Pratite nas

Pregled

Nika Pinter: ‘Lijepo je da se misli o tome što presuda hrvatskoj šestorki znači, ali sada je kasno!’

Objavljeno

na

Foto: Narod.hr

„Sve ovo trebalo je reći znatno ranije – i ovaj skup sazvati i o svemu ovome govoriti. Ne možda 2004., nego i prije. Ali se sjećam 2004. kada smo Suzana Tomanović koja je bila u obrani g. Prlića, i ja, od svakoga tko nas je htio slušati molili da nam se pomogne, da se obrani pomogne. Ne, nismo tražili novce. Tražili smo konzultacije, tražili smo mogućnost da imamo dobre stručnjake, tražili smo osobe koje bi nam pomagale da na odgovarajući način argumentirano odgovorimo na teze koje su besramno bile obrušene na Hrvatsku u toj optužnici protiv Šestorke“ rekla je Nika Pinter, odvjetnica generala Praljka, u završnom dijelu znanstvenog skupa HAZU koji se održao u petak, 23. veljače, pod nazivom: „Pouke Haškog tribunala. Što se htjelo, a što se postiglo?“.

Obraćanje odvjetnice Pinter u vremenu predviđenom za raspravu, ostavilo je snažan dojam na sve okupljene na znanstvenom skupu, na kojemu je kroz prethodna izlaganja analizirana uloga, djelovanje i ostavština Haškog suda, prenosi Narod.hr.

Na skupu su sudjelovali akademik Davorin Rudolf, predsjednik Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zatim Davor Derenčinović, profesor kaznenog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, odvjetnica Milivoja Petkovića Vesna Alaburić, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak, publicistkinja Višnja Starešina, povjesničar dr. Davor Marijan, znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest te odvjetnik Veljko Miljević. Skup je moderirao akademik Vlatko Silobrčić.

Među okupljenima u publici, akademik Rudolf pojedinačno je pozdravio dr. Božu Ljubića, predsjednika saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Koje su pouke Haškog suda?

Kakve nam je pouke, lekcije, dojmove ostavio Haški tribunal? Koji su prinosi Tribunala međunarodnome kaznenome pravu i međunarodnom sudovanju? Kakvi su učinci presuda u područjima bivše Jugoslavije, posebice u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

„Je li doista u djelokrugu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda odlučivati o osnivanju međunarodnih sudova, je li primjereno odlukama Tribunala devet puta dopunjavati Statut, a još češće mijenjati pravila postupka, kako objasniti goleme razlike u kaznama sadržanim u prvostupanjskim i drugostupanjskim presudama u istome predmetu, pretjerano dugo trajanje sudskih postupaka, primjenu nekih kaznenih normi anglosaksonskoga prava u europskome pravnom poretku i primjenu tih normi retroaktivno, je li opravdan izbor sudaca, tužitelja i isljednika iz različitih pravnih sustava i zemljopisno udaljenih zemalja, izbor u sudska tijela političara bez potrebitoga pravnoga iskustva, pretjerani utjecaj Velike Britanije na rad Tribunala“, rekao je akademik Davorin Rudolf u uvodnom izlaganju znanstvenog skupa.

Davorin Rudolf: U djelokrugu Haškog suda nisu bili zločini protiv mira, tj. zločini vođenja agresivnog rata

U svom izlaganju akademik Rudolf upozorio je kako Haški sud u svom djelokrugu nije imao procesuiranje najtežih zločina međunarodnog prava- zločina protiv mira, tj. zločina vođenja agresivnog rata, uspoređujući nadležnosti Haškog suda s onima Suda u Nürnbergu nakon Drugog svjetskog rata.

„Propust je, po meni, golem i neopravdan“ rekao je akademik Rudolf te na kraju poručio:

„Haški tribunal za Jugoslaviju ostavio nam je, nakon zatvaranja, lekciju i poruku: intelektualne elite, uključujući, dakako i hrvatsku elitu, nas ovdje u dvorani, ako hoćete, i političke elite, Ujedinjeni narodi, međunarodne humanitarne organizacije, dužni su usrtrajati u naporima da se jasno utvrdi nadležnost za kažnjavanje zločina protiv mira Međunarodnoga kaznenoga suda sa sjedištem u Haagu, „Rimskog suda“ kako ga se ponekad naziva.

Prof. Derenčinović: Haški sud ponajmanje se bavio utvrđivanjem kaznene odgovornosti

Dr. sc. Davor Derenčinović, profesor kaznenog prava s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, rekao je da je o Haškom tribunalu teško govoriti jednoznačno, no da je daleko više razloga zbog kojih bismo mogli i trebali biti nezadovoljni radom Haškog tribunala. naveo je brojne problematična pitanja njegovog djelovanja.

Podsjetio je da za zločine u Hrvatskoj nema nijedne pravomoćne presude Haškog tribunala.

Kazao je i da se Haški tribunal ponajmanje bavio utvrđivanjem kaznene odgovornosti, a da se više se bavio pitanjima povijesti. „Tu ovlast si je sud prisvojio. Sudovi nisu najbolja mjesta za utvrđivanje povijesti, niti pouzdana historiografska oruđa. Haškom tribunalu zadaća nije bila utvrditi istinu jer je model kaznenog postupka bio anglosaksonskog tipa, kroz sučeljavanje optužnice i obrane, pri čemu se glas žrtve ne može dovoljno glasno čuti, niti na odgovarajući način utvrditi materijalna istina“, rekao je Derenčinović, predbacivši Haškom tribunalu primjenu načela zapovjedne odgovornosti u najekstenzivnijem obliku.

Alaburić: Pojedincima se sudilo i za zločine za koje nisu oni ni znali da su počinjeni

Odvjetnica Vesna Alaburić koja je na Haškom tribunalu branila generala Milivoja Petkovića kazala je da je osnutak ad hoc suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi bio svojevrstan eksperiment, pri čemu se po prvi put sudilo svim zaraćenim stranama. „Kao braniteljica generala Petkovića morala sam zaboraviti sve što znam o kaznenom pravo i uči u jedan drugačiji svijet pravila“, kazala je Vesna Alaburić, istaknuvši da ne postoji dokaz da su politički čelnici Hrvata u BiH planirali počinjenje zločina i da su zločinačkim sredstvima htjeli ostvariti neki politički cilj.

„Ono što je sporno u Haškom tribunalu je što princip odgovornosti za zločine počinjene u grupi ekspandirao do razmjera da za zločine odgovara pojedinac koji o njima uopće nije ništa znao, koji je tek možda na Haškom sudu prvi put čuo za takve zločine. Na primjer, moj klijent general Petković proglašen je odgovornim za zločine koji su počinjeni u vrijeme kada je on bio na mirovnoj konferenciji u Ženevi, ili za zločine počinjene u Dretelju u srpnju 1993., a on je za njih saznao u veljači 1994.“

Odvjetnica Alaburić istaknula je da je u međunarodnom sudovanju važno načelo jednakopravosti, kako ono ne bi bilo rezultat odnosa moći na međunarodnoj sceni.

Čičak: Već presuda Blaškiću 2000. spominje odgovornost Hrvatske u sukobima u BiH, što je Hrvatska od tada učinila protiv te teze?

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, istaknuo je važnost satisfakcije žrtvama zločina i kazao da Haški tribunal nije imao nadležnost suditi narodima, skupinama i političkim projektima, nego pojedincima.

Čičak je istaknuo da nakon presude Tihomiru Blaškiću 2000., u kojoj se prvi put spominje odgovornost Hrvatske u sukobima u BiH, njegov odvjetnik Anto Nobilo nije uložio žalbu na taj dio presude, što bi značilo da je time Hrvatska pristala na tvrdnju suda da je to bio međunarodni sukob. Upitao je što su hrvatski ministri pravosuđa u 18 godina, nakon prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, učinili da se umanji teza o međunarodnoj upletenosti Hrvatske u ratni sukob u BiH.

Čičak je upozorio je da je na djelu novi model ratovanja koji treba kontrolirati kako svijet ne bi srljao u propast. Osvrnuo se na riječi pape Franje da je Treći svjetski rat već počeo, a da se zasad vodi putem medija, podsjetivši na činjenicu da su „prvi meci“ na području Jugoslavije „ispaljeni iz medija, a ne iz vatrenog oružja“ i da su „te poruke i ta mržnja razarali ljude i društvo te stvarali klimu rata“: „Sjećamo se časopisa koji su izlazili u Beogradu sa ciljem stigmatizacije Hrvata kao genocidnog naroda…“

Starešina: Od samog osnutka i formiranja Statuta, Haški sud je bo instrument politike

„Dvojbe koje od početka do današnjih dana prate Haški sud, je li on bio političko ili pravno tijelo- su od samog početka lažne i obmanjujuće.
Haški sud je, od osnivanja, bio instrument politike. Bilo je samo pitanje kako će politika upravljati tim instrumentom“ rekla je u svom izlaganju Višnja Starešina, te nastavila:

„Statutom je određeno da tužitelja bira i njegov rad nadzire političko tijelo – Vijeće sigurnosti. Sudska istraga povjerena je uredu tužitelja. Time je tužiteljstvo već samim osnivačkim aktom postalo gospodar Suda, a glavni tužitelj i njegov glavni operativac, u liku zamjenika tužitelja- postali su neokrunjeni kraljevi tog suda. I tako je ostalo: od početka do kraja.“

„Obrana je od početka izgubila šansu čak i privida ravnopravnosti u postupku. Nema tog odvjetnika koji je svojim odvjetničkim vještinama mogao pobijediti takvo tužiteljstvo u postupcima koji su bili politički bitni.“ istaknula je.

Osvrnula se i na simboliku datuma u djelovanju Haškog suda:

„Haški je sud osnovan 25. svibnja 1993., na rođendan „druga” Tita, „najvećeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije, 5 godina nakon što su prestali nositi posljednju štafetu Titu nakon Tita. Posljednja presuda Haškog suda, hrvatskoj Šestorci, izrečena je 29.11.2017., na rođendan Titove Jugoslavije“

„Rezultat djelovanja Haškog suda je ogledalo onoga što je hrvatska država činila prema tom Sudu.“ rekla je Starešina i završila porukom:

„Kao posljednja slika s Haškog suda ostala je presuda o svehrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu i slika umirućeg generala Praljka koji je popio otrov kao posljednji čin protesta prema toj presudi i načinu na koji je ona donesena.
Ako tu sliku institucionalna Hrvatska ne shvati, i kao posljednju opomenu za dosadašnje činjenje i nečinjenje, čekaju nas skore neugodnosti iz BiH i to zaista neće biti nikakvo iznenađenje.“

Dr. Davor Marijan: Mnoštvo dokumenata koje je objavio Haški sud gotovo nitko dosad nije istraživao

Povjesničar dr. sc. Davor Marijan je, kao pozitivnu ostavštinu Haškog suda, naveo veliku količinu prikupljenih dokumenata i drugih dokaznih materijala, koji su javno dostupni na stranicama Tribunala te predstavljaju materijal koji tek treba biti detaljno analiziran jer ga je dosad malo tko od povjesničara ili ostale zainteresirane javnosti istraživao.

Govoreći o slabostima Tribunala posebno je istaknuo kako je podignuto jako malo optužnica za zločine u Hrvatskoj.

Zadnji izlagač bio je odvjetnik Veljko Miljević, nakon čijeg je natupa slijedilo vrijeme za raspravu.

Tijekom rasprave posebno je upozoreno na težak položaj u kojemu se, nakon posljednje presude, nalaze Hrvati u BiH, osobito sada kada je u tijeku rasprava o nužnosti promjena izbornog zakona.

Najdojmljivije bilo je obraćanje odvjetnice Pinter koja je, uz već navedene riječi, istaknula:

„Nedopustivo je da se govori o tome da je HVO i HV vršila sistematični progon muslimanskog pučanstva, potpuno zanemarujući da je kraj 1992. i 1993. godina jek ofenzive Armije BiH na prostore na kojima su živjeli Hrvati.
Dakle, Hrvati se brane od prosinca 1992., a odnos snaga je bio 1 naprema 7. Kako Hrvati koji su napadani mogu imati plan da vrše široko rasprostranjeni sistematski napad?” rekla je i dodala:

“Želim pokazati da je sada lijepo da se misli o tome što presuda znači, ali je kasno. Za mog generala Praljka je kasno.

Poruka njegovog čina je bila: neću ti priznati da me osudiš samo na temelju toga što imaš moć, borit ću se do zadnjeg časa i neću ti priznati pobjedu.” rekla je Pinter i poručila:

„Moć je donijela odluku u predmetu šestorke. Moć je presudila i Hrvatskoj i Hrvatima u BiH.“

Narod.hr

Hrvatski aglomerat zbunjenih uhljeba (HAZU) održao je nekakvu tribinu o radu haškog suda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

U Austriji obilježena 347. obljetnica pogubljenja Zrinskog i Frankopana

Objavljeno

na

Objavio

Mimohodom i polaganjem vijenaca na grob i na mjesto smaknuća te misom zadušnicom u katedrali u Bečkom Novom Mjestu u Austriji je u nedjelju obilježena 347. godišnjica pogubljenja hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.

Zrinski i Frankopan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu, 60-tak kilometara južno od Beča, 30. travnja 1671. kao vođe protuhabsburške urote, kojom su nastojali spriječiti centralističke i germanizacijske težnje bečkog dvora na štetu strateških interesa hrvatskih i mađarskih feudalaca.

U prigodnim govorima naglašeno je da se zajedničkim tradicionalnim okupljanjem Hrvata iz domovine i hrvatskih sunarodnjaka u Austriji odaje počast velikanima hrvatske povijesti banu Petru Zrinskom i knezu Franu Krsti Frankopanu, kojima je hrvatski identitet, neovisnost i sloboda bio glavni cilj.

U ime gradonačelnika Bečkog Novog Mjesta nazočne je pozdravio gradski vijećnik Fritz Dirnhobel, koji je rekao da treba razumjeti različita povijesna stajališta, zahvalio je na posjetu gradu i održavanju tradicije koji svaki narod treba njegovati. Također je kazao da je ovo prigoda i za buduću suradnju i dogovor o novim zajedničkim projektima.

“Zrinski i Frankopan izraz su povijesne istine i neprolaznog sjećanja”, naglasila je u prigodnom govoru hrvatska veleposlanica u Austriji Vesna Cvjetković. “Žrtva koju su podnijeli za slobodu i pravdu hrvatskog naroda nije bila uzaludna. Povijesna zbivanja koja su uslijedila to su potvrdila”, rekla je ona izrazivši zadovoljstvo što je komemoraciji nazočilo jako mnogo mladih ljudi koji će, prema njezinim riječima, “prenositi poruku velikana: poštenje, predanost i požrtvovnost na opće dobro hrvatskog naroda”.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Dr. don Tonči Matulić: Sukob između vjere i znanosti je iskonstruiran

Objavljeno

na

Objavio

Foto: HU Benedikt

Četvrti dan VIDIK festa u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu 19. travnja održana je vrlo zanimljiva tribina „Odnos znanosti i vjere“.

Potvrda pomno odabrane teme večeri je dolazak mnogobrojne publike u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa.

Predsjednik HUB-a dr. Vide Popović otvorio je tribinu zahvalivši na pažnji svima u dvorani i predstavivši uz riječi pohvale protagoniste večeri, prof. dr. sc. don Tonća Matulića s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. sc. Ivicu Grkovića znanstvenika i profesora na Medicinskom fakultetu u Splitu te voditeljicu programa večeri Silvanu Dragun, članicu Upravnog vijeća HUB-a, piše HU Benedikt

Zašto smo odabrali baš ovu temu, pitala je voditeljica programa i kazala da bez dijaloga s akademskom zajednicom naši vidici se u bitnom sužavaju i ma koliko naš aktivizam bio opravdan on može biti izmanipuliran i promašen.

Zatim je istaknula da je kršćanstvo vjera logosa i podsjetivši na riječi sv. Augustina koji je kazao: ”Vjerujem da bih razumio, razumijem da bih vjerovao”. Je li religija opijum za narod i u kakvom su odnosu vjera i znanost danas, bilo je prvo pitanje upućeno gostima.

Prof. dr. don Tonči Matulić se osvrnuo na učenje Crkve o odnosu vjere i znanosti i u svom izlaganju istaknuo da je taj odnos u novije vijeme opterećen novim izazovima. „Crkvu danas neki krugovi predstavljaju kao neprijateljicu napretka i neprijateljicu znanosti. Floskula da Crkva živi u mračnom srednjem vijeku dolazi iz neprijateljskih odnosa prema Crkvi o nespojivosti teologije i znanosti.

U vezi načina na koji spoznajemo stvarnost protivnici vjeruju u dogmu napretka bez granica i neograničenog ljudskog razuma. Ovakvo dogmatsko mišljenje je izgradio neprijateljski odnos znanosti i Crkve, koja je bila na udaru silnih kritika.

Za Crkvu u temeljnom odnosu prema znanosti nema sukoba, vlada harmonija jer postoji jedna istina, a svi putovi spoznaje vode prema konačnoj Istini. To je konvergencijski model jer znanost i vjera upućuju na komplementarnost i zaslužuju da se upoznaju i da imaju partnerski dijalog . I veliki Einstein potvrđuje da znanost bez religije šepa, a religija bez znanosti je slijepa“.

Prof.dr. Ivica Grković koji kao medicinar, anatomičar, vjernik i katolik, nije imao dvojbe, za njega je vjera odrednica čovjekovog životnog puta, njegova odgoja, ponašanja, odnosa s kolegama, čak i odnosa prema znanosti. „Nema sukoba između znanosti i vjere već vjere i nevjere. Trebamo se odrediti u sebi , što smo i što nam je najvažnije. Kao vjernik i katolik sve usklađujem s ovim određenjem i nastojim tako probleme rješavati“. Voditeljica se podsjetila nekih velikih znanstvenika koji su bili vjernici: Newton, Ruđer Bošković, otac genetike Gregor Mendel, Max Planck, Heisenberg i dr. Zatim je ukazala na važnost razgraničenja vjere od praznovjerja i znanosti od pseudoznanosti.

Na pitanje u kakvoj su korelaciji vjera i praznovjerje don Tonči Matulić je istaknuo da znanost pomaže vjeri da se čisti od praznovjerja. „Kongregacija za nauk vjere je 22. veljače 2018. objavila je dokument koji započinje riječima “Bogu se svidjelo“, a koji ukazuje na pojavu dvije stare hereze.

U pobudnici pape Franje „Veselite se i radujte se“ u 3. poglavlju upućuje poziv na svetost svih vjernika govori o neognosticizmu i neopelagijanizmu. To nije problem samo izvan Crkve, nego se te hereze mogu pojaviti i u samoj Crkvi. S jedne strane da mi pomoću razuma možemo prodrijeti u najdublje tajne vjere. To je, rekao bih, industrija praznovjerja, a tu spadaju tehnike mentalnog, fizičkog zdravlja.

Taj je element praznovjerja danas postao izuzetno raširen. To je religija za vlastite potrebe, po vlastitom ukusu. Drugi tip praznovjerja je neopelagijanizam, kada mi mislimo da možemo bez pomoći Božje milosti doći do otkupljenja.

Gnosticizam racionalnog tipa predstavlja industriju praznovjerja , vjera za vlastite potrebe po vlastitom ukusu.

Opasnost hereze neopelagijanizma na krilima optimizma zavaramo se da nam ne treba Bog. Svjetlo vjere nam pomaže u svladvanju praznovjerja. Kršćanstvo je vjera logosa, a ne mitosa. Kršćanstvo nije bila konkurencija drugim religijama, nego se od samog početka tražio dijalog s filozofijom. Znamo da je u otačkom dobu došlo do sinteze kršćanske vjere i grčke misli. „Crkva je bila metla za praznovjerje u susretu s poganskim mentalitetom“, zaključio je svoje izlaganje don Tonči Matulić.

Dr. Ivica Grković je skrenuo pažnju na odnos znanosti i pseudoznanosti. Izrazio je ponos na Centar za medicinu koja se temelji na dokazima, osnovan u Splitu prije 20 godina. „Što je bilo prije? Znanja ranijih generacija su se prenosila i bila podložna pogreškama.

Problem pseudostruke u medicini je veliki problem. Postoje nebulozne konstrukcije pristupa liječenju. Ljudi čak iz struke promoviraju tehnike pseudomedicine koje se čak uopće ne baziraju na znanstveno utemeljim činjenicama“.

Na pitanje koje se odnosilo na izazove postmodernog društva koji se predstavljaju u iskrivljenoj slici svijeta i čovjeka,a očituju u fenomenu antropološkog i znanstvenog redukcionizma, don Matulić je naglasio da je danas prevladava prosvijećeni i katkada apsolutni subjektivizam. „Svaki čovjek je posebni Božji zahvat u svojem nastajanju.

Svaki čovjek je obdaren vlastitim imunološkim sustavom, subjektivno individualne veličine. Jedinstvenost ljudskog bića upotpunjuje biološka jedinstvenost. Svaki čovjek je stvoren na sliku Božju na jedinstven način.

Nema sumnje da je naša subjektivnost važna, ali se u postmodernom dobu dijelimo onako kako to naša spoznaja nalaže, budući da smo odustali od objektivne istine. U tom apsolutnom prosvijećenom subjetkivizmu promovira se ideja da je sve slobodno i sve dopušteno“.

U tom kontekstu se referirao na Istanbulsku konvenciju i dodao: „Tu smo podijeljeni, ali upravo prema spoznaji dobra i zla. Nestaje binarno shvaćanje spola u skladu s postmodernim apsolutnim subjektivizmom, a to vidimo u četvrtoj i petoj generaciji ljudskih prava. Bojim se da smo zakoračili u vrli novi svijet’. Hoćemo li graditi takav ustanopravni poredak, ne znam, ali bojim se da će nam se to razbiti jednog dana o glavu. Nadam se da ćemo se jednog dana oduprijeti takvim izazovima i zastranjenjima“.

Na pitanje kamo ide znanostveno-tehnički razvoj i koje nam izazove nosi biotehnološko stoljeće prof. Ivica Grković je istaknuo da su oni na Medicinskom fakultetu prije par godina imali prilike ugostiti jednog nobelovca koji se osvrnuo na naš kurikulum.

Pitao je dekana da li se studenti pripremaju za buduće tehnološke izazove. Vi već sada možete dobiti jako puno informacija o svom molekularnom ustroju, a taj ustroj onda i predodređuje što će se s vašim organizmom događati u životu, koji su vam rizici oboljevanja i dr.

Hoćemo li prije ženidbenog saveza razmijeniti infomacije o svojim proteomima da vidimo što će nam se događati s djecom? To su konkretni problemi galopirajućeg napretka tehnologije s kojom se još nismo naučili nositi.

Ta tehnologija i razvitak nosi sa sobom sintagmu da sve što je tehnički i tehnološki moguće mora biti i etički prihvatljivo. „Mislim da moramo staviti kočnice na taj način razmišljanja“, zaključio je dr. Grković, nakon čega su uslijedila pitanja iz publike.

Margita Vučetić/Ivica Luetić/hu-benedikt.hr

Foto: HU Benedikt

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati