Pratite nas

Pregled

Nika Pinter: ‘Lijepo je da se misli o tome što presuda hrvatskoj šestorki znači, ali sada je kasno!’

Objavljeno

na

Foto: Narod.hr

„Sve ovo trebalo je reći znatno ranije – i ovaj skup sazvati i o svemu ovome govoriti. Ne možda 2004., nego i prije. Ali se sjećam 2004. kada smo Suzana Tomanović koja je bila u obrani g. Prlića, i ja, od svakoga tko nas je htio slušati molili da nam se pomogne, da se obrani pomogne. Ne, nismo tražili novce. Tražili smo konzultacije, tražili smo mogućnost da imamo dobre stručnjake, tražili smo osobe koje bi nam pomagale da na odgovarajući način argumentirano odgovorimo na teze koje su besramno bile obrušene na Hrvatsku u toj optužnici protiv Šestorke“ rekla je Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka, u završnom dijelu znanstvenog skupa HAZU koji se održao u petak, 23. veljače, pod nazivom: „Pouke Haškog tribunala. Što se htjelo, a što se postiglo?“.

Obraćanje odvjetnice Pinter u vremenu predviđenom za raspravu, ostavilo je snažan dojam na sve okupljene na znanstvenom skupu, na kojemu je kroz prethodna izlaganja analizirana uloga, djelovanje i ostavština Haškog suda, prenosi Narod.hr.

Na skupu su sudjelovali akademik Davorin Rudolf, predsjednik Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zatim Davor Derenčinović, profesor kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, odvjetnica Milivoja Petkovića Vesna Alaburić, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, publicistkinja Višnja Starešina, povjesničar dr. Davor Marijan, znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest te odvjetnik Veljko Miljević. Skup je moderirao akademik Vlatko Silobrčić.

Među okupljenima u publici, akademik Rudolf pojedinačno je pozdravio dr. Božu Ljubića, predsjednika saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Koje su pouke Haškog suda?

Kakve nam je pouke, lekcije, dojmove ostavio Haški tribunal? Koji su prinosi Tribunala međunarodnome kaznenome pravu i međunarodnom sudovanju? Kakvi su učinci presuda u područjima bivše Jugoslavije, posebice u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

„Je li doista u djelokrugu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda odlučivati o osnivanju međunarodnih sudova, je li primjereno odlukama Tribunala devet puta dopunjavati Statut, a još češće mijenjati pravila postupka, kako objasniti goleme razlike u kaznama sadržanim u prvostupanjskim i drugostupanjskim presudama u istome predmetu, pretjerano dugo trajanje sudskih postupaka, primjenu nekih kaznenih normi anglosaksonskoga prava u europskome pravnom poretku i primjenu tih normi retroaktivno, je li opravdan izbor sudaca, tužitelja i isljednika iz različitih pravnih sustava i zemljopisno udaljenih zemalja, izbor u sudska tijela političara bez potrebitoga pravnoga iskustva, pretjerani utjecaj Velike Britanije na rad Tribunala“, rekao je akademik Davorin Rudolf u uvodnom izlaganju znanstvenog skupa.

Davorin Rudolf: U djelokrugu Haškog suda nisu bili zločini protiv mira, tj. zločini vođenja agresivnog rata

U svom izlaganju akademik Rudolf upozorio je kako Haški sud u svom djelokrugu nije imao procesuiranje najtežih zločina međunarodnog prava- zločina protiv mira, tj. zločina vođenja agresivnog rata, uspoređujući nadležnosti Haškog suda s onima Suda u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.

„Propust je, po meni, golem i neopravdan“ rekao je akademik Rudolf te na kraju poručio:

„Haški tribunal za Jugoslaviju ostavio nam je, nakon zatvaranja, lekciju i poruku: intelektualne elite, uključujući, dakako i hrvatsku elitu, nas ovdje u dvorani, ako hoćete, i političke elite, Ujedinjeni narodi, međunarodne humanitarne organizacije, dužni su usrtrajati u naporima da se jasno utvrdi nadležnost za kažnjavanje zločina protiv mira Međunarodnoga kaznenoga suda sa sjedištem u Haagu, „Rimskog suda“ kako ga se ponekad naziva.

Prof. Derenčinović: Haški sud ponajmanje se bavio utvrđivanjem kaznene odgovornosti

Dr. sc. Davor Derenčinović, profesor kaznenog prava s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, rekao je da je o Haškom tribunalu teško govoriti jednoznačno, no da je daleko više razloga zbog kojih bismo mogli i trebali biti nezadovoljni radom Haškog tribunala. naveo je brojne problematična pitanja njegovog djelovanja.

Podsjetio je da za zločine u Hrvatskoj nema nijedne pravomoćne presude Haškog tribunala.

Kazao je i da se Haški tribunal ponajmanje bavio utvrđivanjem kaznene odgovornosti, a da se više se bavio pitanjima povijesti. „Tu ovlast si je sud prisvojio. Sudovi nisu najbolja mjesta za utvrđivanje povijesti, niti pouzdana historiografska oruđa. Haškom tribunalu zadaća nije bila utvrditi istinu jer je model kaznenog postupka bio anglosaksonskog tipa, kroz sučeljavanje optužnice i obrane, pri čemu se glas žrtve ne može dovoljno glasno čuti, niti na odgovarajući način utvrditi materijalna istina“, rekao je Derenčinović, predbacivši Haškom tribunalu primjenu načela zapovjedne odgovornosti u najekstenzivnijem obliku.

Alaburić: Pojedincima se sudilo i za zločine za koje nisu oni ni znali da su počinjeni

Odvjetnica Vesna Alaburić koja je na Haškom tribunalu branila generala Milivoja Petkovića kazala je da je osnutak ad hoc suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi bio svojevrstan eksperiment, pri čemu se po prvi put sudilo svim zaraćenim stranama. „Kao braniteljica generala Petkovića morala sam zaboraviti sve što znam o kaznenom pravo i uči u jedan drugačiji svijet pravila“, kazala je Vesna Alaburić, istaknuvši da ne postoji dokaz da su politički čelnici Hrvata u BiH planirali počinjenje zločina i da su zločinačkim sredstvima htjeli ostvariti neki politički cilj.

„Ono što je sporno u Haškom tribunalu je što princip odgovornosti za zločine počinjene u grupi ekspandirao do razmjera da za zločine odgovara pojedinac koji o njima uopće nije ništa znao, koji je tek možda na Haškom sudu prvi put čuo za takve zločine. Na primjer, moj klijent general Petković proglašen je odgovornim za zločine koji su počinjeni u vrijeme kada je on bio na mirovnoj konferenciji u Ženevi, ili za zločine počinjene u Dretelju u srpnju 1993., a on je za njih saznao u veljači 1994.“

Odvjetnica Alaburić istaknula je da je u međunarodnom sudovanju važno načelo jednakopravosti, kako ono ne bi bilo rezultat odnosa moći na međunarodnoj sceni.

Čičak: Već presuda Blaškiću 2000. spominje odgovornost Hrvatske u sukobima u BiH, što je Hrvatska od tada učinila protiv te teze?

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, istaknuo je važnost satisfakcije žrtvama zločina i kazao da Haški tribunal nije imao nadležnost suditi narodima, skupinama i političkim projektima, nego pojedincima.

Čičak je istaknuo da nakon presude Tihomiru Blaškiću 2000., u kojoj se prvi put spominje odgovornost Hrvatske u sukobima u BiH, njegov odvjetnik Anto Nobilo nije uložio žalbu na taj dio presude, što bi značilo da je time Hrvatska pristala na tvrdnju suda da je to bio međunarodni sukob. Upitao je što su hrvatski ministri pravosuđa u 18 godina, nakon prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, učinili da se umanji teza o međunarodnoj upletenosti Hrvatske u ratni sukob u BiH.

Čičak je upozorio je da je na djelu novi model ratovanja koji treba kontrolirati kako svijet ne bi srljao u propast. Osvrnuo se na riječi pape Franje da je Treći svjetski rat već počeo, a da se zasad vodi putem medija, podsjetivši na činjenicu da su „prvi meci“ na području Jugoslavije „ispaljeni iz medija, a ne iz vatrenog oružja“ i da su „te poruke i ta mržnja razarali ljude i društvo te stvarali klimu rata“: „Sjećamo se časopisa koji su izlazili u Beogradu sa ciljem stigmatizacije Hrvata kao genocidnog naroda…“

Starešina: Od samog osnutka i formiranja Statuta, Haški sud je bo instrument politike

„Dvojbe koje od početka do današnjih dana prate Haški sud, je li on bio političko ili pravno tijelo- su od samog početka lažne i obmanjujuće.
Haški sud je, od osnivanja, bio instrument politike. Bilo je samo pitanje kako će politika upravljati tim instrumentom“ rekla je u svom izlaganju Višnja Starešina, te nastavila:

„Statutom je određeno da tužitelja bira i njegov rad nadzire političko tijelo – Vijeće sigurnosti. Sudska istraga povjerena je uredu tužitelja. Time je tužiteljstvo već samim osnivačkim aktom postalo gospodar Suda, a glavni tužitelj i njegov glavni operativac, u liku zamjenika tužitelja- postali su neokrunjeni kraljevi tog suda. I tako je ostalo: od početka do kraja.“

„Obrana je od početka izgubila šansu čak i privida ravnopravnosti u postupku. Nema tog odvjetnika koji je svojim odvjetničkim vještinama mogao pobijediti takvo tužiteljstvo u postupcima koji su bili politički bitni.“ istaknula je.

Osvrnula se i na simboliku datuma u djelovanju Haškog suda:

„Haški je sud osnovan 25. svibnja 1993., na rođendan „druga” Tita, „najvećeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije, 5 godina nakon što su prestali nositi posljednju štafetu Titu nakon Tita. Posljednja presuda Haškog suda, hrvatskoj Šestorci, izrečena je 29.11.2017., na rođendan Titove Jugoslavije“

„Rezultat djelovanja Haškog suda je ogledalo onoga što je hrvatska država činila prema tom Sudu.“ rekla je Starešina i završila porukom:

„Kao posljednja slika s Haškog suda ostala je presuda o svehrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu i slika umirućeg generala Praljka koji je popio otrov kao posljednji čin protesta prema toj presudi i načinu na koji je ona donesena.
Ako tu sliku institucionalna Hrvatska ne shvati, i kao posljednju opomenu za dosadašnje činjenje i nečinjenje, čekaju nas skore neugodnosti iz BiH i to zaista neće biti nikakvo iznenađenje.“

Dr. Davor Marijan: Mnoštvo dokumenata koje je objavio Haški sud gotovo nitko dosad nije istraživao

Povjesničar dr. sc. Davor Marijan je, kao pozitivnu ostavštinu Haškog suda, naveo veliku količinu prikupljenih dokumenata i drugih dokaznih materijala, koji su javno dostupni na stranicama Tribunala te predstavljaju materijal koji tek treba biti detaljno analiziran jer ga je dosad malo tko od povjesničara ili ostale zainteresirane javnosti istraživao.

Govoreći o slabostima Tribunala posebno je istaknuo kako je podignuto jako malo optužnica za zločine u Hrvatskoj.

Zadnji izlagač bio je odvjetnik Veljko Miljević, nakon čijeg je natupa slijedilo vrijeme za raspravu.

Tijekom rasprave posebno je upozoreno na težak položaj u kojemu se, nakon posljednje presude, nalaze Hrvati u BiH, osobito sada kada je u tijeku rasprava o nužnosti promjena izbornog zakona.

Najdojmljivije bilo je obraćanje odvjetnice Pinter koja je, uz već navedene riječi, istaknula:

„Nedopustivo je da se govori o tome da je HVO i HV vršila sistematični progon muslimanskog pučanstva, potpuno zanemarujući da je kraj 1992. i 1993. godina jek ofenzive Armije BiH na prostore na kojima su živjeli Hrvati.
Dakle, Hrvati se brane od prosinca 1992., a odnos snaga je bio 1 naprema 7. Kako Hrvati koji su napadani mogu imati plan da vrše široko rasprostranjeni sistematski napad?” rekla je i dodala:

“Želim pokazati da je sada lijepo da se misli o tome što presuda znači, ali je kasno. Za mog generala Praljka je kasno.

Poruka njegovog čina je bila: neću ti priznati da me osudiš samo na temelju toga što imaš moć, borit ću se do zadnjeg časa i neću ti priznati pobjedu.” rekla je Pinter i poručila:

„Moć je donijela odluku u predmetu šestorke. Moć je presudila i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.“

Narod.hr

Hrvatski aglomerat zbunjenih uhljeba (HAZU) održao je nekakvu tribinu o radu haškog suda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Ministar Horvat: Vladajući predlažu 14 radnih nedjelja kroz godinu

Objavljeno

na

Objavio

Ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat najavio je u subotu u Čakovcu da u javnu raspravu idu izmjene i dopune Zakona o trgovini po kojemu će 14 nedjelja biti radnih, a poslodavci će moći odabrati kojih će to 14 nedjelja biti.

Za takvo rješenje se, naglasio je, odlučilo nakon više od dvije godine analiziranja situacije u trgovinu na području Hrvatske i uz veliku dozu konsenzusa koji je postignut, ne samo sa socijalnim partnerima,  nego i sa zainteresiranom javnošću. Mijenja se članak 57. unutar kojeg se regulira rad trgovina nedjeljom, a 14 je odabrano zbog stava Obrtničke i Gospodarske komore te  velikog dijela HUP-a da je 14 nedjelja profitabilnih, a ostale stvaraju poslodavcima gubitke.

„Konsenzusom je dogovoreno da se blagdanima i praznicima ne radi, a mi ćemo u tom članku zakona još definirati rad subotom, hoće li to biti do 21 ili 22 sata“, izjavio je Horvat kazavši kako će Zakon pustiti u javnu raspravu nakon što to epidemiolozi dozvole i iz uredbe maknu epidemiološku neradnu nedjelju.

Na pitanje novinara što sa turističkom sezonom, odgovorio je kako trgovački sektor u onim dijelovima zemlje gdje je turizam prioritetan također smatra kako u 14 nedjelja trgovine rade profitabilno.

„Svjesni činjenice da su nam petak, subota i ponedjeljak negdje na 16 posto ukupnog volumena trgovine i ako nam ta ista analiza pokazuje da je ta nedjelja na 8 posto, postoji jasna ekonomska konotacija unutar čega te nedjelja ne treba biti radna“, poručio je dodavši kako su posljednja tri mjeseca pokazala da trgovačku nedjelju vrlo efikasno možemo kompenzirati s petkom, subotom i ponedjeljkom.

„Nema nikakvoga prijepora da se ovakav zakon pusti u javnu raspravu i konstrukcijom nove Vlade u rujnu i usvoji“, istaknuo je. Kazao je kako su vrlo dobro proučili sve europske zemlje, a tri modela su se iskristalizirala kao prioritetna unutar kojih se regulira rad nedjeljom. Naglasio je da je jedan od njih slovenski, ali su se odlučili za malo drugačiju varijantu.

„Poslodavci će dobiti priliku da između sebe odrede ili dogovore koje će to trgovine raditi kojih 14 nedjelja“, rekao je Horvat.

Ni jedan konstruktivan prijedlog od Bernardića

Demantirao je da je riječ o predizbornom triku jer se Zakon pripremao više od dvije godine, a konstrukcijom novih uvjeta u granskom kolektivnom ugovoru, dođemo u situaciju da ta nedjelja bude plaćena minimalno 50 posto više, dometnuo je.

Na izjavu predsjednika SDP-a Davora Bernardića da je Andrej Plenković neodlučan oko svega, pa tako i neradne nedjelje, poručio je kako bi volio da Bernardić malo češće obilazi Hrvatsku kao što to radi predsjednik Vlade RH.

„Ni jedan konstruktivan prijedlog nisam čuo od Bernardića. Europske investicije mijenjaju Čakovec i sjeverozapadnu Hrvatsku, a to što gospodin Bernardić ne želi o tome ništa znati ili još manje obići ta gradilišta, je sušta suprotnost onome što radi Andrej Plenković“, odgovorio je.

Predizbornu retoriku SDP koji Vladu proziva za korupciju i da nije napravila ni jednu reformu, Horvat je komentirao kako je puno više članova i dužnosnika iz SDP osuđivano zbog korupcije.

„Gospodin Bernardić neka prvo reda napravi u ‘svom kokošinjcu, a nakon što jedna takva lisica kao što je on uđe u kokošinjac, sve korisne kokice će se razletjeti’. To će se dogoditi na ovim izborima jer HDZ na izbore ne izlazi s kočijaškom retorikom gospodina Bernardića“, kazao je Horvat.

Ministar gospodarstva podsjetio je kako su se u protekle tri godine stabilizirale javne financije, povećala sposobnost hrvatskog gospodarstva za proizvodnjom dodane vrijednosti, povećao izvoz, tri godine za redom proračunski suficit, a sve to, istaknuo je, znači da ova Vlada vrlo dobro kontrolira proračunski novac i investira ga tamo gdje je najpotrebnije.

O izjavi čelnog čovjeka SDP-a da je glas za HDZ glas za korupciju, nakon što je Andrej Plenković izjavio kako je glas za SDP glas za Miroslava Škoru, rekao je kako danas rijetko tko sluša jednog Bernardića pogotovo retoriku kakvom se služi. „Mislim da je Bernardić preskočio koji razred osnovne škole i možda bi se u nju trebao vratiti“, dometnuo je Horvat.

Smatra da je Plenkovićeva i HDZ-ova retorika suprotna, ona “ide prema viziji moderne europske države s kontinuiranim gospodarskim rastom, bez nepotrebnog trošenja proračunskog novca, kao i eliminacijom svih onih problema iz prošlosti koji su nam se srušili iz ormara, a sada su iza nas”.(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Za Hrvate izbor nikad lakši – plenkovićevci ili milanovićevci?

Objavljeno

na

Objavio

cropix/isječak

Predsjedničkim izborima održanima na prijelazu godine stubokom je izmijenjena arhitektura odnosa na hrvatskoj političkoj pozornici. Definitivno je potvrđeno kako razdjelnicu između suprotstavljenih tabora više ne određuju tradicionalne svjetonazorske podjele lijevo-desno, nego se okupljanja provode temeljem nekih drugih mjerila, ona ideološka jasnije su nego ikad zamijenjena pragmatičnima. Na tom valu iskristalizirala su se dva politička bloka – oni čijim se djelovanjem okoristio Milanović, kolokvijalno ih nazovimo milanovićevci, i njihovi jedini spomena vrijedni protivnici, plenkovićevci. Pa pogledajmo što stoji u pozadini tog ipak ne tako novog rascjepa.

Tko to pleše rusko-engleski valcer?

Koliko god riječi Miroslava Škore godile mnogim ušima, taman zanemare li se one kojima je oduševljavao Mesića i Josipovića, riječi ipak ostaju samo riječi – danas jesu, sutra nisu, odlaze u vjetar… Jedini čin s političkom težinom i posljedicama kojeg je Škoro dosad odigrao bio je poziv upućen pristašama nakon poraza u prvom krugu da u drugome nepravilno popune listić. Kako je veliku većinu biračkog tijela dijelio s kandidatkinjom Grabar Kitarović, dok se s Milanovićem tek rubno doticao, jasno je kome je ta poruka išla u prilog. Okvirne analize rezultata izbora pokazuju kako je kampanjom obezljuđivanja suparnice, ne prezajući pritom kopirati metode i etikete ljevičarskog agitpropa, od 450 tisuća dobivenih glasova Škoro njih 100 tisuća preusmjerio Milanoviću. Daljnjih 150 tisuća, koji su se doslovce poveli za njegovim primjerom i zaokružili dopisani broj 3, ili, pak, ostali kod kuće, što u konačnici dođe na isto, je neutralizirao, a što je opet bila voda na mlin Milanoviću, dok je 200 tisuća birača Škori ipak otkazalo poslušnost i dalo glas Grabar Kitarović.

Poznato je kako Hrvati kronično pate od boljke da im, zaslijepljenima bujicom zvučnih riječi i pratećim folklorom, djela, ma koliko velika i vrijedna bila, promiču ispred očiju, pa onda i ne čudi što nisu u stanju proniknuti u temeljne zakonitosti zbivanja unutar složenijih političkih procesa. Tako su tek rijetki primijetili kako u sjeni zaglušljive buke ispraznih riječi stoji jedna čvrsta, postojana veza između krugova skupljenih oko Milanovića i Škore. Naime, uopće nije tajna kako Škorini financijeri, te medijski i ini pokrovitelji, dolaze iz miljea znanog po razgranatim poslovima s Rusijom. Evo, sad to naglo prepoznaju, doduše, tek nakon što su u pregovorima oko pozicija na Škorinim listama ostali kratkih rukava, čak i neki suverenisti. Kao da za proruski glanc, koji ne bi toliko upadao u oči da kao, uostalom, i u sličnim primjerima diljem Europe nije praćen sumnjičavošću, čak i mržnjom prema EU, nisu znali još u vrijeme predsjedničkih izbora. No, to ih nije spriječilo da podupirući Škoru za račun Milanovića ruše dotadašnju Predsjednicu, tu mrsku im, američku NATO lutkicu, od koje im milija bude svaka muška babuška turnuta im pod nos. Od odioznosti spram NATO saveza nerazumnija je tek narogušenost prema Europi, kao da se radi o Srbima, koji Zapadu doista ni kulturno ni civilizacijski ne pripadaju, a ne Hrvatima, narodu s tisućljetnim kontinuitetom pripadnosti zapadno-europskom krugu i posve opipljivim koristima od povratka u institucionalno okrilje obitelji europskih naroda.

Slučaj ljevice je ipak nešto zamršeniji. Na riječima je proeuropska, no kad su djela posrijedi, ne libi se iskazati simpatiju prema majčici Rusiji, čijoj ratnoj pobjedi njihovi pređi, slijedno tome i oni sami, duguju sve što imaju i sve što jesu. Tu privrženost Milanović je ovjerio netom poslije izborne pobjede oduševljeno prihvativši Putinov poziv na, kako reče, legendarnu proslavu Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu. Pobjede koja Hrvatima nije donijela slobodu.

Nastavno na to, zapitajmo se je li baš slučajno da su Hrvate od pristupa zajedničkom domu europskih naroda, a potom i konstruktivnog djelovanja u njegovoj izgradnji, najžešće odvraćale upravo Britanija i Rusija, sponzori i saveznici bleiburških krvnika nad Hrvatima? Ili je to tek zoran pokazatelj kako se smjer neumoljivih geopolitičkih silnica, koje se u ključnim trenutcima povijesti kobno prelamaju na nejakim hrvatskim plećima, očito ne mijenja već desetljećima, skoro i čitavo stoljeće? S tih strana ponuđenu politiku distanciranja Hrvatske od Europe ispod žita je prihvatila i matica ljevice, najprije kroz Josipovićev pokušaj uličnog državnog udara uoči završetka predgovora s EU, a potom i u vidu besramnih Milanovićevih opstrukcija vladavine prava neposredno nakon ulaska u Uniju, čime je usporeno korištenje europskih fondova i produljena recesija. Nije li, blago rečeno, neobično što rusko-engleski valcer danas zajedno plešu oni koji rone suze za žrtvama Bleiburga i oni koji negoduju zato što ih nije bilo više? Metaforički rečeno, združeni u rušilačkoj misiji odvajanja Hrvatske od Europe zapravo zazidavaju Lijepu Našu u novu Hudu jamu.

Po plodovima ćete ih prepoznati!

I dok pokroviteljski utjecaj britanske politike na SDP seže još u doba Ivice Račana, čiji je kontinuitet Milanović potvrdio prilikom posjeta Londonu uoči izbora 2015., neobično snažno podržavši britanske napore da se smanji utjecaj EU, onaj majčice Rusije ipak ne ostaje samo na emocijama vezanima uz pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Naime, uopće nije slučajno što je za Milanovićeva mandata uspješno opstruirana izgradnja LNG-a na Krku, ali ni to što su u ruske ruke gotovo već predane interesantne lokacije od Lošinja do Kupara, o čijoj strateškoj važnosti dovoljno govori činjenica da ih je koristila JNA. A nije slučajno ni što je Ivica Todorić 2013. godine, dakle za Milanovićeve vlasti, promijenio financijera i okrenuo se ruskim bankama, što se zbog niže kamate činilo poslovno racionalno, ali će ga u budućnosti skupo koštati jer nije uvažio jednu drugu, nipošto ne manje važnu dimenziju. Andrej Plenković je ispravio većinu tih krivih Drina – LNG se gradi, a od ruskih „baza“ na Jadranu nema ništa. K tome je stao Rusiji na žulj ponudivši model integracije hrvatskog Podunavlja kao model za rješavanje ukrajinsko-ruske krize.

Unatoč svemu, oni skloni izjednačavanju ni po čemu izjednačivog, sve kako bi pokazali svoju navodnu neutralnost i objektivnost i pod cijenu zamračivanja istine, hladno kažu kako je i za Plenkovićeva vladanja slijednik Agrokora ionako završio u ruskom vlasništvu. Radi se o onim zanovijetalima koja nakon rezultatskog zaostatka 0:3 priznaju tek pobjedu 4:3, nije im dovoljno 3:3. Činjenice govore kako je zahvaljujući američkom kapitalu, a za što je preduvjet bio donošenje Lex Agrokor, stigla spasonosna injekcija kojom je koncernu, posljedično i dobrom dijelu hrvatskog gospodarstva, udahnut novi život. A što to nije bilo dostatno kako bi američki udjel premašio onaj ruskih banaka i s Rusijom usko poslovno povezanih društava sa sjedištem u Vukovaru, eto, igrom slučaja ujedno i vlasnika Škorinih sponzora i financijera, druga je priča. Nekonvencionalna rješenja koja je predlagao američki veleposlanik Kohorst, koja su uključivala veća upravljačka prava američkih ulagača unatoč manjem vlasničkom udjelu, nisu prihvaćena jer bi Hrvatsku izložila prevelikom riziku. Unatoč tome, može li tko povjerovati kako bi Agrokorovi dobavljači, hrvatska srednja i mala poduzeća te obiteljska gospodarstva, prošli jednako dobro da je realiziran dogovoreni Todorićev „Standstill sporazum“ s ruskom bankom pod operativnim ravnanjem gospodina Alvareza, etabliranog profesionalca koji bi stvari posve sigurno rješavao isključivo u okvirima prakse svoje struke?

Hrvatska vlada je u ovoj kritičnoj situaciji odigrala zaista vrhunski izvukavši maksimum za hrvatsko gospodarstvo, ne propustivši zaštititi delikatan zakon „Lex Agrokor“ na relevantnim međunarodnim sudovima. No, badava sve to onima koji pokraj milijuna, kad im ih osvijetle medijski reflektori, ne vide milijarde.

Badava im i to što je Plenković donio poseban zakon (Lex Agrokor) kako bi spasio i zaštitio lavlji dio hrvatskog gospodarstva, a Milanović pandan mu Lex Perković kako bi spasio i zaštitio dvojicu ubojica Hrvata u službi komunističke države, zatirateljice prirodnih težnji hrvatskog naroda za slobodom. Upravo u tome se kako u univerzalnom ljudskom, tako i u partikularnom nacionalnom smislu, očituje temeljna razlika između te dvojice danas vodećih političara u Hrvatskoj. A i brojni drugi znakovi govore da su, sudi li se prema djelima, oni nebo i zemlja. Dok je Milanović preko bulterijera Ostojića i Jovanovića sumanuto proganjao hrvatski nogomet, Plenković je stvorio okruženje u kojem su vatreni zasjali srebrnim sjajem. Dok Milanović zbog postignutih rezultata ne podnosi HDZ-ove epidemiologe, a simpatizira švedski model borbe protiv korona virusa, valjda također zbog rezultata, Plenković je i u korona krizi pokazao kako poštuje temeljne identitetske hrvatske vrijednosti zaštite ljudskog života do njegova samog prirodnog kraja. Konačno, nepremostiv jaz među njima očituje se i u Plenkovićevoj predanosti izgradnji kuće europskih naroda, za razliku od Milanovićeve navezanosti na autokratske, katkad i totalitarne orijentalne despocije, te na Hrvatskoj vazda nesklonu Veliku Britaniju. Što reći nego – po plodovima ćete ih prepoznati! Barem ako niste slijepi kraj zdravih očiju.

Plenkovićev najteži izazov

Upravo zbog sve zamjetnijeg nadmetanja Rusije i Europe u hrvatskom dvorištu ovi izbori postaju sudbinski za Hrvate, ne samo politički, nego i u smislu očuvanja identiteta građenog čitavo tisućljeće. Hoće li Hrvati što iz obijesti, što iz naivnosti, ili pak iz čiste zloće, opet okrenuti glave ka istoku, iako im u prošlosti to nikad nije donijelo dobro – od doba narodnih vladara sve do komunizma?

Da ta opcija nije nerealna, pokazao je odnos političkih snaga za predsjedničkih izbora, koji iz kuta plenkovićevaca ne djeluje nimalo ružičasto. Naime, nakon što se rezultatima drugog kruga predsjedničkih izbora pridodaju i oni Škorini birači iz prvog kruga koji su ga doslovce poslušali, bilo poništivši listić, bilo ostavši kod kuće, bazen iz kojeg glasove mogu crpiti politički moskviči, Bernardić i Škoro, čini respektabilnih 56% svega biračkog tijela. Dotle Andreju Plenkoviću preostaje pecati u preostalih 44%, osim ako to nekom čarolijom ne proširi. Uspio u tomu ili ne, Plenkovića čeka vjerojatno najteži zadatak s kojim se dosad suočio, teži i od Agrokora, i od korona virusa, čak i izbora novoga vodstva Europske unije, kad nije odustajao od najboljeg rješenja za Hrvatsku, i pod cijenu divljačke hajke ovdašnjih medija pod nadzorom sponzora njegovih briselskih političkih protivnika nad trećinom mu ministara, „korumpiranih“ prostorom za roštilj i neprecizno navedenom veličinom okućnice u imovinskoj kartici. Naime, malo je vjerojatno kako Plenković može dobiti priliku sastaviti vladu ne osvoji li više mandata, ne nužno i glasova, od Bernardića i Škore zajedno. S druge strane, posve je prirodno da se ovako teško breme stavlja pred one najbolje, višestruko prokušane.

U slučaju tijesnog rezultata i nejasne poslijeizborne situacije već sad se nazire kako će bitnu ulogu u svojstvu moderatora procesa pri stvaranju parlamentarne većine odigrati Zoran Milanović. Naivno bi bilo uzdati se u to da će on u tome biti neutralan, kakvom se, primjerice, pokazala Kolinda Grabar Kitarović nakon izbora 2015. To dodatno potvrđuje koliko su bespredmetne fantazmagorične teze kako Plenkoviću u srži potpuni mu antipod Milanović kao Predsjednik zapravo odgovara. Njezini su rodonačelnici i svesrdni promicatelji, a sve kako bi posijali nepovjerenje i potakli razdor u naglašeno domoljubnom dijelu izbornog tijela, još od predsjedničke kampanje dva sveprisutna medijska Puhovska. Lijevi original, namijenjen lijevo-liberalnim malograđanima, te desni mu klon specijaliziran za neokonzervativnu publiku, kojoj nikad dosta šaputanja kako je Milanović prototip suverenista, koji katkad i pogriješi, ali samo kad biva namamljen i isprovociran. Uz bok Puhovskima stoje oni koji već desetljećima koriste svaku priliku ne bi li među Hrvatima posijali metež. Koliko su u tom poslu revni i dosljedni, malo bi koga upućenog iznenadilo da osim imena kojima se javno predstavljaju, imaju još i poneko zavedeno u kojekakvim opskurnim kartotekama.

Takvima sad smeta što su izbori raspisani navodno prije roka pri čemu se pozivaju na slovo zakona. No, ti vlasnici fosiliziranih, okoštalih mozgova nisu u stanju raspoznati razliku u značenju glagola – moći i morati. Dakle, zakon propisuje krajnje rokove kad se izbori moraju raspisati, što nije ni u kakvu  proturječju s time da se oni mogu raspisati i ranije, onako kako već vladajućoj većini odgovara ili kako  neizvjesne opće okolnosti nalažu. Štoviše, uvriježilo se redovnima smatrati izbore koji se održavaju u bilo koje doba tijekom završne godine mandata, napokon to Tuđmanu nisu sporili ni najgorljiviji kritičari slijeva nakon što je raspisao izbore na samom početku izborne godine, netom poslije veličanstvenih ratnih pobjeda u Oluji i završnih operacija u BiH. No, sad nekima, navodno zdesna, jako smetaju izbori dva mjeseca prije isteka izborne godine.

Što bi moglo prevagnuti?

Suočenom s ugrizima onih koji koriste svaku prigodu za to čim im se makar na tren okrenu leđa, za HDZ se razumnom doimlje taktika staviti u desnim medijima fokus na Milanovića, budući se on među tom publikom doimlje većom babarogom od mlakog i mlitavog Bernardića, koji te, sad već teško popravljive karakterne značajke nastoji zabašuriti prostačkim jezikom, dok je u medijima srednje struje uputno usmjeriti se na Bernardića – hej, ljudi, pa ovaj čovjek bi htio biti predsjednik Vlade!

U slučaju Milanovićeva navijačkim medijima posve sigurno podržanog postizbornog ludovanja, koje bi lako moglo voditi sastavljanju tzv. tehničke vlade kako bi se popunio vakuum do možda i višekratnog ponavljanja izbora, Milanović bi i na parlamentarnim izborima, održanima točno pola godine od pobjede na predsjedničkima, mogao izaći kao pobjednik. Unatoč tome što na njima ne sudjeluje kao kandidat, a čak i dvoji hoće li i kao birač. Tako barem poručuje valjda ne posve zadovoljan uplivom na kreiranje SDP-ovih lista, gdje njegovi puleni opasno vise između 14. i 15. mjesta. Na Milanovićev nagovještaj mogućeg suzdržavanja od izbora kao oparen se digao doktor Škoro naputivši ga da ranije ustane, počešlja se, izađe na izbore te kao sav pošten svijet poništi listić. Ili ovo zadnje ipak nije rekao sada nego nekada? Dotle Škorini pristaše u Milanovićevu potezu vide vjetar u leđa Plenkoviću i ultimativni dokaz suradnje omrznutog im dvojca, doduše, time priznajući kako su svjesni da je Škoro isto tako pomogao Milanoviću, budući nepravilno popunjeni listić ima posve isti efekt kao neizlazak. No, pritom previđaju nešto važno. Ljevičari, naime, nisu ni izbliza toliko bedasti da poslušaju Milanovića koliko su to oni koji su poslušali Škoru. Tako da Milanovićevo nećkanje bi li piškio ili kakio 45 dana prije izbora ne će imati ni približan učinak kao Škorina dizenterija 6 dana prije izbora. Ipak, unatoč neporecivim razlikama u pameti, zapanjuje koliko su te dvije podskupine milanovićevaca zapravo sličnoga mentalnog sklopa, a i jednako gorljive u predanosti služenju gospodaru laži.

Baš zato, u tijesnoj izbornoj utakmici ključnim bi se moglo pokazati hoće li i u kojoj mjeri proraditi savjest zastupnika izabranih sa Škorine liste. Jer ako Škoro i po drugi put pristane biti Milanovićevim žetončićem, a nema previše naznaka koje bi ukazivale na drugo, ne moraju to nužno biti i oni. Slobodno neka se prisjete kako je mandat saborskog zastupnika neotuđiv i da se ne moraju sramiti pretpostaviti opći nacionalni interes svojoj sujeti. Ma koliko se zbog toga naljutili oni koji misle kako ekskluzivno pravo na vlastito mišljenje i postupanje sukladno savjesti imaju samo (ex)HDZ-ovci suprotstavljeni Andreju Plenkoviću.

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari