Pratite nas

Komentar

Nije Dačić kriv, on je žrtva predrasuda i rasističke mržnje prema Albancima

Objavljeno

na

Ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić (zvani Mali Sloba) je, kako se čini, sablaznio svojim ponašanjem gospodu iz UN-a ali i dobar dio svjetske javnosti, jer je po svršetku jučerašnje sjednice Vijeća sigurnosti (11. lipnja) verbalno grubo izvrijeđao veleposlanicu Kosova pri UN-u Vloru Citaku.

Budući da je gospođa Citaku u okviru svoga izlaganja među ostalim govorila i o stoljetnom ugnjetavanju Albanaca na Kosovu i proslavi 20-e obljetnice oslobođenja ove države, spomenuti Mali Sloba prišao joj je nakon izlaska iz dvorane (i to u vrijeme dok je razgovarala s izaslanstvima Velike Britanije i SAD-a) i počeo vikati: “Ti s kojima sjediš su vaši kolonizatori!“, a nakon što mu je ona pokušala odgovoriti na engleskom, uzvratio je vičući na srpskom: “Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški“.

Prema pisanju srbijanskih medija Mali Sloba je “načisto poludeo” (ili “odlepio” – u beogradskom uličnom žargonu) na govor veleposlanice Citaku u kojemu se ona dotakla po njih ove jako bolne teme: stoljetnog kolonizatorskog odnosa Srbije prema Kosovu.

Behgjet Pacolli, šef kosovske diplomacije, objavio je snimku incidenta na svome Twitteru, ponašanje Malog Slobe ocijenio kao “sramotno” i konstatirao kako je “srbijanski ministar dobar za kazalište, ali prilično loš za diplomaciju“.

(Vidi: https://twitter.com/i/status/1138174200861155331)

Podsjetimo, Mali Sloba (nekadašnji potrčko balkanskog kasapina Slobodana Miloševića – zbog čega ga i zovu tako), rođen je 1966. godine upravo na Kosovu (u Prizrenu), ali je ovu pokrajinu napustio kao sasvim mali dječarac (osnovnu školu je završio u Žitorađi – Srbija, srednju u Nišu – Srbija i onda se dohvatio Beograda gdje je studira politologiju – i ostao). Potom je, kao i svaki “pravi srpski patriota” postao “veći borac za Kosovo” od svih onih Srba koji žive u toj zemlji. Taj je sindrom i inače razvijen kod naših istočnih susjeda, da su najveći “kosovski junaci” oni koji su zgibali s Kosova u Beograd ili došli iz Crne Gore, istočne Hercegovine itd. (kao Slobodan Milošević, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj).

No, ne treba se ljutiti na Malog Slobu. On je samo žrtva predrasuda i rasističke mržnje koja mu je ulijevana od malih nogu. Produkt jednog mentaliteta i načina razmišljanja. Čovjek je tako odgojen i tu se malo što može. Gotovo ništa.

Što se Srbije tiče, ona nikad nije ništa učinila na integraciji Albanaca u Jugoslaviju ili Srbiju (kad je već Kosovo završilo u njezinim granicama – barem formalno), nego je albansko nacionalno pitanje nastojala riješiti tako što će etnički očistiti ovaj narodpobiti ili protjerati u Albaniju. I ta je politika na djelu od vremena protuturskih ratova, s naročito izraženim terorom u vrijeme Četničke akcije u Makedoniji (1904-1908.), Balkanskih ratova (1912-13.), te okupacije sjeverne Albanije (1914-1920.), presije i nasilnih kolonizacija Srba i Crnogoraca (1918-1941.), sve do Vojne uprave (1946. godine) i pokušaja genocida i etničkog čišćenja pred kraj XX stoljeća (1981-1999.).

Nikakvog plana niti projekta za suživot nije bilo. Srbija je na Kosovo oduvijek gledala isključivo kao na “svoju zemlju”, ali BEZ DOMICILNOG STANOVNIŠTVA i to je ključni problem.

Što se mržnje i predrasuda tiče, evo jednog primjera do koje je to razine išlo i o kakvom se rasizmu radilo već u vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

Miroslav Krleža (u svojoj zbirci eseja Deset krvavih godina, Zagreb, 1990., na str.. 418-419.), dotaknuo se upravo ove teme:

“(…) A beogradska štampa, kao pandan bečkih šmokova, radikalsko javno mnijenje, beogradski predratni kabineti i gospoda ministri vanjskih poslova smatrali su Arnaute (isto tako) bezimenom rajom, koja stanuje u bezimenoj zemlji, bez historije, bez književnosti i književnog jezika, bez predaje, bez pjesama, bez svih onih pridjeva dakle, koji čovjeka i pleme čine ljudskim plemenom. Još prije nekoliko godina,vidjeli su putnici u Albaniji repate ljude, ‘s konjskim ili kozjim repom’, i ti divlji izrodi antičkih Tribala i Skordiska, ti Gege i ti Toske, ti melezi raznih antropoloških tipova, ta banda razdrta u pedeset potpuno nerazumljivih dijalekata, izdire se i kolje u paklenoj anarhiji.U tim divljim, crnim, nepristupačnim hridinama sedamdeset postotaka muževa umire od krvne osvete, a od bolesti na ležaju umrijeti je sramota. Ti krvožedni divljaci, ti evropski crvenokošci,vjerski do krajnosti netrpeljivi, kod kojih je riječ hajduk i razbojnik sinonim za vitez, te divlje životinje s ljudskim licem časte se na blagdane kuhanim kukuruznim brašnom, ne poznajući soli, za šećer drže da je snijeg. Stanuju po spiljama kao ljudi Neanderthala, žive po kamenim kulama bez vrata, bez prozora i bez dimnjaka; spavaju pri svjetlosti luči obučeni, s puškom u ruci, a pred svakom kolibom na kolac je nabita konjska lubanja kao ratnički trofej.Za boga vjeruju da im je dao puške da se međusobno ubijaju, a imade sjevernih krajeva,u kojima se još starim bogovima žrtvuju živi ljudi. Arnauti piju toplu krv svojih zaklanih žrtava, sijeku loze, obaraju kule, uništavaju se međusobno strastveno, ubijajući žene iz pohote, a pojam ljubavi kod njih ne postoji i riječi ljubav u jeziku im nema. Nevjeste se kupuju i prodaju za miraz od nekoliko kašika, klozeta u zemlji nema, sve je ušljivo i prljavo, i ti konjokradice, tati, provalnici, lažljivi i podmukli tipovi, koji obaraju pogled pred čovjekom k zemlji kao pseta, žive u oblacima dima, tifusa, malarije, boginja, dizenterije i veneričnih bolesti, to su stoljetni krvnici i ubojice srpskog elementa u južnim krajevima. Ta goruća, bijesna, anarhična, životinji slična masa kao lava se slijeva u pitome doline južnih krajeva i tamo pali i kolje i uništava naše miroljubive i civilizirane naseobine već stotine i stotine godina. Ta čorda arnautskih izroda, koja živi u provincijama koje su u Srednjem vijeku pripadale Srpskome Carstvu (historijsko pravo analogno madžarskom historijskom pravu na Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsku), slijeva se kao ‘pustonosna’ rijeka u pitome i civilizirane krajeve, i tu ‘pustonosnu’ rijeku treba povratiti u njeno prirodno korito natrag u crne i nepristupačne planine.

Tako su pisali o Arnautima predratni, liberalnodinastički ili revolucionarno-republikanski nastrojeni akademici, lijevi i desni, reakcionarni ili nacionalno-revolucionarni ministri, političari i sveukupna štampa raznovrsnih i mnogobrojnih kabineta, i tako se svjesno razvijala propaganda o kolonijalističkoj politici, pa kad je pobjednička vojska pala preko albanskih vrleti do Drača, do Leša i do Svetog Ivana Medovanskog, granitno javno mišljenje stvoreno kolonijalističkom propagandom pozdravilo je vojničke uspjehe u svečanom pobjedničkom raspoloženju. Stvar je bila veoma jednostavna.” (dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Eto, to je bio srpski pogled na Albance između dva svjetska rata – onaj koji je uvelike prevladavao i koji je bio nametnut narodu od režima i sveukupne javnosti (štampe, Crkve, intelektualaca, političke elite, vojnog establishmenta).

Možda treba napomenuti da je Krleža ovo pisao 11 godina nakon što je srbijanski humanist i političar  Dimitrije Tucović objavio svoju Knjigu o Albaniji, u kojoj je na razložan i logički način objasnio uzroke migracija na Balkanu, te kulturološke i socijalne uvjetovanosti kao određujući čimbenik odnosa među albanskim plemenima i njihovog stava spram okruženja. No, glas razuma nije mogao doprijeti do srbijanskog javnog mnijenja opijenog mržnjom i osvajanjima tuđe zemlje.

Sasvim drugačiju sliku čitatelj može dobiti, ako primjerice, čita ono što piše bivši komunistički aparatčik i velikosrpski agitpropovac Vladimir Dedijer. On u svojoj knjizi Književnost i historija (Beograd, 1985., na str.132-133.), citira  Jovana Cvijića, koji pišući u svojim Osnovama antropogeografije o utjecajima moralne mimikrije među balkanskim narodima u vrijeme turske vladavine, kaže:

“(…) Prvi je znak mimikrije u ovim oblastima bio primanje arbanaškog odela. Zatim je došlo usvajanje njihovih pokreta,ponašanja i samog jezika, tako da se na putu i na trgu nisu mogli razlikovati Srbi od Arbanasa. Ako nepoznat čovek dođe u kuću metohijskog Srbina, ovaj će početi sa njim govor arbanaški, da ne bi odao svoje poreklo… Neki  metohijski Srbi su se u svemu arbanaškome bili dotle doterali i izveštili da su mogli biti primljeni i prenoćiti u arbanaškoj kući, a da Arbanasi nisu ni slutili da su primili Srbina…Samo se po sebi razume da čim Srbin postane musliman, prestaje potreba za mimikrijom; štoviše, iz već pokazanih psiholoških razloga, on postaje najljući nasilnik prema svojoj braći. Može se reći da su ovi otpadnici najviše doprineli da se raja dovede do najnižeg stupnja poniženosti.” (istaknuo: Z.P.)

Ovdje bi se imalo itekako što komentirati, ali bolje je prepustiti čitatelju da usporedi Krležin i Cvijićev tekst i sam donese zaključke. Ostaje ipak nedoumica: kako to da po svemu slični narodi koji žive na Kosovu (Srbi i Albanci), pogotovu u pogledu mentaliteta i navika, nisu u stanju živjeti zajedno?

Upravo zato što je velikosrpskoj politici cilj etnički očistiti i prisvojiti Kosovo koje će biti posve etnički srpsko – ni jednog drugog racionalnog razloga nema.

Činjenica je kako se srbijanska javnost već više od jednog stoljeća sustavno zasipa dezinformacijama i lažima o ovom narodu, što je na kraju urodilo otrovnom mržnjom i rasističkim predrasudama prema Albancima, koji se u velikom dijelu srbijanskog javnog mnijenja i danas smatraju krvoločnim divljacima i primitivcima nalik na zvijeri. Zar ne potvrđuje to i prljava rasistička kampanja koja se iz Beograda prema ovom narodu vodi svim sredstvima od 1981. godine nadalje?

Albanci se od strane najvećeg dijela javnog mnijenja u Srbiji (ali i među Srbima izvan ove zemlje) smatraju nižom vrstom (ma kako to nevjerojatno zvučalo).

Dakle, Dačić (Mali Sloba) u suštini nije kriv. On je žrtva svoga odgoja i misli da je veći Srbin i patriot ako prednjači u mržnji prema ovom narodu. Možda čak i ne zna da je rasist i fašist, ili misli kako rasizam i fašizam nisu zlo ako idu u korist “srpskom nacionalnom interesu”.

A za srpsku i crnogorsku sirotinju na Kosovu koga briga. Oni koji ih truju mržnjom prema susjedima druge vjere i nacije, na sigurnom su – u Beogradu, Pančevu, Nišu, Valjevu, Smederevu, Novom Sadu, i ne haju za posljedice. Dođe li do kakvog zla, njihova djeca neće ginuti, kao što nisu ginula ni 90-ih. Sve će ići preko leđa običnih ljudi, Kosovara, koje god nacije i vjere bili.

Ista je to matrica koja se primjenjuje i u odnosu na Srbe u BiH i Hrvatskoj. Imali smo prigode vidjeti kako to funkcionira krajem 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. “Velika Srbija” se kroji u Beogradu, a na Srbima – kosovarima i Srbima “prečanima” je da za nju ginu – i ubijaju druge.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Ivica Dačić verbalno napao veleposlanicu Kosova: ‘Ajde, bre, glupi ste koliko ste teški’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari