Pratite nas

Komentar

Nije ovog dana u travnju 1941. bilo ni Jasenovca, ni progona Srba ni Židova, ni osvete ni retribucije

Objavljeno

na

Foto: Prve snage hrvatskog redarstva osnovane su odmah po proglašenju samostalnosti. Na slici splitski dragovoljci koji su stigli u Zagreb pupuniti redove hrvatske policije. Grupna fotografija kod Paromlina

Razmišljajući o današnjem datumu, od onih koji su ga uopće primjetili kao deseti dan mjeseca travnja, iliti deseti travnja, a nipošto deseti travanj, nego radije tisuću i deseti travanj, neki će se sjetiti da je danas dan kad će britanski sud odlučiti o mogućem izručenju Todorića ili dan značajan za sudbinu Agrokora. Manji broj će se sjetiti da je na današnji dan poginuo Robert Zadro, sin također poginulog vukovarskog junaka Blage ili da je u Splitu 1947. s Marjana skinuta jugoslavenska zastava, čijom je posjedicom ubijen Frane Tente.

Još manji broj će se sjetiti da je na današnji dan 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Glavni mediji u Hrvatskoj će napisati nekoliko riječi o uspostavi “zločinačke, ustaške i fašističke tvorevine” a oni koji još nisu poslušali direkciju službene politike da umjesto poretka istine prihvate poredak okrenutih leđa, pokušati će to na neki način, pazeći pritom da se ne izlože optužbi da su i sami fašistoidni, spomenuti s puno kondicionala, pa će spomenuti Slavka Kvaternika koje se tog dana oglasio preko hrvatskog radija, i Stepinca i Tuđmana, koji su svaki u svoje vrijeme spomenuli da je NDH bila proizvod volje hrvatskoga naroda.

Ovim povodom sam upravo poslao pismo prijatelju u Zagreb, spomenuvši da moram paziti kako govorim, da ne bi htio otići tamo gdje me nitko neće slijediti, jer bi se bez obzira na sve istine i sve laži, mogao pretvoriti u glas vapijućeg u pustinji, bez ikoga oko sebe, a to je ono što nikako ne smijem dozvoliti:

Danas 10-og travnja razmišljam da o tome da treba nešto napisati ali na način da to može progutati ova Hrvatska koja nije na čistu sa sobom ni sa ovima koji joj žele zlo, niti sa suštinskim razlozima zašto joj žele zlo, s razlozima koji su širi i dublji od pojmova komunizma i demokracije. 

Hrvatski je zrak zasićen interpretacijama koje prosječnom hrvatskom čovjeku mute pamet i ne uspijeva razlučiti režima od države, vremena jedno od drugoga i prilika jednih od drugih. 

Čini mi se kako je najjednostavnije stvari najteže objasniti.

Isti sam problem imao kad smo u emigraciji organizirali prosvjede protiv Tuđmanova drugog uhićenja, kada je 1981. osuđen na 3 godine zatvora, samo sa suprotnog ugla, jer smo promovirali partizanskog generala. Ni 10 godina kasnije, 1991. sam u Zagrebu ukazao na neke Tuđmanove krive kadrovske poteze, pa su me ti isti ljudi skoro kamenovali, ovaj puta što mu prigovaram.

Vidim kako su Zurroff, Mesić, Goldstein i kompanija izabrali baš ovo vrijeme uoči 10. travnja za promociju Zuroffove knjige u Hrvatskoj. Bio je prisutan i hrvatomrzac Mark Aarons, koji me 80-te u intervjuu na australskom državnom radiju s jugoslavenskih i velikosrpskih pozicija optužio za likvidaciju 700 tisuća Srba. On ima hrvatsko državljanstvo a ja ga ni danas ne mogu dobiti da se na glavu postavim….

Čudno je to kada se jednostavna istina o tom nadnevku, toliko sličnom danu kada je dr. Franjo Tuđman po drugi puta u istom stoljeću proglasio hrvatsku samostalnost, izgubi u galami onih koji niti jednu, nikakavu i nikada Hrvatsku ne mogu smisliti i žive za dan kada će joj ugledati kraj, bez obzira na režim koji će njome vladati.

Nije tog dana u travnju 1941. bilo ni Jasenovca, ni progona Srba ni Židova, ni osvete ni retribucije. Nije bilo ni režima čiji nositelji još nisu bili stigli u Zagreb. Nije bilo ni partizana koji su bili vezani uz jedan drugi front otvoren dva i pol mjeseca kasnije. Bila je samo, pod prilikama koje su postojale, na zgarištu prve Jugoslavije, uspostavljena država, kao od majke rođena, bez grijeha na duši.

Ali za razliku od onoga čega nije bilo, pogledajmo čega je bilo: Bila je već debelo okrvavljena balvan-revolucija, nešto gora od one s početka 90-ih, kada su četničke horde unutar istog onog prostora pola stoljeća kasnije nazvanog RSK, počele paliti klati i ubijati mlado, staro i djecu, uključujući i djevojčicu prerezana grkljana, kćerku mlinara iz Hrvatskog Blagaja, niti malo stariju od kćeri Stjepana Ševe, koju je Vinko Sindičić iz istih motiva, ustrijelio u Italiji.

Jedan od nadnevaka iz tog vremena, dan kada su četnici hrvatskog svećenika pekli na ražnju, i danas se slavi u Srbu, pred spomenikom koji je obnovila hrvatska država i uz sudjelovanje do sada dva hrvatska predsjednika.

Kad se spomenem ovakvih primjera u Hrvatskoj, očito je da nisam dostojan imati njezinu domovnicu i koristiti njezinu putovnicu.

Nitko o tome ne govori, ali ispred tog 10. travnja leže desetljeća mučenja, šikaniranja, zatvaranja i ubijanja u vrijeme prve Jugoslavije, kao što su ispred 30. svibnja 1991. ležala desetljeća slične torture u vrijeme druge Jugoslavije.

Kao što sam rekao onom, u pismu spomenutom Marku Aaronsu na australskom radiju ABC, ja neću suditi svoga naroda dok god se argumenti za njegovu osudu sastoje od statistika sklepanih u Beogradu. Rekao sam tada da će Hrvatska čim se ustroji kao samostalna država, odmah pristupiti stručnoj i na povijesnim dokumentima i svjedočanstvima uspostavi istine o ratu i njegovim žrtvama.

Hrvatska do danas nije imala ni ljudske ni nacionalne hrabrosti poduzeti takav korak, ali ako nije htjela toliko, mogla je barem razlučiti pojmove države i režima, nego je dozvolila da po Hrvatskoj i danas rovare oni koji hrvatsku državu hoće rušiti bez obzira na režim, jer im je svejedno koji režim je na vlasti, pa im ni ovaj sluganski ne izgleda ništa bolji, a na meti im je isključivo hrvatska država i svaki pa i namanji simbol hrvatske nacionalne posebnosti, radi čega su čak i onu trećejugoslavensku konfederalističku garnituru političara iz Hrvatske u sastavu Jugoslavije išli uništiti i praktično su ih natjerali u proglašenje samostalnosti.

Radi toga ja danas pitam – Bi li ovaj narod 1991. išao proglasiti samostalnost da su uvjeti za njeno ostvarenje bili isti kakvi su bili 1941., ili bi odlučio da je pametniji ostanak u zagrljaju Miloševićeve velikosrpske despocije? Biti će korak k uspostavi istine ako ovog 10-og dana mjeseca travnja 2018. barem na ovo pitanje po savjesti odgovorimo.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Otkopava se istina o ‘antifašistima’

Objavljeno

na

Objavio

Čitam kako su u dvorištu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu bageri i policija, traže se kosturi 300 ljudi koje su partizani ubili 1945. U vijesti se kaže da se desetljećima spominje kako je upravo ondje jama s 300 posmrtnih ostataka zarobljenika i ranjenika koje su partizani ubili u svibnju spomenute godine, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo mi je mučno čitati takve naslove i vijesti, kao da takvim tekstovima i prekapanjima po kostima vrijeđamo ratne žrtve. Ali to je neizbježno, jer i u stvarnom i u simboličnom značenju istina o partizanima i njihovim zločinima desetljećima je bila i uvelike ostala pod zemljom.

A i podosta je ljudi tamo želi i ostaviti, u mraku zaborava. Jer to iskapanje je i iskapanje zločina koje su činili Tito, njegova vojska i poslijeratna vlast. Posve je nepojmljivo danas iznad tih skrivanih grobnica slaviti Tita i druge “antifašiste” koji su ih punili ubijenim ljudima.

Iz tih grobnica otkopava se i istina o antifašizmu koja ga niječe. Pa ih “antifašisti” zaobilaze u širokom luku.

U stavu o Titu političara Bernardića, Beljaka, Glavaševića, ili povjesničara Jakovine, Krasića, Goldsteina nikad neće vidjeti činjenice o Titu, antifašizmu i antifašistima, nego samo luk u kojem ih zaobilaze. A u povijesnoj istini tih lukova nema, ona je zaobilaženju suprotna.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Macan – stručnjak za krizno komuniciranje ili stvaranje krize?

Objavljeno

na

Objavio

Macanov cilj i nije bio ‘popeglati’ Plenkovićevu Vladu, nego si s pozicija moći priskrbiti nove, unosne poslove…

Nakon današnje prepiske s Nikolom Grmojom iz MOST-a, i to iznova na društvenim mrežama, jedino što se može zaključiti da je Krešimiru Macanu, bivšem posebnom savjetniku predsjednika Vlade RH doista neophodno bilo angažiranje suvislog poznavatelja odnosa s javnošću, posebice kriznog komuniciranja.

O Grmojinoj suptilnosti u javnom izričaju, verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji na razini drvosječe nije potrebno suviše trošiti riječi, međutim, kako objasniti odgovor Macana koji se godinama predstavlja kao stručnjak specijaliziran za krizno komuniciranje, strateško komuniciranje u politici i nove medije?

Macan odgovara Grmoji:

„Grmoja ti si oko mene lagao u svakoj objavi i ne bojim ti se to reći u lice, jer to i inače radiš za gazdu Petrova da se on ne bi izlagao. Lijepo vas je Marko opisao u Globusu. Najviše mi je drago što si se dokazao i prokazao kao ultra konzervativni desničar – jednom Hrast uvijek ostaje Hrast:-) Sretno ti bilo…”

Stručnjak za krizno komuniciranje prije svega treba znati upravljati krizom, a ne je stvarati, umjetno proizvoditi ili dodatno produbljivati ako već postoji. Macan, posebni savjetnik premijera Plenkovića umjesto da je oblikovao pozitivan stav na temelju uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije i iskoristio priliku za popravljanje ugleda Vlade RH, na svom privatnom Twitter profilu iznio je niz lamentacija koje bi se u konačnici mogle nazvati i ‘…što je babi milo, to se babi snilo’.

Posao osobe zadužene za odnose s javnošću je svakako jedan od najgorih poslova koji postoje i svatko tko se bavi njime u startu mora biti svjestan da će ga, pođe li po zlu, šef s radošću žrtvovati, međutim ako se sam u javnom prostoru ponašaš kao totalna neznalica i svadljiva baba, onda si na grani koju si sam siječeš.

Macanu, koji si je godinama priskrbljivao epitet neprikosnovenog autoriteta u PR-u doista nitko nije trebao pilati granu na kojoj sjedi. Sam si je to učinio, brzo i učinkovito, i to motornom pilom.

Plenković, kada si je htio specijalnim savjetovanjem podići rejting mogao je ‘proguglati’ Macanove uspjehe i neuspjehe, neovisno za koga je i kada radio, nego se informirati kako je to radio. Sasvim je zanemario posljedice činjenice da je Macan 2003. imenovan savjetnikom Ivice Račana s ciljem unaprijeđenja vladinih komunikacija. Moglo bi se nadugo nabrajati, od HRT-a do Keruma i Miletića u Istri. Račanov i Josipovićev „Bijes prvi” koji je na YouTubu plasirao plan „Barbika” protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

„Bio je Macan i pro bono savjetnik na HRT-u i to izuzetno moćan! Radio je kod Račana, za Dusparu, Josipovića, Lovrić – Merzel, Keruma, RBA, Agrokor, IDS itd. U Hrvatskoj istovremeno možeš raditi za sve, bit je u javnom novcu i kako doći do njega”, svojedobno je upozorio je Damir Kajin.

U konačnici, Macan koji je bio angažiran u političkim kampanjama u Makedoniji, Srbiji i BiH te je vodio krizno komuniciranje projekta golf na Srđu u Dubrovniku, i nije imao cilj unaprijediti komunikacije Plenkovićeve Vlade, nego, kao i do sada, kroz poziciju moći i dostupnosti informacija, sebi priskrbiti nove i unosne poslove.

Sve što (ni)je učinio kao posebni Plenkovićev savjetnik nije Macanov nego Plenkovićev problem. Pitanje je, tko će slijedeći angažirati Macana, posebice da ga nauči kriznom komuniciranju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari