Pratite nas

Kolumne

Nije mu pomogla ni Pupovčeva pogača

Objavljeno

na

Pronađeni novčić u slomljenom hljebu uoči pravoslavnog Božića nije Josipoviću donio sreću. Sada svu krivnju oni koji žale za neuspjelim pohodom na drugi mandat žele svaliti na Zorana Milanovića i njegove nesuvislosti. Ali ni u tom grmu ne leži najveći zec. Josipović je sam sebi skovao političku sudbinu. O sebi je sve rekao svojom politikom proteklih pet godina

Ivo Josipović je imao iza sebe jedan mandat koji obično sam sobom kandidatima daje određenu prednost, imao je medije, posebice HTV, čije su mu kamere bile na raspolaganju 24 sata dnevno. Imao je Sabor i Vladu koji su mu prilagođavali datum izbora i koji su ograničili realizaciju biračkog prava hrvatskim državljanima izvan Hrvatske. Imao je i namještene ankete. Ali sve to nije bilo dovoljno, djelomice je bilo čak i kontraproduktivno. U nekim stranim medijima je njegov poraz dočekan kao senzacija, u nas kao iznenađenje, njegovi pristaše jedva prikrivaju bijes, tražeći stotine utješnih razloga i opravdanja.

U izravnom sučeljavanju Josipović je strgnuo masku sa svog lica. Pokazao se kao preambiciozni, sitničavi i agresivni napadač. Bio je u stanju ne biti Ivo Josipović da bi ostao predsjednikom. Nudio je nekakve ustavne promjene koje zapravo ništa ne obećavaju niti rješavaju, njegovi izborni slogani bili su smiješni i šuplji kao tikva vodenica. Kad je vidio da njegove „reforme” ne piju vodu pribjegao je samohvali, pripisujući sebi nepostojeće rezultate u vanjskoj i unutarnjoj politici, čak se predstavljao ka najzaslužniji za ulazak u EU, za progon kriminala, za vedro nebo. Nasuprot njega imali smo ženu ugodnog izgleda, elokventnu, energičnu, samouvjerenu i optimističnu.

Bilo je uočljivo kako Kolinda želi Josipovića strpati u istu vreću s Vladom koja uživa sve manje povjerenje građana, ali i kako Josipović nastoji u istu vreću staviti nju s Ivom Sanaderom i njegovom kompromitiranom vladom. Tu je opet ona bila u prednosti. Sanader je prošlost, Milanović je sadašnjost, ona je bila tek ministrica vanjskih poslova, i to ne cijelo vrijeme mandata, a on je bio predsjednik države.

Ipak, kampanja nije bila presudna. Sada svu krivnju oni koji žale za neuspjelim pohodom na drugi mandat žele svaliti na Zorana Milanovića i njegove nesuvislosti. Ali ni u tom grmu ne leži najveći zec. Josipović je sam sebi skovao političku sudbinu. O sebi je sve rekao svojom politikom proteklih pet godina, politikom pozicioniranja u „regionu” i strateškog partnerstva s nikim drugim doli Srbijom, politikom povratka u četrdesete, politikom „crvene Hrvatske” i titoizma, koja je neminovno vodila podjelama, te politikom nezamjeranja u odnosu na Vladu Zorana Milanovića i SDP, a kako bi im se i zamjerio kad je iz njih pročedio i kad su ga oni financirali. Njegov kabinet bio je natrpan jugofilskim kadrovima, glavni su mu savjetnici bili jedan stari ministar jugoslavenske vlade u vrijeme razaranje Vukovara, jedan negator odluke o osamostaljenju, jedna savjetnica srbijanskog premijera, jedna beogradska Mata Hari, kako ju je nazvao veleposlanik Cvetićanin u svojim memoarima, itd. Hrvati u BiH su mu zadnja rupa na svirali. Hrvatsku je u Sarajevu na početku mandata optužio za agresiju na susjednu državu i izjednačio je sa Srbijom, u Tel Avivu je denuncirao vlastiti narod za fašizam. U pitanjima obilježavanja bleiburških žrtava, ustavne definicije braka, ćirilice u Vukovaru, odnosa prema Crkvi i vjeri zastupao je uvjerljivo manjinska stajališta, pa nije mogao objektivno računati na većinu. Hrlio je na četničke derneke u Srbu, nije mu pomoglo ni lomljenje Pupovčeve pogače za pravoslavni Božić, u kojoj je našao novčić koji po starom vjerovanju donosi sreću. Uza sve to, izuzevši ideološka vrludanja, iza njegovih leđa za proteklih pet godina obnašanja predsjedničke dužnosti ostalo je veliko ništa, tabula rasa. I kad se sve to uzme u obzir jedino pravo čudo ovih izbora je ipak visok postotak dobivenih glasova, koji se može pripisati manjinskom plebiscitu, lošoj političkoj ostavštini HDZ-ovih vlada, malograđanštini u većim gradovima, medijskim manipulacijama, specifičnoj povijesnoj i geografskoj poziciji pojedinih krajeva, i još ponečem.

Nova je predsjednica udarila, ili barem najavila, novi smjer koji je u bitnome različit, pa i suprotan Josipovićevu. Ona je kroatocentrična i ujedno europejski okrenuta, iskreno predana pomirbi i zajedništvu, kritična prema Vladi. I zato je pobijedila. Bez kompleksa će zastupati hrvatske interese u novim političkim i vojnim savezima, donijet će neke važne promjene u diplomaciji. Naglasila je da će uspostaviti jače sveze s Njemačkom, umjesto, to ona nije rekla ali se da zaključiti, Josipovićeve pro ili subritanske politike. Kazala je jasno: Mi nismo Balkan nego Srednja Europa i Mediteran, mi nismo regija, nego Hrvatska. Neće poduprijeti istočne susjede na putu u euroatlantske integracije bez rješenja graničnih i drugih otvorenih pitanja, podržat će svaki prijedlog legitimnih hrvatskih predstavnika u BiH, uključujući i posebnu federalnu jedinicu. Zbog tih je svojih jasnih stavova već naišla na negativne reakcije i Beograda i Sarajeva. Pupovac je primijetio kako ona želi kontrolirati euroatlantske procese Srbije i voditi antiregionalnu politiku. Bošnjački vođe su izrazili žaljenje i ogorčenost zbog njezina zauzimanja za Hrvate u toj državi.

Oboje kandidata su, istina, u izravnim sučeljavanjima izbjegavali ideološko-svjetonazorske teme iz prošlosti, ali ideologija i prošlost su prisutne u glavama birača i kad se o tome šuti, a kandidati su njihova svjetonazorska projekcija.

Zanimljiva će biti godina pred nama. Predsjednica može malo učiniti bez suradnje s Vladom, a očito je kako će uvrijeđeni premijer, koji joj još nije ni protokolarno čestitao na izboru, odbiti svaku suradnju, s onu stranu minimalne racionalnosti i općih interesa. No time će samo slabiti svoju poziciju. U tom političkom nadmudrivanju i natezanju doći će i parlamentarni izbori, vjerojatno ne prijevremeni, jer je teško očekivati Milanovićevu ostavku, prvenstveno zbog njegova prkosnog karaktera, iako bi ostavka bila logičan njegov potez nakon gubitka dvaju izbora za Europski parlament, nakon gubitka ovih predsjedničkih izbora i niza lokalnih (Vukovar, Sisak). Teško je zamislivo da i nakon izbora SDP sa sadašnjom ili nekom drugom koalicijom ostane na vlasti. Po svemu sudeći pobijedit će HDZ-ova koalicija, a Milanović će ostati i bez pozicije predsjednika stranke. Karta izbornih rezultata neminovno upućuje upravo na takav epilog. U dvije trećine županija premoćno je pobijedila HDZ-ova kandidatkinja, što znači da bi premoć u izboru zastupnika Hrvatskog sabora, s obzirom da su upravo županije izborne jedinice za parlamentarne izbore, bila daleko izraženija. Zanimljivo je kako sada nezadovoljnici rezultatima predsjedničkih izbora u strahu od parlamentarnih izbora i potpunog zaokreta nastoje antagonizirati Kolindu Grabar Kitarović u odnosu na Tomislava Karamarka, odnosno HDZ, huškajući je da se odmakne od njih, što je jednako ludo kao kad protivnici Crkve nastoje antagonizirati Papu i Katoličku crkvu, nakon što ja na apostolsku stolicu zasjeo Franjo.

Autor: Josip Jović / 7Dnevno

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnist Ante Tomić koji se voli predstavljati kao tolerantan i neopterećen lik, a prema kojem sam, nakon jada s kantom kojeg je doživio na splitskoj rivi, osjećala i svojevrsnu sućut, ovih je dana govoreći o vlasti koju imamo upotrijebio izraz katolička bagra.

Portal Index koji se isto tako voli nazivati nezavisnim, objektivnim i slobodnomislećim, ovih je dana komemoraciju generalu Praljku nazvao – balom vampira. Prije desetak dana isti portal, pozivajući se na nekakvu no name web stranicu objavio je vijest da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu. Doduše na toj se web stranici može javiti bilo kakva šuša i napisati što god hoće. Tko se god sjeti može bilo koga ili bilo što nominirati za neku budalastu ljestvicu i glasovati.

No nije li totalno besmisleno kada se na takve izvore pozove neki portal koji želi biti relevantan. I ne samo da je prenese, već i pozove čitatelje da glasuju kako bi Hrvatska što prije zauzela prvo mjesto na top ljestvici glupih zemalja?! Zanimljiva je ta potreba da se ponizi svoja zemlja i da se narugaš svojim ljudima?! I uopće, koji film i koliku mržnju moraš imati u glavi da bilo koju državu ili njene ljude etiketiraš na taj način?

Da se razumijemo, nisam za to da se ukine i zabrani pisanje bilo kojem mediju i autoru, kao što se to u zadnje vrijeme događa na Facebooku koji zahvaljujući svojim algoritmima, a sukladno prijavama koje pristižu, ruši stranice portala kao što su to Direktno, Dnevno i Kamenjar. Samozvanom slobodnomislećem i progresivnom Indexu to je zabavno, a nisam primijetila ni da je HND reagirao.

Ne bih zabranila pisanje ni autoru poput Tomića koji, eto, tako olako jednu vjersku zajednicu naziva bagrom. Neka piše dok god ima vlasnika koji ga hoće plaćati, čitatelje koji će zbog njega kupovati novinu, pa i u konačnici, obožavatelje na splitskoj rivi. Međutim, smiješno je da se takvi likovi u javnosti predstavljaju kao napredni, liberalni, slobodni!?

Istina je jedino da je njihov mentalitet – komunistički. Jer ako ne misliš kao oni – po dobrom starom partijskom modelu unutarnjih, vanjskih, klasnih i tko zna sve kakvih neprijatelja – slijedi etiketiranje i vrijeđanje. Ako ih se usudiš kritizirati odmah ćeš biti proglašen ustašom, primitivnim desničarom, vjerski zadojenom bagrom, ratnim zločincem, ratnim huškačem, nazadnjakom itd. I za kraj još će ti poručiti da oni zastupaju pristojnu, normalnu i uljuđenu tihu većinu, za razliku od tih kamenjarskih desničara obožavatelja Thompsona i janjetine koji su bučni i nasilni.

Da zastupa tihu većinu poručio je ovih dana i stanoviti Nikola Puharić. On je dogurao do značajne i važne funkcije u društvu. Postao je, ni manje ni više, nego, pazi sad – koordinator programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Doduše, Google ne prepoznaje značaj našeg važnog koordinatora Puharića pa kao najveći doseg njegovog javnog i društvenog djelovanja izbacuje intervju kojeg je ovaj dao Pupovčevim srpskim Novostima.

Kako bilo, koordinator za pomirenje i njegova Inicijativa mladih baš na dan komemoracije za generala Praljka, odlučili su pokazati svu svoju veličinu i širinu pa su organizirali paljenje svijeća i sućut za žrtve rata u BiH, ali samo onih koji su bili žrtve hrvatskih snaga u BiH.

Silvana Oruč Ivoš

Nemam ništa protiv toga da se svim nedužnim žrtvama, bez obzira na to čije su i tko je njihov krvnik i bez obzira na to koje su vjere ili nacionalnosti, svaki dan pale svijeće ali ovo što je napravila ekipa oko koordinatora za pomirenje Puharića stvarno je sramotno i jadno. Ili možda koordinator za pomirenje i sugovornik srpskih Novosti nikad nije čuo za zločine koje su muslimanske snage počinile nad civilima, starcima i djecom u selima Lužani, Gusti Grab, u Lašvanskoj Dolini, Sušnju kod Zenice, Trusini kod Konjica, selima Miletići, Čukle i Krpeljici kod Travnika, Vitezu gdje su djeca stradala, u Busovači, Doljanima, Bugojnu, Kiseljaku, Grabovici kod Mostara, Varešu, Fojnici, Križanićevom selu i Buhinim kućama itd. O srpskim zločinima nad Hrvatima i muslimanima neću ni govoriti. No za koordinatora za pomirenje oni ne postoje. Nisu zaslužili svijeću.

Kako god, na taj performans Inicijative mladih za ljudska prava došlo je jedva desetak ljudi što je jasna poruka što ljudi misle o tom sramotnom selektiranju nedužnih žrtava. Srećom, tom važnom performansu, koji se danima medijski najavljivao i reklamirao putem Facebooka, nazočilo je otprilike dvadesetak novinara i kamermana, što je popravilo dojam pa je ispalo da nije nazočna samo uža obitelj koordinatora Puharića.

Za razliku od tog velebnog okupljanja koje je medijski iznimno popraćeno, postoje i oni mediji koji, vjerovali ili ne, likuju jer je komemoracija za generala Praljka u Lisinskom, po njima, bila iznimno slabo popraćena. Ispod svih očekivanja. Jer se tijekom radnog dana po lošem vremenu u Lisinskom okupilo tek šest tisuća ljudi. To što je velika dvorana bila dupkom puna i što se komemoracija pratila i na ekranima u hodnicima Lisinskog, koji su također bili solidno popunjeni, nije važno. Jer što je to u usporedbi s koordinatorom Puharićem koji glasno govori u ime tihe većine i koji je uspio sakupiti čak deset (10) rođaka?

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari