Pratite nas

Kolumne

Nije svaki stranac dobri Samaritanac

Objavljeno

na

Pokoljenjima nataloženo iskustvo naučilo je ljudske zajednice – radilo se o obitelji, plemenu ili narodu – na došljaka sa strane gledati s dozom opreza budući često nije moguće pouzdano znati kakve su mu namjere.

Stoga sama strančeva želja da se pridruži zajednici nije bila dovoljna da ga ona prihvati, a mogućnost da zadrži dotadašnje običaje, kulturu i religiju, različite od nove sredine, nije se ni razmatrala. Posve prirodno, jer to bi narušilo vrijednosni integritet i koheziju nužne za opstanak društva. Kako bi postao njezinim punopravnim članom, pridošlici nije bilo dostatno tek pokazati da raspolaže zajednici potrebnim vještinama. Do toga je vodio dug i trnovit put dokazivanja odanosti.

Izbjeglice ili migranti?

Tako je bilo naraštajima, a onda se odjednom odnos prema strancima, kao i štošta drugo, izvrnuo naglavačke. Uvod u korjenite promjene u pravilu prati promjena semantike – pojedine riječi poprimaju posve drugo značenje. Takvu je metamorfozu doživjela i riječ “izbjeglice” kad se u drugom polugodištu 2015. godine nepregledna rijeka ljudi slijevala iz Male Azije u Europu.

Još donedavno, primjerice za rata u Hrvatskoj i BiH devedesetih, izbjeglice su bile ranjive skupine ljudi (žene, djeca, starci) koje nisu mogle aktivno sudjelovati u ratnom sukobu. Ako bi se među njima našao gdjekoji muškarac sposoban služiti vojsku, ne bi se hvalio bijegom od vlastite dužnosti, još manje slikao za medije. S druge strane, u migrantskoj rijeci pred tri godine, pa i u ovome rukavcu joj danas, upravo takvi muškarci čine veliku većinu ljudi predstavljanih kao izbjeglice.

Krijumčarena svjetina pred kamerama se otvoreno poticala na drsko kršenje temeljnih zakona koji države čine državama. Bit ohrabrivanja ilegalnog prelaska državnih granica i sladostrasnog slavljenja njihova probijanja nije ležala tek u pukom kršenju zakona, nego u rušenju smisla države. Jer granice su njezina temeljna pretpostavka, njezini zakoni vrijede unutar državnih granica. Država koja ne drži granice jednostavno nije država.

Došljake se ohrabrivalo kršiti zakone i odbacivanjem identifikacijskih dokumenata. S dvojakom svrhom. Prvo, kako bi se u delikatnim situacijama mogli predstaviti maloljetnima. Recimo, u slučaju kasnije počinjenih kaznenih djela dob nije bilo moguće precizno utvrditi pa bi, ako je procijenjena npr. u rasponu od 17 do 22 godine, sud prihvatio onu po optuženika najpovoljniju, dakle maloljetnu.

Drugo, masovna anonimizacija je poslužila kao sredstvo brisanja prošlosti, time i kao učinkovita tehnika prikrivanja terorista nadahnutih islamom, ali i drugih pojedinaca s kriminalnom prošlošću i nečasnim namjerama. Podržavanje navedenog ne može biti drugo doli znak – ili nehajnog vjerovanja kako je svaki stranac dobri Samaritanac ili nekog znatno opakijeg nauma.

Kako bi se zamaglila dobno-spolna struktura “izbjegličkog” vala, medijski svesrdno podržani došljaci bi u prve redove turnuli djecu i vremešnu čeljad, upravo onako kako vojske, koje ne drže do međunarodnih ratnih konvencija, čiste teren koristeći živi štit sastavljen od zarobljenika i nesklonih im civila. Pritom su ti, mahom mlađi muškarci, zahtijevali da ih se smjesti izrijekom u Njemačkoj ili Švedskoj.

Kako se radi o dvjema zemljama s izrazito razvijenim programima socijalne pomoći, očito je bilo da nemaju nakanu tamo ostati privremeno, što karakterizira prave izbjeglice (npr. Hrvati smješteni kao izbjeglice su vraćeni iz Njemačke nakon stjecanja uvjeta za povratak), nego trajno – kao ekonomski ili, preciznije rečeno, socijalni migranti. Iako je riječ “migranti” u javnoj uporabi istisnula riječ “izbjeglice”, emocija prvotno vezana uz izbjeglice uspješno je prenesena na migrante (jadni izbjeglice – jadni migranti – sve su to jadni ljudi).

Migranti u potrazi za boljim životom postaju tako jednako prihvatljivima kao izbjeglice u bijegu od rata. U toj potrazi, na gotovo svakoj postaji puta, kao u orijentacijskom trčanju, odnekud im kapne nemali iznos na bankovnu karticu. A ne bi li ta ista nevidljiva ruka, koja velikodušno daruje novac, mogla stajati i iza lanca krijumčara koji ih prevoze preko granica? Ako stoji, to bi ujedno značilo kako se migrantske mase nisu pokrenule same od sebe.

Kružnom financijskom operacijom pokretač migracija postiže dva cilja. Dobar dio novca utrošenog za poticaj na seobu nadzirani mu krijumčari vrate, a istodobno migranti završavaju na odredištu što je i glavni cilj operacije – destabilizacija Europe naglom promjenom strukture stanovništva.

Integracija i shizofrenija

Nemalu zbunjenost izazvala je neformalna politička predvodnica Europe Angela Merkel pozivajući migrante na vrhuncu vala da u još većem broju nahrupe u Europu. Poziv je začudio tim više jer je uslijedio koju godinu nakon njezine tvrdnje kako je projekt multikulturalnosti u Njemačkoj propao. No, da se radilo prije o promišljenom potezu nego o nesnalaženju, potvrđuje jedina krupna politička posljedica migrantske krize.

Riječ je o pokušaju nametanja prihvatnih kvota migranata svim zemljama Europske Unije uz obvezu njihove integracije u društvo. Drugim riječima, sve zemlje Europe morale su prihvatiti ono što je u Njemačkoj propalo. Njemačka, zemlja s bogatim useljeničkim iskustvom, zna kako se useljenici iz zemalja kršćanske uljudbe znatno lakše uklapaju u njezino društvo i asimiliraju najkasnije u drugoj generaciji.

Njihovo legalno useljavanje već je pokriveno pravnom regulativom koja omogućava slobodan protok ljudi unutar EU. S druge strane, nametanjem kvota migranata i obvezne integracije ostalim zemljama prisililo bi ih se da prihvate njemački višak izvaneuropskih migranata – one za koje se procijeni da ne mogu doprinijeti razvoju njemačkog društva. Ti bi onda trebali popuniti demografske rupe nastale u zemljama čije radno sposobno stanovništvo Njemačka usisava. Samo nije poznato kakve bi to rupe popunili oni koji su nakanili imati bolji život na teret zajednice, a nisu sposobni steći znanja i vještine potrebne da ga sami zasluže.

Integracija je doista cjelovito zamišljen pothvat. Obuhvaća ovladavanje jezikom, stjecanje zvanja, zaposlenje i krov nad glavom. Koliko to košta, nitko da zucne. Ali je zato u jeku migrantske krize dalmatinska “slobodanka”, to staro orjunče, sveudilj računala koliko košta podizanje jednog djeteta u Hrvatskoj (navodno astronomskih 160 000 eura). Večernji joj je pobratim nesebično sekundirao veselo donoseći procjene stručnjaka kako je Hrvatska kadra primiti 20 000 useljenika godišnje, što će reći – 200 000 uglavnom mladih ljudi za jedno desetljeće! A jedno desetljeće brzo prođe i novo dođe. Toliko novo, da se u njemu staro jedva razaznaje…

Politika integracije svega i svakoga previđa jednu bitnu stvar, a to je da kandidatima s bliskog i daljeg istoka – bili oni kriminalci i teroristi ili duše od ljudi, dokone vucibatine i lijenčine ili vrijedni zanatlije i radnici, pametni i marljivi ili tupi i lijeni – u većim skupinama ovdje nije mjesto, jednostavno zato jer tu kulturom ne pripadaju. Ako ih je netko, vođen kojim god razlozima, pred tri godine i zvao, sada više ni taj, ne znajući ni što će s već pridošlima, nove ne treba. Tijek i dinamiku migracija je odvajkada određivao onaj koji doseljenike prima, a ne onaj koji bi želio doći. Jest, događalo bi se katkad i suprotno, no to bi se nazivalo drugim imenom – pokoravanjem ili osvajanjem!

Ni hrvatski iseljenici nisu na iscrpljujući rad u željezare Pensilvanije i Ohaja odlazili kako im se prohtjelo, nego na poziv i uz preporuku. Pritom se jezična integracija svodila na jedva stotinjak engleskih riječi naučenih u hodu, a nužnih za obavljanje posla. Da vrata imigrantima nisu uvijek bila širom otvorena, potvrđuje žalosna sudbina broda prekrcanog Židovima u bijegu pred nacističkim progonom, koji je dugo plovio svjetskim morima, a da putnike nisu htjele primiti ni Amerika ni Engleska ni Zemlja proleterska.

Od same ideje integracije dokazano nekompatibilnih groteskniji su tek pokušaji peglanja kad stvari gadno zaškripe. Naime, dok se domicilne muškarce već zbog namigivanja ili trubljenja u automobilu trajno žigoše seksualnim prijestupnicima i izopćava ih iz društva, za uvezene protagoniste brutalnih grupnih silovanja organizira se program rehabilitacije koji uključuje seksualnu edukaciju uz mentora. Jer, eto, počinitelji gnjusnog zlodjela nisu znali da ne čine dobro.

Čemu onda čuđenje što se neki skanjuju tu akutnu shizofreniju prihvatiti kao društvenu normu? U Pragu se začudo ne žele obogatiti onime što je Stockholmu Rinkeby niti bi žitelje Varšave usrećilo dobiti ono što je Bruxellesu Molenbeek, a ni u Budimpešti se ne bi pretjerano veselili da im je onoga što je Berlinu Kreuzberg. Još manje ti reakcionari žele inovativne “lijekove” i tečajeve za “liječnike” kojima ih se u paketu nutka.

Hrvati napokon “dobri katolici”?

A gdje su tu Hrvati i Hrvatska? Hrvatska je, našavši se, ne prvi put u povijesti, u ulozi čuvara europske granice od provale s Istoka, u zadnje vrijeme suočena s učestalim napadima kako bi se opstruirao strateški nacionalni cilj prvog reda – ulazak u Schengen. Prvo je uplakani Sirijac, predstavivši se ocem djevojčice koju je navodno putem izgubio, uz nesebičnu pomoć ovdašnjih medija namagarčio hrvatsku policiju.

Mediji su najprije napravili strahovit moralni pritisak na hrvatske institucije kako bi postupile mimo pravila, da bi potom prijetvornog Sirijca – nakon što se, prethodno se odmorivši u zagrebačkom hotelu, već dočepao Italije – slavodobitno razotkrili. Sve samo kako bi kompromitirali hrvatsku državu prikazujući ju nesposobnom.

Potom se, posve slučajno, eto baš neposredno nakon miješanja Andreja Plenkovića u unutarnje stvari BiH, migrantskim kampovima u Srbiji i BiH proširila vijest kako Hrvatska otvara granicu, što je nagnalo migrante pohrliti prema njoj. Na granici ih je “spontano” dočekao izvjesni Iračanin, evidentiran kao tražitelj azila u Hrvatskoj, prometnuvši se u kolovođu nereda. A, treba li to reći, slike s kravalima pobunjenih migranata koje obilaze svijet uvelike štete Hrvatskoj. Još jedan nož u leđa ovdašnji su medijski teroristi Hrvatskoj zaboli vjerojatno u suradnji sa sarajevskim jaranima. Kažu, u BiH je ove godine ušlo 20 tisuća migranata, a sad ih je tamo svega 5 tisuća. Pa pitaju gdje je ostalih 15 tisuća sugerirajući kako je hrvatska granica vrlo propusna.

Sada kad je Hrvatska pod lupom držeći prvu crtu obrane Europe od ilegalnih migranata, ne doima se odveć mudrim među prvima ograđivati od UN-ovih aranžmana o migrantima poput aktualnog Marakeškog sporazuma, koliko god argumenti Mađarske i Austrije imali smisla. Naime, za razliku od europskih zemalja koje su nakanile povući se, Hrvatska nema širi društveni konsenzus o tom pitanju niti izrazitu dominaciju jedne političke opcije.

Štoviše, realna alternativa trenutnoj vlasti priželjkuje naseljavanje Hrvatske došljacima izdaleka videći u njima svoje biračko tijelo, dostojne nasljednike odlazećih generacija pregalaca socijalističkog samoupravnog nerada. U Europi, inače, to novo biračko tijelo radije prilazi zelenima nego crvenima. Više zbog same boje a manje političkih stajališta.

Manevarski prostor hrvatske politike dodatno sužava blagonakloni pogled vrha Katoličke crkve na integraciju migranata širih razmjera, sviđalo se to njezinoj matici u Hrvatskoj ili ne. Ima naznaka kako se u nekim glavama već roje misli da bi se Hrvati po pitanju prava migranata, kad to već Poljaci ne žele, trebali pokazati “dobrim katolicima”, baš poput tolerantnih Iraca po pitanjima prava na pobačaj, istospolne brakove i bogohuljenje. Jer u “dobrih katolika” dobrote mjerene kriterijima Svijeta nikad dosta. Po tim mjerilima blaženi Alojzije Stepinac nije bio “dobar katolik”. Upravo suprotno, živcirao je gospodare Svijeta i one koji bi pristajali uz lažljive im mantre. Stoga bi doista bio vrhunski cinizam kad bi današnji Hrvati zaslužili njegovu kanonizaciju razmećući se Svijetu podobnom dobrotom.

Zašto lastavičji, a ne sokolov let

Kad je riječ o međunarodnim odnosima, nema tu puno mjesta romantičnim predodžbama i sentimentalnostima. Trguje se svime i svačime, a Vatikan je tu tek jedan od sudionika sa svojim interesima koji se ne moraju uvijek poklapati s hrvatskima. Na toj se tržnici ne treba ni u koga odveć pouzdavati, stavljajući sva jaja u istu košaru, niti se bilo kome tvrdoglavo inatiti, poglavito ne europskom središtu moći koje u cijelom nizu pitanja donosi za Hrvatsku bitne odluke.

U ovo vrijeme dinamičnih trvenja na globalnoj geopolitičkoj pozornici Hrvatska bi lako mogla postati laganim plijenom grabežljivaca izvana, potpomognutih grickanjem glodavaca iznutra, kad bi se odlučila na miran, pravocrtan sokolov let.

Probitačnijim za hrvatske interese pokazuje se živahan, razigrani, za predatora zbunjujući let nalik lastavičjem. Upravo zato je vanjska politika obilježena povremenim razmimoilaženjima između Predsjednice i Vlade, bila ona dogovorena ili ne, mogla polučiti dojmljive rezultate. A to medije u Hrvatskoj čini iznimno nervoznim pa se svako malo strašno zabrinu – ima li Hrvatska uopće vanjsku politiku?

Ako je suditi po rezultatima (a po čemu bi drugom?), napokon ima! Pokazuje to uravnotežena suradnja s velikim svjetskim silama – vojna i sigurnosna s Amerikom, gospodarska i energetska s Rusijom (pri čemu se projektom LNG-a i povećanjem američkog utjecaja u Agrokoru postupno amortiziraju posljedice prenaglašene oslonjenosti Milanovićeve vlade na Rusiju, ali i Ivice Todorića na ruski financijski kapital), potom u izgradnji infrastrukture s Kinom, vojno-sigurnosno-diplomatska s Izraelom (pri glasovanju u UN-u o Jeruzalemu kao glavnom gradu Izraela “poslušna” Hrvatska se znakovito izjasnila mimo europske matice).

Ovoj impresivnoj niski vrijedi dodati i poboljšanje položaja Hrvatske nakon arbitraže sa Slovenijom, ugrađivanje “Lex Agrokor” u stečevinu Vijeća EU unatoč protivljenju Slovenije, kao i njegovo prihvaćanje od strane Amerike i Velike Britanije, zatim nadvladavanje gotovo 20-godišnjeg kompleksa nemiješanja u unutarnje stvari BiH otvaranjem pitanja položaja BiH Hrvata na pravom mjestu i na pravi način, potom poboljšanje položaja Hrvata u Srbiji, ali i položaja Hrvatske u pregovorima s MOL-om odlukom Europskog suda u slučaju Hernady…

A sve to živcira i neke danas jako glasne u zaštiti hrvatskih granica za čijeg se ministra, Vlahe Orepića, u svjetskim, listom pro-migrantskim medijima nije pisalo kako hrvatska policija loše postupa prema migrantima kako je danas slučaj. Podsjetimo kako iz tog vremena datira i odluka o prihvatu i integraciji određenog broja migranata iz velikog vala prije tri godine – zanimljivo, čak i u većem broju nego što je Europa tražila, moguće baš zbog umiljavanja Vatikanu. Je li tadašnja hrvatska vlada nešto ishodila zauzvrat, javno se ne zna.

No, sad je već poprilično očito kako to nije bila skora kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Na trenutnoj je vladi da posljedice takve politike sanira odbacujući moguće nove kvote, što je i jasno komunicirala, ali i raspršujući doseljenike temeljem već prihvaćene kvote diljem Hrvatske. Jer skrase li se u većem broju na nekom području, bit će to znak da je Hrvatska krenula putem bez povratka.

Našavši se slijedom svog geopolitičkog položaja u nimalo zahvalnoj ulozi čuvara europskih granica, Hrvatska to ne smije činiti samo kako bi napakostila vojsci teledirigiranih nevoljnika, nego s punom sviješću o nužnosti obrane zajedničke europske kuće. Jer dođu li jadom naoružane trupe do Njemačke i oslabe ju postajući njezinim utegom i troškom, posredno i Hrvatskoj čine štetu.

Mada članstvo u privilegiranom europskom klubu Hrvatskoj materijalno i organizacijski koristi, to nipošto ne znači da joj tamo ne prijete štete druge naravi i da se od njih ne treba braniti. A kako to dvoje pomiriti, stvar je umijeća lastavičjeg leta.

Grgur S./Kamenjar.com

 

Orban: Mi Mađari smo kršćani, želimo pomoći drugim narodima u nevolji, ali ne tako da uništimo vlastitu domovinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Objavljeno

na

Objavio

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Objavljeno

na

Objavio

Prečesto u medijima čitamo “mudre“ savjete kao npr.: prestanite se baviti ustašama i partizanima. Okrenimo se svakodnevnim problemima kojih imamo i tako previše, itd. Onda ti isti ”mudraci” par dana kasnije “opravdano“ lamentiraju u javnosti nad sveopćom ustašizacijom Lijepe naše potpuno ignorirajući kako je SOA svojedobno bila upozorila na porast ne ustaške, nego četničke ideologije u zemlji.

Ali, o četnicima nitko ni da bi zinuo. Josipović, Mesić, Pupovac, Stazić, Rada, Rade i familija, Gerovac, Vlašić i bezbroj ovisnika o Titu i partiji iz dana u dan ne mogu izgovoriti ni dobro jutro, a da u svojoj skromnoj partijskoj frazeologiji ne spomenu ustaše.

Ustaše su se relativno malo spominjale odmah nakon “oslobođenja“. Tada se uglavnom govorilo i pisalo o “narodnim neprijateljima“, ”izrodima”, ”izdajicama” i ”kvislinzima”. Nakon Križnog puta i skrivanja zločina u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji problem ustaša je za novu “demokratsku“ komunističku jednopartijsku vlast bio stavljen ”ad acta”.

Nešto se tu i tamo spominjalo ustaše na suđenju Stepincu, Budaku i Kavranu te u operaciji Gvardijan 1947. godine. koju su Ozna i Udba do kraja razbile. Dotada je fizički, uglavnom bez suda i presuda, pod zemlju otišlo oko 80 posto autentičnih ustaša. Ostatak je svoj biološki kraj dočekao bilo u Argentini, bilo u Paragvaju, Čileu, Brazilu…

I sada se odjednom nekom čudnom alkemijom na svakom uglu RH pojavljuju opet nove i sve savršenije generacije ustaša. K’o nove generacije mobitela. Ponuda je bogata i širokog spektra. Želiš li naći autentičnog starog tvrdog ličkog, imotskog ili hercegovačkog ustašu, ponuda je preskromna. Kad se tu i tamo netko pojavi kao Artuković i Šakić, naše suvremeno i demokratsko pravosuđe promptno se pobrine da ti ustaški dinosaurusi odmah napuste ovu liberalnu planetu. Štoviše, kao vrhunski dokaz tehno-marksističke demokracije iza njih nisu ostali ni grobovi. Slično kao kod naših Kineza.

Zamislite kada bi svi Kinezi odjednom ustali. Bila bi to za naše današnje ljevičare milijarda i pol ustaša… Vauu!

Jeste li pročitali polemiku našeg jednomandatnog predsjednika Ive Josipovića s još neukroćenim kolumnistima Večernjaka Ninom Raspudićem i Borislavom Ristićem, Slavenom Leticom i Nevenom Sesardićem? Bivši stalno ponavlja ”ustašofili…“,“Hercegovina puna ulica s imenima ustaša…“, ”bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam…“ itd. I tako se naš bivši Ivo prometnuo u beskompromisnog borca protiv davno pokopanih ustaša (bivši on, bivši oni!).

Oni koji nisu imali sreću da budu pokopani završili su vjerojatno s ostalim nesretnicima u onih 1700 jama. Naravno, teško ćete čuti nešto od naših “josipovića“ o novorođenoj četničkoj državi u “tamo daleko, tamo je selo moje..“ Međutim, nije naš bivši Ivo bedast. Zna on kao i novi ljevičarski okidač Dalija Orešković da se danas kod nas pomoću davno (bez suda) likvidiranih ustaša grade nove karijere. To vam je jedna vrsta kompostiranja davno smaknutih “klasnih neprijatelja“.

‘Prošla baba s kolačima’

Naime, ovih je dana u slobodarskoj Rijeci bio održan “Hod za život“. Rijeci koja je idealno mjesto za takav mimohod s obzirom da u njoj komunisti vladaju duže nego li u Sjevernoj Koreji. Sudionici povorke, koje su ljevičari onako iz milja i kolokvijalno nazvali “bijesni čopor“, zalagali su se za zakonsku i svaku drugu zaštitu prava na život od začeća pa sve do prirodne smrti. To je nešto tako grozno i protuprirodno da je na to odmah morala reagirati jedna nova liberalno – ljevičarska zvjezdica u slobodnom padu kao zvijezda repatica. Ni da me bacite u okove neću otkriti njen identitet samo zato da se ne zamjerim Slavenu koji je mora podržavati.

Naša ”crvena zvijezda” munjevito je shvatila o čemu se tu radi (kao i o drugim temama) te je svečano izjavila: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojom Hrvatska nema nikakve veze“. Ako ikome tko je sudjelovao u tom “ustaškom“ hodu padne na pamet tužiti našu novu političku zvijezdu zbog ovih “biranih“ riječi ne znam kako bi mogao izgubiti tu parnicu!

U isto vrijeme je pod sigurnosnim “štitom“ Voje Obersnela održan i progresivni, antifašistički, slobodarski, humani i neokomunistički “Hod za slobodu“ kojem se, vrativši se iz Amsterdama, pridružila i Anka Mrak – Taritaš. Kad je “Hod za život“ već zamakao iz ugla, naš Mrak je počela vikati: “No pasaran“ ili po naški ”nećete proći”. Neki ustašofil je sa strane samo promrmljao: “Prošla baba s kolačima“.

Znači, danas su u Hrvatskoj za naše novopečene ljevičare i antife ustaše svi “vjernici, heteroseksualci koji se zalažu za brak i protiv su abortusa, ognjištari, desni krkani, lički bukvani, hercegovački šverceri duhana, dalmatinski Vlaji, suverenisti, populisti, antikomunisti, protivnici Jelene Veljače, Anke partizanke, Radničke fronte, poštovatelji Tuđmana, branitelji, oni koji primaju braniteljske imovine (izuzetak su penzići iz NOB-a koji su rođeni prije 5. kolovoza 1995. godine.), oni koji javno i bez imalo srama traže ukidanje nevladinih udruga, oni koji su protiv brzopletog uvođenja eura, oni zatucani koji žive u srednjem vijeku tvrdeći da za ulazak u Hrvatsku treba posjedovati nefalsificiranu putovnicu ili vizu, oni koji u svom fanatizmu misle da bi dan državnosti trebao biti 30. svibnja, oni koji se zgražaju kad pročitaju da se u Nizozemskoj raspravlja o priznavanju tzv. grupnog braka koji bi uključivao tri ili više osoba, oni koji su protiv prava homića da usvajaju djecu, oni koji ne vjeruju da su fratri sa Širokog brijega – bacajući kamenje sa zidina samostana – tri dana držali “u šahu“ tri herojske partizanske divizije, oni koji zlobno kolutaju očima kad netko kaže kako je naš Stipe Mesić izgubio čekove koje je dobio od naše “ustaške“ dijaspore u Australiji, oni koji traže sankcije za Nenu Stazića zbog izjave “da su pobjednici 1945. loše i traljavo obavili svoj posao“, oni koji su se okomili na Acu Stankovića jer je u svoju slobodarsku emisiju ”Nedjeljom u 2” pozvao istinskog rokera Gorana Baru koji je s narkomanskom bejzbol palicom udarao po vjernicima, Isusu, a Bibliju proglasio “tupavom knjigom“, oni koji se tobože čude kad slobodarska austrijska policiji bleji u komunističku jugo zastavu k’o tele u šarena vrata, oni koji kompliment austrijskog vicekancelara Heinz – Christian Strachea kako su Hrvati obično ”sranje” dovode u vezu s činjenicom da mu je žena Srpkinja, oni koji su zgroženi radosnom viješću kako je država Washington prva na svijetu legalizirala ”kompostiranje” ljudi što u prijevodu znači da će se nakon naše smrti ljudi polako i znanstveno ”korektno” pretvarati u spasonosno gnojivo, i da ne nabrajam do kraja godine.

Evo, tako smo demokratski, utemeljeni na ”postmodernom znanstvenom marksizmu” došli do saznanja tko jest, a tko ipak nije ustaša. Kad smo riješili to prethodno pitanje, sada će trebati obaviti još samo kratke konzultacije s drugom Stazićem kako jednom zauvijek riješiti taj ustaški karcinom koji je zahvatio Lepu njihovu.

Kada se napokon riješimo tih retrogradnih, zatucanih ustaša pojavit će se u zoru na istoku ”crvena zvijezda”. U toj neostvarivoj bajci će se u Zagrebu napokon odigrati i legendarna utakmica Dinamo : Crvena zvezda koja se nije zbog ustaša mogla odigrati 13. svibnja 1990. godine. Bit će možda mali problem naći novog Bobana da sredi muriju jer više nema Arkana…

Lubeničarske teorije

Borislav Ristić, Večernjakov “ustaša“, lagano nas baca u depresiju istinitošću svog članka. U kolumni “Rat protiv ideologije tehno – marksizma“ piše o tehnokratskim elitama na zapadu koje su “izvana zelene, a iznutra crvene“ tj. lubeničarskim teorijama, o “brizi“ za budućnost našeg planeta, kako moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima… Ono što me najviše veseli je zamisao “kako se u ime održivog razvoja apelira da se elite dogovore koliko ljudi treba živjeti na Zemlji“. Uglavnom, “ustaša“ Ristić misli da dolaze vremena kad ljudi neće kao do sada stvarati otpad, već će i sami postati otpad. Sjajna analiza tehno-marksističke budućnosti koja nam se smiješi iza ugla.

Neću više citirati Ristića. Idem se baviti vedrijim stvarima. Kao na primjer prognozom Šokre Beljaka da će Amsterdamska koalicija pobijediti na nedjeljnim izborima. Ako oni zaista pobijede onda se slažem da se, u ime održivog razvoja, ipak mora dogovoriti koliko ljudi smije živjeti na zemlji.

Evo i jedan vic iz stare ”dobre” Juge. Pita učiteljica đake: ”Tko zna što je bilo prije: kokoš ili jaje?” Javi se Ivica: ”Prije je bilo svega…!”

Notorni Boris Vlašić se rasplakao nad sudbinom Hrvata, mahom Dalmatinaca, antifašista, partizana, ”slobodnih i poštenih” ljudi koji su razlikovali dobro od zla i borili se za ranjenike u svibnju tisuću devetsto i neke.

Uistinu to su iskrene suze. Krokodilske. Kolumna ovog volumena glasi: “Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke“. Pod naslov: “Kada idu u Bleiburg, Hrvati misle da su na dobroj strani. Znaju tko su žrtve, a tko krvnici, znaju što je pravda i pravednost“. Kad bi Hrvati bili takvi “Hrvati“ kao što su to Vlašić, Stazić, Gerovac, Tomić, Pavičić, Pofuk, Jelaska… onda bi definitivno bili kolektivno spremni, ne ”za dom” nego ”za kompostiranje” ili ”za auto otpad”.

Nikada te “slobodne i poštene“ niste čuli da se bore i žrtvuju protiv ustaške vlasti, Poglavnika, vojske, režima, rasnih zakona nego se uvijek isključivo bore protiv države, a za drugu državu, njima toliko dragu Jugoslaviju. Ti “slobodni i pošteni“ kad su slomili hrvatsku državu nisu ni beknuli protiv nove komunističke diktature, protiv jedne partije, jednog doživotnog predsjednika, protiv OZNE, UDBE, protiv Golog otoka, protiv brutalnog gašenja “Hrvatskog proljeća“…

I na kraju, kad su nas braća tih istih “slobodnih i poštenih“ s crvenim zvijezdama i mrtvačkim glavama na kapama napali, okupirali, razorili, poklali 1991. godine, naši “slobodni i pošteni“ su čekali, ali nisu dočekali da nas Ratko Mladić i Zoran Erceg oslobode kao 1945. godine.

Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Po popisu stanovništva 1948. godine, Hrvatska je imala 639.000 osoba manje nego što je imala 1945. godine. Ako je Tito 1945. godine pripojio Istru, otoke i Dalmaciju matici zemlji, kako to da je današnja Hrvatska manja nego NDH?

Sad bi tisuće sličnih Vlašića koji se redovito okupljaju u Kumrovcu trebali blejati od sreće da Hrvati svakog svibnja hrle u Bleiburg odati počast 11. Dalmatinskoj brigadi na rekordu koji je bio prezahtjevan čak i za Ratka Mladića. A taj rekord je više od pola milijuna ubijenih, što onih pobacanih u Hudu i ostale jame, što likvidiranih metkom u potiljak od strane “slobodnih i poštenih“, što poubijanih nakon osuda prijekih sudova. Naime, većina pobacanih u jame smrti imali su žicom zavezane ruke i noge kako “pošteni i slobodni“ ne bi trošili streljivo na “bandu“.

Zato Vlašiću nemoj maštati! Nema više “slobodnih i poštenih“ koji će izlagati svoje orjunaške život za tvoju Jugoslaviju. Sve smo vam pokazali i dokazali 5. kolovoza 1995. godine. Da smo bili kao ti “slobodni i pošteni“ u svibnju “tisuću devetsto četrdeset i neke“ nitko od njih ne bi preživio ili vidio Srbiju. I to je ta razlika između koljača i ratnika koju Vlašić s obzirom na svoj mentalitet neće nikada shvatiti. No to je njegov problem i problem njegovih urednika.

Javlja mi Zlatko Lukež: “Usvojen je u hrvatskom jeziku novi padež. ”Korumptiv”. Odgovara na pitanja: ”Komu i koliko”.

Suzanu Badanković muči na Fejsu “pitanje svih pitanja“: ako je žena uvijek u pravu, a muškarac uvijek u krivu, pa kad muškarac kaže ženi da je ona u pravu… je li onda muškarac u krivu ili u pravu?“

Krivi su i živi i mrtvi

A sad nešto malo više o “slobodnim i poštenim“ Borisa Vlašića. Netko mi je danas poslao presudu Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. februara 1946. godine. Sudac Vujčić Nikola, predsjednik vijeća, Roksandić Janko, potpredsjednik suda i Ozren Zastavniković donijeli su sljedeću: ”Presudu: U smislu čl. 28. Zakona o konfiskaciji i na osnovi podataka iz spisa Kotarskog narodnog odbora…” prestat ću s citiranjem tog pravnog rariteta kako ne bih zamarao moje čitatelje pravnom terminologijom.

Uglavnom, utvrđeno je da su se svi stanovnici mjesta Zrin borili protiv N.O.V. pa su zbog toga streljani ili pobjegli te im se cjelokupna imovina konfiscira kao narodnim neprijateljima.

Ova presuda se smatra izvršnom pa se dostavlja javnom tužiocu u Petrinji. Znači svi žitelji Zrina su bili narodni neprijatelji! Imovina im je oduzeta, kako onima koje su pobili tako i onima koji su navodno pobjegli, pa kako imovina nije uspjela pobjeći drugovi su se samo trebali s njom poslužiti.

Osobito ako su bili “slobodni i pošteni“. Nastojat ću taj pravosudni biser objaviti zajedno s kolumnom. Nadam se da ću uspjeti. Ako zbog ničega onda zbog malo vjerojatnog osviještenja Borisa Vlašića.

Krenulo je Molierovu “Umišljenom bolesniku“. Ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari