Connect with us

Život

Nije dobro da čovjek bude sam

Objavljeno

on

U ime Svjetskog dana Downovog sindroma 21. ožujka

Govori Bog na prvim stranicama Svetog pisma, i stvorivši čovjeku suputnika, drugačijeg od njega, dovrši djelo stvaranja. Jedna osoba s intelektualnim poteškoćama koja živi u Velikoj Britaniji i koja zahvaljujući razvijenom sustavu socijalne skrbi raspolaže sredstvima za plaćanje različitih stručnjaka kako bi joj pomogli u svakodnevnom životu, rekla je jednom prilikom: „Voljela bih imati prijatelja koji nije plaćen da to bude.“ Od postanka čovjeka „sve ptice u zraku kao ni životinje u polju“ (Post 2,19) i sve drugo što je Bog pred njega stavio ne može nadomjestiti temeljnu ljudsku potrebu za odnosom. A upravo se po odnosu s drugim čovjek rađa i ostvaruje. Ili umire.

Mnogima osobe s intelektualnim poteškoćama nisu prve koje će k sebi pozvati na kavu. Zbog svojih intelektualnih i drugih poteškoća osobito trebaju našu podršku upravo u uspostavljanju odnosa s drugima. Inače mogu ostati prepuštene same sebi i nepodnošljivoj tjeskobi ostavljenosti koja razara osobu. U želji da im pomognemo ili ih možda „normaliziramo“, olako zaboravimo da one ipak nisu kao i mi i da se zbog svojih realnih poteškoća teško nose sa situacijama ostavljenosti i odbačenosti.

Tako nam u svojoj različitosti otkrivaju ranjivu stranu naše osobe koje se svi bojimo i s kojom teško stupamo u odnos.U pozadini odnosa društvene zajednice prema njima ogleda se naš vlastiti strah. Počele su izlaziti iz sjene šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dobro je poznata činjenica da ih je društvena zajednica kroz povijest isključivala iz svog života ako su uopće imali šanse preživjeti. Negativna mišljenja i stavovi su tijekom stoljeća bili obrascem ponašanja prema njima. O tome govore nađeni zapisi još iz doba antičke Sparte, Rimljana, Germana. Na vrhu društvene ljestvice oduvijek su bili uspješni, zdravi i inteligentni, a na dnu oni koji to nisu. U srednjem vijeku, iako su već postojale ubožnice za siromašne i nemoćne, nije bilo interesa i mjesta za djecu s intelektualnim poteškoćama. Naravno, uvijek pa i tada bilo je primjera organizirane skrbi za ove osobe kako u društvu tako i u Crkvi. Primjer svetog Vinka Paulskoga mnogima je dobro poznat.

U devetnaestom stoljeću se osnivaju prve specijalne ustanove i škole. To je bio početak organizirane društvene brige za ove osobe. No tek se u dvadesetom stoljeću, osobito nakon završetka Drugog svjetskog rata javljaju značajne promjene na razini društvene svijesti o potrebi kvalitetne skrbi za sve vrste osoba s invaliditetom pa tako i osoba s intelektualnim poteškoćama, a koje imaju polazište u razumijevanju njihovih potreba. Ohrabruju zakoni koji su doneseni da bi se zaštitila njihova prava jer ih prepoznaju kao ljudska bića s jednakim pravom na mjesto i ulogu u ovom našem svijetu. Ipak, postojanje i primjenu zakonskih okvira treba promatrati u skladu s poviješću i kulturom određene zemlje jer i ona, baš kao i osoba, ima svoj proces rasta i sazrijevanja. Nažalost, još uvijek postoje mjesta u svijetu, ali i u našoj sredini, gdje je teško susresti osobe s intelektualnim poteškoćama na ulici, gdje se misli da su one „vječna djeca“ ili još gore, „pogreška prirode“.

Intelektualne poteškoće su razvojni poremećaj, trajno stanje a ne bolest, s kojim živi 1-1,5% (prema nekim izvorima do 3%) naših sugrađana. Prisutno je već od rođenja ili je nastalo do 18. godine života. Suvremena definicija intelektualnih poteškoća, ili kako se još često govori, mentalne retardacije, polazi od činjenice da se svaka osoba ostvaruje kroz odnose s drugima, životno iskustvo te suočavanje s problemima kroz koje uči i nove obrasce ponašanja bez obzira na intelektualne sposobnosti. Dobro poznati kvocijent inteligencije kojim se prikazuju ograničenja u intelektualnom funkcioniranju nije jedino mjerilo onoga što osoba može ili ne. Osobe s intelektualnim poteškoćama karakteriziraju značajne ispodprosječne intelektualne sposobnosti. Za posljedicu imaju ograničenje osobe u intelektualnom funkcioniranju: u sposobnostima rasuđivanja, mišljenja planiranja, zaključivanja, razumijevanja kompleksnih ideja; te u adaptivnom ponašanju tj. nizu naučenih vještina pomoću kojih funkcioniramo u svakodnevnom životu. To su komunikacija, čitanje i pisanje, pojam novca, hranjenje, odijevanje, pokretljivost, usvojenost higijenskih navika, stanovanje, snalaženje u okolici, poštivanje zakona, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad. Ove se vještine poboljšavaju u prilikama koje stvaramo da bi ih osobe naučile. Upravo ovdje leži odgovornost društvene zajednice, jer osobe s intelektualnim poteškoćama na ovim područjima trebaju našu podršku. Osim toga usvojenost ovih vještina promatra se u skladu s kulturom iz koje osoba potječe a to su obitelj, društvo, vjerska sredina…

Različiti su uzroci koji dovode do nastanka intelektualnih poteškoća. Prema vremenu nastanka dijele se na prenatalne (prije porođaja) kao što su genetski poremećaji (najpoznatiji je Down sindrom koji ima simpatični gospodin na naslovnici), metabolički i drugi poremećaji, zarazne i druge bolesti ili povrede majke tijekom trudnoće; perinatalne (za vrijeme porođaja): otežan porod, prijevremeno i zakašnjelo rađanje, nedostatak kisika kod djeteta zbog dugog i teškog poroda, omotane pupčane vrpce oko vrata; i postnatalne: bolesti i povrede glave i središnjeg živčanog sustava djeteta, komplikacije nakon cjepiva, teške ekonomske i socijalne prilike, zlostavljanje djeteta.

Kvocijent inteligencije je u osoba s intelektualnim poteškoćama manji od 70 ili 75, odnosno ispod razine koju postiže 97% pojedinaca u općoj populaciji. Postoji klasifikacijski sustav predložen za osobe s intelektualnim poteškoćama s obzirom na fazu intelektualnog razvoja koji su dosegle. Ona odgovara dobi djeteta na kojoj se zaustavio intelektualni razvoj. Što je teži stupanj mentalne retardacije, niža je razvojna dob na kojoj osoba ostaje. Tako govorimo o osobama na stupnju lake mentalne retardacije (razvojna dob djeteta od 7 do 12 godina), umjerene (razvojna dob od 4 do 7 godina), teže (razvojna dob od 2 do 4 godine) i teške mentalne retardacije (razvojna dob do 2 godine). Svaki od ovih razvojnih stupnjeva ima karakteristično intelektualno funkcioniranje. Ali nije riječ o tome da su npr. osobe s umjerenom mentalnom retardacijom „kao djeca od 5 godina“. Važno je napomenuti da su ove podjele samo okviri za prve korake da bismo ih doista mogli upoznati.

Odrasle osobe s intelektualnim poteškoćama imaju duboku potrebu da im se pristupa kao odraslim ljudima, u skladu s njihovom dobi bez obzira na oštećenje koje imaju. Isto se odnosi, a rizik je možda još i veći, i na osobe s teškim višestrukim poteškoćama. Radi se o osobama kod kojih postoji kombinacija više različitih poteškoća koje, iako mogu biti prisutne i kod drugih, u ovih osoba dovode do vrlo ozbiljnog stanja potpune ovisnosti o tuđoj njezi i pomoći. Iako se nekima čine da samo „vegetiraju“, sva ljepota i zahtjevnost odnosa u susretu s ovim osobama dolazi do izražaja. Svog sugovornika uvode u slušanje najmanjeg pokreta tijela, glasova, krikova otkrivajući tako osobu koja postoji sa svojim željama, potrebama, patnjom i boli. I koja se može razvijati u skladu sa svojim sposobnostima kada ima pred sobom osobu koja vjeruje da ona to može.

Kada su jednu osobu s intelektualnim poteškoćama zamolili da objasni što znači biti osoba s intelektualnim poteškoćama, odgovorila je: „Pa ja sam jedna sasvim normalna hendikepirana osoba!“ s čuđenjem gledajući otkud im uopće takvo pitanje. Kao da je time potvrdila da kvocijent inteligencije nije najvažniji za razvoj ljudske osobe i njezinih sposobnosti već poštivanje temeljnih ljudskih potreba koje su svima zajedničke. Na prvom mjestu je potreba za odnosom, izvorom povjerenja i sigurnosti (prvo „biti“ s osobom, a onda i „činiti“); potreba za zaštitom i sigurnošću, za pripadanjem, stjecanjem iskustva u skladu s potrebama osobe, za iskustvima primjerenim razvoju, strukturom i granicama.

Poštivanje ovih potreba upisuje se u izradu osobnih, školskih i rehabilitacijskih programa, kao i načina rada svih onih koji na bilo koji način sudjeluju u stvaranju ili donošenju odluka koje utječu na uvjete i kvalitetu života osoba s intelektualnim poteškoćama. To, dakle, mogu biti i kulturni centri, različite grupe mladih, ministranti, naše župe, biskupije…

Ovakav pristup – inkluzija – plod je sazrijevanja jednog društva koje uvažava različitost svakog pojedinca. Teži promjeni cjelokupnog školskog sustava tako da su edukacijski planovi i programi vrlo fleksibilni. U takvom se sustavu provodi zajednički program za sve učenike uz maksimalno individualizirano prilagođavanje sadržaja i metoda rada svakom učeniku. Tradicionalna – najčešće frontalna nastava – u potpunosti je napuštena, a učenici su heterogeno grupirani ovisno o pojedinoj nastavnoj cjelini ili dobi. Također, isti inkluzivni pristup odnosi se na zapošljavanje i stanovanje, odnosno pružanje podrške odraslim osobama s intelektualnim poteškoćama osobito u lokalnoj sredini. Time se nastoji omogućiti osobi da ostane u poznatoj sredini i tako spriječiti institucionalizaciju.

I dalje postojeće predrasude prema ovim osobama, neprilagodljivi zakonski propisi, nedostatak poticajnih mjera za npr. zapošljavanje osoba s intelektualnim poteškoćama, nepripremljenost okolice za prihvat ovih osoba u svoju sredinu otežavaju provedbu svega gore navedenog. Velike institucije u našoj sredini u kojima živi nekoliko stotina ovih osoba jasno govore da je put do toga vrlo dug. Njihova transformacija je proces koji je u mnogim zemljama trajao tridesetak i više godina. Važno je podsjetiti da se način ostvarenja tog procesa utjelovljuje u kulturu i običaje konkretne zemlje i njezinih ljudi, a ne samo njezine zakonske propise i ekonomsku situaciju.

Pozvani smo nastaviti Božje djelo stvaranja, da budemo jedno u našoj različitosti. Osobe s intelektualnim poteškoćama ne mogu nas prisiliti da poštujemo njihova prava, ali nam mogu, ako im pođemo u susret, otkriti dar njihove osobe i tako nas pozvati da ih slušamo. Uvest će nas u otajstvo prisutnosti i pomoći nam da pružimo ruku našoj vlastitoj ranjivosti. Da ne budemo sami. Zato nas Bog stvori različite. „I bijaše veoma dobro“ (Post 1,31).

[ad id=”40551″]

Piše: Biljana Acan

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari