Pratite nas

Komentar

Nije Dačić kriv, on je žrtva predrasuda i rasističke mržnje prema Albancima

Objavljeno

na

Ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić (zvani Mali Sloba) je, kako se čini, sablaznio svojim ponašanjem gospodu iz UN-a ali i dobar dio svjetske javnosti, jer je po svršetku jučerašnje sjednice Vijeća sigurnosti (11. lipnja) verbalno grubo izvrijeđao veleposlanicu Kosova pri UN-u Vloru Citaku.

Budući da je gospođa Citaku u okviru svoga izlaganja među ostalim govorila i o stoljetnom ugnjetavanju Albanaca na Kosovu i proslavi 20-e obljetnice oslobođenja ove države, spomenuti Mali Sloba prišao joj je nakon izlaska iz dvorane (i to u vrijeme dok je razgovarala s izaslanstvima Velike Britanije i SAD-a) i počeo vikati: “Ti s kojima sjediš su vaši kolonizatori!“, a nakon što mu je ona pokušala odgovoriti na engleskom, uzvratio je vičući na srpskom: “Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški“.

Prema pisanju srbijanskih medija Mali Sloba je “načisto poludeo” (ili “odlepio” – u beogradskom uličnom žargonu) na govor veleposlanice Citaku u kojemu se ona dotakla po njih ove jako bolne teme: stoljetnog kolonizatorskog odnosa Srbije prema Kosovu.

Behgjet Pacolli, šef kosovske diplomacije, objavio je snimku incidenta na svome Twitteru, ponašanje Malog Slobe ocijenio kao “sramotno” i konstatirao kako je “srbijanski ministar dobar za kazalište, ali prilično loš za diplomaciju“.

(Vidi: https://twitter.com/i/status/1138174200861155331)

Podsjetimo, Mali Sloba (nekadašnji potrčko balkanskog kasapina Slobodana Miloševića – zbog čega ga i zovu tako), rođen je 1966. godine upravo na Kosovu (u Prizrenu), ali je ovu pokrajinu napustio kao sasvim mali dječarac (osnovnu školu je završio u Žitorađi – Srbija, srednju u Nišu – Srbija i onda se dohvatio Beograda gdje je studira politologiju – i ostao). Potom je, kao i svaki “pravi srpski patriota” postao “veći borac za Kosovo” od svih onih Srba koji žive u toj zemlji. Taj je sindrom i inače razvijen kod naših istočnih susjeda, da su najveći “kosovski junaci” oni koji su zgibali s Kosova u Beograd ili došli iz Crne Gore, istočne Hercegovine itd. (kao Slobodan Milošević, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj).

No, ne treba se ljutiti na Malog Slobu. On je samo žrtva predrasuda i rasističke mržnje koja mu je ulijevana od malih nogu. Produkt jednog mentaliteta i načina razmišljanja. Čovjek je tako odgojen i tu se malo što može. Gotovo ništa.

Što se Srbije tiče, ona nikad nije ništa učinila na integraciji Albanaca u Jugoslaviju ili Srbiju (kad je već Kosovo završilo u njezinim granicama – barem formalno), nego je albansko nacionalno pitanje nastojala riješiti tako što će etnički očistiti ovaj narodpobiti ili protjerati u Albaniju. I ta je politika na djelu od vremena protuturskih ratova, s naročito izraženim terorom u vrijeme Četničke akcije u Makedoniji (1904-1908.), Balkanskih ratova (1912-13.), te okupacije sjeverne Albanije (1914-1920.), presije i nasilnih kolonizacija Srba i Crnogoraca (1918-1941.), sve do Vojne uprave (1946. godine) i pokušaja genocida i etničkog čišćenja pred kraj XX stoljeća (1981-1999.).

Nikakvog plana niti projekta za suživot nije bilo. Srbija je na Kosovo oduvijek gledala isključivo kao na “svoju zemlju”, ali BEZ DOMICILNOG STANOVNIŠTVA i to je ključni problem.

Što se mržnje i predrasuda tiče, evo jednog primjera do koje je to razine išlo i o kakvom se rasizmu radilo već u vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

Miroslav Krleža (u svojoj zbirci eseja Deset krvavih godina, Zagreb, 1990., na str.. 418-419.), dotaknuo se upravo ove teme:

“(…) A beogradska štampa, kao pandan bečkih šmokova, radikalsko javno mnijenje, beogradski predratni kabineti i gospoda ministri vanjskih poslova smatrali su Arnaute (isto tako) bezimenom rajom, koja stanuje u bezimenoj zemlji, bez historije, bez književnosti i književnog jezika, bez predaje, bez pjesama, bez svih onih pridjeva dakle, koji čovjeka i pleme čine ljudskim plemenom. Još prije nekoliko godina,vidjeli su putnici u Albaniji repate ljude, ‘s konjskim ili kozjim repom’, i ti divlji izrodi antičkih Tribala i Skordiska, ti Gege i ti Toske, ti melezi raznih antropoloških tipova, ta banda razdrta u pedeset potpuno nerazumljivih dijalekata, izdire se i kolje u paklenoj anarhiji.U tim divljim, crnim, nepristupačnim hridinama sedamdeset postotaka muževa umire od krvne osvete, a od bolesti na ležaju umrijeti je sramota. Ti krvožedni divljaci, ti evropski crvenokošci,vjerski do krajnosti netrpeljivi, kod kojih je riječ hajduk i razbojnik sinonim za vitez, te divlje životinje s ljudskim licem časte se na blagdane kuhanim kukuruznim brašnom, ne poznajući soli, za šećer drže da je snijeg. Stanuju po spiljama kao ljudi Neanderthala, žive po kamenim kulama bez vrata, bez prozora i bez dimnjaka; spavaju pri svjetlosti luči obučeni, s puškom u ruci, a pred svakom kolibom na kolac je nabita konjska lubanja kao ratnički trofej.Za boga vjeruju da im je dao puške da se međusobno ubijaju, a imade sjevernih krajeva,u kojima se još starim bogovima žrtvuju živi ljudi. Arnauti piju toplu krv svojih zaklanih žrtava, sijeku loze, obaraju kule, uništavaju se međusobno strastveno, ubijajući žene iz pohote, a pojam ljubavi kod njih ne postoji i riječi ljubav u jeziku im nema. Nevjeste se kupuju i prodaju za miraz od nekoliko kašika, klozeta u zemlji nema, sve je ušljivo i prljavo, i ti konjokradice, tati, provalnici, lažljivi i podmukli tipovi, koji obaraju pogled pred čovjekom k zemlji kao pseta, žive u oblacima dima, tifusa, malarije, boginja, dizenterije i veneričnih bolesti, to su stoljetni krvnici i ubojice srpskog elementa u južnim krajevima. Ta goruća, bijesna, anarhična, životinji slična masa kao lava se slijeva u pitome doline južnih krajeva i tamo pali i kolje i uništava naše miroljubive i civilizirane naseobine već stotine i stotine godina. Ta čorda arnautskih izroda, koja živi u provincijama koje su u Srednjem vijeku pripadale Srpskome Carstvu (historijsko pravo analogno madžarskom historijskom pravu na Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku), slijeva se kao ‘pustonosna’ rijeka u pitome i civilizirane krajeve, i tu ‘pustonosnu’ rijeku treba povratiti u njeno prirodno korito natrag u crne i nepristupačne planine.

Tako su pisali o Arnautima predratni, liberalnodinastički ili revolucionarno-republikanski nastrojeni akademici, lijevi i desni, reakcionarni ili nacionalno-revolucionarni ministri, političari i sveukupna štampa raznovrsnih i mnogobrojnih kabineta, i tako se svjesno razvijala propaganda o kolonijalističkoj politici, pa kad je pobjednička vojska pala preko albanskih vrleti do Drača, do Leša i do Svetog Ivana Medovanskog, granitno javno mišljenje stvoreno kolonijalističkom propagandom pozdravilo je vojničke uspjehe u svečanom pobjedničkom raspoloženju. Stvar je bila veoma jednostavna.” (dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Eto, to je bio srpski pogled na Albance između dva svjetska rata – onaj koji je uvelike prevladavao i koji je bio nametnut narodu od režima i sveukupne javnosti (štampe, Crkve, intelektualaca, političke elite, vojnog establishmenta).

Možda treba napomenuti da je Krleža ovo pisao 11 godina nakon što je srbijanski humanist i političar  Dimitrije Tucović objavio svoju Knjigu o Albaniji, u kojoj je na razložan i logički način objasnio uzroke migracija na Balkanu, te kulturološke i socijalne uvjetovanosti kao određujući čimbenik odnosa među albanskim plemenima i njihovog stava spram okruženja. No, glas razuma nije mogao doprijeti do srbijanskog javnog mnijenja opijenog mržnjom i osvajanjima tuđe zemlje.

Sasvim drugačiju sliku čitatelj može dobiti, ako primjerice, čita ono što piše bivši komunistički aparatčik i velikosrpski agitpropovac Vladimir Dedijer. On u svojoj knjizi Književnost i historija (Beograd, 1985., na str.132-133.), citira  Jovana Cvijića, koji pišući u svojim Osnovama antropogeografije o utjecajima moralne mimikrije među balkanskim narodima u vrijeme turske vladavine, kaže:

“(…) Prvi je znak mimikrije u ovim oblastima bio primanje arbanaškog odela. Zatim je došlo usvajanje njihovih pokreta,ponašanja i samog jezika, tako da se na putu i na trgu nisu mogli razlikovati Srbi od Arbanasa. Ako nepoznat čovek dođe u kuću metohijskog Srbina, ovaj će početi sa njim govor arbanaški, da ne bi odao svoje poreklo… Neki  metohijski Srbi su se u svemu arbanaškome bili dotle doterali i izveštili da su mogli biti primljeni i prenoćiti u arbanaškoj kući, a da Arbanasi nisu ni slutili da su primili Srbina…Samo se po sebi razume da čim Srbin postane musliman, prestaje potreba za mimikrijom; štoviše, iz već pokazanih psiholoških razloga, on postaje najljući nasilnik prema svojoj braći. Može se reći da su ovi otpadnici najviše doprineli da se raja dovede do najnižeg stupnja poniženosti.” (istaknuo: Z.P.)

Ovdje bi se imalo itekako što komentirati, ali bolje je prepustiti čitatelju da usporedi Krležin i Cvijićev tekst i sam donese zaključke. Ostaje ipak nedoumica: kako to da po svemu slični narodi koji žive na Kosovu (Srbi i Albanci), pogotovu u pogledu mentaliteta i navika, nisu u stanju živjeti zajedno?

Upravo zato što je velikosrpskoj politici cilj etnički očistiti i prisvojiti Kosovo koje će biti posve etnički srpsko – ni jednog drugog racionalnog razloga nema.

Činjenica je kako se srbijanska javnost već više od jednog stoljeća sustavno zasipa dezinformacijama i lažima o ovom narodu, što je na kraju urodilo otrovnom mržnjom i rasističkim predrasudama prema Albancima, koji se u velikom dijelu srbijanskog javnog mnijenja i danas smatraju krvoločnim divljacima i primitivcima nalik na zvijeri. Zar ne potvrđuje to i prljava rasistička kampanja koja se iz Beograda prema ovom narodu vodi svim sredstvima od 1981. godine nadalje?

Albanci se od strane najvećeg dijela javnog mnijenja u Srbiji (ali i među Srbima izvan ove zemlje) smatraju nižom vrstom (ma kako to nevjerojatno zvučalo).

Dakle, Dačić (Mali Sloba) u suštini nije kriv. On je žrtva svoga odgoja i misli da je veći Srbin i patriot ako prednjači u mržnji prema ovom narodu. Možda čak i ne zna da je rasist i fašist, ili misli kako rasizam i fašizam nisu zlo ako idu u korist “srpskom nacionalnom interesu”.

A za srpsku i crnogorsku sirotinju na Kosovu koga briga. Oni koji ih truju mržnjom prema susjedima druge vjere i nacije, na sigurnom su – u Beogradu, Pančevu, Nišu, Valjevu, Smederevu, Novom Sadu, i ne haju za posljedice. Dođe li do kakvog zla, njihova djeca neće ginuti, kao što nisu ginula ni 90-ih. Sve će ići preko leđa običnih ljudi, Kosovara, koje god nacije i vjere bili.

Ista je to matrica koja se primjenjuje i u odnosu na Srbe u BiH i Hrvatskoj. Imali smo prigode vidjeti kako to funkcionira krajem 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. “Velika Srbija” se kroji u Beogradu, a na Srbima – kosovarima i Srbima “prečanima” je da za nju ginu – i ubijaju druge.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Ivica Dačić verbalno napao veleposlanicu Kosova: ‘Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

Objavljeno

na

Objavio

Ministrica Blaženka Divjak, koja je na svoju poziciju došla doslovno s ulice (gdje je zapaženo vodila mitinge i proteste) i koja je svojim ponašanjem bitno doprinijela pokretanju aktualnog štrajka prosvjetara, sad kad su se stvari zakomplicirale elegantno se izvlači iz blata i tvrdi:

“To su igre moći između sindikata i vlade i u tomu neću sudjelovati”.
Demagogija je to kakva se rijetko kad čuje, čak i kod nas u Hrvatskoj.

Gospođu Divjak takvu kakva jeste, ne bi nitko živ postavio za ministricu osim Plenkovića koji se u to vrijeme hvatao za HNS i kadrove koje su oni predlagali kao utopljenik za slamku u težnji održavanja kakve-takve stabilnosti vlade i saborske većine (nakon što je ekspresno izjurio neposlušne i zbunjene MOST-ovce iz ministarskih fotelja).

Tako to kod nas ide.

Umjesto sustavnog rada i korjenitih promjena u smislu što zdravije političke i društvene klime i bolje djelotvornosti sustava, kod nas se još uvijek primjenjuju ad hoc rješenja, od slučaja do slučaja, po sistemu “gasi vatru kad se pojavi i tamo gdje moraš”.

U međuvremenu, najvažnija stvar jeste održati se u stolcu po svaku cijenu, pa što košta neka košta (račune ionako ne podmiruju oni). I u takvoj stihijskoj strategiji u kojoj ima svega osim razuma i logike, naravno, ne rijetko dolazi i do ovakvih apsurda.

Ministrica Divljak se od početka postavila kao opozicija vladi čijim je dijelom (!?), što je samo po sebi apsurd i čega zacijelo nema u uređenim državama i vladama.

Sjećamo se kako je u raspravama oko reforme obrazovanja ne rijetko išla “đonom” čak i na premijera, a da ne spominjemo sve one druge koji su se usudili drugačije promišljati tu reformu. I tu je imala potporu HNS-a, te marginalne skupine koja u stvarnom političkom životu nema nikakvu težinu i ne znači ništa, a na čelu koje je kompromitirani i tragikomični lik zvan Ivan Vrdoljak kojemu se ne može vjerovati ništa – nakon svih onih vrludanja i mijena kroz koje je prolazio zadnjih godina.
Svojski je Divjakuša (kako je od milja neki zovu) podržavala štrajk prosvjetara, sve dok je postojala kakva-takva kompaktnost na relaciji prosvjetari – roditelji. Sad kad je na pomolu rascjep, budući da se sve češće čuju glasovi nezadovoljstva građana koji podsjećaju na štetu koju trpe najprije učenici pa potom i roditelji, ministrica se elegantno izmiče, uz opravdanje koje ne bi prošlo ni kod djece nižih razreda osnovne škole.

Šteta koju Hrvatska trpi zbog štrajka već se mjeri u stotinama milijuna kuna (svaki dan navodno nas košta 32 milijuna) i ako se to nastavi još nekoliko dana, gubici će skoro “pojesti” godišnju sumu novca koji učitelji, nastavnici i profesori traže na ime povećanja koeficijenata.

Dakle, golema financijska šteta i nezadovoljstvo učenika i roditelja sasvim su dovoljni razlozi da se Divjakuša izmakne, a kestenje iz vatre neka vade drugi!
Na kraju, ima i pravo! Što se ne bi igrala mačke i miša kad ima s kime i dopušta joj se!?
Račun će na kraju ionako platiti građani. Ni njezin ni premijerov džep to osjetiti neće.
A djeca i roditelji?

Oni su žrtve Vlade i sindikata! Što ministrica ima s time!?
I tko kaže da je ona uopće bila uz sindikate?
Kad? Gdje?
Nemojte insinuirati!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pukla ljubav: Škorina ekipa sad mu ruši kampanju?

Objavljeno

na

Objavio

Pala knjiga na dva slova. U ovom kontekstu riječ je o izbornom stožeru Miroslava Škore i njegovom razlazu s dojučerašnjim najboljim prijateljima.

Početkom rujna razišao se s Matom Radeljićem, bivšim savjetnikom Kolinde Grabar-Kitarović, a ovih dana postoje ozbiljne tenzije na relaciji Škoro-Bujanec i pitanje je tko mu ostaje, piše Express.

Kampanju Škori predvode Mate Mijić, donedavni kolumnist Večernjeg lista te Miljenko Ćurić, estradni menadžer poznat po suradnji s Thompsonom i Matom Bulićem. Šef Škorina stožera Mate Mijić radio je kod Ruže Tomašić. Jedan je od rijetkih ljudi oko Škore kojega ne vodi revanšizam, nego konzervativizam.

Škorin program sažeo je u osam riječi: ‘Lupiti šakom po nosu one koji to zaslužuju’. Na pitanje tko su ti, rekao je: ‘Oni koji su izdali svoje birače’.

Ono što u Škorinoj kampanji može biti problematično je što Mijić nema široko političko iskustvo, kao ni PR iskustvo, pa zato i ne čude gafovi iz stožera koji su procurili u javnost.

Naime, iskusan PR-ovac ne bi dozvolio takve greške u koracima i pitanje je ima li Mijić dovoljno sposobnosti bez još sličnih afera izvući kampanju do kraja.

Posebno je zanimljivo primijetiti da je Ćurić naveden na službenim stranicama Miroslava Škore (pjevača, ne kandidata) pod kontakt osoba za upite za nastupe.

A što menadžer koji je spojio Bulića, Thompsona i Škoru na nastupu na Bujančevoj svadbi može donijeti predsjedničkom kandidatu nije baš potpuno jasno. Zna se da je Ćurić bio član one famozne HDZ-ove grupe na WhatsAppu “Uskoci i hajduci” zbog koje je premijer potjerao nekoliko članova stranke.

“Od 2014. godine poslovno surađujem sa Škorom, a Deklaracijom o ljudskim pravima, kao i Ustavom, zajamčena mi je sloboda rada”, kratko je odgovorio Ćurić na pitanje Večernjeg lista kako to da se nije iščlanio iz HDZ-a ako podržava suparničkog kandidata Škoru.

Odavno je bilo očito da Bujanec igra daleko najveću ulogu u Škorinoj predsjedničkoj kampanji iako nema nikakvu formalnu ulogu. Njemu se pripisuju velike zasluge za mandat aktualne predsjednice, a i Škoro je svoju kampanju počeo u emisiji Bujica. Međutim, nakon optužbi za montažu govora, vidjet ćemo kako će nekad bliski prijatelji nastaviti suradnju, piše Express.

Podsjećanja radi, Bujanec je prije nekoliko dana na svom Facebooku objavio snimku Škorina govora u Novom Zagrebu gdje je predsjednički kandidat, između ostaloga, rekao: “Otići ću i u Jasenovac i tražiti međunarodnu komisiju, ako treba prekopat ćemo sve!”

Komentirao je i pozdrav Za dom spremni: “Ne bojim se govoriti o tome, jer znam istinu! To je pozdrav pod kojim se moj vjenčani kum borio za Hrvatsku ’91. godine! To je pozdrav pod kojim je moj bratić poginuo! Neće mi nitko govoriti da je to pozdrav koji nekome smeta, jer je korišten od ’41. do ’45. godine. Koristili su i riječ Hrvatska, himnu ‘Lijepa naša’, plaćali su kunama, javnica Krugovalne postaje Zagreb bila je ‘U boj, uboj’…”

Već idući dan će Škoro reći da su neke stvari u toj snimci montirane.

“Ako poslušate tu vijest koja je izmontirana onda ona glasi da ćemo prekopati sve, a nakon toga definitivno ne ide riječ Jasenovac. Kao znanstvenik uistinu tvrdim da treba prekopati sve arhive i učiniti ih dostupnima te znanstvenim pristupom doći do istine. Nažalost, naše arhive su uglavnom u Beogradu. Ako se mi ne možemo dogovoriti kako doći do istine onda treba utvrđivanje istine prepustiti međunarodnim komisijama”, pojasnio je Škoro.

Kako je Ivica Relković prije nekoliko dana komentirao za Express, Škoro je imao svoju priliku za političkim uspjehom:

“Škoro je primjer političke taktike koja umjesto da (školski rečeno) brzo usvaja znanje i preskače razrede, vraća se na staro gradivo, višestruko ga utvrđuje i gotovo dragovoljno ponavlja razred. Koliko god se na početku činilo da će upravo on detronizirati Kolindu Grabar-Kitarović, sad je sve izvjesnije da će ona u drugi krug (a moguće i do pobjede) upravo zahvaljujući njegovoj predizbornoj taktici. Sportski rečeno, on je izveo savršen troskok do odraza na trećem koraku. Na prvom koraku (odrazu) imao je 9%, na drugom 13%, a na trećem 18%. I onda, umjesto da (ponijet akumuliranom inercijom koja je prevarila i jednog Stjepana Mesića, jer ga je previše podsjetila na vlastiti troskok iz 2000. godine) leti prema 25 ili 30%, on kao da se u završnom letu nakon trećeg odraza zalijepio za nevidljivi stakleni zid i ostao tako zalijepljen (vjerojatno do kraja kampanje, ako nešto radikalno ne promijeni).”

Bujanec kao glavni i odgovorni za upravljanje hrvatskom ekstremnom desnicom, sada će se možda okrenuti u nekom drugom smjeru. Ali jedno pitanje i dalje čeka odgovor. Ako mu ne odgovara Kolinda, sada ima problema sa Škorom, tko preostaje?, piše Express.

Škoro o ‘prekapanju Jasenovca’ – Tvrdi da je izjava montirana u lažnu vijest usmjerenu protiv njega

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari