Pratite nas

Pregled

New York Times napisao je najljepši tekst o pobjedi Hrvatske

Objavljeno

na

Svjetski mediji oduševljeni su pobjedom Hrvatske protiv Engleske 2:1 u polufinalu Svjetskog prvenstva i žele joj sreću u nedjelju u 17 sati kad će s Francuskom igrati za naslov prvaka.

Među desecima tekstova vodećih svjetskih medija, New York Times napisao je najdirljiviji koji prenosimo u cijelosti:

“Noge su im otkazale davno prije kraja. Mišići su ih boljeli, pluća su im bila prazna, tijela su im pucala i cviljela. Hrvatski igrači su dotaknuli i prešli svoj limit. Opet su istrošili sav adrenalin, otišli “u crveno”, osjetili bol.

Pa ipak, dok su im pokreti bili sve teži, tetive sve stegnutije i dok su hvatali dah i izgledali kao da jednostavno više ne mogu, nisu posustajali, nastavili su svoj lov te su i dalje trčali. Pokraj Engleske, u finale Svjetskog prvenstva, u povijest.

Kad je sudac označio kraj, popadali su po travnjaku pod težinom ne samo zbog neviđenog fizičkog napora i truda koji su uložili, nego i pod težinom fantastičnog uspjeha koji su ostvarili.

Ostala je još samo jedna velesila. Brazil, Njemačka, Argentina i Španjolska su odavno ispale. Ostala je Hrvatska, nacija od četiri milijuna ljudi. Između njih i najfascinantnijeg naslova Svjetskog prvaka stoji samo Francuska.

Hrvatska je do finala došla na teži način. Produžeci i penali protiv Danske, produžeci i penali protiv Rusije i sad ovih iscrpljujućih 120 minuta protiv Engleske. Epska utakmica koju možete vidjeti samo na Svjetskom prvenstvu.

Hrvatska se vratila, baš kao i u prijašnjim utakmicama, nakon što je sjajni Ivan Perišić poništio Trippierov vodeći gol. Malo po malo Hrvatska je preuzimala igru vođena Lukom Modrićem i Ivanom Rakitićem. Imali su prilika da i ranije riješe utakmicu, ali je Perišić pogodio stativu i promašio prazan gol, a Jordan Pickford skinuo je zicer Mandžukiću.

Prekaljeni ratnik zakucao je za pobjedu

Sat je otkucavao. Penali su bili sve izvjesniji. I onda, nakon 109 teških minuta, Engleska je na sekundu popustila i Mandžukić, taj prekaljeni ratnik, izbjegao je njihovu pažnju i zakucao za pobjedu. Do tog trenutka je jedva stajao na nogama, ali sad je otrčao do kornera do razularenih navijača u crveno-bijelom.

Suigrači su pohitali za njim i zatrpali ga svojim tijelima, skupa s jednim bespomoćnim fotografom kojeg su pomeli u slavlju.

No, to nije bilo ništa u usporedbi s onim nakon zadnjeg sučeva zvižduka. Oni hrvatski igrači koji su još mogli trčati ponovno su jurnuli prema navijačima, zamijenivši umor s čistim adrenalinom. Plesali su i pjevali, uživali su u trenutku. Neki su poveli i djecu, drugi zastave, dok se crveno-bijelo more valjalo tribinama Lužnjikija.

Na centru, između nade i očaja, stajao je engleski menadžer Gareth Southgate. Njegovi igrači su bili na drugom kraju terena i pljeskali navijačima, ponosni, ali utučeni s kamenim i izgubljenim pogledima.

Kako je ovaj SP odmicao, Engleska je osjećala da je možda, jednom, sreća napokon na njihovoj strani. Southgate ih je odveo iznad svih očekivanja. Mnogi su smatrali da im je maksimum osmina finala ili eventualno četvrtfinale.

No, kako se njihov duh dizao, promijenila su se i očekivanja. Prošetali su skupinom i onda prošli na penale što inače ne rade. Kako su favoriti ispadali jedan za drugim, put mladoj Southgateovoj momčadi bio je sve širi.

Sama ideja o nečemu velikom potpuno je zaludjela naciju. Bilo je ovo čudnih nekoliko tjedana u Engleskoj, vrijeme u kojem se bilo lako zaljubiti. Neprestana sunčana razdoblja, vlada na rubu pada i velika očekivanja.

U tom nepoznatom teritoriju niknula je uzbudljiva engleska reprezentacija, oslobođena svih duhova prošlosti i vođena rukom jednog nevjerojatno pristojnog i pristupačnog čovjeka. Engleska, najednom lišena bahatosti i samouvjerenosti, djelovala je prijateljski, simpatično i, najšokantnije od svega, kao jako dobra nogometna momčad.

Nacija, naviknuta na poraze, doslovno se onesvijestila. Neslužbena himna Eura 1996. i njezin refren “It’s coming home” postao je odgovor na svako pitanje. Sve je bilo toliko nestvarno i toliko neočekivano da se postavljalo pitanje zašto Engleska, koja je na jednoj utakmici zabila šest golova, ne bi mogla trenirati s gumenom kokoši? Ili ako Engleska može dobiti nekoga na penale, zašto je čudno da se igrači u bazenu utrkuju na jednorozima na napuhavanje?

Nije bilo nikakvog krivca za poraz Engleske

Duboko u duši, svi su ipak očekivali da će priča na kraju tužno završiti. To je sigurno prošlo kroz glavu Southgateu dok je gledao hrvatske igrače kako slave uspjeh koji je mogao biti njegov. No, ovaj put je razočaranje bilo drukčije. Nije bilo nikakvog krivca, nikakve potrebe za preuveličavanje ili naslađivanje porazom.

Nitko nije dobio glupi crveni karton, nitko se nije ozlijedio i nema potrebe za rekonstrukcijom momčadi kao što je bio slučaj prijašnjih godina.

Ne, engleski put je jednostavno morao ovdje završiti protiv momčad s malo više iskustva, malo više znanja i koja je malo više navikla na ovakve utakmice.

Modrić je igrao četiri finala Lige prvaka, Mandžukić tri, Lovren i Rakitić po jedno. S druge strane, samo Jordan Henderson zna kako je igrati najveću utakmicu u klupskom nogometu, a to je okusio tek prije par mjeseci.

Za engleske navijače postojao je samo jedan osjećaj – ponos. Na ono što su vidjeli, na ono što su ostvarili, na ljubav koju su osjetili u svojem narodu i na momčad koja ih je predstavljala.

No, Southgateu to nije bilo dovoljno. Čekao je da završi hrvatsko slavlje jer ga nije želio prekidati kako bi svakom igraču i članu stručnog stožera Hrvatske mogao osobno čestitati. Nije želio skrivati razočaranje. Želio ga je osjetiti i iskusiti da mu posluži kao inspiracija da to više ne ponovi.

To je bilo za budućnost. Sadašnjost je, pak, pripala igračima koje je gledao. Igračima koji su Hrvatsku učinili najmanjom zemljom u finalu SP-a od Urugvaja 1950. godine, igrači koji su ovu momčad učinili modernim čudom.

Igrači koji nisu prestali trčati čak ni kad su im tijela vrištala da prestanu, ni dok su se borili da uhvate zrak ni dok su im kosti pucale pod težinom utakmice. Radili su za svoju nagradu i zaslužili su je. Čeka ih Francuska.

Još jednom moraju otići “u crveno”.”

 

Koja slika ljudi! Kad sklopim oči, ja Hrvatsku sanjam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Velimir Đerek Sokol nesebičnim srcem i hrabrošću spojio je Vukovar i rodni Imotski

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Đerek Sokol nesebičnim srcem i hrabrošću spojio je Vukovar i rodni Imotski. O zadnjim danima njegovog života i njegovoj junačkoj borbi u Vukovaru za 24sata.hr govori njegov suborac Ivan Anđelić Doktor

Ususret obljetnici vukovarske tragedije 24sata.hr donosi priče o tri malo poznata vukovarska junaka. Prva priča je o Velimiru Đereku Sokolu, mladiću koji je ostavio lijepi posao u Zagrebu i otišao se boriti u pakao Vukovara gdje je i ostavio svoj mladi život. Imao je tek 26. godina…

Vukovarski heroj, junak Sajmišta, Imoćanin Velimir Đerek Sokol nije dugo razmišljao kad je vidio da je njegova domovina napadnuta. Već u svibnju 1991. godine priključio se vojsci i stavio na raspolaganje domovini.

Rođen 14. kolovoza 1965. godine u Vinjanima Gornjim kraj Imotskog djetinjstvo i mladost je proveo u rodnom kraju, a sudbina ga je odvela u razrušeni Vukovar.

Ivan Anđelić -Doktor (62), Sokolov suborac, prisjetio se dana kojih je proveo sa svojim neprežaljenim ratnim drugom.

U Vukovar 27.rujna dolazi veća skupina dragovoljaca iz nekoliko hrvatskih gradova. Nakon nekoliko dana Doktoru dolazi jedan mlađi čovjek odjeven u novu američku maskirnu odoru i govori mu kako je on tu već nekoliko dana i da ga je poslao ministar Gojko Šušak da mu šalje prave i istinite informacije

– Znači, njega Šušak šalje, to mi je rekao, kao svog izvjestitelja koji će mu slati prave i istinite informacije iz Vukovara. I on dolazi, nikome se ne javlja, nego dolazi s tim dragovoljcima 27.-og i snima situacija četiri, pet dana.

I dolazi on tako jedan dan do mene. Sjedne do mene dok sam ja za minobacačem i pita me: Ti si Doktor? Odgovaram mu: Jesam. A on će meni:  Mene Šušak poslao u Vukovar. Pogledam ga i kažem: Baš tebe? A on: Baš mene.

‘Jedini je imao direktan kontakt sa Šuškom’

I ja ga gledam, ima pancirku, ima novu američku uniformu, šta ću, zovem odmah zapovjednika Ivicu Arbanasa i kažem mu da dođe. Obojica ga gledamo, postavljamo mu puno pitanja. On se smješka, polako nam objašnjava, otkopčava jaknu i pokazuje potpuno novu pancirku. Ja sam imao onu laganu američku gotovo poderanu, Arbanas onu tešku policijsku, a takvu kao što je bila njegova još nikad nismo vidjeli – prisjeća se prvog susreta s Sokolom Ivan Anđelić Doktor.

I kaže njemu Arbanas tada, priča nam Doktor, da on tu pancirku stavi na ogradu, pa da se vidi koliko je zapravo dobra. Sokol, uvjeren u kvalitetu, skine je i stavi na željeznu ogradu.

– Arbanas tada opali s M15 Coltom 5,56 mm i probije je. Nije mu bilo drago, mislio je da je jača i da će nam dokazati da je bolja od naše. I ja ga tu istu večer odvodim u Štab i on je sa Šuškom iz Štaba priča telefonski. Jedino je on imao direktan kontakt s njim – ističe Doktor te nastavlja priču:

– U jednom od jačih napada na Sajmište, 2.listopada uspješno smo se obranili, ali uz velike žrtve, mnogo je bilo ranjenih i poginulih, među kojima i heroj Sajmišta, zapovjednik satnije Petar Kačić.

Naš novi prijatelj Vele, kako se predstavio, bio je idealan da preuzme Motorolu i zapovjedništvo umjesto Kačića. Nije imao izbora.. Najviše je vremena proveo sa mnom, ispitujući me o neprijateljskim snagama i našim mogućnostima, možemo li se pomaknuti, zauzeti položaje od neprijatelja. Sam je sebi odredio ime na Motoroli, Sokol.

Kad bismo odbili neki napad, ja sam neprijateljske vojnike pozivao da šalju nove snage i da slobodno pokupe svoje poginule koji su ostali na našem području jer tada nećemo pucati na njih. Takvim razgovorima sam dizao moral našim braniteljima, prikazujući veličinu naših snaga – prisjeća se Doktor.

A njegov novi mladi prijatelj stalno je uz njega.

– Sve akcije bio je uz mene, pratio me svugdje, bio je inteligentan i sposoban momak, sve ga je interesiralo, ali se nije pravio pametan. Došao je na novi teren, sve bi pitao i pamtio. Morali smo četnike stalno zastrašivati i zavaravati, a  bistri Sokol je odmah skužio moju igru – naglašava Doktor.

‘Ovdje tvoj Sokol sa 6 stotina Imoćana!’

Da je Sokol znao kako i kad ispravno reagirati potvrđuje je i epizoda kad je Doktora početkom listopada Šljivančanin pozvao na predaju.

– Rekao je preko megafona: “Ivane Anđeliću – Doktore  ja sam profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje, bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali, na žalost, mnogi će platiti glavom”.

Motorolom sam mu odgovorio: “Profesionalni vojniče, oficire, je*** ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo podignut ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko Dunava”. E u tom trenutku je trebalo uvjeriti neprijatelja da je u Vukovaru velik broj hrvatskih branitelja, iako je to bila potpuna laž, ali moj pametni Sokol upada u tom trenutku: ‘To lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa 6 stotina Imoćana!’ Ma kakvih 600 Imoćana, on sam stoji. Ali panika se stvorila u neprijateljskim redovima  – govori nam Doktor.

– Znate, on je u mene gledao kao u Boga, a on je meni značio ufff… neopisivo puno – i danas s tugom u glasu govori Doktor o svom mladom suborcu Sokolu.

– I nastavljaju se sve jači napadi na naše položaje, najviše topništvom., Pa svaki dan imamo mnogo mrtvih i ranjenih. Odlazimo u štab pokušavajući dobiti ministra Šuška, reći mu da ovako ne možemo još dugo izdržati.

U večernjim satima 12. listopada odlazim po potrebne zalihe streljiva kojeg je bilo sve manje. Nisam se zadržao ni pola sata, kad ugledam svoje suborce u dvorištu okupljene oko mrtvog Sokola. Josip Šijaković mi je rekao da su bili skupa i da se Vele želio oprati malo u dvorištu kod bunara, skinuo je košulju i počeo se prati kada su počele padati granate.

Josip je rekao da se skloni, ali Vele je samouvjereno bez straha govorio: Vidiš da prebacuju, neće oni mene’ i nastavio pranje. Josip se sklonio, ali brzo se vratio i vidio ga kako leži. Nije čuo nikakve jauke iako je bio 5 metara od njega. Dvije velike rane na glavi u predjelu sljepoočnice i velike prijelome potkoljenice. Smrt je bila trenutna –  objašnjava nam Doktor.

‘Nismo mu ni prezime znali’

Doktor zapovijeda da ga stave na nosila i odmah ga odluči nositi u Štab.
–  Velu smo stavili u prtljažnik golfa, a noge su mu visjele van. Došao sam u Štab i rekao Jastrebu Borkoviću da je mrtav. Nastao je muk, pitali smo kome ćemo javiti da je mrtav. Ime mu je Velimir, zovemo ga Vele, sam sebi je dao kodno ime Sokol, iz naših razgovora sam saznao da je odrastao sa Zvonom Bobanom u Imotskom i da je radio u hotelu Esplanada u Zagrebu. Ostale podatke nikad nismo ni spominjali – prisjeća se Doktor.

Trebalo se stoga vratiti na Sajmište po košulju, jer su pretpostavljali da valjda ima nešto u njoj i možda će pronaći neke dokumente.

– Odlazim sam, jer nitko neće sa mnom, tko bi se i nudio, eto, samo mi Vele pravi društvo u prtljažniku Golfa.  I zaista, u košulji je bila osobna te smo odmah sve saznali i javili majci Zorki u Vinjane Gornje. I ja tako dalje vozim svog Sokola u Komunalac preko puta bolnice jer su se u tom dvorištu su se skupljali naši mrtvi.

Kad sam vidio da nemaju sanduka, nego mrtve samo motaju u foliju i stavljaju papirić, nisam ga htio ostaviti. Vozim ga potom u bolnicu i doktorici Bosanac govorim da hoću da se za njega napravi sanduk, da ga se sutra pokopa na malom groblju preko puta bolnice – nastavlja priču o svom Veli, imotskom Sokolu, Ivan Anđelić Doktor.

‘Četnici nikad nisu saznali da su Sokolovi poginuli’

Ostavlja uz njega osobnu iskaznicu. Vraća se na Sajmište i razmišlja što će četnici sutra reći kad shvate da onog umiljatog, staloženog, dalmatinskog govora koji bi uvijek započinjao s ‘Lipi moj’, više nema…

– Razmišljajući pada mi na pamet da imam jednog dragovoljca iz Sinja, zove se Ivan Poljak. Objasnim mu što treba, dam Motorolu i kažem: ‘Ti si sad Sokol’. Zapovjednik Arbanas to prihvaća. Nažalost, i drugi Sokol pogiba 6. studenog, ali četnici nikad nisu saznali da su Sokolovi poginuli. Nikad nisu otkrili, tražili su imotske i sinjske sokolove i nakon što je grad pao.. – govori nam Doktor te ističe kako mu je Sokolova majka Zorka nakon što su se upoznali do kraja života govorila: ‘Ti si moj drugi sin’.

Nakon izlaska iz Vukovara Arbanas, Perić i Doktor odlaze kod ministra Šuška. Doktor mu tada pokazuje malu sliku koja je bila u košulji uz osobnu iskaznicu.

– Upitao sam ministra poznaje li ovog čovjeka. Nije ništa rekao, samo je kimnuo glavom. Ja mu tada govorim: ‘Ja sam ovog čovjeka vodio u Štab kada je s vama razgovarao, ja sam ga i mrtvog odnio’. Nisam imao snage više išta reći, a ni ministar, samo se mogla vidjeti velika tuga i suze u očima nas obojice – priča Ivan Anđelić Doktor, i pokazuje nam rijetku snimku na kojoj je s Arbanasom i Sokolom i s još jednim suborcem te nam govori: Ma vidi mog Sokola, vidi tu drsku, buntovnu facu!

‘ Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već u Vukovaru’

Velimir Đerek Sokol je ekshumiran, evidentiran, a posmrtni ostaci prebačeni su u njegove Vinjane Gornje. Pokopan je uz vojne počasti u Vinjanima 23. svibnja 1998. godine. U njegovu čast je igralište u Vinjanima Gornjim nazvano Velimir Đerek – Sokol.

U ožujku 2016. godine u Vukovaru razbijena je spomen ploča Sokolu, gdje su je 2011. godine na 20. obljetnicu pogibije hrabrog Imoćanina postavili UDVDR Imotska krajina i Grad Imotski.

Ploča je obnovljena  i postavljena na Dan državnosti iste godine. Njegova sestra Rajka Mikulić tom prilikom održala je govor, a između ostalog je rekla:

– Dvadeset i pet je godina prošlo od onoga poziva, jednoga vrelog ljetnog dana 1991. godine, još tako živog u sjećanju, kada me moj Vele, moj Sokol, a usuđujem se reći da nije samo moj, jer on je bio simbol svih domoljuba,  nazvao i rekao: „Sestro, ja odlazim u Vukovar“! “ Vukovar, zašto u Vukovar?“ S jedne strane ostala sam zatečena, a s druge nimalo iznenađena! Ipak sam ga sebično pokušala odgovoriti. A on, onako hrabar, lijep i stasit kakav je bio, reče: „Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, već na njezinim granicama!“ – kazala je Sokolova sestra koja je pokušala razuvjeriti brata da ne ide u Vukovar. Uzalud..

(24sata.hr)

 

Kad te pozva Domovina, na branik njen si stao, dao si joj srce svoje

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Penava: U Vukovar su dobrodošli svi koji dolaze poštovati žrtvu grada

Objavljeno

na

Objavio

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, poručio je kako su na ovogodišnjem obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara dobrodošli svi koji dolaze poštovati žrtvu grada i izraziti pijetet, javlja N1.

Upitan odnosi li se to i na Vladimira Šeksa, dijelove iz čije se knjige čitalo na prošlomjesečnom prosvjedu, Penava je istaknuo kako sa Šeksom nema problema.

“Naravno da je dobrodošao, on je počasni građanin Grada Vukovara, on je spominjan na prosvjedu u kontekstu čitanja citata iz njegove knjige, gdje je izrazio svoju frustraciju zbog činjenice da su ljudi koji su počinili ubojstva pušteni. Svatko tko je slušao iole kontekst priče, u tom je kontekstu naveden ovaj citat. Žalosna je činjenica da je i u knjigama konstatirano da su zločinci pušteni na slobodu bez zaslužene kazne”, zaključio je vukovarski gradonačelnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari