Pratite nas

Razgovor

Nevenka Tromp-Vrkić: ICTY je osnovan da se ne intervenira protiv Srbije

Objavljeno

na

Donosimo drugi dio razgovora Branimira Farkaša s Nevenkom Tromp-Vrkić, bivšom istražiteljicom na kapitalnom slučaju Milošević koja je dala ostavku nakon političkih upliva u slučaj i kasnije izgradila akademsku karijeru te danas predaje na sveučilištu u Amsterdamu. 

Tromp-Vrkić je izjavila da je Haaški sud osnovan u svibnju ’93., 2 tjedna nakon što je propao Vance-Owenov mirovni plan. Ako pogledate međunarodne odnose i momenat kada i kako je taj sud osnovan, onda se vidi da je poslije javno mnijenje u cijelom svijetu vršilo pritisak na svoje nacionalne vlade da vojno interveniraju protiv Srbije. Jedan od razloga osnivanja Suda je da se spriječi taj pritisak, da se ne intervenira na Srbiju, nego da se osnuje novi mehanizam kojim se može kupiti vrijeme i preko kojeg se može taj pritisak smanjiti i da se vojno ne intervenira protiv Srbije, kazala je Nevenka Tromp-Vrkić za HRT

Pater Ike Mandurić: Fuj Haagu i svim svjetskim izdajnicima, ma kako bili ušminkani i uljudbeni

Prvi dio razgovora

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Bajaga i Balašević u Osijeku mogu dobiti dvoranu gratis, a ja moram platiti mjesec dana unaprijed

Objavljeno

na

Objavio

Njegove pjesme pjevuše se već desetljećima, pjevač je i skladatelj, uspješan poduzetnik u glazbenim vodama, okušao se i na televiziji, i u politici, ali nje se “okanio”, a kupio je i dva vinograda u Slavoniji te zagazio u vinarske “vode”. Uz sve to, Miroslav Škoro nedavno je postao doktor znanosti na Ekonomskom fakultetu u rodnom Osijeku. Obranom doktorske disertacije oduševio je i mentore i publiku, piše Večernji list

Moja karijera nije ni u znanosti ni u visokom ili bilo kakvom obrazovanju, a nije ni u državnom poduzeću, javnoj upravi ili nekim velikim gospodarskim ili bankovnim sustavima. Ja sam bio i ostao kantautor iz Višnjevca i poduzetnik. Moj motiv za doktorat prvenstveno je osobne prirode i ispunjenje obećanja mojoj pokojnoj materi koja se bojala da će me glazba i gitara odvući od knjige.

Drugi je razlog moja želja da pomognem svima koji se bave kulturnim i kreativnom djelatnostima u nastojanju da bolje poslože svoj odnos prema vlastitom talentu i poslu kojim se bave, a samim tim pronađu bolji i učinkovitiji model po kojem će funkcionirati sustav u kojem djeluju – počinje Miroslav Škoro.

Doktorirao je na temu “Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije”. Prvi je put tako na jednom mjestu sabrano sve što se na tu temu može naći, “nažalost, pretežno u stranoj literaturi”. Indeksirano je više stotina izvora. Proveo je kvalitativno i kvantitativno istraživanje na uzorku većem od 500 ispitanika, a sve to kroz vizuru hrvatskih glazbenika.

Mogu samo reći da je više od 60 posto ispitanika ocijenilo stanje u glazbenoj industriji lošim ili jako lošim, a samo pet posto misli da je dobro. Ostali smatraju da je osrednje, što baš i nije neki rezultat. Glazbenici ne doživljavaju publiku dionicima industrije, što je šokantno jer glazba koja je napisana, pa čak i izvedena, a ne sluša se, ne postoji.

Nema glazbe bez publike. To pripisujem lošem sustavu obrazovanja i rada s glazbenicima od strukovnih udruga, kao i činjenici da njih samo dvadesetak posto pokazuje elementarno poznavanje načina funkcioniranja sustava autorskih i srodnih prava. S obzirom na benevolentnu metodologiju izračuna, usuđujem se reći da je pravih poznavatelja tog bitnog dijela glazbene industrije, u stvari, daleko manje – navodi on.

Osim o glazbi, Miroslav Škoro otvoreno govori i o politici. Bio je prvi hrvatski generalni konzul u Mađarskoj, u Pečuhu, imenovan 1995. Ime mu je 2007. pisalo i na izbornoj listi HDZ-a za IV. izbornu jedinicu pa je sjeo i u saborske klupe. No Sabor je svojevoljno napustio osam mjeseci kasnije. Pojavio se i kao adut HDZ-a za gradonačelnika Osijeka na izvanrednim izborima 2008., kada su tamošnju političku scenu potresale velike krize.

No nije uspio zasjesti na čelo grada – pobijedio je tada Anto Đapić. Člansku iskaznicu HDZ-a, koju je potpisao još 1993., vratio je 2012. godine i potpuno se odmaknuo od politike. – Nekako sam mislio da mogu nešto doprinijeti ili promijeniti. Nisam uspio. Prvi su me pljunuli mediji, a potom i moji stranački kolege. Sustav je takav da mi je bilo bolje izaći i izašao sam. Što god sam napravio, nije valjalo.

Uđem u politiku, ne valja. Izađem iz nje, ne valja. Ne uzmem plaću, ne valja. Uzmem plaću i dam je u humanitarne svrhe, opet ne valja. Šutim, ne valja. Pričam, ne valja. Nisam formalno više član nijedne stranke. Izbjegavam sve što dijeli naš narod i trudim se raditi najbolje što mogu i umijem – naglašava. A upita li ga se je li hrvatsko društvo podijeljeno više nego ikad, odgovara: Oduvijek je tomu bilo tako.

Mi smo se u bivšoj državi dijelili na one koji idu u crkvu i one koji u nju ne idu. Sada ovi koji nisu išli idu i govore da prije nisu smjeli, što je notorna laž. Bilo je isto tako onih koji su bili u savezima komunista i onih koji nisu. Sada ovi koji su bili uglavnom sjede u Saboru i pripadaju političkim elitama, a oni koji nisu bili u komunistima i dalje nisu u politici.

Pa kako onda očekivati, npr., lustraciju, nužnu za pomirbu, od ljudi koji bi na taj način pročeprkali po svojim biografijama i biografijama svojih roditelja. Sve je nepodnošljivo isto i zato nam mladi i odlaze – govori Škoro.

Vjeruje ipak da se to može promijeniti. – Sustavi moraju profunkcionirati: prije svega, politički sustav, potom, potaknut politikom, sustav obrazovanja, a k tomu svakako treba dodati znanost i Crkvu. Moramo izvaditi glave iz pijeska, definirati odnose iz prošlosti i raskrstiti s crvenim i crnim bojama, provesti neku vrstu lustracije na razini elementarne pristojnosti i krenuti strogo definiranim planovima, za sljedećih barem 20 godina, u bolju budućnost. Mi to možemo – nadovezuje se.

Njegova kultna pjesma “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je golemu popularnost stekla u Domovinskom ratu, bila je i izraz velike ljubavi prema Slavoniji, iz koje se Slavonci sad masovno iseljavaju. Upravo ta pjesma nagodinu slavi 30 godina postojanja. Da će se nekad bogata Slavonija danas smatrati siromašnom, to nije mogao zamisliti, kaže, nitko ni u najluđim snovima. – Na pitanju Slavonije u budućnosti će se lomiti sva politička koplja.

Čini mi se da su toga rijetki svjesni. Tu je, vidite, sustav potpuno zakazao i srljamo u populacijsku katastrofu. Uz to je na djelu negativna politička selekcija koja je iznjedrila lošu kadrovsku križaljku i eto nas korak od provalije. Što je najgore, u tu provaliju nitko nas ne gura, nego mi sami srljamo u nju. Ljudi više ne odlaze iz gospodarskih razloga, nego zato što ih je obuzelo malodušje.

Krivo je političko rješenje kojim neki žele potkupiti ljude poljoprivrednom mehanizacijom da ostanu u Slavoniji. Sve dok tamo ljudi ne budu mogli raditi i prodati svoje proizvode, dok se ne budu mogli školovati, liječiti, pa ako hoćete i zabavljati s vjerom u bolju budućnost svoje djece, odlazit će nam cijele obitelji.

Nekako mi se čini da svi dižu ruke od Slavonije i najradije bi je gurnuli pod tepih – ocjenjuje. Na našoj političkoj sceni, smatra, ima “pametnih i dragih ljudi”. Valja ih, kaže, podržati ako krenu raditi na dobrobit države, a posebno Slavonije. – Ti pametni su u manjini. Više me strah onih koji laprdaju, a nemaju dana radnog iskustva u realnom sektoru, pa ga i ne razumiju, a takvih je većina – dodaje.

Miroslav Škoro kupio je, relativno nedavno, dva vinograda u kutjevačkom kraju, u Mitrovcu i Vetovu. Njegovo je to, isticao je tada, vraćanje duga Slavoniji. Odradio je dosad tri berbe, a u proizvodnji vina nije mu cilj količina. – Bože zdravlja Antunu Adžiću i njegovoj obitelji, inače bismo nosili gaće na štapu.

Prošla je godina bila teška za one koji žive na slavonskoj zemlji, za koju politika već desetljećima nema sluha, pa smo tako i mi imali osrednji urod. Imam neke planove, nije da nemam, ali mi se uglavnom smiju i pitaju me što će mi to. Ne znam ni sam.

Po prirodi sam borac i ne odustajem lako, pa ću i ovo gurati dok mogu. Dat će Bog bolje dane i više pameti – kaže. Proslavljeni glazbenik nastupit će u Lisinskom 21. ožujka. Ulaznice za taj veliki koncert već su rasprodane, i to bez velike pompe i reklame pa možda, najavljuje, bude još koji. Ima i ideje i za svoje nove pjesme.

Zbog doktorata zapustio je malo, priznaje, glazbene projekte. – Volio bih 30 godina pjesme “Ne dirajte mi ravnicu” proslaviti sa svojom publikom. Zaslužila je to i pjesma, a i publika. Trebat će dobro planirati jer mojim dečkima i meni nitko baš ne hrli biti sponzor pa moramo sve troškove pokrivati od prodanih karata. Do sada nam je to uspijevalo pa će, ako bude sreće i zdravlja junačkog, naš producent Miljenko Ćurić i tu jubilarnu godinu posložiti kako dolikuje takvoj pjesmi – otkriva.

Otpjevao je tu pjesmu svojedobno i u Subotici, kada su ga tamošnji Hrvati pozvali na “Bunjevačko prelo”. Bio je to njegov jedini nastup u Srbiji. – Zasigurno postoje ljudi u Srbiji koji slušaju moje pjesme, znam da je pjesma “Ne vjeruje srce pameti” silno popularna jer su me zvali i pitali da ju snime i izvedu, a ja sam to i dopustio.

Kad su me pozvali na Bunjevačko prelo, otišao sam i pjevao isti repertoar koji izvodim i u Zagrebu, Osijeku ili Torontu. Pjevao sam “Ne dirajte mi ravnicu”, “Matu”, a drugi dan su osvanuli naslovi u novinama “Ustaški dernek u Subotici”.

Vjerujem da mi mediji tamo nisu skloni jer oni, za razliku od hrvatskih medija, imaju vrlo jasno definiranu politiku. Kod nas mediji prozivaju one koji imaju što reći i o nekim izvođačima iz Srbije, ne usuđuju se te izvođače, koji su ikone u Hrvatskoj, ni dirati. Bajaga i Đorđe Balašević u Osijeku mogu dobiti dvoranu gratis, a ja moram platiti mjesec dana unaprijed. Mi smo malo zbunjen narod i zato nam je tako kako jest – iznosi.

Upravo s Balaševićem znali su ga i uspoređivati, no o njemu Škoro ne želi puno govoriti. – Ima ljudi koji svakoga tko pjeva nekakvu priču doživljavaju poput Balaševića. Ne gledaju ga ni poput Arsena Dedića, ni poput Zorana Predina ili Johnnyja Casha, u njihovim glavama postoji samo Balašević.

Bilo je priča i prije Balaševića, bit će ih i poslije njega, kao i poslije mene. Ako netko misli da su pjesme poput “Mate” i “Sude mi” nešto što bi pjevao i gospodin Balašević, onda mi jesmo slični. Ali ja mislim da nismo – poručuje.

Upita li ga se pak je li zadovoljan odnosom domaćih medija s nacionalnom koncesijom, osobito javnih, prema domaćoj glazbi, kaže kako uopće nije važno je li on zadovoljan ili nije. Bitno je, ističe, da je medijski prostor doživio i još uvijek doživljava veliku transformaciju uzrokovanu digitalizacijom i pojavom interneta.

Neki su se snašli bolje, neki lošije, ali mislim da nikome ne cvjetaju ruže. Kada se tome pridoda nemušto formatiranje i indolentna bahatost uredničkog kadra koja još živi u vremenima raznih politbiroa, onda dobijete ovo što imamo danas. Jedna vrsta novinarsko-uredničke diskriminacije na razini aparthejda.

Postoje podobni i nepodobni. Podobni smiju sve i sve im se tolerira i sve je njihovo dobro, ma kako loše i glupavo bilo, a nepodobni mogu ponovo sagraditi Sikstinsku kapelu, neće valjati. Doduše, i sva sreća, sve je manje ljudi koji ih prate, podržavaju i uvažavaju. Internet je omogućio svima da zaobiđu te bezvezarije i sami odaberu što će konzumirati.

Za nekoliko godina će to biti tako da će, barem što se tiče glazbe, stalno i svugdje nešto svirati niotkud, jer je glazba već sad samo kulisa, a ostale sadržaje će nam nuditi softver koji će složiti naš profil i tako sortirati i servirati nama gotovanima ono što bi nas moglo zanimati.

Trenutačno i u glazbi i izvan nje postoji podobna glazba i podobni izvođači i skladatelji i mi svi ostali koji ovim prvima idemo na živce skupa sa svojom publikom. Ti prvi imaju svoje Porine, emisije, festivale, budžete, evente i nagrađuju se međusobno, a ovi drugi i dalje pokušavaju zabaviti narod i prepoznati njegovo bilo.

Ukratko, nije se ništa promijenilo od vremena od prije 500 godina kada su postojali dvorski skladatelji i izvođači koji su, skupa s tim velikodostojnicima, bili na grbi puka i oni minstreli koji su bili s tim pukom – kaže.

Podcjenjivački odnos glazbenih urednika prema domaćoj glazbi ima veze, prije svega, smatra, “s neobrazovanošću i načinom na koji su došli na svoja mjesta”.

Često to znaju biti, nastavlja, “neuspješni glazbenici ili mamini i tatini sinovi i kćeri koji svoju poziciju mogu zahvaliti samo nepotizmu”. – Oni su po temeljnom opredjeljenju ljuti i nesretni, pa tako i rade svoj posao: ljutito i nesretno – rezimira naš sugovornik. Sa suprugom Kim, koju je upoznao za jedne turneje po Americi, Miroslav Škoro ima kćer Ivanu i sina Matiju. Sin je krenuo glazbenim stopama, gitarist je grupe “Pravila igre” i pri kraju je studija komunikologije.

– Hvala Bogu, Ivana je završila svoje fakultete i sve se više bavi diskografijom, a Matija razvozi vino i pomaže u podrumu koliko mu obveze dopuštaju. Za sada su u Hrvatskoj i to nam je najveći uspjeh, no ne znamo dokad će biti tako. Što se tiče Matijine karijere, to bi valjalo pitati njega. Kad uđemo u kuću, karijere i cipele ostavljamo u hodniku – zaključuje Miroslav Škoro za Večernji list

Miroslav Škoro postao doktor ekonomskih znanosti

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Borislav Ristić: Zbog Trumpa postali smo geopolitički bitni i dobili jakog saveznika u promociji vlastitih interesa

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s Borislavom Ristićem povodom prve godine Trumpova mandata

Sutra se navršava godinu dana od inauguracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. O prvoj godini Trumpova mandata i o stalnim napadima na njega s kolumnnistom „Večernjeg lista“ i političkim analitičarom Borislavom Ristićem, razgovarao je Davor Dijanović/HKV.

Kako gledate na godinu dana vladavine Donalda Trumpa, koliko je ostvario predizborna obećanja?

To da je Trump političar koji ostvaruje svoja obećanja jest jedna od rijetkih stvari oko koje će se složiti i njegovi protivnici i pristalice. Trumpova prednost je u tome što je ušao u Bijelu kuću kao outsider. Nije bio kandidat elita, već naroda. Sam je plaćao svoju kampanju i iz priloga običnih ljudi, bez velikih “društava”. Zbog toga su njemu ruke sada slobodne. On je čovjek koji iza sebe ima gotovo neograničen resurs – moć SAD-a – a pred sobom čistinu, na kojoj može neometano graditi. Nikome nije ništa dužan, naročito ne interesnim elitama koje su desetljećima iz pozadine diktirale politiku Sjedinjenih Država. Te elite, bilo da se radi o poslovnim, političkim ili medijskim mogulima, sada su zbunjene, jer pred sobom imaju čovjeka koji ne ispunjava njihove želje, već provodi svoj predizborni program. Zbog toga i ovoliki njihov animozitet prema Trumpu i napadi na njega. Ali, upravo zbog toga treba i očekivati da će Trump nastaviti s ispunjavanjem svojih obećanja. To je jednostavno egzistencijalni imperativ njegove politike. I to je možda ono najbolje kod Trumpa.

Sustavno najsveobuhvatnija reforma poreznog sustava još od Reaganovih vremena

Kako komentirate Trumpovu reformu poreznog sustava, koliko je uspješna?

Trumpova porezna reforma daje novi zamašnjak zahuktaloj američkoj proizvodnji. Poslovi se vraćaju, nezaposlenost je rekordno niska, burze su eksplodirale i stalno rastu, obarajući sve nove i nove rekorde. To je sustavno najsveobuhvatnija reforma poreznog sustava još od Reaganovih vremena, od koje će najviše koristi imati američka srednja klasa. Osim toga što će država ljudima manje uzimati, poslodavci svoje rasterećenje dijele sa svojim radnicima u vidu visokih bonusa i značajnog podizanja plaća. Pokreću se novi poslovi i nema straha za materijalnu egzistenciju običnog čovjeka. Sve su to plusevi koji će se Trumpu vratiti na sljedećim izborima, jer će se shvatiti da su demokrati vlast osvajali i držali socijalnom demagogijom i parazitiranjem na sve većoj bijedi i očaju američke srednje klase. Sada ta njihova igra postaje vidljiva i očajni Reaganovi plavi ovratnici bježe u panici, kako bi zaklon pronašli iza Trumpova “plavog zida”.

Beznadno stanje ljevice

Trump se nalazi pod stalnom „paljbom“ i medijsko-političkim napadima iz najrazličitijih krugova, a najnoviji je primjer knjiga „Fire and Fury“. Kako gledate na te napade?

Možda je najbolji komentar knjige dao sam autor, Michael Wolff, kada je novinaru CNN-a rekao da je knjigu pisao s njihovog stajališta. U biti, Wolff je postupio shodno tržišnoj logici, jer je primijetio da postoji ogromna potražnja za negativnim vijestima o Trumpu, pa je uzeo i u knjizi nadrobio stvari koje nadilaze i najluđu maštu prosječnog konzumenta vijesti o Trumpu na ljevici. Ponudio im je sve što oni sami žele čuti, dodatno začinjeno s najluđim fantazijama, u koje su oni povjerovali zato što su htjeli povjerovati. Možemo to nazvati prijevarom ili glupošću, ali možda je najbolja riječ – očaj, jedno beznadno stanje u kome se nalazi ljevica već, evo, godinu dana. U takvom stanju je, naravno, lako manipulirati ljudima. Zbog toga stalno iznova upadaju u taj amok potrage za uvijek novim negativnostima o Trumpu, više i ne hajući za to što time stalno dolaze u sukob sa samima sobom i ispadaju smiješni.

Naravno, ti napadi na Trumpa imaju i realnu pozadinu, a to su nezakonite radnje praćenja koje je protiv Trumpa poduzimala Obamina administracija i Clinton kampanja. Oni su se od Trumpove pobjede preplašili nasmrt, jer će otkrivanje tih nezakonitosti biti vjerojatno najveći skandal američke politike od Watergatea, vjerojatno i veći, koje bi mnoge od njih moglo odvesti i u zatvor. Zato treba pratiti objavljivanje rezultata istrage koju vodi kongresni odbor za nacionalnu sigurnost o tzv. Steele dosijeu, na kojem su i temeljene sve one optužbe na račun Trumpa za suradnju s Rusima. Predsjednik toga odbora prije neki dan je izjavio da “nadilazi svaku maštu” količina fabrikacija u tome dosijeu i razmjere urote koja se stvorila protiv Trumpa.

Drugim riječima, ostaci bivšeg režima su, štiteći sebe, išli na kompromitaciju predsjednika Trumpa, čime su ugrozili i sam sigurnosni sustav Sjedinjenih Država. To je scenarij čijem ćemo otkrivanju imati prilike svjedočiti. Stoga se ne bi trebalo čuditi ako kao sljedeću stvar u revolucionarnom kalendaru američke ljevice budemo imali na redu nerede na ulicama, kako bi se u očaju pokušalo zaustaviti ovakav razvoj događaja. Živimo svakako u uzbudljivim vremenima!

Uspjesi Trumpa u vanjskoj politici

Kako ocjenjujete Trumpovu vanjsku politiku?

Borislav Ristić

Svi se sjećamo kako se pokretač nekoliko ratova i dobitnik Nobelove nagrade za mir smijao Trumpu da nema šanse pobijediti Isis za godinu dana, da su praktički neuništivi. Sada vidimo da su u Siriji svedeni na pustinjske oaze, a Trump je povratio Americi poziciju u kojoj može diktirati uvjete mira. Kurdi će, tako, poslužiti kao uteg za micanje Assada u zamjenu za očuvanje teritorijalne cjelovitosti Sirije, odnosno, odustajanje od stvaranja kurdske države. Zato je Erdogan ovih dana obilazio Europu kako bi objasnio zašto Assad mora otići, jer on ni po koju cijenu ne želi kurdsku državu.

Od nuklearnog Armagedona i rata sa Sjevernom Korejom, također, nema ništa, kako su nas svojim podrumskim molom upozoravali lijevi katastrofičari i pacifisti. Dapače, krenuli su pregovori o postupnom razoružanju “čovjeka rakete”, a Sjeverna Koreja sprema svoje predstavnike za učešće na Olimpijadi u Južnoj Koreji. I to je nešto što je Trump postigao samo svojim umijećem pregovaranja s diktatorima, vođen Sun Tzuovom izrekom kako je “vrhunsko umijeće ratovanja pobijediti protivnika bez borbe”. Naime, znamo da su tijekom čitavog dvadesetog stoljeća totalitarni režimi trolali demokratski zapad tražeći uvijek maksimum, a Zapad popuštao i na taj način radio ustupke totalitarcima. Sada je Trump tu logiku okrenuo protiv samih totalitaraca, pa ih samo preko svog Twitter naloga, kao alata za pritisak, tjera u defanzivu.

Sve su to vidljivi uspjesi novog Trumpova pristupa vanjskoj politici. Zanimljivije je, međutim, grupiranje kineskih i europskih globalista u jedan tabor protiv Trumpa. To se možda najbolje može oslikati igrom oko Pariškog sporazuma i američkim izlaskom odatle. Kako znamo, kineski je rast, osim krađe intelektualnog vlasništva, plaćen i velikim zagađenjem. Tako od deset najzagađenijih rijeka deset je u Aziji, a osam u Kini. Kina kao veliki zagađivač ne može držati moralne pouke nikome. Ona Pariškim sporazumom samo skriva svoje lice najvećeg zagađivača. Sada vidimo da i Njemačka odustaje od zadanog tempa zbog problema u svojoj energetskoj industriji. Mediji, naravno, to licemjerje velikih zagovornika Pariškog sporazuma ne analiziraju, nego se ide anatemom prema Trumpu – koji je najavio da bi se mogao vratiti, ali ako dobije povoljnije uvjete za Ameriku.

Kada se ljude želi ujediniti pod nekom idejom, smisli im se zajednički vanjski neprijatelj. Budući da još nisu pronašli dokaze o izvanzemaljskom životu, naši globalisti su se dosjetili teorije o “kornjači” koja drži svijet. I na leđima njezine panike smišljaju igru nazvanu Pariški sporazum, koji je postao smokvin list jedinstva kineskih komunista i europskih globalista, a Trump im je potreban kako bi zasjenili tu svoju prostotu. Zato on izlazi sa te njihove zabave i povratak uvjetuje novom raspodjelom obaveza i koristi.

Trump demistificira vanjsku politiku i naglasak stavlja na bilateralnim sporazumima i koristima. Zato Trump u Europi igra na male europske nacije, s kojima može lakše pronaći zajednički jezik, jer su se i njihovi interesi našli također ugroženima pod dominacijom globalističkih europskih elita, odnosno, preciznije – Njemačke i Europske unije kao njenog proširenja drugim sredstvima, da iskoristim formulaciju Petera Hitchensa. To je sreća i za Hrvatsku, jer smo postali geopolitički bitni i dobili jakog saveznika u promociji vlastitih interesa, što uvijek znači i dolazak investicija za bitne projekte. Treba navijati da se ovaj idejni sukob EU i SAD još malo produlji i da se u što većoj mjeri odvija preko naših leđa. Možemo, tako, uzeti nešto i od jednih i od drugih, od jednih LNG na Krku, od drugih most i nizinsku prugu prema Mađarskoj, a neka Njemačka sve to plati kroz europske fondove kao putarinu u njihovu prodoru na istok.

Amerika raste, nema povratka na staro“

Što nas očekuje u drugoj godini Trumpova mandata?

Ako bismo prvu godinu Trumpova mandata mogli nazvati godinom privikavanja na Trumpov stil vladavine, mislim da drugu godinu već možemo nazvati godinom odvikavanja pristalica globalizma od iluzije. Naime, iako su već priznali svoj poraz u pojedinim oblastima, kao u sferi sudstva – gdje je Trump imenovanjem sudca u Ustavni sud osigurao očuvanje konzervativne agende za narednih par desetljeća – još uvijek grčevito brane svoje i nadaju se kako će se moći vratiti na staro. Međutim, u Americi izgleda vrijedi ona: “Amerika raste, nema povratka na staro”.

Obama je obrisan, a za par godina nitko od njih se više neće ni sjećati na što su se to htjeli vratiti. Očekujem da će Trump na izborima za Kongres i Senat konačno osigurati svoju dominaciju i nad GOP-om, odnosno, da će nestati džepovi otpora u samoj Republikanskoj stranci. Treba očekivati i nastavak ekonomskog buma u Americi, kao i rad na velikim infrastrukturnim projektima, od kojih će izgradnja Trumpovog zida prema Meksiku svakako biti najatraktivniji. Kako se, pak, bude razrješavala afera oko nezakonitog nadzora nad Trumpom od strane snaga ancien regimea, treba očekivati paniku i pometnju na američkoj ljevici, a vjerojatno i raskol u samoj Demokratskoj stranci.

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari