Pratite nas

Kolumne

Nije svaki stranac dobri Samaritanac

Objavljeno

na

Pokoljenjima nataloženo iskustvo naučilo je ljudske zajednice – radilo se o obitelji, plemenu ili narodu – na došljaka sa strane gledati s dozom opreza budući često nije moguće pouzdano znati kakve su mu namjere.

Stoga sama strančeva želja da se pridruži zajednici nije bila dovoljna da ga ona prihvati, a mogućnost da zadrži dotadašnje običaje, kulturu i religiju, različite od nove sredine, nije se ni razmatrala. Posve prirodno, jer to bi narušilo vrijednosni integritet i koheziju nužne za opstanak društva. Kako bi postao njezinim punopravnim članom, pridošlici nije bilo dostatno tek pokazati da raspolaže zajednici potrebnim vještinama. Do toga je vodio dug i trnovit put dokazivanja odanosti.

Izbjeglice ili migranti?

Tako je bilo naraštajima, a onda se odjednom odnos prema strancima, kao i štošta drugo, izvrnuo naglavačke. Uvod u korjenite promjene u pravilu prati promjena semantike – pojedine riječi poprimaju posve drugo značenje. Takvu je metamorfozu doživjela i riječ “izbjeglice” kad se u drugom polugodištu 2015. godine nepregledna rijeka ljudi slijevala iz Male Azije u Europu.

Još donedavno, primjerice za rata u Hrvatskoj i BiH devedesetih, izbjeglice su bile ranjive skupine ljudi (žene, djeca, starci) koje nisu mogle aktivno sudjelovati u ratnom sukobu. Ako bi se među njima našao gdjekoji muškarac sposoban služiti vojsku, ne bi se hvalio bijegom od vlastite dužnosti, još manje slikao za medije. S druge strane, u migrantskoj rijeci pred tri godine, pa i u ovome rukavcu joj danas, upravo takvi muškarci čine veliku većinu ljudi predstavljanih kao izbjeglice.

Krijumčarena svjetina pred kamerama se otvoreno poticala na drsko kršenje temeljnih zakona koji države čine državama. Bit ohrabrivanja ilegalnog prelaska državnih granica i sladostrasnog slavljenja njihova probijanja nije ležala tek u pukom kršenju zakona, nego u rušenju smisla države. Jer granice su njezina temeljna pretpostavka, njezini zakoni vrijede unutar državnih granica. Država koja ne drži granice jednostavno nije država.

Došljake se ohrabrivalo kršiti zakone i odbacivanjem identifikacijskih dokumenata. S dvojakom svrhom. Prvo, kako bi se u delikatnim situacijama mogli predstaviti maloljetnima. Recimo, u slučaju kasnije počinjenih kaznenih djela dob nije bilo moguće precizno utvrditi pa bi, ako je procijenjena npr. u rasponu od 17 do 22 godine, sud prihvatio onu po optuženika najpovoljniju, dakle maloljetnu.

Drugo, masovna anonimizacija je poslužila kao sredstvo brisanja prošlosti, time i kao učinkovita tehnika prikrivanja terorista nadahnutih islamom, ali i drugih pojedinaca s kriminalnom prošlošću i nečasnim namjerama. Podržavanje navedenog ne može biti drugo doli znak – ili nehajnog vjerovanja kako je svaki stranac dobri Samaritanac ili nekog znatno opakijeg nauma.

Kako bi se zamaglila dobno-spolna struktura “izbjegličkog” vala, medijski svesrdno podržani došljaci bi u prve redove turnuli djecu i vremešnu čeljad, upravo onako kako vojske, koje ne drže do međunarodnih ratnih konvencija, čiste teren koristeći živi štit sastavljen od zarobljenika i nesklonih im civila. Pritom su ti, mahom mlađi muškarci, zahtijevali da ih se smjesti izrijekom u Njemačkoj ili Švedskoj.

Kako se radi o dvjema zemljama s izrazito razvijenim programima socijalne pomoći, očito je bilo da nemaju nakanu tamo ostati privremeno, što karakterizira prave izbjeglice (npr. Hrvati smješteni kao izbjeglice su vraćeni iz Njemačke nakon stjecanja uvjeta za povratak), nego trajno – kao ekonomski ili, preciznije rečeno, socijalni migranti. Iako je riječ “migranti” u javnoj uporabi istisnula riječ “izbjeglice”, emocija prvotno vezana uz izbjeglice uspješno je prenesena na migrante (jadni izbjeglice – jadni migranti – sve su to jadni ljudi).

Migranti u potrazi za boljim životom postaju tako jednako prihvatljivima kao izbjeglice u bijegu od rata. U toj potrazi, na gotovo svakoj postaji puta, kao u orijentacijskom trčanju, odnekud im kapne nemali iznos na bankovnu karticu. A ne bi li ta ista nevidljiva ruka, koja velikodušno daruje novac, mogla stajati i iza lanca krijumčara koji ih prevoze preko granica? Ako stoji, to bi ujedno značilo kako se migrantske mase nisu pokrenule same od sebe.

Kružnom financijskom operacijom pokretač migracija postiže dva cilja. Dobar dio novca utrošenog za poticaj na seobu nadzirani mu krijumčari vrate, a istodobno migranti završavaju na odredištu što je i glavni cilj operacije – destabilizacija Europe naglom promjenom strukture stanovništva.

Integracija i shizofrenija

Nemalu zbunjenost izazvala je neformalna politička predvodnica Europe Angela Merkel pozivajući migrante na vrhuncu vala da u još većem broju nahrupe u Europu. Poziv je začudio tim više jer je uslijedio koju godinu nakon njezine tvrdnje kako je projekt multikulturalnosti u Njemačkoj propao. No, da se radilo prije o promišljenom potezu nego o nesnalaženju, potvrđuje jedina krupna politička posljedica migrantske krize.

Riječ je o pokušaju nametanja prihvatnih kvota migranata svim zemljama Europske Unije uz obvezu njihove integracije u društvo. Drugim riječima, sve zemlje Europe morale su prihvatiti ono što je u Njemačkoj propalo. Njemačka, zemlja s bogatim useljeničkim iskustvom, zna kako se useljenici iz zemalja kršćanske uljudbe znatno lakše uklapaju u njezino društvo i asimiliraju najkasnije u drugoj generaciji.

Njihovo legalno useljavanje već je pokriveno pravnom regulativom koja omogućava slobodan protok ljudi unutar EU. S druge strane, nametanjem kvota migranata i obvezne integracije ostalim zemljama prisililo bi ih se da prihvate njemački višak izvaneuropskih migranata – one za koje se procijeni da ne mogu doprinijeti razvoju njemačkog društva. Ti bi onda trebali popuniti demografske rupe nastale u zemljama čije radno sposobno stanovništvo Njemačka usisava. Samo nije poznato kakve bi to rupe popunili oni koji su nakanili imati bolji život na teret zajednice, a nisu sposobni steći znanja i vještine potrebne da ga sami zasluže.

Integracija je doista cjelovito zamišljen pothvat. Obuhvaća ovladavanje jezikom, stjecanje zvanja, zaposlenje i krov nad glavom. Koliko to košta, nitko da zucne. Ali je zato u jeku migrantske krize dalmatinska “slobodanka”, to staro orjunče, sveudilj računala koliko košta podizanje jednog djeteta u Hrvatskoj (navodno astronomskih 160 000 eura). Večernji joj je pobratim nesebično sekundirao veselo donoseći procjene stručnjaka kako je Hrvatska kadra primiti 20 000 useljenika godišnje, što će reći – 200 000 uglavnom mladih ljudi za jedno desetljeće! A jedno desetljeće brzo prođe i novo dođe. Toliko novo, da se u njemu staro jedva razaznaje…

Politika integracije svega i svakoga previđa jednu bitnu stvar, a to je da kandidatima s bliskog i daljeg istoka – bili oni kriminalci i teroristi ili duše od ljudi, dokone vucibatine i lijenčine ili vrijedni zanatlije i radnici, pametni i marljivi ili tupi i lijeni – u većim skupinama ovdje nije mjesto, jednostavno zato jer tu kulturom ne pripadaju. Ako ih je netko, vođen kojim god razlozima, pred tri godine i zvao, sada više ni taj, ne znajući ni što će s već pridošlima, nove ne treba. Tijek i dinamiku migracija je odvajkada određivao onaj koji doseljenike prima, a ne onaj koji bi želio doći. Jest, događalo bi se katkad i suprotno, no to bi se nazivalo drugim imenom – pokoravanjem ili osvajanjem!

Ni hrvatski iseljenici nisu na iscrpljujući rad u željezare Pensilvanije i Ohaja odlazili kako im se prohtjelo, nego na poziv i uz preporuku. Pritom se jezična integracija svodila na jedva stotinjak engleskih riječi naučenih u hodu, a nužnih za obavljanje posla. Da vrata imigrantima nisu uvijek bila širom otvorena, potvrđuje žalosna sudbina broda prekrcanog Židovima u bijegu pred nacističkim progonom, koji je dugo plovio svjetskim morima, a da putnike nisu htjele primiti ni Amerika ni Engleska ni Zemlja proleterska.

Od same ideje integracije dokazano nekompatibilnih groteskniji su tek pokušaji peglanja kad stvari gadno zaškripe. Naime, dok se domicilne muškarce već zbog namigivanja ili trubljenja u automobilu trajno žigoše seksualnim prijestupnicima i izopćava ih iz društva, za uvezene protagoniste brutalnih grupnih silovanja organizira se program rehabilitacije koji uključuje seksualnu edukaciju uz mentora. Jer, eto, počinitelji gnjusnog zlodjela nisu znali da ne čine dobro.

Čemu onda čuđenje što se neki skanjuju tu akutnu shizofreniju prihvatiti kao društvenu normu? U Pragu se začudo ne žele obogatiti onime što je Stockholmu Rinkeby niti bi žitelje Varšave usrećilo dobiti ono što je Bruxellesu Molenbeek, a ni u Budimpešti se ne bi pretjerano veselili da im je onoga što je Berlinu Kreuzberg. Još manje ti reakcionari žele inovativne “lijekove” i tečajeve za “liječnike” kojima ih se u paketu nutka.

Hrvati napokon “dobri katolici”?

A gdje su tu Hrvati i Hrvatska? Hrvatska je, našavši se, ne prvi put u povijesti, u ulozi čuvara europske granice od provale s Istoka, u zadnje vrijeme suočena s učestalim napadima kako bi se opstruirao strateški nacionalni cilj prvog reda – ulazak u Schengen. Prvo je uplakani Sirijac, predstavivši se ocem djevojčice koju je navodno putem izgubio, uz nesebičnu pomoć ovdašnjih medija namagarčio hrvatsku policiju.

Mediji su najprije napravili strahovit moralni pritisak na hrvatske institucije kako bi postupile mimo pravila, da bi potom prijetvornog Sirijca – nakon što se, prethodno se odmorivši u zagrebačkom hotelu, već dočepao Italije – slavodobitno razotkrili. Sve samo kako bi kompromitirali hrvatsku državu prikazujući ju nesposobnom.

Potom se, posve slučajno, eto baš neposredno nakon miješanja Andreja Plenkovića u unutarnje stvari BiH, migrantskim kampovima u Srbiji i BiH proširila vijest kako Hrvatska otvara granicu, što je nagnalo migrante pohrliti prema njoj. Na granici ih je “spontano” dočekao izvjesni Iračanin, evidentiran kao tražitelj azila u Hrvatskoj, prometnuvši se u kolovođu nereda. A, treba li to reći, slike s kravalima pobunjenih migranata koje obilaze svijet uvelike štete Hrvatskoj. Još jedan nož u leđa ovdašnji su medijski teroristi Hrvatskoj zaboli vjerojatno u suradnji sa sarajevskim jaranima. Kažu, u BiH je ove godine ušlo 20 tisuća migranata, a sad ih je tamo svega 5 tisuća. Pa pitaju gdje je ostalih 15 tisuća sugerirajući kako je hrvatska granica vrlo propusna.

Sada kad je Hrvatska pod lupom držeći prvu crtu obrane Europe od ilegalnih migranata, ne doima se odveć mudrim među prvima ograđivati od UN-ovih aranžmana o migrantima poput aktualnog Marakeškog sporazuma, koliko god argumenti Mađarske i Austrije imali smisla. Naime, za razliku od europskih zemalja koje su nakanile povući se, Hrvatska nema širi društveni konsenzus o tom pitanju niti izrazitu dominaciju jedne političke opcije.

Štoviše, realna alternativa trenutnoj vlasti priželjkuje naseljavanje Hrvatske došljacima izdaleka videći u njima svoje biračko tijelo, dostojne nasljednike odlazećih generacija pregalaca socijalističkog samoupravnog nerada. U Europi, inače, to novo biračko tijelo radije prilazi zelenima nego crvenima. Više zbog same boje a manje političkih stajališta.

Manevarski prostor hrvatske politike dodatno sužava blagonakloni pogled vrha Katoličke crkve na integraciju migranata širih razmjera, sviđalo se to njezinoj matici u Hrvatskoj ili ne. Ima naznaka kako se u nekim glavama već roje misli da bi se Hrvati po pitanju prava migranata, kad to već Poljaci ne žele, trebali pokazati “dobrim katolicima”, baš poput tolerantnih Iraca po pitanjima prava na pobačaj, istospolne brakove i bogohuljenje. Jer u “dobrih katolika” dobrote mjerene kriterijima Svijeta nikad dosta. Po tim mjerilima blaženi Alojzije Stepinac nije bio “dobar katolik”. Upravo suprotno, živcirao je gospodare Svijeta i one koji bi pristajali uz lažljive im mantre. Stoga bi doista bio vrhunski cinizam kad bi današnji Hrvati zaslužili njegovu kanonizaciju razmećući se Svijetu podobnom dobrotom.

Zašto lastavičji, a ne sokolov let

Kad je riječ o međunarodnim odnosima, nema tu puno mjesta romantičnim predodžbama i sentimentalnostima. Trguje se svime i svačime, a Vatikan je tu tek jedan od sudionika sa svojim interesima koji se ne moraju uvijek poklapati s hrvatskima. Na toj se tržnici ne treba ni u koga odveć pouzdavati, stavljajući sva jaja u istu košaru, niti se bilo kome tvrdoglavo inatiti, poglavito ne europskom središtu moći koje u cijelom nizu pitanja donosi za Hrvatsku bitne odluke.

U ovo vrijeme dinamičnih trvenja na globalnoj geopolitičkoj pozornici Hrvatska bi lako mogla postati laganim plijenom grabežljivaca izvana, potpomognutih grickanjem glodavaca iznutra, kad bi se odlučila na miran, pravocrtan sokolov let.

Probitačnijim za hrvatske interese pokazuje se živahan, razigrani, za predatora zbunjujući let nalik lastavičjem. Upravo zato je vanjska politika obilježena povremenim razmimoilaženjima između Predsjednice i Vlade, bila ona dogovorena ili ne, mogla polučiti dojmljive rezultate. A to medije u Hrvatskoj čini iznimno nervoznim pa se svako malo strašno zabrinu – ima li Hrvatska uopće vanjsku politiku?

Ako je suditi po rezultatima (a po čemu bi drugom?), napokon ima! Pokazuje to uravnotežena suradnja s velikim svjetskim silama – vojna i sigurnosna s Amerikom, gospodarska i energetska s Rusijom (pri čemu se projektom LNG-a i povećanjem američkog utjecaja u Agrokoru postupno amortiziraju posljedice prenaglašene oslonjenosti Milanovićeve vlade na Rusiju, ali i Ivice Todorića na ruski financijski kapital), potom u izgradnji infrastrukture s Kinom, vojno-sigurnosno-diplomatska s Izraelom (pri glasovanju u UN-u o Jeruzalemu kao glavnom gradu Izraela “poslušna” Hrvatska se znakovito izjasnila mimo europske matice).

Ovoj impresivnoj niski vrijedi dodati i poboljšanje položaja Hrvatske nakon arbitraže sa Slovenijom, ugrađivanje “Lex Agrokor” u stečevinu Vijeća EU unatoč protivljenju Slovenije, kao i njegovo prihvaćanje od strane Amerike i Velike Britanije, zatim nadvladavanje gotovo 20-godišnjeg kompleksa nemiješanja u unutarnje stvari BiH otvaranjem pitanja položaja BiH Hrvata na pravom mjestu i na pravi način, potom poboljšanje položaja Hrvata u Srbiji, ali i položaja Hrvatske u pregovorima s MOL-om odlukom Europskog suda u slučaju Hernady…

A sve to živcira i neke danas jako glasne u zaštiti hrvatskih granica za čijeg se ministra, Vlahe Orepića, u svjetskim, listom pro-migrantskim medijima nije pisalo kako hrvatska policija loše postupa prema migrantima kako je danas slučaj. Podsjetimo kako iz tog vremena datira i odluka o prihvatu i integraciji određenog broja migranata iz velikog vala prije tri godine – zanimljivo, čak i u većem broju nego što je Europa tražila, moguće baš zbog umiljavanja Vatikanu. Je li tadašnja hrvatska vlada nešto ishodila zauzvrat, javno se ne zna.

No, sad je već poprilično očito kako to nije bila skora kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Na trenutnoj je vladi da posljedice takve politike sanira odbacujući moguće nove kvote, što je i jasno komunicirala, ali i raspršujući doseljenike temeljem već prihvaćene kvote diljem Hrvatske. Jer skrase li se u većem broju na nekom području, bit će to znak da je Hrvatska krenula putem bez povratka.

Našavši se slijedom svog geopolitičkog položaja u nimalo zahvalnoj ulozi čuvara europskih granica, Hrvatska to ne smije činiti samo kako bi napakostila vojsci teledirigiranih nevoljnika, nego s punom sviješću o nužnosti obrane zajedničke europske kuće. Jer dođu li jadom naoružane trupe do Njemačke i oslabe ju postajući njezinim utegom i troškom, posredno i Hrvatskoj čine štetu.

Mada članstvo u privilegiranom europskom klubu Hrvatskoj materijalno i organizacijski koristi, to nipošto ne znači da joj tamo ne prijete štete druge naravi i da se od njih ne treba braniti. A kako to dvoje pomiriti, stvar je umijeća lastavičjeg leta.

Grgur S./Kamenjar.com

 

Orban: Mi Mađari smo kršćani, želimo pomoći drugim narodima u nevolji, ali ne tako da uništimo vlastitu domovinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Objavljeno

na

Objavio

Institut pučkog pravobranitelja zamišljen je kao pomoć slabijima i nedovoljno zaštićenima kad se tijela vlasti ogriješe o zakone i proceduru na njihovu štetu. Već sama spoznaja o kvarljivoj naravi vlasti čini ovu službu potrebnom, plemenitom i smislenom. Kako se radi o institutu Republike Hrvatske, on bi po logici stvari trebao biti instrument zaštite prije svega njezinih državljana. Bilo bi apsurdno kad bi pučki pravobranitelj Republike Hrvatske interes neznanca, kršitelja zakona, pretpostavio interesu oštećenog hrvatskog državljanina u slučaju kad su oni suprotstavljeni. No, ova vremena, koja tako tvrdoglavo prkose iskustvu svih prethodnih, svjedoče upravo toj pojavi.

Piše: Grgur S./Kamenjar.com

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ne mari odveć za elementarno pravo na sigurnost hrvatskih državljana nastanjenih na ionako već rijetko naseljenim područjima kojima dulje vrijeme nezakonito prolaze skupine neznanaca. Pa tko ne bi osjećao nemir – bio djed, baka, ili mlađi par s djecom koji se odvažio ostati u tim sve pustijim krajevima – znajući da im se zavičajem u manjim ili većim skupinama smucaju neznanci kojima je kazneno djelo – ilegalni prijelaz državne granice – bilo prvo što su učinili ušavši u Hrvatsku? Međutim, pučka pravobraniteljica ne proziva državne institucije zato što je hrvatskim državljanima smanjena kakvoća života ugrožavanjem prava na mir i sigurnost. Naprotiv, mršti se na one koji surađuju s policijom i prijavljuju došljake nepoznatog identiteta čiji tranzit preko Hrvatske ugrožava njezin nacionalni interes prvog reda – ulazak u Schengen. U združenom pothvatu s medijskim agitpropom ona građansku budnost i lojalnost državi predstavlja histerijom i širenjem panike, a pošalice lokalnih pijanaca širenjem netrpeljivosti prema kršiteljima zakona. Kao lijek nudi edukaciju i preodgoj domicilnog stanovništva kako bi razvilo ravnodušnost prema vladavini zakona. Neke, eto, pod stare dane čeka škola u kojoj će naučiti kako im se ono što vide vlastitim očima samo pričinja i kako su samo umislili da se osjećaju nelagodno.

S druge strane, zdrav razum govori da došljaci, već i iz iznudice u koju su se kršeći zakon sami doveli, čine kaznena djela u znatno iznadprosječnoj mjeri. No, vijesti o provalama i krađama na područjima kojima prolaze nema ni za lijeka. Možda zato što ti primjeri nisu tek pojedinačni? Točno je, ne čine to svi, ali dovoljno je da to rade samo neki pa da osjećaj sigurnosti domaćih ljudi bude ozbiljno narušen.

Pučku pravobraniteljicu očito ne smeta polovičan uspjeh hrvatske policije u provođenju temeljne joj zadaće – očuvanja sigurnosti hrvatskih državljana i drugih koji borave zakonito na hrvatskom tlu. No, zato policiju uredno proziva kad obavlja svoj posao ne dajući neznancima nasilno ući u Hrvatsku. Čini to pregrubo za njen ukus pa joj u specifičnim, izvanrednim okolnostima traži dlaku u jajetu, oglašavajući se već i u svezi najmanjeg proceduralnog propusta. I kako se onda ne zapitati – prava kojeg to puka brani pučka pravobraniteljica? Onog koji je plaća i drži se zakona? Ili onog koji je ne plaća i krši zakon? Možda se odgovor krije u tome da ju, uz puk koji je plaća, plaća i isti onaj koji plaća putešestvije neznanaca izdaleka i njima upravlja? Doduše, postoji mogućnost i kako vlastitoj državi štetu čini iz ideala. No, u tom slučaju riječ je o teškom oboljenju koje zahtijeva pojačani medicinski tretman i strogu karantenu.

Ako je u pitanju potonje, to je zacijelo vjerodostojniji pokazatelj krize hrvatskog zdravstva od onih kojima saborski zastupnici, navlastito liječnici među njima (Ines Strenja Linić, Željko Jovanović i Božo Petrov), redovito sablažnjavaju javnost. Liječnici su to za kojima pacijenti, otkad im ne stoje više na usluzi, čini se, ne plaču. Primjerice u Metkoviću, otkad psihijatar Petrov tamo ne ordinira, opće duševno zdravlje se, barem ako je suditi prema rezultatima lokalnih izbora, poboljšava. I onda takvi napadaju ministra Kujundžića, koji pored vođenja iznimno osjetljivog ministarstva, kao vrhunski liječnik nalazi vremena obavljati složene operacije koje su pitanje života i smrti. To naravno ne znači nužno i da je dobar ministar. Ipak, nešto znači to što se Kujundžić pokazao prvim hrvatskim ministrom zdravstva u čijem je mandatu zaustavljen rast duga, štoviše smanjen je s 8,3 na 7,5 milijardi kuna. Time se, doduše, morao pohvaliti sam budući za to nitko ne pokazuje interes. Jer čemu razglabati o Hrvatima tako neatraktivnim temama kao što su tamo neke milijarde?

I kako to obično bude, bilo je tek pitanje vremena kad će sabornike liječnike u harangi na hrvatsko zdravstvo slijediti sabornici pacijenti. Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić izabrala je sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Mediji opsjednuti brisanjem granica između intimnog i javnog – sad posebno zainteresirani jer je riječ o zastupnici koja dolazi iz sredine koja figurira kao konzervativna, a preodgoj njezinih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama. U sklopu još jednog priloga produbljivanju hrvatskog demografskog ponora stvorili su dojam kako bolnicama hara sekta liječnika i medicinskih sestara koji se sadistički iživljavaju nad ženama koje su proživjele osobnu i obiteljsku traumu.

Zastupnica Ninčević Lesandrić je iz pozicije političke moći sasula niz neistina i uvreda medicinskoj ekipi iz KBC-a Split – od srednjovjekovnog tretmana do nemarnog odnosa i pomanjkanja ljudskosti. Predstojnik Klinike za ginekologiju i porode KBC-a Split, Deni Karelović prirodno je reagirao kako bi zaštito dignitet svoje radne sredine. Demantirao je zastupnicu, a kako bi drukčije, nego iznijevši istinu. Čim je istina izašla na vidjelo, žurno je proradio na nju alergičan medijski pendrek taksativno navevši što je sve predstojnik prekršio – od Hipokratove zakletve do 5 prijestupa regulative o zaštiti osobnih podataka i prava pacijenata. Dakle, saborskim imunitetom zaštićena k’o lička medvjedica, k tome i medijski vatreno podržana, Ninčević Lesandrić može javno prozivati i blatiti ljude temeljem vlastitog dojma, a oni se, našavši se na stupu srama, ne smiju braniti. Slučaj kao stvoren za intervenciju pučke pravobraniteljice, ali od nje se nije glasa čulo. Možda je i bolje što nije, jer bi se, po svoj prilici, i sama pridružila cipelarenju slabijeg. Uostalom, iz njezina se djelovanja jasno razaznaje kako dijeli isti cilj kao i vlasnici medija u Hrvatskoj, ali i politička opcija Ninčević Lesandrić. Taj cilj je očit – da ovome, iz dana u dan sve manjem broju liječnika i medicinskih sestara koje Hrvatska još ima, život dovoljno zgade pa da odu. Bez brige, ima tko ih hoće. Istodobno, tamo gdje ih tjeraju za umijećima Lore Vidović i Ninčević Lesandrić ne vlada ni približna pomama. Takvih imaju sasvim dovoljno. Samo, osakati li se kadrovski hrvatsko zdravstvo, tko će onda “mučiti” po hrvatskim bolnicama? Pa očito neki drugi – tko zna s kojih sve strana. A nisu li i ovi koji Hrvatskom prolaze, pritom uživajući punu zaštitu i brigu pučke pravobraniteljice, predstavljani liječnicima?

Ipak, u Europi nije sve tako izvitopereno. Postoje još oaze u kojima zdrava logika nije posve zamrla. Ovih je dana pozornost dijela javnosti izazvao zubom vremena načeti Nizozemac zahtijevajući da mu se i službeno smanji dob za nekih dvadesetak godina. Kaže, kako bi povećao izglede u vabljenju žena. Osim toga, osjeća se mlađim pa neka država uskladi svoje evidencije s njegovim osjećajem. Logično! Jer ako je temeljem subjektivnog osjećaja moguće promijeniti spol, zašto ne bi i dob? Ako je dopušteno, štoviše tretira se kao ljudsko pravo, negirati objektivnu stvarnost tamo, što ne bi i ovdje? Ma koliko ta objektivna stvarnost bila neumoljiva. Jer jednako kao što kirurški zahvati i hormonalne terapije ne mogu promijeniti šifru spola zapisanu u DNK, tako ni čudotvorne kremice i nakupine botoksa ne mogu skratiti prošlost. Ipak, pragmatični Nizozemac će se morati još malo strpjeti dok se neka nizozemska Lora Vidović ne izbori za pravo za kojim je zavapio. Dotle će ekskluzivni privilegij administrativne promjene dobi u njegovoj zemlji, a i diljem Europe, moći uživati tek došljaci s početka ove priče. Mogu to zahvaliti, među ostalim, i nesebičnoj pomoći pučke pravobraniteljice RH i jataka joj. Namjerno zametnuvši identifikacijske dokumente iz matičnih zemalja, oni mogu deklarirati dob po volji. Prilično često odlučuju vratiti se u maloljetnost budući to pruža najšire mogućnosti primjene. Orobe li nekog, ukradu li što, istuku li ili siluju nekog, očekuje ih blaža kazna i upućivanje u ustanovu za maloljetnike umjesto u zatvor. Uz to, umjesto deportacije, slijedi im nekakav program rehabilitacije o trošku države čije su državljane oštetili.

Oni se, za razliku od romantičnog Nizozemca, ne zamaraju time da se moraju svidjeti pripadnicama suprotnog spola, a još manje se opterećuju njihovim pristankom. Naime, u njihovoj kulturi on uopće nije potreban. Kad im domaćini već daju sve što im treba, a da to sami nisu ničim zaslužili, jednostavno misle da su u samoposluživanju pa se onda valjda mogu poslužiti i njihovim kćerima i ženama. Logično! Potvrda je to kako koloplet nevidljivom rukom vođenih potpunih nelogičnosti, kojeg je pučka pravobraniteljica RH tek jedan marljivi kotačić, na koncu neumitno vodi ka čistoj logici – kao svjetlu na kraju tunela!… Samo, koji svjetlonoša to svjetlo nosi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari