojne financijske inspekcije – u klubovima su imale  posebne sobe  i češljale su dokumente, ugovore ( i ovo je vrlo važno za sklapanje mozaika ). Mahniti Jovanović u međuvremenu, uz ovaj potpuni fijasko, uspio je napraviti toliko pogrešnih poteza u svom resoru, da ga čak ni Zoka nije uspio održati i spasiti, pa je povučen na pričuvni  položaj, u Rijeku i u Sabor, odakle i dalje bjesomučno  lovi vještice.

Kada akcija Jovičin skok nije dala nikakve rezultate, ex-presidente shvatio je da vrag ( Zdravko Mamić ) odnosi šalu i da je vrijeme za radikalne poteze. Naime, pogleda li se vremenska crta, tu će se pojaviti gospođa Grabar – Kitarović, najaviti kandidaturu i da, Mamić tu igra važnu ulogu. Na užas svih njegovih mrzitelja, potpora predsjedničkom kandidatu, lobistička, financijska, javna ili manje javna, nije i ne može biti krimen. Daleko od toga da je Mamić bio jedini, najvažniji ili najizdašniji, no, prokletstvom vlastitog karaktera, sigurno je bio jedan od najeksponiranijih podupiratelja kandidature gospođe Grabar – Kitarović. Sam taj čin i sve akcije s tim povezane, sasvim su legalne i spadaju u demokratsko pravo svakog pojedinca da se politički opredijeli i, ako želi, aktivira.

No kada ismijavanje ženske kandidature nije dalo ploda, kada je propala akcija „glupa Barbika“, vođena i orkestrirana iz združenog stožera Josipović – Milanović, te kada je opasnost da Hrvatska dobije predsjednicu kojoj je stalo do vlastite države postala realna i velika, kreće se u opasnu igru s hrvatskim nogometom. Na klupu se šalju  nesposobne i glupe financijske i sportske inspekcije koje su potpuno podbacile, a na teren izlaze neusporedivo ozbiljniji igrači – USKOK, SOA i ostali sustavi koji će sljedećih mjeseci biti instrumentalizirani u službi jedne ideje i jedne politike. Mamića se pakira u zatvor, prvi puta usred kvalifikacija za Ligu prvaka, jer to vam je petnaestak euro milijuna razloga za financijsku neovisnost i snagu, a to se ne smije dopustiti. Ko za vraga, momčad slabo čita tekstove po portalima i medijima i Dinamo ulazi u europsku elitu, što znači i da mu financijski ne mogu ništa.

Dobro informirani pratitelji procesa protiv Mamića tvrde da se optužnica USKOK-a temelji na starom komunističkom modelu, takozvanom „kadijskom“ pravu. Kadija tuži, kadija sudi, a u konkretnom slučaju to zvuči ovako – mi ( USKOK ) ne priznajemo institut posrednika, managera, agenta. Ne priznajemo i fertik! Nema veze što će svako dijete s površnim znanjem engleskog ili njemačkog na stranici Transfermarkta lako pronaći rubrike „Spielerberater“ ili „Agent“. Nema veze što je to zanimanje registrirano u UEFA-i i FIFA-i ili što gospoda Naletilić, Cvjetković i još brojni već godinama rade upravo taj posao. Nema veze što se pred očima USKOK-a pišu plahte tekstova, primjerice, o čudesnom Mišku Ražnatoviću, srpskom košarkaškom manageru koji behandla i najveće hrvatske talente i što cijeli svijet funkcionira na takav način. U „slučaju Mamić“, odlučili su drugovi, to ne pali. Oni priznaju samo svoj, i sud partije personaliziran u potpuno mahnitom Zoki. Na stranu činjenica da je jednom čovjeku zapravo uništen život, a njegovoj užoj i široj obitelji zagorčan do posljednje razine podnošljivosti – nemojte ni slučajno pomisliti da je razlog za to bio nogomet ili Dinamo. Zdravko Mamić razapet je samo i jedino zbog grijeha kojeg mu Zoran Milanović nikada neće oprostiti – zbog pobjede gospođe Grabar – Kitarović i rušenja cijelog sustava koji je Hrvatsku trebao otpraviti na put osmišljen na Iblerovom, a na koji Hrvati nisu željeli krenuti. No, tko bi ih više pitao.

Vratimo se još malo unatrag. U procesu „bombaškog“ napada na hrvatski nogomet važan je trenutak i utakmica protiv Italije na Poljudu. Mamić je u Remetincu, medijski se orkestrira  mržnja prema reprezentaciji u  Splitu i odjednom, gle čuda, evo svastike na terenu. Prosječni huligani mogu uzeti palice i pomlatiti se, mogu idiotski naliti bocu benzinom pa baciti zapaljivi koktel na nekog koga toliko iracionalno mrze, u stanju su napraviti još bezbroj primitivnih svinjarija, ali osmisliti diverziju s „retardantom“ koji djeluje s odgodom i savršeno precizno iscrtati desetmetarsku svastiku na travnjaku? Nisam baš siguran da je to djelo  huligana vrste „vulgaris“. Dio hrvatskih medija brzo je otkrio i objavio prijateljski sastanak i ručak Ostoje Rankovića i njegovog starog frenda, direktora tvrtke koja profesionalno održava travnjak, samo koji dan prije skandala, ali niti jedan od mainstream medija nije se na to ni osvrnuo. Slučajni susret? Malo morgen.

Sljedeći korak bio je takozvani „Zakon o sportu“. Iznjedren u krilu jedne uske interesne skupine, izrazito navijački usmjerene, guran je rukama i nogama sa istim ciljem – razbiti hrvatski nogomet, eliminirati Mamića, pa ćemo onda lako i Šukera. Sve do nedavno, do dolaska novog ministra, u zakonu je pisalo doslovno: “Osoba kojoj je posljednje tri godine  pravomoćno kažnjena za prekršaj u sportu i na sportskim natjecanjima prema odredbama…“. Pa što, obični tipfeler, greškica, reći ćete. Točno, kada ne bi bila riječ o ZAKONU. Koji „per definitionem“ ne podnosi pogreške i tipfelere. Taj nam tipfeler ipak govori puno. Njega su morali, a nisu, uočiti:  1. formalni predlagači (klubovi zastupnika SDP-a i HNS-a), 2. Vladin Odbor za zakonodavstvo,  3. saborski Odbor za zakonodavstvo, 4. saborski Odbor za mlade i sport i u konačnici, 5. sam Sabor. Budući da nitko od onih kojima je to posao nije uočio čak ni tipfeler u Zakonu, jasno je da ga nitko nije pažljivo ni čitao – važno je bilo progurati ga, s ciljem kojeg sam već opisao. U takvoj žurbi, sastavljači i predlagatelji, ujedinjeni u istom cilju – eliminicaji sportske i političke nemeze, popušili su i u sadržajnom smislu. Smislili su udar na HNS kroz nužnost preoblikovanja zbog profesionalnog statusa klubova u najvišem rangu natjecanja. Potpuno nezainteresirani za cjelovitost hrvatskog nogometa, sa samo jednom idejom vodiljom – ajmo zajebat Mamića i HNS – uz svu logističku podršku znanog đavoljeg odvjetnika, jednostavno su zaboravili da ne postoji samo Prva HNL. Prvu ligu igraju i žene, igra se i futsal prva liga, pa, sasvim sukladno novom zakonu, Damir Vrbanović izgovara rečenicu – mi nastavljamo raditi u okvirima novog zakona. Fascinantno je bilo čitati naslove – „HNS nastavlja po svom“, ili slušati, meni posebno teško, potpuno mutave reportere nacionalne TV kuće, nesposobne shvatiti da sudjeluju u divovskoj pušioni.

[ad id=”93788″]

Krug je zatvoren u Osijeku. Ministar Šustar već je nekoliko puta izgovorio da sport i nogomet nisu nikakva močvara. Premijer Orešković sjeo je pored Davora Šukera svjestan činjenice da sjeda pored „zlatne kopačke“ koja hrvatskom nogometu i Hrvatskoj može vrijediti više od stotine ambasadora i veleposlanika. Crveni aktivisti mu to ne mogu oprostiti i već danas premijera tjeraju sa stadiona jer se vikalo „za dom“. Nisu bili tako žustri kada se u Beogradu palila hrvatska zastava a sve je mirno pratio notorni Jovanović. Teršelička, Pavićić, pa i gospodin Kraus tada nisu pozivali na napuštanje stadiona i na prekid utakmice. Jasno je i zašto. Komunistička bombaška operacija uništenja simbola nacionalne Hrvatske propala je. Možda je sada vrijeme da se vratimo igri i da vidimo što mogu Luka i ekipa u Francuskoj, na istom mjestu na kojem je 1998. godine izgrađen kult koji traje do danas.

Ivica Blažičko/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari