Pratite nas

Nevjerojatna izjava predsjednika Josipovića – “nije čuo” što je Linić rekao

Objavljeno

na

Prečuo zlouporabu tajnih službi, policije i tešku korupciju u samom vrhu vlasti

Jučerašnji je dan obilježila konferencija za medije donedavnog ministra financija Slavka Linića, i svakome je u Hrvatskoj jasno da se ne radi tek o vijesti koja živi jedan dan. Može se nagađati o posljedicama koje će ona izazvati, ali se saZoranSlavk sigurnošću može reći da će one biti ogromne, budući da izrečene teške optužbe za zlouporabu tajnih službi i policije te za tešku korupciju. I to sve iz usta donedavno drugog najmoćnijeg čovjeka u vladi RH!

Kako je na sve reagirao predsjednik Hrvatske Ivo Josipović?

Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović izjavio je da nije čuo optužbe koje je iznio bivši ministar financija Slavko Linić protiv premijera Zorana Milanovića. Josipović je rekao da je žalostan zbog svega što se događa.

„Nije dobro za Hrvatsku da se unutar političkih stranaka i unutar vlasti vode ovakvi sukobi. Mislim da danas imamo jako velikih problema i da iscrpljivanje u različitim svađama nije dobro za Hrvatsku.“(hrt)

Dakle, predsjednik države „nije čuo“ o čemu su u tom trenutku cijela nacija i svi mediji brujali, ali je bio „žalostan zbog svegajosipovic_milanovic što se događa“. No, iako nije čuo o čemu se radi, treba primijetiti da je ipak imao politički vrlo nijansirano mišljenje o onome što nije čuo pa je zaključio „da iscrpljivanje u različitim svađama nije dobro za Hrvatsku“.

To što je predsjednik države žalostan, može biti njegova stvar. No, predsjednikove ustavne obaveze su da zna što se u državi događa, i da u skladu s tim djeluje, pogotovo ako se govori o najgoroj mogućoj zlouporabi tajnih službi i policije. Ako postoji mogućnost da predsjednik vlade zlorabi tajne službe i policiju za političke obračune unutar vlastitih redova što obični građani uopće mogu očekivati od demokracije i pravne sigurnosti u takvoj državi?

Isto tako, može se shvatit predsjednikova briga za situacija unutar, kako kaže, „političkih stranaka“. No, ne radi se ovdje o strankama, već samo o jednoj stranci, onoj vladajućoj, SDP-u, iz koje je i on došao na mjesto predsjednika države. I ne radi se o „iscrpljivanju u različitim svađama“. Radi se o optužbama za djela koja su teško oštetila državni proračun i za djela privatiziranja tajnih službi od strane čelnika donedavno njegove stranke. One koja je josipovic linicizravno proizišla iz rigidne i antidemokratske Komunističke partije Hrvatske.

Da se radi tek o svađama i obračunima unutar SDP-a poručili bismo: „Dragi SDP, to je vaša stvar, odnosno, kako bi to rekli Talijani, Cosa vostra“. No, posljedice onoga o čemu je govorio Slavko Linić osjećamo svi.

Zaboravljivi predsjednik – od zakletve nadalje

Zadnji „gaf“ Ive Josipovića nije nikako slučajan. On se savršeno uklapa u slijed njegovih istupa, počevši od polaganja zakletve. Tada je „zaboravio“ naziv države čijim je predsjednikom upravo trebao postati. Kasnije je usred izraelskog Knesseta uslijedila njegova „čuvena“ izjava o „ustaškoj guji“ koja je još u hrvatskom narodu, sve do izjave u povodu oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.

Treba se samo sjetiti kako je predsjedniku trebalo puna dva sata za tu izjavu nakon konačne presude i kako je, dakle, bila temeljito promišljena. U ozračju sreće, i prvenstveno olakšanja koje je obasjalo lica i srca Hrvata, prvi puta nakon Oluje, što je uklonjen mač koji nam je godinama prijeteći visio nad glavom, Ivo Josipović je odlučio naglasak svoje izjave staviti nazad na procesuiranje zločina Hrvata. U trenutku oslobađanja hrvatskih generala!

Svakim je danom sve jasnije da je uklanjanje haaškog mača zaista označilo veliku političku prekretnicu za hrvatski narod i hrvatsku državu i spriječio restauraciju vazalnog odnosa hrvatskog naroda u odnosu na druge narode. Bilo je to već i tada jasno i Josipoviću i Milanoviću, i otuda njihov ondašnji šok. A sada im je k tome valjda i sve jasnije da postoji jedan drugi mač, onaj demokratski, koji bi konačno mogao presjeći spone s kojima je hrvatsko društvo vezano za komunistički obrazac djelovanja, udbaše i korupciju.

D.J.L./hkv

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari