Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nije Mala Floramye nego – Grofica Marica

Objavljeno

na

pupovac goldštajn

Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica!

Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

[ad id=”93788″]

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20.000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu „Jasenovac – tragika“, navodno polemički odgovor našoj knjizi „Jasenovački logori – istraživanja“, kad to isto već piše i kod nas?

Vjerojatno razlog leži u običnoj ljudskoj taštini.

Ne možete pisati da je u logoru bilo opereta ili nogometnih i odbojkaških turnira, dok vam ja, Slavko Goldstein, ne kažem da ih je bilo.

Moći ćete pisati da je Jasenovac do 1945. bio radni logor u kojem nije bilo masovnih ubojstava, ali tek kad ja to prvi napišem.

Vjerojatno mu je bilo krivo kad je u našoj knjizi pročitao da su zatočenici uz napjeve iz Male Floramye i Grofice Marice izveli i jednu cijelu-cjelcatu operetu! Za koju su sami napisali tekst i glazbu. Stoga je to za sada prešutio. Nakon nekog vremena će i on početi poučavati da se ta opereta zvala „Raj na oceanu“, i da je za nju glazbu na logorskom pijaninu, smještenom u tehničkoj crtaoni, skladao bečki Židov Josef Kende, s nadimkom „Švabo“.

Goldsteinova knjiga već je svojim malim formatom i nevelikim brojem stranica potvrda kvalitete našeg rada. Nije imao puno za reći, a i ono što je rekao nije osobito važno, ni snažno.

U stvari, za godinu dana od izlaska naše knjige, nije se pojavilo ozbiljno osporavanje njezinih podataka i zaključaka. Kritičari su uspjeli pronaći tek jednu pogrešku – na 14. stranici umjesto Mladen Lorković treba stajati – Erich Lisak. No citat, u kojem se govori o dva slučaja puštanja iz logora, sa 350 i 400 amnestiranih, savršeno je točan i potkrijepljen dokumentima. O tome kritičari ne kažu ni riječi.

Mnogobrojni čitatelji knjige, a brojni su do nje došli i preko oglasa u Hrvatskom tjedniku, znaju o čemu se tu radi. Izlazak knjige, javni nastupi članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac i  internetska stranica www.drustvojasenovac.wordpress.com, polako uspijevaju potaknuti javnu raspravu o realnoj slici događaja u jasenovačkom logoru do 1945. a i u poratnom razdoblju.

Predstoji još mnogo posla. Nije lako razgovarati uz propagandnu indoktrinaciju koja traje već više od 70 godina. Međutim, valja se zamisliti nad činjenicom da čak i pakrački episkop Jovan upozorava kako bi se Srpska pravoslavna crkva trebala odmaknuti od komunističke optužnice napisane za bl. Alojzija Stepinca.

Istodobno se hrvatski državni vrh u svojim izjavama ne odmiče od komunističkog prikaza Nezavisne Države Hrvatske, Jasenovca i drugih tema iz Drugog svjetskog rata.

U demokratskom društvu, u članici Europske unije, srećom, nitko nema monopol na istinu. Stoga će i naše društvo nastaviti s istraživanjem jasenovačkog fenomena. U tome nam pomažu i brojne donacije istinoljubivih ljudi iz domovine i inozemstva.

Jednog će dana u jasenovačkom muzeju, uz ostalo, morati biti izloženi popisi puštenih i amnestiranih osoba. Naše društvo do sada je pronašlo cjelovite popise pet logorskih amnestija u kojima je pušteno 1485 zatočenika.

Imamo i dokument prema kojem se već 1942., za 10. travnja, prvu godišnjicu osnutka ND Hrvatske, priprema amnestija. Za sada još nismo pronašli popis puštenih tom prigodom, ali sustavnim radom i to će se pronaći.

Svjedočenja amnestiranih o tome kako im je bilo u logoru sve do sada nije bilo moguće nigdje pročitati. Kao ni izjave 1500 ljudi koji su u veljači 1945. godine poslani iz Jasenovca na rad u Njemačku. Gotovo svi su se vratili kućama poslije rata.

Tako ćemo na različite načine, uz stotine dokumenata dostupnih već u hrvatskim arhivima, te izjavama vjerodostojnih svjedoka, i dalje dokazivati da popis od 80.000 imena, nema stvarne veze s događajima u Jasenovcu.

Nastavit ćemo donositi informacije o zatočenicima koji su postali članovima logorske uprave, poput inženjera Jaroslava Černija i drugih. Pisat ćemo o ljudima kao što je bivši zatočenik Ivan Šoštarić, koji je imao moralne snage javiti se 1999. Dinku Šakiću i ponuditi mu se za svjedoka obrane. „Čitao sam mnogo o Golom otoku i ruskim gulazima. Jasenovac je prema tome bio sanatorij“, napisao je Šoštarić. Njegov dolazak na sud spriječen je vrlo efikasno.

Rasprava o zbivanjima u tom logoru neminovno će otvoriti pitanja i o karakteru cijele Nezavisne Države Hrvatske. Naši se kritičari, izgleda, toga najviše i boje. Samo rijetki od njih shvaćaju da su njihovi pobijedili ’45., ali na svoju sramotu. Da o toj „pobjedi“ nitko ne piše u pozitivnim tonovima. I da su „pobijeđeni“ postali pobjednici. Samo to još treba priznati u nekom od hrvatskih javnih medija.

Igor Vukić

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Kako je general Praljak razbio laž o “opsadi Mostara”

Objavljeno

na

Objavio

U ovom videu general Praljak je razbio jednu laž i to je vrlo važno. Taj mit je ona čuvena laž o “opsadi Mostara” koju smo i nedavno čuli u Mostaru od notornog Mesića, kao i na ovom suđenju od isto tako notornog Manolića, odnosno tezi da je HVO držao Mostar u potpunom okruženju.

Svjedok je efendija Seid Smajkić, inače duhovnik 4. muslimanske brigade “Muderis” jedne izrazito radikalne mudžahedinske džihadističke fundamenatlističke postrojbe sa sjedištem u Konjicu, koja je poznata po svojim zlodjelima i zločinima prema Hrvatima. 

General Praljak je služeći se fotografijama skinutim s aplikacije Google Earth vrlo umješno uspio dokazati da je ta priča o opsadi odnosno potpunom okruženju Mostara jedna najobičnija laž i to je morao potvrditi i sam Smajkić. 

I onda, ta laž je pobijena i ovdje, ta laž je pobijena i kad je general Praljak o tome ispitivao kontroverznog novinara BBC-a Jeremy Bowena, i onda je većina u vijeću (Prandler i Treschell) ipak odluči uvrstiti tu laž u presudu, naravno, uz suprotno mišljenje najboljeg suca na haškom sudu, časnog suca Jean Claude Antonettia.

Evo ovdje za one koji ne znaju, nek malo vide tu 4. muslimansku brigadu “Muderis” kako to izgleda i na što to sliči. ISIL, Al-qaida, Al-shabab, Hamas i ovo, nema nikakve suštinske razlike. Militantni islamistički fundamentalistički teroristi. Hrvati i HVO samo su se branili od ovakvih, nikakvog tu UZP-a nema.

Šestorka Herceg-Bosna/Kamenjar

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari