Pratite nas

Povijesnice

Neuspjela osmanlijska opsada Beča (27. Rujna – 14. Listopada) 1529.

Objavljeno

na

Poraz osmanlijske vojske koju je predvodio sultan Sulejman Veličanstveni 1529. godine pod zidinama Beča označio je kraj do tada nezaustavljivom napredovanju Turaka i doveo do stabilizacije prilika u srednjoj Europi za jedno dulje razdoblje, mada su oni i dalje nastavljali s s osvajanjem dijelove Mađarske koji su bili pod kontrolom Austrije.

U proljeće te 1529. godine, Sulejman je na području Bugarske okupio vojsku od 130 do 300 tisuća ljudi (podaci su o tomu različiti od izvora do izvora) i krenuo u osvajanje srednje Europe s nakanom daljnjih prodora na zapad.

Prije bitke za Beč, Turci su osvojili Budim porazivši malobrojne branitelje grada koji su se predali uz obećanje da će im biti pošteđeni životi. Osvajač, međutim, nije održao riječ i svi zarobljeni vojnici su pobijeni. Vijest o tomu stigla je do Beča i to je vojnike koji su branili austrijsku prijestolnicu utvrdilo u uvjerenju da se ne smiju predati nego po svaku cijenu obraniti grad.

Sama opsada započela je 27. rujna i trajala je do 14. listopada.

Zidine Beča odolijevale su topničkim plotunima, a branitelji su odbijali sve napade. Primijenili su strategiju decentralizirane obrane stvorivši tako „džepove“ otpora kroz koje napadači nisu mogli prodrijeti. Osujećeni su i turski pokušaji da se uz pomoć prokopanih tunela uvuku u  grad i napadnu branitelje grada s leđa. Što je bitka dalje odmicala bilo je sve izvjesnije da Osmanlije nisu u stanju skršiti otpor kršćanske vojske. Nakon što im je počelo ponestajati hrane i vode dio vojske je obolio, a učestale su i pojave dezerterstva što je dovelo do daljnjeg slabljenja oštrice turskih napada. Položaj osvajača otežale su i jake kiše, te snijeg koji je (neuobičajeno rano za to doba godine) počeo padati, pa su Turci 12. listopada izvršili svoj posljednji neuspješni juriš, nakon čega su se u neredu povukli.

Obranu grada vodio je 71-godišnji Nikola grof Salm koji je u bitci ranjen, te je u proljeće sljedeće godine od posljedica ovog ranjavanja i umro.

Osmanlije nisu doživjele potpuni poraz samo iz razloga što je Austrija već bila oslabljena brojnim i dugotrajnim bitkama i nije imala snage uzvratiti na pravi način – protuudarom.

Turci su pokušali osvojiti Beč i u drugom pohodu (1683. godine), također bez uspjeha i to je označilo konačan kraj njihovoj ekspanziji. Od tada nadalje potiskivani su iz srednje i jugoistočne Europe što je u sljedećim desetljećima dovelo i do jačanja suprotnosti unutar samoga Carstva i slabljenja njihovog imperija.

Bio je to put ka potpunom i konačnom porazu koji se jasno nazirao već u vrijeme sklapanja Karlovačkog mira (1699. godine) kojim je Osmanlijsko carstvo trajno izgubilo sve posjede u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Slavoniji, čime se znatno smanjilo i područje njihove najzapadnije provincije (Bosanskog ejaleta).

Zlatko Pinter/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Objavljeno

na

Objavio

U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti kraljeve Jugoslavije Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti».

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu, dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti…

IN MEMORIAM – dr. Milan Šufflay (Lepoglava, 9. studenog 1879. – Zagreb, 19. veljače 1931.)

“Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad” – Piše jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih pisaca dr. Milan Šufflay.

Režim komunističke Jugoslavije je ne samo fizički, nego i intelektualno nastojao likvidirati Šufflaya, izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz hrvatske povijesti i narodne svijesti.

Znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay temelj svojih političkih pogleda uvijek je pronalazio u povijesti.

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo. Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku – protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «… mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

Na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, ondašnji jugoslavenski režim fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu .Tako se jugosloveni rješavaju svojih protivnika.Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo.

Oni koji ne poznaju svoju povijest osuđeni su na njeno ponavljane, a oni koji ne uče iz svojih grešaka na i trajnu glupost.

Željan Jurlin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. veljače 2001. umro general Zvonimir Červenko

Objavljeno

na

Objavio

Zvonimir Červenko, jedan od najboljih generala koji su Hrvatsku vojsku vodili do pobjede u Domovinskom ratu, preminuo je 17. veljače 2001. Červenko, rođen 1926., od rane dobi pokazivao je smisao za vojni poziv.

Karijeru je započeo u mornaričkoj školi, bio je jedan od najboljih polaznika vojne akademije te je kao najperspektivniji kadar JNA dogurao do čina potpukovnika.

Punih 19 godina bio je predavač na zagrebačkoj Vojno-tehničkoj akademiji, usavršavao se u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. No zbog jasno izraženih domoljubnih stavova postao je žrtva obračuna Josipa Broza s Hrvatskim proljećem te je osuđen na godinu i pol strogog zatvora, uz gubitak čina i prava na mirovinu. U nemilosti sustava, do demokratskih promjena preživljavao je među ostalim ubirući novac za TV pretplatu.

Početkom rata predsjednik Tuđman nudio mu je mjesto ministra obrane, što je Červenko odbio rekavši da je vojnik, a ne političar. Ipak kao sekretar obrane Zagreba organizirao je blokadu vojarni i potaknuo osnivanje 14 zagrebačkih brigada.

Ubrzo je postao zamjenik načelnika Glavnog stožera za domobranstvo te pročelnik Vojnog kabineta predsjednika Republike. Zbog skromnosti i neposrednosti Zvonimir Červenko bio je jedan od najomiljenijih hrvatskih generala.

Nagrada za bogato vojno iskustvo i znanje uslijedila je 1995. kada ga je kao generala zbora vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Franjo Tuđman, umjesto generala Janka Bobetka, imenovao načelnikom Glavnog stožera.

Nakon odlično izvedene operacije Bljesak, kojom je kao načelnik rukovodio Bobetko, operaciju Oluja vodio je Zvonimir Červenko. Ipak uvijek je isticao kako za uspjeh pohvale zaslužuju časnici i vojnici kojima je zapovijedao.

“Červenko je bio vođa, legenda Domovinskog rata, ponizan, skroman, ali velik čovjek. On je paradigma hrvatskog branitelja i stvarni simbol pobjedničke Hrvatske vojske. Povijest je htjela da upravo taj čovjek bude na čelu vojske u vrijeme operacije Oluja, koju danas proučavaju najveći vojni stručnjaci”, rekao je lani ministar obrane Damir Krstičević u povodu obilježavanja 28. godišnjice ustrojavanja Glavnog stožera Oružanih snaga RH na vojnom učilištu Dr. Franjo Tuđman gdje je održan okrugli stol o generalu Zvonimiru Červenku.

Za izniman doprinos u obrani suvereniteta Hrvatske odlikovan je najvišim državnim odličjima. Čestiti general Zvonimir Červenko umro je u 76. godini te je uz najviše počasti pokopan u Aleji hrvatskih velikana na zagrebačkom Mirogoju. (HRT/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari