Pratite nas

Komentar

Nije Dačić kriv, on je žrtva predrasuda i rasističke mržnje prema Albancima

Objavljeno

na

Ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić (zvani Mali Sloba) je, kako se čini, sablaznio svojim ponašanjem gospodu iz UN-a ali i dobar dio svjetske javnosti, jer je po svršetku jučerašnje sjednice Vijeća sigurnosti (11. lipnja) verbalno grubo izvrijeđao veleposlanicu Kosova pri UN-u Vloru Citaku.

Budući da je gospođa Citaku u okviru svoga izlaganja među ostalim govorila i o stoljetnom ugnjetavanju Albanaca na Kosovu i proslavi 20-e obljetnice oslobođenja ove države, spomenuti Mali Sloba prišao joj je nakon izlaska iz dvorane (i to u vrijeme dok je razgovarala s izaslanstvima Velike Britanije i SAD-a) i počeo vikati: “Ti s kojima sjediš su vaši kolonizatori!“, a nakon što mu je ona pokušala odgovoriti na engleskom, uzvratio je vičući na srpskom: “Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški“.

Prema pisanju srbijanskih medija Mali Sloba je “načisto poludeo” (ili “odlepio” – u beogradskom uličnom žargonu) na govor veleposlanice Citaku u kojemu se ona dotakla po njih ove jako bolne teme: stoljetnog kolonizatorskog odnosa Srbije prema Kosovu.

Behgjet Pacolli, šef kosovske diplomacije, objavio je snimku incidenta na svome Twitteru, ponašanje Malog Slobe ocijenio kao “sramotno” i konstatirao kako je “srbijanski ministar dobar za kazalište, ali prilično loš za diplomaciju“.

(Vidi: https://twitter.com/i/status/1138174200861155331)

Podsjetimo, Mali Sloba (nekadašnji potrčko balkanskog kasapina Slobodana Miloševića – zbog čega ga i zovu tako), rođen je 1966. godine upravo na Kosovu (u Prizrenu), ali je ovu pokrajinu napustio kao sasvim mali dječarac (osnovnu školu je završio u Žitorađi – Srbija, srednju u Nišu – Srbija i onda se dohvatio Beograda gdje je studira politologiju – i ostao). Potom je, kao i svaki “pravi srpski patriota” postao “veći borac za Kosovo” od svih onih Srba koji žive u toj zemlji. Taj je sindrom i inače razvijen kod naših istočnih susjeda, da su najveći “kosovski junaci” oni koji su zgibali s Kosova u Beograd ili došli iz Crne Gore, istočne Hercegovine itd. (kao Slobodan Milošević, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj).

No, ne treba se ljutiti na Malog Slobu. On je samo žrtva predrasuda i rasističke mržnje koja mu je ulijevana od malih nogu. Produkt jednog mentaliteta i načina razmišljanja. Čovjek je tako odgojen i tu se malo što može. Gotovo ništa.

Što se Srbije tiče, ona nikad nije ništa učinila na integraciji Albanaca u Jugoslaviju ili Srbiju (kad je već Kosovo završilo u njezinim granicama – barem formalno), nego je albansko nacionalno pitanje nastojala riješiti tako što će etnički očistiti ovaj narodpobiti ili protjerati u Albaniju. I ta je politika na djelu od vremena protuturskih ratova, s naročito izraženim terorom u vrijeme Četničke akcije u Makedoniji (1904-1908.), Balkanskih ratova (1912-13.), te okupacije sjeverne Albanije (1914-1920.), presije i nasilnih kolonizacija Srba i Crnogoraca (1918-1941.), sve do Vojne uprave (1946. godine) i pokušaja genocida i etničkog čišćenja pred kraj XX stoljeća (1981-1999.).

Nikakvog plana niti projekta za suživot nije bilo. Srbija je na Kosovo oduvijek gledala isključivo kao na “svoju zemlju”, ali BEZ DOMICILNOG STANOVNIŠTVA i to je ključni problem.

Što se mržnje i predrasuda tiče, evo jednog primjera do koje je to razine išlo i o kakvom se rasizmu radilo već u vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

Miroslav Krleža (u svojoj zbirci eseja Deset krvavih godina, Zagreb, 1990., na str.. 418-419.), dotaknuo se upravo ove teme:

“(…) A beogradska štampa, kao pandan bečkih šmokova, radikalsko javno mnijenje, beogradski predratni kabineti i gospoda ministri vanjskih poslova smatrali su Arnaute (isto tako) bezimenom rajom, koja stanuje u bezimenoj zemlji, bez historije, bez književnosti i književnog jezika, bez predaje, bez pjesama, bez svih onih pridjeva dakle, koji čovjeka i pleme čine ljudskim plemenom. Još prije nekoliko godina,vidjeli su putnici u Albaniji repate ljude, ‘s konjskim ili kozjim repom’, i ti divlji izrodi antičkih Tribala i Skordiska, ti Gege i ti Toske, ti melezi raznih antropoloških tipova, ta banda razdrta u pedeset potpuno nerazumljivih dijalekata, izdire se i kolje u paklenoj anarhiji.U tim divljim, crnim, nepristupačnim hridinama sedamdeset postotaka muževa umire od krvne osvete, a od bolesti na ležaju umrijeti je sramota. Ti krvožedni divljaci, ti evropski crvenokošci,vjerski do krajnosti netrpeljivi, kod kojih je riječ hajduk i razbojnik sinonim za vitez, te divlje životinje s ljudskim licem časte se na blagdane kuhanim kukuruznim brašnom, ne poznajući soli, za šećer drže da je snijeg. Stanuju po spiljama kao ljudi Neanderthala, žive po kamenim kulama bez vrata, bez prozora i bez dimnjaka; spavaju pri svjetlosti luči obučeni, s puškom u ruci, a pred svakom kolibom na kolac je nabita konjska lubanja kao ratnički trofej.Za boga vjeruju da im je dao puške da se međusobno ubijaju, a imade sjevernih krajeva,u kojima se još starim bogovima žrtvuju živi ljudi. Arnauti piju toplu krv svojih zaklanih žrtava, sijeku loze, obaraju kule, uništavaju se međusobno strastveno, ubijajući žene iz pohote, a pojam ljubavi kod njih ne postoji i riječi ljubav u jeziku im nema. Nevjeste se kupuju i prodaju za miraz od nekoliko kašika, klozeta u zemlji nema, sve je ušljivo i prljavo, i ti konjokradice, tati, provalnici, lažljivi i podmukli tipovi, koji obaraju pogled pred čovjekom k zemlji kao pseta, žive u oblacima dima, tifusa, malarije, boginja, dizenterije i veneričnih bolesti, to su stoljetni krvnici i ubojice srpskog elementa u južnim krajevima. Ta goruća, bijesna, anarhična, životinji slična masa kao lava se slijeva u pitome doline južnih krajeva i tamo pali i kolje i uništava naše miroljubive i civilizirane naseobine već stotine i stotine godina. Ta čorda arnautskih izroda, koja živi u provincijama koje su u Srednjem vijeku pripadale Srpskome Carstvu (historijsko pravo analogno madžarskom historijskom pravu na Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku), slijeva se kao ‘pustonosna’ rijeka u pitome i civilizirane krajeve, i tu ‘pustonosnu’ rijeku treba povratiti u njeno prirodno korito natrag u crne i nepristupačne planine.

Tako su pisali o Arnautima predratni, liberalnodinastički ili revolucionarno-republikanski nastrojeni akademici, lijevi i desni, reakcionarni ili nacionalno-revolucionarni ministri, političari i sveukupna štampa raznovrsnih i mnogobrojnih kabineta, i tako se svjesno razvijala propaganda o kolonijalističkoj politici, pa kad je pobjednička vojska pala preko albanskih vrleti do Drača, do Leša i do Svetog Ivana Medovanskog, granitno javno mišljenje stvoreno kolonijalističkom propagandom pozdravilo je vojničke uspjehe u svečanom pobjedničkom raspoloženju. Stvar je bila veoma jednostavna.” (dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Eto, to je bio srpski pogled na Albance između dva svjetska rata – onaj koji je uvelike prevladavao i koji je bio nametnut narodu od režima i sveukupne javnosti (štampe, Crkve, intelektualaca, političke elite, vojnog establishmenta).

Možda treba napomenuti da je Krleža ovo pisao 11 godina nakon što je srbijanski humanist i političar  Dimitrije Tucović objavio svoju Knjigu o Albaniji, u kojoj je na razložan i logički način objasnio uzroke migracija na Balkanu, te kulturološke i socijalne uvjetovanosti kao određujući čimbenik odnosa među albanskim plemenima i njihovog stava spram okruženja. No, glas razuma nije mogao doprijeti do srbijanskog javnog mnijenja opijenog mržnjom i osvajanjima tuđe zemlje.

Sasvim drugačiju sliku čitatelj može dobiti, ako primjerice, čita ono što piše bivši komunistički aparatčik i velikosrpski agitpropovac Vladimir Dedijer. On u svojoj knjizi Književnost i historija (Beograd, 1985., na str.132-133.), citira  Jovana Cvijića, koji pišući u svojim Osnovama antropogeografije o utjecajima moralne mimikrije među balkanskim narodima u vrijeme turske vladavine, kaže:

“(…) Prvi je znak mimikrije u ovim oblastima bio primanje arbanaškog odela. Zatim je došlo usvajanje njihovih pokreta,ponašanja i samog jezika, tako da se na putu i na trgu nisu mogli razlikovati Srbi od Arbanasa. Ako nepoznat čovek dođe u kuću metohijskog Srbina, ovaj će početi sa njim govor arbanaški, da ne bi odao svoje poreklo… Neki  metohijski Srbi su se u svemu arbanaškome bili dotle doterali i izveštili da su mogli biti primljeni i prenoćiti u arbanaškoj kući, a da Arbanasi nisu ni slutili da su primili Srbina…Samo se po sebi razume da čim Srbin postane musliman, prestaje potreba za mimikrijom; štoviše, iz već pokazanih psiholoških razloga, on postaje najljući nasilnik prema svojoj braći. Može se reći da su ovi otpadnici najviše doprineli da se raja dovede do najnižeg stupnja poniženosti.” (istaknuo: Z.P.)

Ovdje bi se imalo itekako što komentirati, ali bolje je prepustiti čitatelju da usporedi Krležin i Cvijićev tekst i sam donese zaključke. Ostaje ipak nedoumica: kako to da po svemu slični narodi koji žive na Kosovu (Srbi i Albanci), pogotovu u pogledu mentaliteta i navika, nisu u stanju živjeti zajedno?

Upravo zato što je velikosrpskoj politici cilj etnički očistiti i prisvojiti Kosovo koje će biti posve etnički srpsko – ni jednog drugog racionalnog razloga nema.

Činjenica je kako se srbijanska javnost već više od jednog stoljeća sustavno zasipa dezinformacijama i lažima o ovom narodu, što je na kraju urodilo otrovnom mržnjom i rasističkim predrasudama prema Albancima, koji se u velikom dijelu srbijanskog javnog mnijenja i danas smatraju krvoločnim divljacima i primitivcima nalik na zvijeri. Zar ne potvrđuje to i prljava rasistička kampanja koja se iz Beograda prema ovom narodu vodi svim sredstvima od 1981. godine nadalje?

Albanci se od strane najvećeg dijela javnog mnijenja u Srbiji (ali i među Srbima izvan ove zemlje) smatraju nižom vrstom (ma kako to nevjerojatno zvučalo).

Dakle, Dačić (Mali Sloba) u suštini nije kriv. On je žrtva svoga odgoja i misli da je veći Srbin i patriot ako prednjači u mržnji prema ovom narodu. Možda čak i ne zna da je rasist i fašist, ili misli kako rasizam i fašizam nisu zlo ako idu u korist “srpskom nacionalnom interesu”.

A za srpsku i crnogorsku sirotinju na Kosovu koga briga. Oni koji ih truju mržnjom prema susjedima druge vjere i nacije, na sigurnom su – u Beogradu, Pančevu, Nišu, Valjevu, Smederevu, Novom Sadu, i ne haju za posljedice. Dođe li do kakvog zla, njihova djeca neće ginuti, kao što nisu ginula ni 90-ih. Sve će ići preko leđa običnih ljudi, Kosovara, koje god nacije i vjere bili.

Ista je to matrica koja se primjenjuje i u odnosu na Srbe u BiH i Hrvatskoj. Imali smo prigode vidjeti kako to funkcionira krajem 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. “Velika Srbija” se kroji u Beogradu, a na Srbima – kosovarima i Srbima “prečanima” je da za nju ginu – i ubijaju druge.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Ivica Dačić verbalno napao veleposlanicu Kosova: ‘Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Skidanje i uklanjanje zastava nekog naroda u Bosni i Hercegovini znak je kako rat u toj zemlji još uvijek traje

Objavljeno

na

Objavio

I prije negoli je i krenulo s radom dvonacionalno beha Predsjedništvo tri beha naroda je, gotovo, stalo. Bošnjački članovi, Džaferović i Komšić, bi u građaniziranje, odnosno oba su za islamiziranje, srpski član Dodik u srbijaniziranje. I sva trojica odmah krenula u realizaciju obećanja datih svojim biračima. Bošnjaci muslimani Džaferović i Komšić bi kroz ubrzan proces građanizacije sve nemuslimane preveli u muslimane, Dodik bi, s pravom, svoj narod obranio od te opasnosti i zadržao ga u njegovom nacionalnom srpskom i vjerskom pravoslavnom identitetu.

Dodikova povijesna zadaća je ne samo da spasi pravoslavlje već i katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, budući da je današnji položaj kršćana u Džaferovićevo Komšićevoj vladavini u najtežem, odlučujućem položaju biti ili ne biti, opstati ili nestati.

Muslimansko bošnjačkom dvojcu, Komšić pripadnik muslimanske terorističke armije, Džaferović

obavještajac muslimanskog unitarističkog režima, u beha Predsjedništvu smeta sve što nije njihove nacionalne i vjerske boje, i građanske, zapravo muslimanske, opcije kao sredstva islamiziranja Bosne i Hercegovine.

Poput svih okupatora i ovaj bošnjački duo žestoko se obrusio na zastavu srpskog naroda. Hrvatsku su već davno poskidali, pocijepali, zgazili, i o njoj se nema tko više ni brinuti, braniti je i s ponosom ispred sebe držati. Znalo se već onog momenta kada su Bošnjaci spaljivali, gazili, i skidali zastave hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini da poslije toga dolazi na red i srpska. I došla je.

Bošnjačko muslimanski obavještajac Džaferović, i Komšić vojnik u ratu ratnik u miru muslimanske abih pred Predsjedništvom spavaju kako odnekud ne bi u njegove prostorije ušla srpska zastava, jednog od tri suverena i konstitutivna beha naroda. U beha Predsjedništvu rezervirana su mjesta samo za muslimansku i „bosansku” zastavu.

No koja je to bosanska zastava. Zasigurno nije ona avnojska, nije komunistička, jer Bosna i Hercegovina je, barem tako Bošnjaci govore raskinula sve sveze i veze s komunizmom i njegovom

ideologijom. Nije, a ne može ni biti ni ona s ljiljanima što ju je Izetbegović u ratu ukrao od Hrvata katolika i s njom pred svijet išao skrivajući opasne namjere islamiziranja B osne i Hercegovine. Bošnjaci su tu, zastavu s ljiljanima sada proglasili ratnom muslimanskom zastavom. Ljiljane katolički simboli

mira Muslimani proglašavaju ratnim znakovljem.

Stječe se dojam kako u Bosni i Hercegovini traje jedna sveopća krađa Bošnjaka svega onoga što je kršćansko, i na tim ukradenim znakovljima pokušavaju ukorijeniti svoj novoizabrani bošnjački nacionalni identitet. Gradi li bi bošnjačku naciju a pjevaju Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati“.

Kradu nam Kulina Bana, kradu nam Bobovac, kradu nam Bosančicu, kradu nam ljiljane. Kradu sve, i kada tu krađu dovrše, a time i nestanak kršćanstva u zemlji tada će odbaciti i sve te pokradene

kršćanske simbole. Tako su postupili i sa svim onim hrvatskim izdajnicima, Judama, koji su radili za njih, i kada su posao odradili onda su ih kao poderane cipele odbacili na smetište gdje zapravo i pripadaju

Bosanska zastava ne može biti, bez obzira koliko je Bošnjaci voljeli i njome kitili beha gradove, ni ona turska kojom je Bosna i Hercegovina sve pokrivenija, i pod njom krvavija. Jednako krvava kao što je bila i u petsto godišnjoj osmanlijskoj okupaciji.

Braniti isticanje nacionalne zastave s onom bosanskom nametnutom voljom visokih predstavnika a ne htijenjem i izborom beha naroda, na bilo kojem beha području, ili u bilo kojoj beha instituciji znak je muslimansko bošnjačkog nepriznavanja naroda čija im zastava smeta.

I to bošnjačko negiranje i nepriznavanje srpske i hrvatske zastave, a time i Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, bio je i uzrok građansko vjerskog beha sukoba, i to je politika kontinuiteta koju provode sve od početka devedesetih godina Dvadesetog stoljeća, otkako je svijet priznao Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda, Muslimana, Srba i Hrvata.

Zastava je svetinja za svaki narod. To je njegov simbol, njegova osobna iskaznica. Zastava je narod. Šta drugo pokazuje, i potvrđuje, postojanje naroda na određenim prostorima osim izvješene i slobodno lepršajuće zastave. Samo izvješena nacionalna zastava tamo gdje taj narod živi, jednako tako i u institucijama slojevitih zemalja kakva je Bosna i Hercegovina, pokazuje njihov identitet, njihovu slobodu, jednakost i ravnopravnost. Tamo gdje nema slobodno izvješene nacionalne zastave, tamo ili nema tog naroda, ili nije slobodan, nepriznat je i on je u stalnoj opasnosti nestanka ispred agresije onog naroda koji njegovu zastavu skida, bilo po noći ili danu

Okupatorska je politika onog naroda u Bosni i Hercegovini koji skida zastavu drugog naroda. Ako nisu zastave beha naroda jednakopravne i slobodne u svom lepršanju, vijorenju i pokazivanju koga

predstavljaju i čije su, onda u beha entitetu nisu slobodni i jednakopravni ni njeni narodi. Po čemu bi

se vidjelo u Bosni i Hercegovini koji narodi u njoj žive, ako ne po zastavi, i bogomoljama.

Katoličke bogomolje su Muslimani rušili i porušili u ratu, i tim zločinačkim činom danas svijetu

govore da Hrvata katolika i nema, što im je svijet i povjerovao pa im dozvolio da umjesto Hrvata biraju još jednog svog predstavnika u beha Predsjedništvo. Skidanje i uklanjanje zastava nekog naroda u Bosni i Hercegovini znak je kako rat u toj zemlji još uvijek traje.

Stoga je potrebno zemlju urediti na principima jednakosti i ravnopravnosti gdje će sve tri nacionalne zastave se slobodno vijoriti jedna pored druge, čak bez one koju je svjetski šerif osmislio, izabrao, iscrtao, oslikao i prisilio Muslimane, Srbe, i Hrvate da je prihvate. Taj čin visokih predstavnika zločin je kao i bošnjački koji brani isticanje stoljećima postojećih nacionalnih zastava srpski i hrvatskih u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci teroriziraju nebošnjake na način kako ih teroriziraju visoki predstavnici, njihovi politički i vojni partneri. Stoga, dok neki od njih umre Bošnjaci po beha gradovima brišu hrvatske nazive ulica i preimenuju ih ulice zločinaca visoki predstavnika

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ćosić: ‘Hadžihafizbegovićev stav je ‘opasan oblik neonacizma’

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić komentirao je za Hrvatski Medijski Servis izjavu bošnjačkog glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji je u jučerašnjoj emisiji “Nedjeljom u 2” Hrvatske televizije nabrojao pet Hrvata prihvatljivih Bošnjacima. Za Ćosića je to “opasan oblik neonacizma”.

“Mišljenja sam da bi Bošnjaci sutra glasali za Dianu Zeleniku, Martina Raguža, Krešu Zubaka, fra Ivana Šarčevića ili Franju Topića da budu predsjednici BiH narednih deset godina.Topić da se sutra kandidira za gradonačelnika Sarajeva sve bi pomeo. Bošnjaci nemaju problema da ih vode čestiti ljudi. Ali imaju problema s Čovićem koji je s Dodikom stao na stranu demontiranja BiH društva”, kazao je Emir Hadžihafizbegović pokušavajući opravdati to što su Bošnjaci majorizirali Hrvate izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Ćosić kaže kako Hadžihafizbegović, ipak, nije tako dobar glumac da bi publici podvalio svoj oblik fašizma kao ispravan i društveno prihvatljiv. Taj heroj “nadnacije” pokušava nas, veli Ćosić, uvjeriti da sve mora biti podređeno kultu države. Naravno, u ovom slučaju država je on i njegova nadnacija.

-Zvuči nevjerojatno kad Emir kaže da poznaje pet Hrvata i nabraja ih imenom i prezimenom koji su njegovu bošnjačkom narodu prihvatljivi. A ja vjerujem da je Hitler imao više prihvatljivih Židova, kazao je premijer ŽZH-a za HMS, te dodao kako Hadžifafizbegoviću to još nije dovoljno nego poziva HDZ da nabroji pet, toj stranci, prihvatljivih Bošnjaka.

-S najvećom odioznošću odbacujemo svaki pokušaj fašističkog sudovanja o prihvatljivim pojedincima iz loših naroda. Hoće li jednom biti jasno tim nacionalističkim glavama- svaki građanin, pa tako i svaki Bošnjak nama je prihvatljiv kao hrvatski predstavnik ako ga taj narod izabere za svog predstavnika ili drugim riječima- ni jedan Hrvat nije nam prihvatljiv ako će ga izabrati Emir i njegov nadnarod. I to treba biti jasno, poručio je Ćosić, koji je i dopredsjednik HDZ BiH.

Dodao je kako su Hadžihafizbegovićeve teorije samo “jedan prepoznatljiv za Bosnu i Hercegovinu, i za svako društvo, opasan oblik neonacizma”, piše Hms.

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari