Connect with us

Kolumne

Nezreli narcizam na svakom koraku

Objavljeno

on

Foto: EPA

Da se s Austrijancima nešto neobično događa, pokazali su rezultati lokalnih izbora održanih prethodnog vikenda – pobjeda samozvanih antifašista, koji se ne srame ni danas zvati se komunistima, u Grazu i ulazak antivaksera u parlament jedne tamošnje pokrajine. Ma koliko se trend političkih preferencija Austrijanaca doimao bizarnim, ti događaji ipak ne ostavljaju bez daha koliko čin Haralda Kopitza, Austrijanca sa zagrebačkom adresom. Nepojmljivi zločin i gubitak tri dječja života od očeve ruke zavio je u crno Zagreb, Neum i Beč, ostavivši mnoštvo pitanja bez odgovora.

Institucije, čujete li Predsjednikov vapaj?

U tako tragičnim prigodama najčešće se nametne razmišljanje je li se to nekako moglo spriječiti kako se slično ne bi ponovilo. Ako je suditi po promišljanju voljom naroda izabranog univerzalnog sveznadara, Zorana Milanovića, malo je nade za to. Štono kaza – nasilni muškarci u određenoj dobi postaju opasni za sebe i svoju okolinu. E, sad, kako se Milanović trenutno nalazi u otprilike istoj dobi kao počinitelj u Zagrebu nezapamćenog zločina, a k tome i vidljivo uživa kad, kao neprijeporni medijski miljenik, s pozicije političke moći druge verbalno nipodaštava, hvaleći se usput i kako je fizički opasniji od svog najvećeg političkog suparnika, ne može se posve isključiti mogućnost kako se ovdje radi o ekskluzivnom priznanju iz prve ruke, nekoj vrsti vapaja u pomoć.

Taj dojam zacijelo pojačava i viđenje profila Austrijančeve osobnosti od strane stručne osobe, psihijatra Ante Bagarića, kojega doduše nije izabrao narod, ali je zato predmetnoj problematici posvetio čitav profesionalni vijek. Temeljem bogatog iskustva on nagađa kako se u slučaju djecoubojice radi o kombinaciji dva ključna čimbenika – psihopatija plus nezreli narcizam osobe koja očekuje biti privlačna i važna. Kad se ta slika jednom raspline kao mjehur od sapunice, i nezreli se narcisi, na površini veliki, moćni i privlačni, suoče sa svojom stvarnom slikom i prilikom nevažnih, neprivlačnih i jadnih slabića, smjesa za eksplozivni koktel biva pripravljena.

Uz izraženi nezreli narcizam, Haralda Kopitza i Zorana Milanovića povezuje još nešto. Navodno je zagrebački Austrijanac vodio dvostruki život. A nije li i Milanović poznat kao gorljivi ljevičar i desničar u isto vrijeme, prepun razumijevanja za brige, kako prvotnih antifašista, tako i suvremenih antimaskera i antivaksera? Ipak, unatoč zajedničkim karakternim crtama, životni putovi Haralda Kopitza i Zorana Milanovića kreću se u suprotnim smjerovima, ima li se u vidu doprinos zajednici. Bečanin, koji se skrasio u rezidencijalnom dijelu Zagreba, prvo je bio uspješan poslovni čovjek, poprilično iznadprosječno situiran. Dugo je djelovao na korist zajednici, da bi potom, suočen s poslovnim krahom i osjećajem beskorisnosti, napravio katastrofalnu štetu vlastitoj obitelji, ali i čitavoj zajednici.

U Milanovića je redoslijed obrnut. Štetu zajednici katastrofalnih razmjera je već napravio. Nije se, naime, baš pretrgnuo od grabljenja sredstava iz europskih fondova, u čemu danas vidi jedini smisao članstva Hrvatske u zajednici glavnine uljuđenih europskih naroda, srčano se posvećujući posve drugim rabotama, poput zaštite danas osuđenih komunističkih zločinaca u službi obavještajno-represivnog aparata tog totalitarizma. Posljedično, Hrvatska je, ne doduše doslovce, nego uslijed masovnog odlaska u bijeli svijet, izgubila više glava, mahom onih u najboljoj životnoj dobi, nego što je to bilo nužno. A da sličnu štetu ne ponovi, ma koliko se trudio, sputavaju ga tek ograničene ovlasti na trenutnoj dužnosti. I dok su neki mišljenja kako je, uzme li se kao mjerilo opće dobro, maksimalan potencijalni Milanovićev domet, stanje beskorisnosti, što bi, premda još nedosegnuto, nedvojbeno predstavljalo korak naprijed u odnosu na štetočinstvo, nepopravljivi optimisti su uvjereni kako je Milanović već postao društveno koristan. Samo zato što govori ono što im je milo čuti, pa i kad se doimlje probitačnijim to prešutjeti i u tišini raditi onako kako govori.

Kako god bilo, utješno je što Zoran Milanović ima vrašku sreću da nad njime bdiju vjerniji anđeli čuvari od onih u koje se uzdao zlosretni Austrijanac. Naime, dok pomahnitalom Bečaninu braća masoni u potrebi nisu pružili ruku, malo je vjerojatno da bi u Milanovićevu slučaju očevi mu, post-udbaši, propustili to učiniti. To je ujedno i najvjerodostojnije jamstvo da Milanović, premda također iskazuje zabrinjavajuće naznake poremećaja osobnosti, ipak ne će poći stopama Bečanina. I zato hvala post-udbašima što tako brižno i odgovorno bdiju nad Hrvatskom!

Kako im vjerovati?

Da nezreli narcizam ovog tipa nije tako rijetka pojava u suvremenom društvu, osim Zoranova slučaja zorno pokazuju kojekakvi festivali i prosvjedi dobrano zahvaćenih tim poremećajem. Jer kako drukčije okarakterizirati sindrom kojem podliježu osobe uvjerene da će o nekoj temi, primjerice, o naravi zarazne bolesti i obrani od njezina širenja, istraživanjem na internetu i društvenim mrežama spoznati više od onih koji su tomu posvetili čitav profesionalni vijek? I da će tako o tome više znati od onih čije savjete u svemu bitnome slijede u mnogo čemu suprotstavljeni politički vođe diljem svijeta. Konačno, ako već ne vjeruju Andreju Plenkoviću, zašto ne povjeruju Viktoru Orbanu? Da se radi o osobama vrlo oskudnih kognitivnih sposobnosti, pokazuje činjenica što vide samo pojednostavnjene crno-bijele „istine“, bez osjećaja za značaj vjerojatnosti nastanka određenog događaja pri odlučivanju. Kadri su pojmiti samo da se nešto događa ili ne događa, a o tome koliko se često događa uopće ne mare. Tako, primjerice, odbijaju vidjeti kako činjenica što i cijepljeni šire zarazu ne proturječi činjenici da cijepljeni bitno usporavaju širenje zaraze. Razvoju narcisoidnog ponašanja u takvih osoba zacijelo je kumovala i navika da vazda neki drugi bdiju nad njima, pa na njih svaljuju krivnju i kad bi im trebali zahvaljivati. Kako im onda ne će biti svejedno što već plaćeno cjepivo, kojeg odbijaju koristiti, navodno kako ne bi išli na ruku gramzljivim farmaceutskim tvrtkama, košta tisuću puta manje od troškova bolovanja i liječenja jednog pacijenta oboljelog od COVID-19? Kako će onda pojmiti da već samo dva testiranja, što su donekle spremni podnijeti samo kako se ne bi cijepili, farmaceutskim tvrtkama donose veći prihod od jednog potpunog cijepljenja?

Posebno je neugodno vidjeti kad poruke iz takva asortimana upućuju zdravstveni djelatnici. Pa tko bi im više povjerovao da će ga savjesno liječiti ako ni sami ne vjeruju u temeljne postavke suvremene medicine? Sad, kad se od njih traži da uzmu opremu i oružje u ruke kako bi zaštitili posebno ranjive (zamislimo da je svojedobno netko opstruirao Oluju i Bljesak pod izlikom da su 4 godine prekratko razdoblje za stvaranje vojske sposobne izvesti akcije takvih razmjera), oni to rezolutno odbijaju, posežući i za ucjenama na zasadama nezrelog narcizma kako ih je, eto, i ovako premalo. A ne pitaju se bi li ih s takvim pristupom i stajalištem netko izvan Hrvatske primio na posao, jer u okruženju, barem tamo gdje su plaće veće, a radni uvjeti bolji, vrijede ista, pa i stroža pravila. S druge strane, prilično olako previđaju kako nema nezamjenjivih. Možda zamjene ne čekaju baš u Afganistanu, ali zašto ne bi u Ukrajini ili na Filipinima?

Tko su zapravo praktičari zavjere?

Kad je pogođenost nezrelim narcizmom posrijedi, možda i najranjivija skupina su medijski trudbenici. Nedemokratski povjerena im vlast, posve nepodložna kritičkom propitkivanju i neovisnoj provjeri, jako ih je osilila i u njih produbila taj poremećaj, već prema onoj – apsolutna moć kvari apsolutno. Pripadnici sedme sile prečesto olako zaboravljaju kako oni ne žive to što pišu, nego samo tuđe priče posreduju javnosti. Naoružani nezrelim narcizmom u ogromnim količinama, ne sustežu se natrljati nos onima koji ih žive čitav svoj profesionalni život. I kad im već ne mogu parirati znanjem i iskustvom u njihovu poslu, pokušavaju to kompenzirati prikazujući se moralno nadmoćnima.

Kad su posrijedi priče šireg javnog odjeka, obično to ide ovako. Jedan dobije nalog da navodno nešto istraži temeljem dokumentacije koju mu tutnu pod nos, a onda svi drugi to prenesu udarajući u talambase kako bi stvorili ozračje orkestrirane hajke. I ne dao Bog nekoj stručnoj i mjerodavnoj osobi da sud tih huškača dovede u pitanje. Eto ti harange, poput ove usmjerene protiv gospođe Buljan Flander i sudca koji se usudio primijeniti zakon, te pristranoj novinarki na zadatku privremeno zabraniti pisati o njoj. Smjesta stadoše trubiti kako se radi o presedanu kojim se guše novinarske slobode, tajeći kako već postoje barem tri slučaja javnih osoba koje su sudskim putem ishodile to isto, što im tada gazde nije natjeralo da ih puste s lanca. Sada, pak, medijski mediokriteti, koji u biti nisu samo teoretičari nego klasični praktičari zavjere, javno sude mjerodavnim stručnim institucijama i sustavu, kako bi ih prikazali korumpiranima i poljuljali povjerenje javnosti u njih, pri čemu se nitko ne pita mogu li i oni sami biti korumpirani od strane navodne žrtve. Osim toga, u konkretnom slučaju nipošto ne treba zanemariti kako ustrajnom koordiniranom halabukom, što jasno upućuje na potpis gospodara iz sjene, jednim udarcem ubijaju dvije muhe. I dok je gđa Buljan Flander uklonjena s pozicije u sklopu totalnog obračuna Zagrebom ovladalih politikanata i diletanata s preostalim Bandićevim ljudima, pravosuđe je već dulje vrijeme na meti prevladavajućih medija kao leglo korupcije i predmet ismijavanja. No, bi li percepcija hrvatskog pravosuđa bila takva i da svojedobno nije izručilo drugove Perkovića i Mustača Njemačkoj? Pitanje, naravno, podrazumijeva kako nadzor nad medijima, kao stvarateljima percepcija, imaju upravo oni koje ta odluka nije pretjerano oduševila. A koga bi još začudilo ako tu prste duboko u pekmezu drže anđeli čuvari Zorana Milanovića?

Istočni grijeh narcističkog žurnalizma

Istočni grijeh medijskih pregalaca okuženih nezrelim narcizmom zacijelo je žar s kojim sude onima koji su Hrvatskoj donijeli slobodu, ali i slobodu njima da se po Lijepoj Našoj olakšaju kad god stignu. A stižu to češće od prosječnog čovjekova najboljeg prijatelja. I ovdje orgijanje nezrelog narcizma ostavlja nebrojene žrtve, jer koliki su samo, ne mogavši podnijeti tu nepravdu, digli ruku na sebe? Toliki da se doimlje kako im je to ustvari bio i cilj, a ne tek kolateralna šteta u nastojanju da prođu trening oslobađanja od istine i bilo kakvog moralnog obzira.

S kolikim samo nestrpljenjem dočekuju svaku prigodu ne bi li kakav lokalni incident generalizirali i pripisali ga čitavoj hijerarhiji široko se služeći konceptom takozvane zapovjedne odgovornosti. Onako kako su odgovornost za ubojstvo obitelji Zec prišili Franji Tuđmanu i čitavoj Hrvatskoj, tako sad za nesretan događaj s tragičnim posljedicama, nastao u iznimno napetim ratnim okolnostima, ocrnjuju čitavu ratnu postrojbu kojoj je počinitelj pripadao. Pa što netko od njih, barem od onih koji su po godištu to mogli (a urednici u medijima mahom jesu), nije tada zamijenio branitelja Mihajla Hrastova na Koranskom mostu, danas Mostu Specijalne jedinice policije “Grom”, i smireno sproveo ratne zarobljenike u zatočeništvo?

Znakovito, istodobno dok jadikuju nad izgubljenim životima zarobljenih vojnika agresorske JNA – ni na tren ne pomišljajući kakav je to osjećaj kad si u manjini u odnosu na, istina, zarobljene, ali još uvijek brojčano nadmoćne neprijatelje, i ne možeš biti skroz siguran jesu li oni baš posve razoružani, pa i najmanji šum može izazvati instinktivnu reakciju i tragičan epilog – ne pokazuju ni najmanju sućut glede planskog pogubljenja mnoštva zarobljenih Hrvata od strane iste te vojske pola stoljeća ranije. Za neusporedivo veći zločin nitko im nije kriv, dok ovdje, eto, svi moraju biti krivi, premda Mihajlo Hrastov nikoga nije doveo pred jamu i ispalio mu metak u potiljak, niti mu je takvo što netko zapovjedio. I kako onda ne primijetiti da pobornicima tako flagrantne primjene dvostrukih aršina nije bitno što je tko zgriješio, nego samo tko je što zgriješio? I kako će onda te nezrele narcise, vazda pristrane u korist pripadnika jugoslavenskih vojnih postrojbi, Hrvati nazivati sve dok im živo srce bije? Kako, nego Jugoslavenčinama u svoj pustoši njihova mrtvog srca?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR