Pratite nas

Kolumne

Neuspjeh bombaša: kako je premijer ponosno sjeo uz Šukera iz ‘močvare’

Objavljeno

na

Vrijeme u Osijeku nije poslužilo igrače, a ni navijače hrvatske nogometne reprezentacije. Utakmica protiv Izraela, bez obzira na kijamet, odigrana je ipak u dobroj atmosferi, reprezentativci bez zadrške hvale Slavoniju i vrlo javno priznaju – u Osijeku se osjećamo dobrodošli, ljudi nas vole i tu uživamo, piše Ivica Blažičko/Direktno.hr

[ad id=”93788″]

Neću pisati o utakmici, analizirati Čačićeve taktičke zamisli, dobre i loše strane naše igre iskazane u ovom dvoboju. Jedan kadar u televizijskom prijenosu i nekoliko fotografija objavljenih na portalima i u novinama privukli su moju pozornost. Kamera se nekoliko puta, švenkajući tribinom, zaustavila na središnjoj poziciji i vidjeli smo, jednog do drugog, premijera Oreškovića i predsjednika nogometnog saveza, Davora Šukera. Bio je tu i ministar znanosti, obrazovanja i športa, Šustar. Siguran sam da bivši premijer, Zoka Milanović, i njegovi najbliži suradnici, Jovanović i Ostojić, nisu gledali utakmicu – uostalom, Milanović je javno izgovorio da on ne gleda hrvatski nogomet (nego, valjda, turski ili albanski), što bi u normalnoj i civiliziranoj zemlji već bilo dovoljno da ga se  upita koje je on zemlje premijer (što se pak, jasno, nije dogodilo), a Jova i Ostoja vjerojatno teško mogu gledati opstanak „močvare“ koju su tako silno željeli uništiti, a zahvaljujući i dijelu mutavih medija, u tome su zamalo i uspjeli. Teško da je utakmicu Hrvatske gledao još jedan ožalošćeni, žustri bloger s karijerom bivšeg predsjednika, Josipović, od kojeg je, zapravo sve krenulo, pa počinjem vjerovati da je nježni skladatelj u svojoj mudroj glavi sve i smislio.

Krenimo redom. Na jednoj turneji po dalekim Amerikama, Ivo Josipović izgovorio je fetvu – „hrvatski nogomet je, zapravo, mala močvara“. Beskrajno sretni, priskočili su mudri medijski djelatnici i pokrenuli nezapamćenu harangu protiv svega što u Hrvatskoj nogometno diše. Ima li u tome nešto čudno? Ima, jasno. Kako to da je, odjednom, čovjek koji je od sporta operiran u djetinjstvu, koji nikada, baš nikada nije bio na nogometnoj utakmici, barem ne kad nije morao, i o nogometu, hrvatskom ili svjetskom, razumno je pretpostaviti, nema apsolutno blage veze, kako to da je baš on, iz vedra neba, pokrenuo priču o „močvari“? Neskloni razmišljanju, povezivanju djelića mozaika u širu sliku, mediji su zdušno odradili posao za doktora Ivu, jer nije važno što je bit, važno je skratiti za glavu Šukera i Mamića ( njegovoj ulozi ćemo se posebno vratiti ).

Kada je jedini predsjednik dovoljno nesposoban da ne izbori drugi mandat ( poveznica s Mamićem slijedi ), lansirao tezu, s lanca je pušten Željko Jovanović. Operativno je krenuo „isušivati močvaru“. Hrvatski nogomet, Hrvatski nogometni savez, reprezentacija i liga imaju stotine i tisuće problema, malih i velikih, no niti jedan od tih problema nije zanimao Jovu. Temeljni problem krio se u činjenici da u savezu, u upravama klubova, dominantni kadar čine ljudi koji su stranački opredijeljeni za HDZ. Izmišljena je sportska inspekcija i poslana u savez, u GNK Dinamo i NK Lokomotivu. Ne pamtim baš da se pisalo o nekim drugim nadzorima, koliko znadem snimali su situaciju i u rukometu ( baš je zanimljivo da se čačka samo po sportovima koji su na međunarodnoj sceni najuspješniji, koji Hrvate okupljaju, čije selekcije uporno drže ruku na srcu kada svira Lijepa naša ). Možda je bilo i drugih akcija, no one javnosti nisu priopćene, ponajviše zbog svoje nezanimljivosti za bivšu vlast. Nogometni savez, Dinamo i Lokomotivu pohodile su, uz sportsku, još i brojne financijske inspekcije – u klubovima su imale  posebne sobe  i češljale su dokumente, ugovore ( i ovo je vrlo važno za sklapanje mozaika ). Mahniti Jovanović u međuvremenu, uz ovaj potpuni fijasko, uspio je napraviti toliko pogrešnih poteza u svom resoru, da ga čak ni Zoka nije uspio održati i spasiti, pa je povučen na pričuvni  položaj, u Rijeku i u Sabor, odakle i dalje bjesomučno  lovi vještice.

Kada akcija Jovičin skok nije dala nikakve rezultate, ex-presidente shvatio je da vrag ( Zdravko Mamić ) odnosi šalu i da je vrijeme za radikalne poteze. Naime, pogleda li se vremenska crta, tu će se pojaviti gospođa Grabar – Kitarović, najaviti kandidaturu i da, Mamić tu igra važnu ulogu. Na užas svih njegovih mrzitelja, potpora predsjedničkom kandidatu, lobistička, financijska, javna ili manje javna, nije i ne može biti krimen. Daleko od toga da je Mamić bio jedini, najvažniji ili najizdašniji, no, prokletstvom vlastitog karaktera, sigurno je bio jedan od najeksponiranijih podupiratelja kandidature gospođe Grabar – Kitarović. Sam taj čin i sve akcije s tim povezane, sasvim su legalne i spadaju u demokratsko pravo svakog pojedinca da se politički opredijeli i, ako želi, aktivira.

No kada ismijavanje ženske kandidature nije dalo ploda, kada je propala akcija „glupa Barbika“, vođena i orkestrirana iz združenog stožera Josipović – Milanović, te kada je opasnost da Hrvatska dobije predsjednicu kojoj je stalo do vlastite države postala realna i velika, kreće se u opasnu igru s hrvatskim nogometom. Na klupu se šalju  nesposobne i glupe financijske i sportske inspekcije koje su potpuno podbacile, a na teren izlaze neusporedivo ozbiljniji igrači – USKOK, SOA i ostali sustavi koji će sljedećih mjeseci biti instrumentalizirani u službi jedne ideje i jedne politike. Mamića se pakira u zatvor, prvi puta usred kvalifikacija za Ligu prvaka, jer to vam je petnaestak euro milijuna razloga za financijsku neovisnost i snagu, a to se ne smije dopustiti. Ko za vraga, momčad slabo čita tekstove po portalima i medijima i Dinamo ulazi u europsku elitu, što znači i da mu financijski ne mogu ništa.

Dobro informirani pratitelji procesa protiv Mamića tvrde da se optužnica USKOK-a temelji na starom komunističkom modelu, takozvanom „kadijskom“ pravu. Kadija tuži, kadija sudi, a u konkretnom slučaju to zvuči ovako – mi ( USKOK ) ne priznajemo institut posrednika, managera, agenta. Ne priznajemo i fertik! Nema veze što će svako dijete s površnim znanjem engleskog ili njemačkog na stranici Transfermarkta lako pronaći rubrike „Spielerberater“ ili „Agent“. Nema veze što je to zanimanje registrirano u UEFA-i i FIFA-i ili što gospoda Naletilić, Cvjetković i još brojni već godinama rade upravo taj posao. Nema veze što se pred očima USKOK-a pišu plahte tekstova, primjerice, o čudesnom Mišku Ražnatoviću, srpskom košarkaškom manageru koji behandla i najveće hrvatske talente i što cijeli svijet funkcionira na takav način. U „slučaju Mamić“, odlučili su drugovi, to ne pali. Oni priznaju samo svoj, i sud partije personaliziran u potpuno mahnitom Zoki. Na stranu činjenica da je jednom čovjeku zapravo uništen život, a njegovoj užoj i široj obitelji zagorčan do posljednje razine podnošljivosti – nemojte ni slučajno pomisliti da je razlog za to bio nogomet ili Dinamo. Zdravko Mamić razapet je samo i jedino zbog grijeha kojeg mu Zoran Milanović nikada neće oprostiti – zbog pobjede gospođe Grabar – Kitarović i rušenja cijelog sustava koji je Hrvatsku trebao otpraviti na put osmišljen na Iblerovom, a na koji Hrvati nisu željeli krenuti. No, tko bi ih više pitao.

Vratimo se još malo unatrag. U procesu „bombaškog“ napada na hrvatski nogomet važan je trenutak i utakmica protiv Italije na Poljudu. Mamić je u Remetincu, medijski se orkestrira  mržnja prema reprezentaciji u  Splitu i odjednom, gle čuda, evo svastike na terenu. Prosječni huligani mogu uzeti palice i pomlatiti se, mogu idiotski naliti bocu benzinom pa baciti zapaljivi koktel na nekog koga toliko iracionalno mrze, u stanju su napraviti još bezbroj primitivnih svinjarija, ali osmisliti diverziju s „retardantom“ koji djeluje s odgodom i savršeno precizno iscrtati desetmetarsku svastiku na travnjaku? Nisam baš siguran da je to djelo  huligana vrste „vulgaris“. Dio hrvatskih medija brzo je otkrio i objavio prijateljski sastanak i ručak Ostoje Rankovića i njegovog starog frenda, direktora tvrtke koja profesionalno održava travnjak, samo koji dan prije skandala, ali niti jedan od mainstream medija nije se na to ni osvrnuo. Slučajni susret? Malo morgen.

Sljedeći korak bio je takozvani „Zakon o sportu“. Iznjedren u krilu jedne uske interesne skupine, izrazito navijački usmjerene, guran je rukama i nogama sa istim ciljem – razbiti hrvatski nogomet, eliminirati Mamića, pa ćemo onda lako i Šukera. Sve do nedavno, do dolaska novog ministra, u zakonu je pisalo doslovno: “Osoba kojoj je posljednje tri godine  pravomoćno kažnjena za prekršaj u sportu i na sportskim natjecanjima prema odredbama…“. Pa što, obični tipfeler, greškica, reći ćete. Točno, kada ne bi bila riječ o ZAKONU. Koji „per definitionem“ ne podnosi pogreške i tipfelere. Taj nam tipfeler ipak govori puno. Njega su morali, a nisu, uočiti:  1. formalni predlagači (klubovi zastupnika SDP-a i HNS-a), 2. Vladin Odbor za zakonodavstvo,  3. saborski Odbor za zakonodavstvo, 4. saborski Odbor za mlade i sport i u konačnici, 5. sam Sabor. Budući da nitko od onih kojima je to posao nije uočio čak ni tipfeler u Zakonu, jasno je da ga nitko nije pažljivo ni čitao – važno je bilo progurati ga, s ciljem kojeg sam već opisao. U takvoj žurbi, sastavljači i predlagatelji, ujedinjeni u istom cilju – eliminicaji sportske i političke nemeze, popušili su i u sadržajnom smislu. Smislili su udar na HNS kroz nužnost preoblikovanja zbog profesionalnog statusa klubova u najvišem rangu natjecanja. Potpuno nezainteresirani za cjelovitost hrvatskog nogometa, sa samo jednom idejom vodiljom – ajmo zajebat Mamića i HNS – uz svu logističku podršku znanog đavoljeg odvjetnika, jednostavno su zaboravili da ne postoji samo Prva HNL. Prvu ligu igraju i žene, igra se i futsal prva liga, pa, sasvim sukladno novom zakonu, Damir Vrbanović izgovara rečenicu – mi nastavljamo raditi u okvirima novog zakona. Fascinantno je bilo čitati naslove – „HNS nastavlja po svom“, ili slušati, meni posebno teško, potpuno mutave reportere nacionalne TV kuće, nesposobne shvatiti da sudjeluju u divovskoj pušioni.

[ad id=”93788″]

Krug je zatvoren u Osijeku. Ministar Šustar već je nekoliko puta izgovorio da sport i nogomet nisu nikakva močvara. Premijer Orešković sjeo je pored Davora Šukera svjestan činjenice da sjeda pored „zlatne kopačke“ koja hrvatskom nogometu i Hrvatskoj može vrijediti više od stotine ambasadora i veleposlanika. Crveni aktivisti mu to ne mogu oprostiti i već danas premijera tjeraju sa stadiona jer se vikalo „za dom“. Nisu bili tako žustri kada se u Beogradu palila hrvatska zastava a sve je mirno pratio notorni Jovanović. Teršelička, Pavićić, pa i gospodin Kraus tada nisu pozivali na napuštanje stadiona i na prekid utakmice. Jasno je i zašto. Komunistička bombaška operacija uništenja simbola nacionalne Hrvatske propala je. Možda je sada vrijeme da se vratimo igri i da vidimo što mogu Luka i ekipa u Francuskoj, na istom mjestu na kojem je 1998. godine izgrađen kult koji traje do danas.

Ivica Blažičko/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Sve se zna još od Biblije

Objavljeno

na

Objavio

Njonjologija je relativno mlada znanost. Razvila se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru socijalne psihologije i istraživanja konformizma.

Otac njonjologije je poljski psiholog Solomon Asch, kojeg je zanimalo kako to da ljudi pored zdravih očiju radije slijede mišljenje, stavove i ponašanja većine, iako su pogrešna. Dakle, koji je izvor konformizma, kako egzaktno dokazati da većini ljudi drugi nosi glavu?

Asch je napravio eksperiment. Protokol je bio sljedeći: uzeo je osam ljudi, od kojih su sedmorica bila njegovi suradnici, a tek je jedan bio stvarni subjekt eksperimenta i nije znao za ‘trik’ kojem je svrha bila banalna, kao, bukvalno, matematički zadatak djeteta iz prvog osnovne – napraviti vizualno razlikovanje linija.

Tako je na jednoj karti nacrtao tri linije različite duljine, na drugoj pak karti samo jednu liniju koja je po duljini odgovarala samo prvoj liniji s prve kartice. Ispitanici su trebali vizualno uočiti i reći koja linija s druge kartice odgovara duljini jedne od tri linije na prvoj kartici. piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Aschovi suradnici namjerno su govorili krivo, dok je subjekt istraživanja, koji je predzadnji govorio, ponovio njihov netočni odgovor iako je jasno vidio da odgovor nije točan, ali se priklonio mišljenju većine, pored zdravih očiju. Tijekom daljnjih eksperimenata Asch je utvrdio da je čak 76 posto testiranih sklono prikloniti se mišljenju većine, unatoč tome što u stvarnosti vide sasvim drugo, i to rade bez ikakve prisile.

Konformizam, kada je ljudsko ponašanje u grupi u pitanju, jest najčešće ponašanje, prikloniti se većini bilo da su u pitanju mišljenja, ideje, moda, ili bilo što drugo.

Budući da Asch ovoj grani socijalne psihologije nije dao ime, nazvat ću je njonjologija, u smislu da konformizam jednako pristaje da neka osoba jako visoko kotira i funkcionira u grupi, čoporu, bez obzira što su joj na čelu osobe sasvim oprečnih političkih vizija i strategija, bilo da se radi o Ivi, Jadranki, Tomislavu ili Andreju, Njonjo će uvijek imati stav koji je u skladu s većinom, bez obzira što ima zdrave oči, uši i sasvim dostatnu sposobnost rasuđivanja da bi donio osobni stav.

Preteča njonjologije kao egzaktne znanosti i istraživanja koje je napravio Solomon Asch nalazi se u pučkoj predaji i mudrosti koja kaže: U čoporu smrdi, ali je toplo. Korijene pak njonjologije nalazimo još u Bibliji kod proroka Jeremije (5, 21) koji veli: ‘Čujte, dakle, ovo, narode ludi i nerazumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju.’

Njonjologija objašnjava čudne i nelogične fenomene, ne samo u kontekstu društvenog ponašanja ljudi, već i u znanosti. Bez njonjologije ne bismo mogli razumjeti niti pomodarstvo, u ovom slučaju znanstveno. Premda je Rimbaud, iako pjesnik, prije nastanka njonjologije kao dijela socijalne psihologije, primijetio da od svih imperativa na Zapadu je ostao samo jedan: biti bezuvjetno moderan.

To je potvrdila ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju. Trenutno je u modi ekologija i klimatske promjene. Nobela su dobila stoga dva ekološka ekonomista William Nordhaus s Yalea i Paul Romer sa Stanforda, inače, gle vraga, bivši glavni analitičar Svjetske banke.

Oni su razvili studije o odnosu ekonomije i klimatskih promjena. Gdje je problem? Jednostavno, oni su dio ekipe čiji su učitelji stvorili i doveli do ovakvoga stanja. Romerov prethodnik sa Stanforda, Paul Ehrlich u knjizi “The Population Bomb” tvorac je neomaltuzijanske teorije koja kaže da će zemlja ekološki i svekoliko kolabirati ukoliko se ne počnu provoditi mjere depopulacije, smanjivanje rađanja, i krene se prema tzv. održivom razvoju.

Inače, Ehrlich se javno dao sterilizirati da bi pokazao svojim primjerom kojim putem ići. I što se dogodilo? Kako je počeo snažan demografski pad na Zapadu na temelju teorija škole kojoj pripadaju i naši novi zeleni nobelovci, došlo je do ekonomskog pada.

Događa se premještanje industrije u zemlje s niskom cijenom radne snage (Azija) bez ikakvih ekoloških standarda. U Pekingu smog možete rezati nožem. Paralelno s tim, budući da je cijena robe pala, na Zapadu se događa hiperkonzumerizam i paralelno gušenje u smeću. I eto vam katastrofe za naš planet.

Zaključak, škola koja je odgovorna za klimatske promjene, preko dva istaknuta predstavnika, dobiva “ekološkog” Nobela!?

U Hrvatskoj njonjologija egzaktno može utvrditi propadanje ove zemlje. To je aktualni izborni zakon. On je skrojen po mjeri Njonja. Naime, kada je Bruna Esih polemizirala sa Plenkovićem u Saboru, ovaj joj je odgovorio da je nikada ne bi stavio na listu da ju je bolje poznavao. Dakle, da biste ušli u Sabor morate biti podrepaš šefa stranke, iliti Njonjo.

Zato su Njonje tako žestoko protiv referenduma o novom izbornom zakonu, jer većini koju, kako je Asch istražio, čine konformisti, Njonje. Ostalo su marginalci, kako je izvrsno detektirao Plenković.

Zato za novi izborni zakon koji će dokinuti njonjizaciju Hrvatske predlažem jednostavno ime: ‘Lex Njonjo.’

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Slobodno tržište? Priča za malu djecu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari