Connect with us

Razgovor

Neuvjerljivi su i sramotni pokušaji opravdanja zločina nad Hrvatima u BiH

Objavljeno

-

Dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Mjesec rujan donosi tužne obljetnice stradanja Hrvata katolika. Jedan od tih nadnevaka su 8. i 9. rujna kada su u selu Grabovica, u blizini Jablanice, ubijeni hrvatski civili. Tim povodom smo razgovarali s povjesničarom Antom Nazorom…

Ante Nazor je rođen 1968. u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1993. na Filozofskom fakultetu na programu studija arheologija i povijest te na istom sveučilištu magistrirao (1999.) i doktorirao (2007). Tijekom Domovinskoga rata bio je dragovoljac uZboru narodne gardei aktivni sudionik borbi u sklopu postrojbe Đakovačke R brigade. Od 1993. do kraja rata djelovao je na Hrvatskom vojnom učilištu – Dočasničke škole HV-a Jastrebarsko. Oženjen je i otac troje djece.

Od 2005. ravnatelj je Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata te smo s njim razgovarali na temu zločina u Grabovici i općenito medijskih zanemarivanja stratišta Hrvata u BiH.

Poštovani, navršilo se 30 godina od zločina nad hrvatskim civilima u Grabovici, koje su u rujnu 1993. počinili pripadnici Armije BiH, kada su na okrutan način usmrtili 32 civila, među kojima i četverogodišnju Mladenku Zadro. Što je nama Grabovica tri desetljeća poslije?

Grabovica je mjesto strašna zločina pripadnika Armije BiH nad civilima Hrvatima, mjesto pijeteta prema nevinim ljudima koji su ubijeni samo zato što su Hrvati, te mjesto istine koja pokazuje da cilj političkog i vojnog djelovanja dijela bošnjačko-muslimanskog političkog i vojnog vodstva nije bila multietnička Bosna i Hercegovina te ravnopravnost i blagostanje svih njezinih građana.

Podsjetit ću i naglasiti da je zločin u Grabovici počinjen na mjestu koje je tada bilo udaljeno od crte bojišta i čije stanovništvo pripadnicima Armije BiH nije dalo nikakva povoda za takav zločin.

Selo Grabovica u kome su živjeli samo Hrvati, nalazi se u sjevernom dijelu općine Mostar, 33 km udaljeno od Mostara, a 12 km južno od Jablanice. Nakon početka muslimansko-hrvatskog sukoba pripadnici ABiH su nakon kraćih borbi 10. svibnja 1993. osvojili područje Grabovice i već tada počinili zločin na tom području i široj okolici ubivši nakon zarobljavanja trojicu pripadnika HVO-a.

Uslijedila je pljačka imovine Hrvata, a 6. rujna 1993. u Grabovicu su stigle postrojbe ABiH iz Sarajeva, čiji su pripadnici 8./9. rujna 1993. počinili masakr nad civilima Hrvatima. Išli su od kuće do kuće i ubijali, a trupla su potom bacali u jezero Hidrocentrale Grabovica/Salakovac ili u rijeku Neretvu.

Sve kuće i gospodarski objekti u selu su spaljeni, a stanovnici Hrvati poubijani. Neki od njih su zaklani i na drugi način mučeni dok nisu preminuli. Žene su silovane pa ubijene. U dvojezičnoj (hrvatski i engleski) knjizi Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995.; Pregled političkih i vojnih događaja u Hrvatskoj i BiH s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH te popis ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a, kao prilog istraživanju zločina srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine, koju su 2020. objavili Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata iz Zagreba i Udruga Hrvatska zvona iz Mostara, navedena su imena svih 32 ubijenih civila.

Zločin je počinjen uoči operacije Neretva ’93. Kakva je to bila vojna kampanja i koji su njezini ciljevi?

Zločin u Grabovici počinjen je tijekom priprema za operaciju Neretva ’93 koja je trebala biti presudna za slamanje HVO-a i zauzimanje znatna dijela BiH na kome žive Hrvati. Muslimanska ABiH pokrenula ju je 12. rujna 1993. protiv HVO-a i hrvatskog naroda na prostoru od Gornjega Vakufa preko Prozora do Mostara, s ciljem ovladavanja tim teritorijem i stvaranjem pretpostavki za zauzimanje Mostara, doline Neretve i izlaska na more. Operaciju je vodio general Armije BiH Sefer Halilović.

Omjer snaga – 1:7 u korist ABiH, ukazuje na jačinu ofenzive i napore koje je HVO uložio da se održi i odbije napade. Na mostarskom dijelu bojišta operacija je počela 14. rujna napadom Armije BiHna crtu obrane HVO-a na Vrdima. Iako su u prvom naletu izgubljeni neki položaji, obrana je izdržala napad, a u završnoj fazi bitke za Vrdi 4. korpus Armije BiH započeo je snažnim napadima u sklopu spomenute operacije i na užem području Mostara, uz potporu srpskog topništva.

Unatoč znatnoj nadmoći u ljudstvu operacija Neretva ’93, od koje se u Sarajevu očekivalo mnogo, na mostarskom dijelu bojišta završila je bez uspjeha. Slom operacije Neretva ’93 bio je veliko razočaranje za vodstvo ABiH i potvrda da će Hrvati ustrajati u obrani svojih domova i svoje didovine.

Je li Grabovica jedini zločin koji je Armija BiH počinila uoči i za vrijeme ove akcije?

Nažalost nije, bilo ih je više. Primjerice, istoga dana kad je operaciju Neretva ’93 započela na mostarskom dijelu bojišta, 14. rujna Armija BiH je na drugom smjeru operacije napala selo Uzdol na ramskoj bojišnici, s ciljem zauzimanja Prozora/Rame, te počinila zločin ubivši 41 Hrvata – 12 zarobljenih pripadnika HVO-a i 29 civila Hrvata, među kojima je bilo i troje djece.

Je li vam nešto posebno ostalo upečatljivo u slučaju Grabovice?

S obzirom na to da se u medijima Armiju BiH prikazuje kao vojsku koja nije činila zločine, upravo slučaj zločina u Grabovici pokazuje koliko su neuvjerljivi i sramotni pokušaji opravdanja za počinjene zločine nad Hrvatima u izvješćima zapovjednika Armije BiH, te kolika je razina manipulacije podatcima koju provodi dio bošnjačke politike i medija.

Naime, u Informaciji Ministarstvu inozemnih poslova, 23. listopada 1993., „zapovjednik Stožera Vrhovnog zapovjedništva OS-a RBiH“ general Rasim Delić je o pokolju Hrvata civila u Grabovici (među ubijenima je i jedno četverogodišnje dijete!) zapisao: „Prema raspoloživim podatcima, iz ovog sela je pružen oružani otpor, a borbe su se vodile tijekom cijele noći. Idućeg dana došli smo do saznanja da je tom prilikom stradalo 11 civila hrvatske nacionalnosti, a 18 ih je organizirano, u cilju njihove zaštite, evakuirano za Jablanicu. Zbog veće koncentracije postrojbi u tom oružanom sukobu nemamo preciznijih podataka o načinu stradanja osoba.“ Jednako tako general Delić lagao je i u izvješću za pokolj Hrvata u Uzdolu 14. rujna 1993. (među 29 ubijenih civila je i troje djece!), napisavši da su uz „bojovnike HVO-a stradali i civili s naoružanjem koje su bojovnici uključili u sukob“ te da je „toliki broj poginulih bio uvjetovan i djelovanjem artiljerije HVO-a”.

U drugom izvješću muslimanskih snaga o tom napadu na Uzdol navedeno je da su „bojovnici HVO-a ispred sebe isturili žene s naoružanjem“, pa da su tako stradale… (Izvještaj zapovjedništva SB-a „Prozor“, 20. 9. 1993.).

Istina je da u selu Grabovica, koje je bilo pod kontrolom Armije BiH i udaljeno od crte bojišta, nije bilo nikakva sukoba, te da branitelji Uzdola nisu tjerali civile i žene u sukob s napadačima iz Armije BiH, da su mnogi od civila, uključujući i djecu, ubijeni iz blizine, te da je artiljerija HVO-a tukla samo školu na kraju sela, iz koje su branitelji HVO-a pružali otpor, opkoljeni pripadnicima Armije BiH.

Također, general Delić je i za Hrvate koje su pripadnici ABiH strijeljali na području sela Maljine/Bikoši tvrdio da su poginuli u sukobu, a da su potom mrtvi prikupljeni na jedno mjesto. Na Haaškom sudu general Delić osuđen je na 5 (!) godina zatvora.

Jesu li činjenice o zločinu u Grabovici poznate Sudu u Haagu i domaćim sudovima, bilo u BiH ili Hrvatskoj? Zašto nije bilo više optužnica i zapovjedne odgovornosti?

Naravno da su činjenice o zločinu u Grabovici, kao i o ostalim zločinima pripadnika srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u BiH poznate Sudu u Haagu i domaćim sudovima. MKSJ u Haagu vodio je postupke i donio presude za zločine koji su neki pripadnici HVO-a počinili nad muslimanima u Ahmićima i Stupnom Dolu.

No, MKSJ nije donio presudu odgovornima za zločine muslimanskih snaga nad civilima Hrvatima i zarobljenim pripadnicima HVO-a u Grabovici, Uzdolu, Jablanici (Stipića livade), Konjicu (Orlište, Bušćak, Trusina, Klis), Vitezu, Dusini, Travniku, Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Bugojnu, Varešu, Kaknju, Busovači i drugim mjestima, iako su poznate okolnosti tih zločina, kao i imena žrtava. Zašto počinitelji tih zločina nisu osuđeni, neka odgovore predstavnici i djelatnici toga suda, no izostanak osude počinitelja spomenutih zločina, pa tako i zločina u Grabovici, govori o radu Haaškog suda i stvarnom odnosu prema hrvatskim žrtvama i članovima njihovih obitelji.

Svjedoci smo, blago rečeno, čudnih odluka Haaškog suda u svezi s ratnim zločinima u BiH?

Da su odluke Haaškog suda o ratnim zločinima u BiH kad su u pitanju stradanja Hrvata, blago rečeno, čudne, primijetio je i američki vojni povjesničar Charles R. Shrader. Analizirajući poglavito dokumente koji su dostupni u Haagu, ali i izjave prvog načelnika Glavnog stožera Armije BiH generala Sefera Halilovića te sadržaj njegove knjige Lukava strategija (Sarajevo, 1997.), Shrader je zaključio da „događaji jasno ukazuju na postojanje strategijske ofenzive ABiH protiv HVO-a u središnjoj Bosni, koja je počela sredinom siječnja 1993. i u nekoliko se etapa nastavila do potpisivanja Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994.“. Između ostaloga, spominje da je strategijski cilj toga plana bio očistiti Hrvate iz središnje Bosne i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih područja.

U skladu s time, zaključio je da su „ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa“, da „svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“, te da je „ICTY pogrješno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana“, jer je „zapravo bilo sasvim obratno“.

Istražujući i dokumentirajući, zasigurno ste vidjeli i pročitali mnogo teških svjedočanstava. Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju zločina?

Da, a među potresnim svjedočanstvima su i ona o zločinu u Grabovici. Vjera mnogima pomaže prebroditi najteža životna iskustva, ne samo u kontekstu obavljanja poslova, nego upravo u ovakvim dramatičnim i tragičnim situacijama kad gubimo svoje najmilije.

To najbolje znaju i svjedoče upravo članovi obitelji žrtava. Nakon svega što se 1990-ih dogodilo u BiH vjera može puno pomoći u zacjeljivanju ratnih rana, no samo iskreno suočavanje vodstva svakog konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga, može osigurati mirnu budućnost u BiH čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Kako ljudi u Hrvatskoj gledaju na zločine nad njihovim sunarodnjacima u BiH? Znaju li uopće mladi išta o tomu? Proučava li se u školama rat u BiH? Znaju li nabrojati barem tri stratišta?

S obzirom na novi kurikulum povijesti, u školama se sada više uči o ratu u BiH i stradanju Hrvata na tom području, no općenito gledajući, mislim da su ljudi u Hrvatskoj slabo informirani o tome, prvenstveno zato što u medijima u Hrvatskoj jedno vrijeme gotovo da i nije bilo informacija o stradanju Hrvata u BiH ili su o tome zapravo plasirane dezinformacije.

Kao da je nekome stalo da se o tome što manje zna kako bi se mogla nametnuti percepcija o odgovornosti hrvatske politike za sukob između Armije BiH i HVO-a u dijelu BiH. Pa nedavno je u jednim od najtiražnijih novina opet u naslovu istaknuto da je Mostar, grad koji je Hrvatsko vijeće obrane spasilo od srpske okupacije, „uništio hrvatski nacionalizam“?!

Kao primjer zanemarivanja pitanja stradanja Hrvata u BiH i neprofesionalna pristupa u obradi tema iz Domovinskog rata u medijima u Hrvatskoj, često ističem emisiju koja se već dugi niz godina prikazuje na HTV-u u jednom od najgledanijih termina, u nedjelju u 14 sati, što znatno utječe na oblikovanje javnog mišljenja o pojedinim događajima i osobama iz spomenutoga razdoblja hrvatske povijesti.

Na zaključak da očigledno zanemarivanje stradanja Hrvata u BiH u medijima u Hrvatskoj nije bilo slučajno, upućuje i nedavno objavljeni članak na jednom portalu, u kome je dugogodišnji novinar Nacionala rekao da je „jednog običnog radnog dana neke od prvih poratnih godina“ na izvanrednom sastanku u redakciji Nacionala urednik nazočnim novinarima jasno poručio: „Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji.“

Isti izvor navodi da su sastanci s istim „zaključkom“ dan kasnije održani i u redakcijama Globusa i Feral Tribunea.

Na jednoj strani imamo Grabovicu, na drugoj Briševo. Dva zločina, dva različita naroda i vojske su počinili te zločine, ali njihov tretman u medijima nije isti. Zašto je to tako? Također, nekako se čini da su zločini Hrvata nad drugim dvama narodima u BiH eksponiraniji?

Svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako su bili brojniji i rasprostranjeniji od onih za koje se optužuju Hrvati.

Istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi nad muslimanima u Ahmićima (16. travnja 1993.) i Stupnom Dolu (23. listopada 1993.), te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka muslimana na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga, privukli veliku pozornost politike, medija i Međunarodnog suda u Haagu, za razliku od zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima, ne samo u Grabovici i Uzdolu, nego i u mnogim drugim naseljima: Busovači (Gusti Grab, 26. siječnja 1993.) i okolici, Zenici i selima Dusina (26. siječnja 1993.), Šušanj i drugim naseljima u toj općini, u Konjicu i selima Orlište (25. ožujka), Bušćak (14. travnja 1993.), Trusina (16. travnja, istoga dana kad je počinjen i zločin u Ahmićima) i drugim naseljima u toj općini, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu/Uskoplju, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu i okolici (selo Kopijari – 21. listopada 1993., dva dana prije zločina u Stupnom Dolu), Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine Kuće, Brdo-Zabilje, Bobaši…), Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine/Bikoši, Čukle, Dolac…), Hudutskom, Jurićima i drugim naseljima (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), u Mostaru i drugim naseljima.

Ne smije se zaboraviti da su Hrvati prve žrtve napada srpskih snaga u BiH, koje su početkom listopada 1991. zapalile selo Ravno i okolne hrvatske zaseoke u istočnoj Hercegovini, te ubile Hrvate iz tih sela. Potom su 1992. počinili brojne zločine nad Hrvatima i Muslimanima. Spomenut ću samo neke od zločina nad Hrvatima: na Kupresu (od 6. do 10. travnja 1992.), u selima Donja Vrela – općina Bosanski Brod (ožujak – svibanj 1992.), Vidovice i Kopanica – općina Orašje (1. svibnja 1992.), u selu Crkvine – općina Bosanski Šamac (7. svibnja 1992.), u selima Krepšić, Gorice, Laništa, Markovića Polje, Vukšići i Ulice – općina Brčko (8. svibnja 1992.), na Galici u općini Travnik (15. svibnja 1992.), u naselju Uborak – Vrapčići u općini Mostar (13. – 15. lipnja 1992.), u selu Briševo – općina Prijedor (24./25. srpnja 1992.), u selima općine Odžak (kolovoz 1992.) i na drugim mjestima. U općini Banja Luka, gdje nije bilo izravnih sukoba između HVO-a i VRS-a, srpska vojska ubila je 114 Hrvata civila, a u gradu Sarajevu su tijekom rata, većinom od granatiranja s položaja srpskih snaga, ubijena 482 hrvatska civila.

Posebno teško stradalo je selo Briševo, udaljeno 15-ak km od Prijedora, čiji stanovnici nisu pružali oružani otpor. Tijekom napada na Briševo 24. i 25 srpnja 1992., te nakon zauzeća sela, srpske snage ubile su 62 Hrvata, među njima 15 žena i petero djece, a prije i nakon toga napada ubile su još 12 Hrvata, uglavnom zatočenih u logorima.

Ani Ivandić srpski vojnici su 24. srpnja 1992. u Briševu ubili tri sina: Peju (1954.), Stipu (1959.) i Milana (1963.), a istoga dana ubijena je i njezina snaha Lucija, tako da je četvero djece u istom danu ostalo bez oba roditelja – Lucije i Peje. U Briševu i Staroj Rijeci su u dva dana ubijene cijele obitelji: Matanović, Atlija, Dimač i Barišić. Najmlađa žrtva bio je Ervin Matanović (14), a najstarija Stipo Dimač (81).

Prešućeno je i u hrvatskoj i svjetskoj javnosti malo je poznato čak i ubojstvo osmero hrvatske djece u Vitezu, među koje je 10. lipnja 1993., oko 20.45 h, pala granata kalibra 120 mm ispaljena iz smjera položaja Armije BiH na prostor zaštićen od snajpera, na kome su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Odmah je smrtno stradalo petero djece, a troje je umrlo u bolnici u Novoj Biloj: Milan Garić (1981.), Sanja Garić (1975.), Dragan Ramljak (1978.), Velimir Grebenar (1981.), Augustina Grebenar (1984.), Boris Antičević (1983.), Draženko Čečura (1978.) i Sanja Križanović (1978.). Videosnimke toga ubojstva, koje je snimila lokalna TV Vitez, ni jedna inozemna televizijska kuća nije htjela objaviti!

U medijima u Hrvatskoj i svijetu prešućena je sudbina Hrvatice Anice Jurić iz Kovača u središnjoj Bosni, kojoj su pripadnici Armije BiH 13. lipnja 1993. naočigled ubili supruga Juru (1941.) i tri sina: Stjepana (1968.), Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.). Kao i sudbina Sarafine Lauš, travničke Hrvatice iz sela Ćukle, kojoj su pripadnici Armije BiH, također u lipnju 1993., ubili supruga Ivu (1939.) i tri sina: Miroslava (1970.), Fabijana (1961.) i Draguna (1959.). Kao i sudbina obitelji Ilije Solde kojemu su pripadnici Armije BiH u istom danu, 28. 7. 1993., u Doljanima ubili tri sina: Peru (1967.), Ivana (1969.) i Juru (1970.).

Željko Ivković, Katolički tjednik/nedjelja.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari