Pratite nas

Nevjerojatna izjava predsjednika Josipovića – “nije čuo” što je Linić rekao

Objavljeno

na

Prečuo zlouporabu tajnih službi, policije i tešku korupciju u samom vrhu vlasti

Jučerašnji je dan obilježila konferencija za medije donedavnog ministra financija Slavka Linića, i svakome je u Hrvatskoj jasno da se ne radi tek o vijesti koja živi jedan dan. Može se nagađati o posljedicama koje će ona izazvati, ali se saZoranSlavk sigurnošću može reći da će one biti ogromne, budući da izrečene teške optužbe za zlouporabu tajnih službi i policije te za tešku korupciju. I to sve iz usta donedavno drugog najmoćnijeg čovjeka u vladi RH!

Kako je na sve reagirao predsjednik Hrvatske Ivo Josipović?

Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović izjavio je da nije čuo optužbe koje je iznio bivši ministar financija Slavko Linić protiv premijera Zorana Milanovića. Josipović je rekao da je žalostan zbog svega što se događa.

„Nije dobro za Hrvatsku da se unutar političkih stranaka i unutar vlasti vode ovakvi sukobi. Mislim da danas imamo jako velikih problema i da iscrpljivanje u različitim svađama nije dobro za Hrvatsku.“(hrt)

Dakle, predsjednik države „nije čuo“ o čemu su u tom trenutku cijela nacija i svi mediji brujali, ali je bio „žalostan zbog svegajosipovic_milanovic što se događa“. No, iako nije čuo o čemu se radi, treba primijetiti da je ipak imao politički vrlo nijansirano mišljenje o onome što nije čuo pa je zaključio „da iscrpljivanje u različitim svađama nije dobro za Hrvatsku“.

To što je predsjednik države žalostan, može biti njegova stvar. No, predsjednikove ustavne obaveze su da zna što se u državi događa, i da u skladu s tim djeluje, pogotovo ako se govori o najgoroj mogućoj zlouporabi tajnih službi i policije. Ako postoji mogućnost da predsjednik vlade zlorabi tajne službe i policiju za političke obračune unutar vlastitih redova što obični građani uopće mogu očekivati od demokracije i pravne sigurnosti u takvoj državi?

Isto tako, može se shvatit predsjednikova briga za situacija unutar, kako kaže, „političkih stranaka“. No, ne radi se ovdje o strankama, već samo o jednoj stranci, onoj vladajućoj, SDP-u, iz koje je i on došao na mjesto predsjednika države. I ne radi se o „iscrpljivanju u različitim svađama“. Radi se o optužbama za djela koja su teško oštetila državni proračun i za djela privatiziranja tajnih službi od strane čelnika donedavno njegove stranke. One koja je josipovic linicizravno proizišla iz rigidne i antidemokratske Komunističke partije Hrvatske.

Da se radi tek o svađama i obračunima unutar SDP-a poručili bismo: „Dragi SDP, to je vaša stvar, odnosno, kako bi to rekli Talijani, Cosa vostra“. No, posljedice onoga o čemu je govorio Slavko Linić osjećamo svi.

Zaboravljivi predsjednik – od zakletve nadalje

Zadnji „gaf“ Ive Josipovića nije nikako slučajan. On se savršeno uklapa u slijed njegovih istupa, počevši od polaganja zakletve. Tada je „zaboravio“ naziv države čijim je predsjednikom upravo trebao postati. Kasnije je usred izraelskog Knesseta uslijedila njegova „čuvena“ izjava o „ustaškoj guji“ koja je još u hrvatskom narodu, sve do izjave u povodu oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

Treba se samo sjetiti kako je predsjedniku trebalo puna dva sata za tu izjavu nakon konačne presude i kako je, dakle, bila temeljito promišljena. U ozračju sreće, i prvenstveno olakšanja koje je obasjalo lica i srca Hrvata, prvi puta nakon Oluje, što je uklonjen mač koji nam je godinama prijeteći visio nad glavom, Ivo Josipović je odlučio naglasak svoje izjave staviti nazad na procesuiranje zločina Hrvata. U trenutku oslobađanja hrvatskih generala!

Svakim je danom sve jasnije da je uklanjanje haaškog mača zaista označilo veliku političku prekretnicu za hrvatski narod i hrvatsku državu i spriječio restauraciju vazalnog odnosa hrvatskog naroda u odnosu na druge narode. Bilo je to već i tada jasno i Josipoviću i Milanoviću, i otuda njihov ondašnji šok. A sada im je k tome valjda i sve jasnije da postoji jedan drugi mač, onaj demokratski, koji bi konačno mogao presjeći spone s kojima je hrvatsko društvo vezano za komunistički obrazac djelovanja, udbaše i korupciju.

D.J.L./hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Pupovac u Saboru traži provjeru svih potpisa

Objavljeno

na

Objavio

Danas u 10 sati ujutro počela je sjednica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav na kojoj se raspravljalo o zahtjevima građanske inicijative Narod odlučuje za raspisivanjem referenduma o izmjeni izbornog sustava.

U emotivnom istupu  Pupovac je ustvrdio da je riječ o antimanjinskoj kampanji. Kaže da se zastupnike nacionalnih manjina nastoji prikazati kao amoralne pojave. Naglašava da je kampanja obilovala obmanama i lažima, poglavito o tome kako se u zemljama EU ostvaruju prava pripadnika nacionalnih manjina. kazao je i da model kakav ima Hrvatska nema ni jedna zemlja članice EU.

Ustvrdio je na koncu da je on junak referenduma i da se na njegovom imenu mobiliziralo ljude na potpisivanje za referendum te da da su nacionalne manjine podzastupljene u Saboru.

SDP-ov Peđa Grbin poručio je da je neprihvatljivo na referendumu odlučivati o smanjenju prava manjinama. No, poštujući proceduru  SDP će podržati zaključak u kojem se od Vlade traži utvrđivanje broja potpisa i jesu li vjerodostojni.

“Klub zastupnika SDP-a i u slučaju ova dva pitanja i u slučaju refrenduma o Istanbulskoj konvenciji tražit će da Ustavni sud odluči o ustavnosti pitanja”, rekao je Grbin. Tvrdi da bi broj zastupnika nacionalnih manjina prema broju pripadnika u Hrvatskoj zapravo trebao biti 11.

Hrvoje Zekanović replicirao je Pupovcu i Grbinu.

Podsjetio je Milorada Pupovca da je dio srpskog stanovništva uzeo puške i krenuo protiv svoje hrvatske države. Ističe da protiv njega i gospodina Miloševića nema ništa, ali da ima protiv njegovog časopisa Novosti.  Pupovca je pitao koliko je pripadnika srpske nacionalne manjine bilo u Vladi SDP-ovca Zorana Milanovića.

Grbina je upozorio da je nije istina što je rekao o broju mjesta za prikupljanje potpisa u Rijeci i da gradonačelnik Obersnel nije dao dopuštenje za sva zatražena mjesta. (Narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe

Objavljeno

na

Objavio

Laž i licemjerje imaju svoju cijenu; sjetimo se samo popuštanja nacizmu i fašizmu 30-ih godina prošlog stoljeća kad je Europa godinama samo slijegala ramenima, a neke su izrazito demokratske zemlje poput Velike Britanije čak salutirale rastućem nacifašizmu vjerujući da je to napredak, nadajući se da zlo neće baš na njih udariti.

I još gore od toga: demokratska je Europa dopustila da se dva zla spoje u jedno i 23. kolovoza 1939. godine, potpisan je sporazum Hitler/Staljin. A onda je uskoro došao kraj lažima i opaka je istina došla na vidjelo – zlo se ne da umilostiviti, ni na jedan način odobrovoljiti. Naime, početak Drugog svjetskog rata razotkrio je svu pogubnost ugađanja zlu; milijuni su poginuli za licemjerje malobrojnih, jer je demokratska Europa početkom 30-ih željela biti velikodušna i puna razumijevanja prema nacifašizmu, snishodljiva prema rastućem zlu.

Ponavljanje stare pogrješke

Danas je Europa u sličnoj poziciji, na najboljem putu da ponovno plati puni iznos za svoju „velikodušnu“ i nepotrebno naivnu useljeničku politiku prema muslimanskim izbjeglicama, da bude kažnjena (kao i svi njezini građani) za krivu procjenu svojih intelektualnih kapaciteta, kao i za društveno pomodarstvo svojih političkih elita. Ako kojim slučajem dođe do novog rata, taj će se rat voditi bez odora, poput šaha, samo do istrebljenja – samo s crnim i bijelim figurama, otkrivenim licem.

Europljani, a naročito europski političari, imaju dva lica: javno i privatno pa kad se, na primjer, Angela Merkel čudi mladim njemačkim obiteljima koje sa svojom dječicom marširaju uz njemačke neonaciste, ona je samo neiskrena. Odgojena je u jednoumlju DDR-a i dobro zna kako stoje stvari s ideologijom i nasiljem. Ali ni najmoćnija dama svijeta nije slobodna iznijeti svoje iskreno mišljenje, jer se plaši novinara: a sad joj, prema svemu sudeći predstoji kraj političke karijere i njemačkog „Führera“.

Zaista, a teško je govoriti iz današnje perspektive, zlo poznajemo po njegovim učincima – put do pakla je popločan dobrima namjerama – stoga će povijesni sud Angelu Merkel i njezinu povijesnu ulogu suditi kao što je sudio Hitlera; i dobit će sličnu, ako ne identičnu presudu. Političari nisu vladari, nego sluge svojih ambicija.

ISIL je učenik totalitarnih režima i njemačka kancelarka zna o čemu je riječ i kako to ide, ali to ne govori pred kamerama. Kad ne bude ISIL-a, bit će netko drugi, po metodama i zagriženosti još gori. Sve je to poznato i francuskom predsjedniku Macronu; Marseille, na primjer, više ni po čemu nije europski kršćanski grad, izgleda zastrašujuće, apokaliptično, ali se i francuski predsjednik ponaša kao da se ništa strašno u njegovoj zemlji ne događa.

Predsjednici i premijeri EU slično se ponašaju kao francuska i britanska vanjska politika prema Hitleru i Mussoliniju sve do pred Drugi svjetski rat – jednostavno ne žele vjerovati svojim očima i ono što im razum govori. Plaća se tako cijena demokraciji – uvijek postoji sljedeći mandat i birači – a pomodarstvo, podebljano i dokapitalizirano Sorosevim i njemu sličnim financijerima, nas (odnosno pomodnike svojstvene svim dobima ljudske povijesti) „uče“ humanosti, toleranciji, inkluzivnosti, ma i pod cijenu vlastite propasti.

Put ka kolektivnom samoubojstvu

Nakon što se godinama pasivno, zapravo ponosno prepuštala kolonizaciji islamista te olako shvaćala opasnost od već ugrađenog islamističkog militarizma, nakon što je desetljećima, a posljednjih godina napose prihvaćala biti sponzorom stranom tijelu koje nije nikad željelo sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma – muslimanima koji ne pripadaju judeokršćanskoj uljudbi, ali bi rado uživali u njenim plodovima, marljivosti i kreativnosti – Europa se našla na raskrižju te mora odmah i bez odgađanja odlučiti, poduzeti radnje i mjere. Možda je, danas, ipak prekasno.

Nije riječ o islamizaciji Europe, nego o kontaminaciji oboljelim svjetonazorom, o terorizmu koji se svaki sat slijeva u Europu. Naravno, Europa može nastaviti s pomodnom velikodušnošću i sebi u toploj kupci “prerezati vene” te gledati kako život iz nje polako istječe, ili se konačno trgnuti i na svaki način obraniti svoj sustav vrijednosti, državljane i teritorij?

Ako nastavi sa starom useljeničkom politikom, Europa ide ka kolektivnom samoubojstvu, u tiho gašenje. I bez obzira na teror islamista, Europa je još krcata lažnog dostojanstva i licemjerno poštuje prava i pravila koja je sama izmislila i koja sada zloupotrebljavaju drugi, a sve u želji da se učini još „boljom“ i „velikodušnijom“. Najstarija velika svjetska kultura je opasno načeta, ali ne islamistima, oni su samo osjetili slabost i čuli zov europskih intelektualista i lažnih čovjekoljubaca. Oni su ugrozili Europljanina, a Europi oduzeli dušu prepuštajući je imigrantima.

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe, na Sredozemlju isto kao i na grčko-makedonskoj granici, u Calaisu i svim lukama EU. Pod krinkom teških životnih uvjeta i građanskog rata, uz pomoć živog zida od tisuća djece, dan i noć teče rijeka imigranata (ne)jasnih ciljeva kroz cijelu Europu, kapilarno do svakog europskog kutka. Nema granica, pogranične policije, nema kontrole dokumenata i zdravstvenih certifikata, rampe su dignute i svi su zakoni o prelasku granica suspendirani; ne zna se tko useljava, ljudi bez identiteta hrpimice ulaze i Europa, ta ista Europa o njima ne zna ništa. Ovo je agresija na europsku demokraciju, europsku kulturu, odnosno europski, zapadni i kršćanski način života.

Europljani moraju imati uredne osobne dokumente ako žele putovati Europom, o svakom se Europljaninu sve zna i zato je Europa dosta sigurna. A sada tisuće i stotine tisuća potencijalnih ISIL-ovaca korača u koloni prema EU i raspoređuje se prema već pripremljenim planovima; među njima su možda i oni koji su iščupali Tomislava Salopeka iz automobila, zavezali mu ruke, izgladnjivali i tukli, možda i ubojica koji je jadniku odrubio glavu? Svi zatvori i psihijatrijske ustanove su ispražnjene i mili u bolji život. Gdje je sada empatična hrvatska javnost i novinarska sućutnost? Europski je Janus dobio treće lice; lice prijetvornosti, himbe, licemjerja, a sve zbog „viših“ ideala ili tobožnje ljudskosti.

Smeta im znak križa i svinjetina

Na granicama nema nikakve kontrole, nemoguće im je saznati identitet. Islamističkim militantima djeca ne znače ništa, ni svoja ni tuđa. Nije li dovoljno prisjetiti se atentatora/atentatorica i njihovih ciljeva? Hamas iz dječjih vrtića ispaljuje rakete na Izrael i koristi djecu kao živi zid za svoje teroriste. Arapski sedmogodišnjaci puštaju zmajeve na izraelskoj granici koje vjetar nosi na izraelsko tlo; i kad dotaknu tlo dolazi do zapaljenja, i gore hektari i hektari. Ali ima gore: činjenica da muslimanski imigranti odbijaju pomoć Crvenog križa dovoljno govori kakva opasnost ulazi u Europu, njima se gadi sve što je križ, čak kad im križ spašava život, ili možda ne smiju primiti pomoć?!

Znači li to da će dolaskom u Europu zabraniti, križeve, zvonike, crkve, crkvena zvona? Doduše, križ su pokušali zabraniti i bez migrantske primjese, „ljevičari“ i „slobodoumnici“ sviju vrsta. A nitko ne želi kazati zašto? Jer, katolici (križ) su branili Europu od Osmanlija, Hrvatska je imala tu nesreću biti preziđem kršćanstva, dok su protestanti rovarili iza leđa „reformirajući“ na čelu s Lutherom. I danas se isto ponavlja; Bavarska (katolici) odbijaju migrante, a njemački sjever na čelu s Merkel (protestanti) rovare i sabotiraju. Povijest čovječanstva jest povijest vjere.

Sad je valjda jasno zašto je, na primjer, od 30 gumenjaka koji plove prema grčkim otocima samo jedan rasparan nožem? Da bi skrenuo pozornost i zabavljao grčku obalnu stražu i bio spašavan, kako bi ostali 29 mirno stigli na svoje odredište. I nije to spontani dogovor tko će namjerno probušiti svoj gumenjak, nego naređenje, vertikalna subordinacija, isto kao odbijanje iznemoglih i potrebitih da uzmu pomoć Crvenog križa. Uzeli bi, ali se plaše pravovjernih ISIL-ovaca među njima. Muslimanska invazija na Europu je vojna operacija koju vode ISIL te obavještajne službe Turske i Irana. Zato među imigrantima ima visok postotak mladića i mladih muškaraca.

Europski su političari teško pogriješili u svojim procjenama i krivotvorenom dobročinstvu; ovako otvarajući granice posve su pokleknuli pred svojom pogreškom. Pristali su na sva zla što ih ISIL-ovci rade u svom „kalifatu“: na pljačke, silovanja i ubojstva. Europska politička i intelektualna elita pristala je vođenim hordama otvoriti gradska vrata i svojoj umišljenosti žrtvovati cjelokupno europsko stanovništvo, njegov svjetonazor i kulturu življenja.

Neukusne usporedbe s hrvatskim prognanicima

Zašto među sirijskim izbjeglicama nema Kurda? Oni ne bježe nego se bore za svoju zemlju, buduću državu, njima je jednako teško pod Asadovim režimom kao i pod Turskim, a da ne spominjemo borbe s ISIL-om, ali za Kurde nema uzmaka i bježanja dok se država ne napravi. Zašto zapadna saveznica Saudijska Arabija nije primila svoje „sunarodnjake“, a ima itekako kapaciteta? Jer znaju s kim imaju posla; oni su ipak zapadni muslimani, dakle prema islamskom pravovjerju – nevjernici, heretici i izdajice vjere.

Novinari su opet pokazali da su pravi agitatori tragedija koji žive od sablazni i nasilja. Vidjeli smo ih za vrijeme Domovinskog rata, osjetili njihovu želju da se Hrvatska udavi u vlastitoj krvi, uočili smo njihovo navijačko novinarstvo, doušnički zdrug oko HND, stožera jugonostalgične doušničke mreže.

Dovoljno je znati tko im je predsjednik i dopredsjednik. I za imati malo mira, ne će biti druge nego uskoro objaviti listu novinara doušnika, njihovo kodno ime i po kome/čemu su radili. Zbog njih ljudi ne govore ono što misle, zbog njih su mediji dno dna, a sada u izbjeglicama na hrvatskoj granici, zajedno sa svojim urednicima i šefovima u sjeni, vide mogućnost novog kaosa i novog načina da se naudi Hrvatskoj i sukladno tome djeluju. Nije poznato da je i jedan od novinara otišao u Srbiju ili Makedoniju i za sebe priskrbio i udomio makar i jednog migranta.

Zato je odvratna i neukusna njihova usporedba hrvatskih prognanika – onima koji su za vrijeme srpsko-četničke agresije na Hrvatsku bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inozemstvo – s muslimanskim izbjeglicama iz Sredozemlja, Iraka i Sirije.

Hrvatski su građani odlazili u inozemstvo s urednim dokumentima, najčešće na poznate adrese svojih rođaka i prijatelja, a granice su prelazili regularno i uz uobičajenu graničnu kontrolu. Istina, Europa je imala razumijevanja za patnje hrvatskog naroda i pomogla je, ali je isto tako činjenica da Hrvati nisu po Europi počinili niti jedan teroristički čin.

Nisu se po Europi šetali s vatrenim i hladnim oružjem i ubijali i terorizirali svoje domaćine! Hrvati koji su nakon Domovinskog rata nastavili živjeti u EU, dobro su se integrirali te svojim školovanjem, znanjem jezika i radom zahvalili domaćinima na pomoći i gostoprimstvu kad je bilo najteže.

Plenkovićeva Vlada vodi veću brigu o migrantima nego o svojim građanima

Vlada Andreja Plenkovića vodi veću brigu o muslimanskim migrantima nego o svojim građanima, Hrvatima koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom? Hrvati ne napuštaju svoju domovinu u stampedu bez dokumenata, već s urednim dokumentima i ugovorima s inozemnim poslodavcima; sve redom školovani ljudi, mnogi i s radnim iskustvom.

Za mandata ove Plenkovićeve vlade Hrvatsku dnevno napusti 150 radno sposobnih, školovanih Hrvata u potrazi za boljim životom. Nemaju li svi oni prioritet pred svakim strancem, pa bio on i na križ alergičan islamski militarist?

Što su islamisti dobroga donijeli Europi nije retoričko nego vrlo konkretno pitanje? Svakodnevni terorizam i pojačane policijske i vojne mjere, to svakako. Danas su veliki europski gradovi izgubili svoj europski identitet. Nije li dovoljno vidjeti sudbinu Palmyre i poruku koja se šalje Europi; stari grad spomenik srušen do temelja. Taj grad nema nikakve veze ni s kršćanstvom ni s islamom, njegovo rušenje je bez presedana u ljudskoj povijesti, što li su tek namijenili kršćanskim gradovima?

U BiH je između deset i pedeset  tisuća  migranata, Bog ih ne može pobrojati jer borave po džamijama pod patronatom svoje muslimanske subraće. Na albanskoj granici čeka 120 000 migranata. Vjeruje li tko u sposobnost albanske policije i vojske da će ih moći zadržati? I gle „tajminga“; Hrvatskoj počinje, po svim parametrima, najuspješnija turistička sezona od samostalnosti, a migrantska horda dolazi.

Dubrovnik, Zadar, Trogir, Šibenik, relativno su mali gradovi; neka samo (!) tisuću migranata bude smješteno u njih; brojka odmah prelazi 10% domaćeg stanovništva i nastaju ogromni problemi. Pritom dodati turiste koji su u Hrvatsku došli upravo kako bi se odmorili od kalifata uspostavljenih u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji – dobijemo kaos, upropaštenu sezonu i posljedično tomu – gospodarski te ekonomski slom države.

Kad će napokon licemjerni europski intelektualci i političari dati svoj pristanak da se Europa napokon počne braniti od ugroze kojoj je izložena? S druge strane, glave hrvatske političke vrhuške ne smiju stalno pogledavati prema Bruxellesu i slijepo pratiti naredbe „iz centrale“. Ako komu već nije jasno, „stare“ stranke desnice ili desnog centra diljem Europe propadaju zbog svoje sulude migrantske politike te ih zamjenjuju nove kao u Poljskoj, Njemačkoj ili Francuskoj.

S druge strane, iste te stranke u, primjerice, Mađarskoj ili Austriji (i Bavarskoj), su oslušnule bilo svoga puka i zato neprikosnoveno vladaju svojim zemljama. Formula za ostanak na vlasti je vrlo jednostavna: štiti državne interese i brani interese svoga puka. Ujedinjeni europski emirati nisu u interesu ni jedne europske zemlje; a turizam je jedino od čega Hrvatska živi – dokle će se svi praviti ludi?

 

L. C. / hrsvijet.net

 

Viktor Orban: Migranti su muslimanska invazivna sila

 

 

Merkel na rubu očaja: Azilantska kriza može srušiti EU!

 

 

Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori