Pratite nas

Događaji

Nevenka Nekić: Treba ustati nakon svakoga pada

Objavljeno

na

Tribina Zdravka Tomca i Mire Kovača

22. studenoga na Tribini „Oči u oči“ (dvorana Kaptol 27) u krcatoj dvorani govorili su vrlo otvoreno o najljućim problemima RH i stanju nacije dvojica respektabilnih ljudi. Zdravko Tomac kao voditelj i sugovornik i Miro Kovač, sada kako je sam rekao, samo zastupnik u Hrvatskom saboru. Strastveni stav Zdravka Tomca i otvoreno pozivanje na otpor jasnim opasnostima kojima je izloženo hrvatsko društvo, ponajviše većinski narod, upotpunjen je njegovim vrlo pouzdanim iskustvom dugogodišnjega političara kao i poznavanjem mentaliteta s kojima se nosimo već čitavo stoljeće.

Miro Kovač kao političar i doktorand na Sorboni bio je dostojan sugovornik i briljantni diplomat, uljuđeni i znalački poznavatelj likova iz krugova europske suvremene političke elite koju mi obični smrtnici ne znamo izbliza, niti smo obitavali za njihovim stolom. To objašnjava i neke novosti koje nam je saopćio, a hrvatska javnost, zahvaljujući lažljivim novinarima i medijima uopće nije mogala saznati. Ne nagleći u optužbama i procjenama postavio je Kovač krunsko pitanje: tko je nama kriv zasadašnje stanje u RH? EU, Njemačka, Srbija, Mađarska?! Ne, mi smo krivi jer nismo proveli te i te zakone, lustraciju, kao i ostale relikte monstruma komunističkoga mentaliteta koji i dalje pribiva u lubanjama elitnih crvenih jedinica što gaze našom javnom političkom i inom scenom. Nije sve to izrekao ovako opako kao autorica ovoga teksta, ali u kultiviranom i dobrom tradicionalnom hrvatskom stilu, jest.

Dakako da se pitanja o kojima se raspravljalo prenijelo vrlo brzo na položaj Hrvata u BiH. I tu je sve rečeno onako kako svi iole obrazovani ljudi misle: Hrvati u BiH su prevareni i taj dotičnik je na prijevaru izabran da prijeti Hrvatima: ukinut će ured U Mostaru!, zabraniti gradnju Pelješkoga mosta islično. Prijevara je omogućena nakaznim tzv. Dejtonskim sporazumom koji se može danas iščitati kao SPOR RAZUMOM jer takva nakaza od države u svijetu ne postoji.

Peta kolona

Poštovani Miro Kovač objasnio je idilično postojanje Belgije koja ima također složen sistem uprave i samostalnosti narodnosnih cjelina, ali je možda zaboravio, ili nije mogao poradi svoga aktivnoga položaja u vlasti, napomenuti da ona nema ni jednu MANJINU koja intenzivno radi na potpunom uništenju države Belgije, kao što je to slučaj u Republici Hrvatskoj i BiH. Kod nas, kako je istinito i mudro govorio Tomac, postoji peta kolona, koji izraz je nježni eufemizam za divlje i krvoločno nastojanje te manjine, samo jedne jedine, da se likvidira RH kao samostalna država i članica EU i Nato saveza.

Postoje u EU mnoge ili čak sve države koje imaju tzv. ljevicu i desnicu, koje se demokratskim putem bore za vlast. O iskrenosti i dobroti tih nastojanja nije naše da raspravljamo ovom prilikom, ali je činjenica da ni u jednoj državi ljevica, pa ma koliko bila odana pokojnim diktatorskim režimima ili ideologiji, ne nastoji uništiti svoju vlastitu državu. To je naš osnovni problem.

U tzv. Hrvatskom saboru (koji više nije državni i kojem taj pridjev nije vraćen unatoč novoj vlasti HDZ!), strastveni i zlokobni sukobi i mržnja dosižu vrhunce u izjavama, ne uvijek pijanih i zajapurenih, kako se nije 1945. godine poubijalo dovoljno Hrvata koji, eto, i danas hoće svoju državu i koja se na njihov užas mora zvati Republika Hrvatska! Jer, ta manjina, ne može prihvatiti ni jednu ISTINU koja bi opovrgavala njihove laži što ipak polako i sigurno tonu u provaliju iliti profundu naših predaka na Velebitu gdje je samo stanište nečistih sila.

Postoji samo Srbija

To je samo dio problema jer nije teško sjetiti se kako su izbačeni iz HS Hrvati koji žive u inozemstvu, kako se kroz sagnjili ljevičarski blok popeo broj manjinskih članova na neprirodnu brojku pa samim time postali dominantni u prebrojavanju glasova u HS. Oni nama prebrojavaju krvna zrnca, mi smo odmah Hitlerovi sljedbenici i ustašečim se dosjetimo da ne želimo natrag u REGIJU! Evo, jutros nas opet strpaše ili kane to učiniti, u tu gadljivu regiju u nekom elektroničkom sustavu, kao što je to isto ili slično nedavno učinio vodeći čovjek našega Sveučilišta. Mi nemamo susjednih zemalja na Zapadu – nema Italije, Austrije, Mađarske ili nešto sjevernije Slovačke, Češke itd. – nema nikoga, oni ne postoje. Postoji Srbija i još neki nevažni. To je naše sudbinsko mjesto. Tko ne će tamo, kao naše dive severinske i brijunski gosti, taj je ustaša.

Duhovito je rekao Tomac na tu temu: Izišao u javnost neki popis najgorih ustaša. Mi smo na predstavljanju moje knjige u Sisku, a tu je i biskup Košić. Kaže Tomac kako će nam reći tko je na tom popisu. Na vrhu je ustaša Franjo Tuđman, onda slijede Šušak, biskup Košić i Tomac. Budući da su ona dvojica pokojni, sada se, kaže, za prvo mjesto borimo Košić i ja. Ja koja sjedim i slušam, nasmijem se. Samo se ti smij, kaže Tomac, ti si na trinaestom mjestu. Kažem – Bogu hvala! Samo se čudim kako sam došla tako visoko na ljestvici jer sam imala tri godine u vrijeme temeljitoga pokolja ustaša!

Poneka šala spašava nas od ludila nemoći.

Služenje vojske

Drugi veliki problem koji čeka novu tribinu (za koju predlažem Krstičevića!) odnosi se na ročničko služenje vojske. Ono je ukinuto. Mi koji poznajemo povijest smo sigurni da je rat već odavno u tijeku. Imali smo u prošlom stoljeću tri rata, uvijek s istim neprijateljem. Predali smo oružje ili nam je oteto tri puta. Mladost nam se iseljava, ali ipak ostaje onaj kritični broj mladih koji slijede rodoljubne pravce danas prezrenih HOSOVACA. Ti mladi bi sigurno branili Hrvatsku, ali treba i nekakvoga znanja o oružju i metodama, strategijama i alatima ratovanja u današnjim okolnostima globalnoga podloga ponižavanja malih i naivnih. Zar ćemo mi koji se bližimo osamdesetim godinama i na štakama dolazimo na prosvjede, braniti oružjem ugroženu domovinu?!

O kojem oružju znaju mladi koji su jedva dočekali da ne moraju služiti vojni rok, pa makar bio i tri mjeseca, kako se to predlagalo? Nemaju pojma o tome i ne će biti dovoljno za obranu, a to bi trebalo biti jasno svima koji promišljaju budućnost Hrvatske. Ako se tome protive oni koji jedva čekaju propast RH, trebali bi u suprot tome natojati čestiti i trezveni u vlasti. Zar mislimo da će nas obraniti, nije važno od koga, desetak tisuća ljudi? Ostali ne moraju jer ne znaju ništa o oružju. Toliko citiranu Švicarsku kao neutralnu i mirnu jer nije 350 godina ratovala, nemojmo uzimati za primjer: tamo je svaki punoljetni muškarac dužan svakoga mjeseca jedan dan biti nazočan na vojnoj vježbi. Bila sam i gledala. Ne znači to ništa, kažu skeptici i cinici. Njih bi xy neprijatelj pregazio za jedan dan. Bez obzira što imaju oružje u svojim kućama.

Nikada više ne bismo smjeli predati oružje, nikada ostati bez imalo znanja o novim metodama ratovanja, a te nove metode nisu samo oružjem iz poznatih i nepoznatih arsenala, nego i novim znanstvenim metodama nevidljivih i nama laicima neznanih čuda o kojima stručnjaci, a imamo ih, znaju.

Hvala našem Zdravku Tomcu na ponovnom podizanju hrvatskih energija – treba ustati nakon svakoga pada. A mi smo, pa makar i ostarjeli, za to spremni.

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Na Bilima obilježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

foto: Kamenjar.com

Ukopom posmrtnih ostataka neidentifiranih žrtava iz Drugog svjetskog rata u subotu je u mjestu Bilama kod Mostara obilježen Europski dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma.

Na Groblju mira pokopano je 41 tijelo pronađeno u brojnim masovnim grobnicama nastalim potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Na groblju je trenutno 235 podignutih križeva.

Na komemoraciji je kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića bio ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman te saborski zastupnik Božo Ljubić, izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića.

Grlić Radman je novinarima izjavio kako je potrebno njegova kulturu sjećanja na žrtve. “Ovdje smo došli na dan žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima, pokloniti se, odati počast i iskazati pijetet žrtvama. Moramo njegovati tu kulturu sjećanja kako se takve stvari više nikada ne bi dogodile“, rekao je šef hrvatske diplomacije.

Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić istaknuo je da su se brojni vjernici okupili kako bi probudili “svijest i odgovornost te poštovanje prema žrtvi koja je napravljena zbog vjere, naroda i rodne grude”.

Na Groblju mira pokopano je 41 tijelo pronađeno u brojnim masovnim grobnicama nastalim potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata – foto: kamenjar.com

Dodao je kako je jedna od takvih žrtava bio i kardinal Alojzije Stepinac koji je javno osuđivao zlo, što njegovi protivnici nisu željeli čuti.

Kardinal Puljić je istaknuo kako će 20. stoljeće ostati najkravije zbog ratova, ali i “vladavine tiranije fašizma, nacizma i komunizma”.

“Jedni su terorizirali u ime naroda i države, u ime nacije, a drugi radničke klase i svete revolucije. Ovdje ne uspoređujem zlo, jer ga ne treba uspoređivati. Tko god brani takve stavove, on je sudionik u zločinima. Nažalost, u brojnima je ostao duh tog mentaliteta“, istaknuo je.

Predsjednik HNS-a BiH Dragan Čović smatra kako se i danas Hrvati u BiH suočavaju sa sličnim iskušenjima kao u vrijeme totalitarizma.

“I danas se želi iz ustava izbrisati nešto što je hrvatsko. To su željeli i 1945. Zaštiti to je zadaća nas u vlasti i politici. To se nikada neće dogoditi”, rekao je Čović.

Zaravan Bile iznad Mostara i Širokog Brijega u veljači 1945. bila je mjesto krvavih okršaja. Danas se tu, na površini od 100.000 m2 uzdiže Groblje mira, spomen-područje za sve pobijene katolike Hrvate.

Na groblju je trenutno 235 podignutih križeva. – foto: kamenjar.com

Po podacima Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH, na području Hercegovine je tijekom i potkraj Drugog svjetskog rata poginulo ili ubijeno 20.000 Hrvata.

Europski parlament je posebnom rezolucijom odredio da se 23. kolovoza obilježava Europski dan sjećanja na žrtve komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Govor akademika Željka Reinera na Lepoj Bukvi 23. kolovoza 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Govor potpredsjednika Hrvatskoga sabora i izaslanika predsjednika Hrvatskoga sabora akademika Željka Reinera obilježavanju Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava na Macelju 23. kolovoza 2019.:

Poštovani

– predsjedniče Udruge Macelj 1945., gospodine Zdravko Čepo,

– izaslanice Predsjednice Republike Hrvatske, gospođo Anamarija Kirinić

– izaslanice predsjednika Vlade Republike Hrvatske, gospođo Zdravka Bušić,

– poštovani uzvanici,

čast mi je i zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti u ime predsjednika Hrvatskoga sabora i u svoje osobno ime u prigodi Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava kojeg obilježavamo slijedom Deklaracije Europskog parlamenta donesene 23. rujna 2008. godine o proglašenju upravo 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Taj je datum odabran jer je 23. kolovoza 1939. godine potpisan pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i komunističkog Sovjetskog saveza, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi, dakle bjelodano se pokazala zapravo istovjetnost dva totalitarna, i u biti gotovo identična, režima – nacističkog i komunističkog. Ovaj datum obilježavamo i zbog činjenice da je slijedom Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu donesene 2. travnja 2009. godine, Hrvatski sabor 2011. godine proglasio upravo taj dan spomendanom na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Republici Hrvatskoj. Takvi su režimi u Hrvatskoj, kao i u ostalim europskim zemljama, doveli do strašnih tragedija, kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda te progona i ubijanja političkih neistomišljenika ili naprosto onih drugačije nacije ili vjere.

Zato je osobito važno ukazivati na uzroke nastanka i na tragične posljedice vladavine nedemokratskih režima, nacističkog, fašističkog, ustaškog komunističkog i drugih. Suočavanje s prošlošću, pijetet prema žrtvama i obrazovanje mladih o zločinima totalitarnih režima imperativ je kojim se moramo trajno voditi, i to ne zbog prošlosti, jer mrtve na žalost ne možemo oživjeti, već zbog budućnosti.

Osuda nacističkog i ostalih totalitarnih režima i njihovih zločina neprijeporna je tekovina suvremenoga demokratskog društva pa svako pozitivno pozivanje na njih u javnom prostoru izaziva osudu demokratske javnosti, što ponegdje uključuje i zakonske sankcije. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da su strašni zločini i kršenja ljudskih prava činjeni i za vrijeme komunističke vladavine, ne samo neposredno nakon drugog svjetskog rata nego konstantno, sve do sloma komunizma. O tome govori Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine. I oko ovog mjesta na kojem sada stojimo, razasute su kosti tisuća nevinih ljudi koje su komunisti pobili nakon završetka rata i bez suda, a svatko ubijen bez suda je po definiciji nevin.

Činjenica je da postoji pogubna i ničim opravdana asimetrija između dobro poznatih zločina nacističkog, fašističkog i ustaškog režima koji su odavno javno osuđeni te dugo prikrivanih i gotovo neistraženih, komunističkih zločina. O tim se zločinima desetljećima nije smjelo niti govoriti, dapače u početku je njihovo spominjanje značilo smrt, pa i za njihove najbliže, koji su ih makar htjeli oplakati ni ne znajući gdje leže kosti njihovih najdražih, kasnije je to značilo zatvor ili neku drugu kaznu, dok je još kasnije na sve to silom nametnut veo zaborava. Zloćudna asimetrija očitovala se i u tome što je zločince koji su strahote radili u ime jednih totalitarnih režima najčešće stigla zaslužena kazna a ti su režimi nedvosmisleno osuđeni, dok su zločinci drugog režima – onog komunističkog, umjesto zaslužene kazne, dobivali odličja, stanove i vile otete svojim žrtvama, napredovali u svojim karijerama i stizali na vrhunske položaje ne samo u politici i vojsci već i u upravi, gospodarstvu, sveučilištima. A kao što je svaka nevina žrtva jednaka i trebamo joj odati pijetet, tako je i svaki zločinac jednak, bez obzira kojem režimu on pripadao i kojim razlozima i ideologijama on ili oni koji to čak i danas brane, pokušavaju opravdati zločin. A nemojmo se zavaravati, takvih itekako ima još i danas.

Stoga je važno naglasiti da ne smijemo dopusti relativiziranje i banaliziranje, a pogotovo ne opravdanje bilo kojeg zločina. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao ubijanje i jednog čovjeka a kamo li desetke tisuća. Ti su ljudi zločinci i bezbožnici. Jer sve velike monoteističke religije to osuđuju. Zar ne piše u Svetom pismu Peta Božja zapovijed: „Ne ubij“? Zar ne piše u Kur’anu Časnom u suri Al-Ma’ide 32 “Ako netko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao“. Zar ne piše u Mišni, odnosno Talmudu 4:9 „Tko ubije čovjeka kao da je ubio čitav svijet“?

Teško je vjerovati da je 20. stoljeće bilo doba najvećih znanstvenih, medicinskih i tehnoloških postignuća, ali i najkrvavije stoljeće modernoga doba. Znanost su zadužili europski velikani poput Alberta Einsteina, Marie Curie, Alexandera Fleminga i desetci drugih, dok su u isto vrijeme dvojica europskih diktatora Staljin i Hitler, ali i niz njima sličnih, odgovorni za smrt više od 100 milijuna ljudi. Životi onih među nama koji su preživjeli dva svjetska rata i Domovinski rat zasigurno nisu obilježeni samo znanstvenim postignućima 20. stoljeća već upravo boli, patnjom i gubitkom. Zbog njih i njihovih potomaka osobito je važno da trajno podsjećamo na zločine totalitarnih i autoritarnih režima.

Ove godine obilježavamo i 30. obljetnicu pada komunističkih diktatura u srednjoj i istočnoj Europi i pada Berlinskog zida. Koristim ovu prigodu da naglasim važnost sjećanja i obilježavanja događaja koji su doveli do dugo iščekivane demokracije u nas. Hrvatska je na težak način krvlju svojih najboljih sinova i kćeri stekla svoju neovisnost i slobodu pobijedivši velikosrpske agresore koji su također bili vođeni nacionalsocijalističkom ideologijom i stoga je obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava u nas možda još i važnije nego u nekim drugim zemljama: podsjetnik na tešku i krvavu nedavnu prošlost, upozorenje da izopačena ljudska psiha, pohlepa za tuđim i zloća uvijek mogu ponovo u crno zaviti svaku državu. Stoga na to moramo sustavno podsjećati, zalagati se za mir, dijalog i zajedništvo. Daj Bože da se to više nikada ne ponovi!

Čuvao Vas sve dragi Bog, čuvao nas od zla ovakvih režima i čuvao nam jedinu i vječnu Hrvatsku.

Macelj – najveće stratište žrtava komunističkog režima nakon II. svjetskog rata na području Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari