Pratite nas

Intervju

Nikad ispričana priča lijepe mostarske glumice: ‘Mama mi je nekad bila pratilja Miss Jugoslavije’

Objavljeno

na

Lijepa mostarska glumica koja u dramskoj telenoveli ‘Vatre Ivanjske’ igra jednu od glavnih uloga, samo za Studio ispričala je svoju nikad ispričanu životnu priču o odrastanju u Mostaru, ratnim godinama koje je provela s bakom u malom selu pokraj Ljubuškog, prvim glumačkim koracima te o svojoj majci koja se bavila manekenstvom, piše Jutarnji list.

ornela

Atraktivna Mostarka, glumica koja će iskreno u ovom intervjuu ispričati nikad ispričanu priču o sebi, odrastanju i glumi, samouvjereno kroči svjetlima pozornice. Unatoč svojoj mladosti, itekako je svjesna da je ispred nje još niz nepoznanica, trnovit put koji mora prijeći da bi dobila priželjkivani status koji se, osim talentom, stječe godinama i iskustvom.

Ornelu Višticu šira je publika imala prilike upoznati kroz dvije telenovele – “Vatre ivanjske” i “Larin izbor”. Glumci često govore da je ta vrsta formata dvosjekli mač jer glumca zna na neki način obilježiti.

– Ono što bih voljela da mene obilježi jest rad. Rad na sapunici je mnogima nepoznat. Sedam mjeseci ili pola godine, ovisno koliko traje projekt, opstaju samo najjači. U svim vremenskim i produkcijskim uvjetima glumac mora opstati i stati ispred kamere, stati na dogovorenu poziciju na podu (ponekad se radi o milimetrima). Osjetiti svjetlo na setu, položaj kamere, osjetiti energiju partnera, ritam scene, ono što pisci i na kraju redatelj traži od vas. Iznijeti emociju, tekst, bez obzira na to što nekad ne osjećaš prste od hladnoće, ili što si bolestan, prehlađen, bez obzira na to koliko ti je tekst blizak ili ne, stajati poput vojnika i braniti sve ono što nosiš u sebi. Pronaći u sebi razlog za smijeh iako ti se baš i ne smije ili razlog za prirodne suze ako traži scena od tebe da plačeš. Koncentrirati se na partnera, čuti ga, dok perifernim vidom uočavaš sve ljude koji se nalaze iza kamere (snimatelji, tonci, gaferi, asistenti, šminkeri…). Sve se to odvija u velikoj brzini, što znači da se i emocija mora dogoditi brzo. Iz te emocije moraš izaći jednako brzo jer sljedeća scena je ‘druga emocija’. A ti nemaš niti minutu da se pripremiš. Što znači da večer prije moraš pripremiti sve scene koje snimaš sljedeći dan. Uglavnom se sve kupuje od prvog prolaza. Dosad sam snimila više od tisuću scena i svjesna sam da su neke bolje, druge lošije, ali i da sam svakoj toj sceni dala djelić sebe. Eto, to vam ja zajedno sa svojim kolegama radim mjesecima. To vam je rad i rad. Ako me treba obilježiti, neka me obilježi – slikovito nam je opisala lijepa glumica, svjesna da joj se pružila prilika kakva se ne propušta.

Stoga o svom putu koji utire kaže:

– Moj je cilj raditi i raditi. Znate kako Rusi kažu…

Inspiracija joj je, kaže, to što voli ljude pa je pronalazi upravo u njima. U njihovu analiziranju i promatranju. Nije joj, dodaje, strano niti zatražiti savjet od starijih i iskusnijih.

– Volim i savjete i razgovore sa starijim kolegama. Sjesti s njima na ručak pa razgovarati o sceni. Uz svoj unutrašnji glas uvijek ću uvažiti glas starijeg kolege. Poštujem ih, posebno one koji imaju puno utakmica u nogama.

Svojom je glumom zadovoljna i sretna ako vidi jednaku reakciju kolege koji je igrao s njom u sceni.

– Kad završi scena, uvijek pitam, pa i po tisućiti put u danu: ‘Jel ti sve uredu?’ Ako se radi o zahtjevnoj sceni, onda obično zagrlim kolegu i podignem u zrak. Srećom, nitko od njih nije toliko težak – priča Ornela, otkrivši nam da s Ivom Mihalić voli snimati dinamične scene, a sa Slavenom emotivne. Njega još zna s Akademije pa joj je tim lakše.

– Slaven je divan kao partner, veliki prostor pruža kolegi. S Franom se volim smijati i unijeti pozitivnu ludost u scenu, s Filipom je uglavnom jureći vlak u koji volim uletjeti. A najviše se volim igrati sa Ksenijom, smijati se s njom, zezati. Ona svom partneru pruža savršen prostor za reakciju.

Za Mostar, svoj rodni grad, ističe da je poseban. Reći će, prošao je svašta kroz povijest, a ta povijest još je uvijek ostala u njemu.

– Ponosna sam što sam rođena baš u tom gradu gdje se miješaju svjetovi – kaže Ornela, koja je ratne dane provela u mjestašcu Bučine nedaleko od Ljubuškog, oazi prirodne ljepote. – Tu sam provela sedam ratnih godina na selu, kod bake, uz rijeku Trebižat. Danas mogu biti žena na štiklama koja hoda po crvenom tepihu, ali i žena koja pali vatru i mijesi domaći kruh. Jednom načinu života me naučila mama, drugom baka. I hvala im na tome – otkriva mlada glumica.

U priči smo se dotaknuli i ljubavi. Mediji su se početkom rujna raspisali da je u vezi s Igorom Zelićem, direktorom fotografije na RTL-ovu projektu. Na pitanje je li zaljubljena, ispričala je:

– Mediji su tu da pišu a ja sam tu da čitam, ali ne i da baš o svemu pričam. O ljubavi zapravo nemate što niti pričati. Valjda je to jedina stvar na ovom svijetu o kojoj ne treba pričati, nego ju živjeti. Rekli su tako neki pametniji pisci, pa ja sada koristim priliku da se poslužim tom rečenicom – na svojstven je način odgovorila.

O sebi će ispričati da kada ne snima, uglavnom spava ili vozi bicikl koji ju savršeno opušta.

– Dok sam bila u showu ‘Ples sa zvijezdama’, svakodnevno sam vozila bicikl s jednog kraja Zagreba na drugi! Vozila sam se i po kiši i hladnoći. Dok vozim bicikl, ne jurim nego vozim lagano, da osjetim energiju ulice, ljude i njihove izraze lica i probleme. Auto ne znam voziti, prebrzo je to za mene. Mehanički. Bicikl mi pruža osjećaj više – govori glumica koja se kroz godine provedene u Zagrebu potpuno osamostalila i naučila dobro kuhati.

– Prijatelji se uvijek najedu i prejedu kod mene. Valjda je to dobar znak. Volim jako začinjenu hranu s đumbirom, kurkumom, paprikom, paprom- otkriva nam Ornela, koja ima i svoje male slabosti koje ju čine sretnijom.

– Uz bicikl, volim promatranje, čitanje, slikanje. I film! Baš volim film – kaže.

Neizmjerno je vezana i uz obitelj i uz ljude koji su joj obilježili život.

– Sve njih uvijek štitim. S mamom se svakodnevno čujem, stoga me ne pitajte za telefonske račune.

Čavrljajući o Ornelinoj obitelji, saznajemo nešto o čemu u medijima nikada nije govorila. Postaje jasno od koga je naslijedila ljepotu, interes za scenu. Naprosto, geni su presudili.

– Mama je sedamdeset i neke bila jedna od pratilja Miss Jugoslavije! Kako je bila lijepa i visoka! Kad je dobila kćer, željela je da nastavi njenim stopama. I sve bi bilo super da joj nije dala ime po glumici. Time ju je obilježila. Unatoč vježbanju, poziranjima od malena, nije me baš privlačila pista. Jednom kad sam kročila njome poželjela sam vrisnuti, reći, kazati nešto. Već kao sedmogodišnju djevojčicu su me nakon piste obukli u pijetla i ja sam kukurikala i trčala po sceni i bila presretna.

Kao mala znala sam puno pjesmica, nisam se zaustavljala. Mama me s dvije godine naučila čitati pa sam bila naprednija od svojih vršnjaka. Čitala bih i učila napamet pjesme, tekstove. Obožavala sam čitati i kao dijete ludila za knjigama, toliko da sam jedanput poželjela ukrasti koju iz knjižnice u koju sam redovito išla! I dan-danas je tako. Par knjiga uvijek uzmem od svojih frendica – iznenadila nas je svojim odgovorom simpatična glumica.

Stoga se upis na glumu na zagrebačkoj Akademiji nakon svega, dodaje, morao dogoditi.

ornela-vistica-tiha-je-patnja-mnogobrojnih-muskaraca-

Ornela je nedavno zaintrigirala javnost javnom potporom gradonačelniku Bandiću kada je bio u pritvoru. Što ju je navelo na takvu reakciju, iskreno kaže:

– Mnogima su čudne moje reakcije, pa mi uglavnom kažu da pazim što pričam, da pazim na karijeru. Ali kod mene valjda postoji nešto što je na prvom mjestu. A to je biti čovjek. Čovjek od emocije, od krvi i mesa, osjećaju za drugog čovjeka.

Rođena je u znaku Djevice. O svojim horoskopskim osobinama će reći:

– Nekako su čudne. Katkad su moje vrline moje mane i obrnuto. No, reći ću vam jednu takvu – upornost.

Blagdane je Ornela provela tradicionalno, uz svoje najdraže. A o planovima za Novu ovako razmišlja naglas:

– Najvažnije mi je da uđem u nju čiste savjesti i nasmijanog lica. S ljudima koje volim i s kojim komadom nakita na sebi – ispričala je.

Društvena je i veli da ima sreću što ima puno poznanika. – Lijepo mi je što u svakom gradu u koji dođem imam nekoga. Moji prijatelji i poznanici su rasuti po svijetu. I potpuno različiti. Različito prezime, nacionalnost, vjera. A svi oni su moji i ja njihova. Moj imenik je uistinu golem – kaže glumica koja uživa u dobrom društvu i vrhunskoj hrani. Uz to, uživa ponekad i otputovati.

– Neki od kolega su mi kućni prijatelji, s nekima sam svakodnevno na telefonu. Uglavnom je to ekipa s kojom snimam stalno. Sretna sam što su neka prijateljstva počela još na Akademiji. S nekima od njih sam se povezala zauvijek. Kad s nekim provodite više od dvanaest sati, uostalom kao i na snimanju, onda se povežete, a neki od njih postanu vaši prijatelji, a ne samo kolege.

I na kraju, Ornela otkriva na što voli trošiti.

– Nije mi žao potrošiti novac na druge, ali i na sebe. Isto tako volim i uštedjeti. Najdražima darujem ono što mislim da bih ih usrećilo i razveselilo. (JL/pogled.ba)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Goran Marić: Hrvatski je narod duboko ukorijenjen u povijest BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Ministar državne imovine Goran Marić u intervjuu za Večernji list BiH govorio je o ministarstvu kojemu je na čelu i svom radu, ali i o temama vezanima uz njegovu mladost u Hercegovini i život u Zagrebu.

Na pitanje o radnom vremenu ministra, Marić kaže kako ministar nema i ne može imati radno vrijeme.

„Stvar je to odgovornosti, odnosa i snage interesa da nešto napravite. Samo plivanje u poslovima resora državne imovine ne može osigurati učinkovitost obavljanja poslova. Kada je riječ o složenost ovog posla, o vlasništvu i imovini, može se pokrenuti čitava akademija… Osobno sam radio uvid u ideju te zaključio kako postoje razlozi za utemeljenje kolegija o temi država, imovina, identitet… To bi bio jedan novi dragocjeni aspekt integralnoga znanja o modernoj Hrvatskoj“, kaže ministar Marić i dodaje kako su upravo imovina i vlasništvo odredili narav političke orijentacije i ukupnih društvenih odnosa.

„U poslu osobno volim gledati cjelinu, kontekst, okolnosti, znakove, trenutačne fenomene, a najdublje sediment i uvjetovanost ukupnog stanja u Hrvatskoj. Slikovito rečeno, radim i kad spavam.”

Knjiga ministra Gorana Marića „Slom lažnog proroštva“ govori o gospodarskoj krizi u Hrvatskoj i svemu što je do nje dovelo, a Marić kaže kako je motivacija za pisanje bio osjećaj duga prema Hrvatskoj iz kojega proizlazi dužnost da se taj slom ispravi.

„Sigurno je da aktualna Vlada ima uvide u realno stanje društva i gospodarstva. Iz toga se onda stvaraju mogućnosti povlačenja poteza. Nema brzopoteznoga i čudotvornog rješenja iako je često potrebno posegnuti i za ad hoc mjerama. Osobno sam sklon pratiti korelacije pojava i rezultata te poteze osnažiti zrelim odlukama i strategijama. Godina bilo koje vlade dovoljna je tek za identifikaciju, a i čitavi jedan mandat potreban je za pokazati bitne promjene“, kaže Marić o gospodarskoj slici Hrvatske.

Marić naglašava kako misli da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju.

Mjesec studeni je dio godine kada se cijela Hrvatska prisjeća žrtve Vukovara, ali je i mjesec kada se obilježava stvaranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne. 1991. u Grudama je ustanovljena HZ Herceg Bosne, a okolnosti su tada bile neizvjesne i konfuzne za Hrvate u BiH, naglašava Goran Marić, rođeni Gruđanin.

„Kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH. Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas“, kaže Marić.

Hercegovačko tlo zamijenio je životom u Zagrebu, ali redovito odlazi u Grude i ističe kako dio tradicije nosi u sebi i nastoji ga osnažiti. Prošle je godine primio Večernjakov pečat „Naše gore list“ za koji kaže kako je dragocjeno priznanje.

„Ja to shvaćam kao uzvraćanje ljubavi za ljubav! Jer odlazak iz zavičaja, bez obzira na razloge, u čovjeku izaziva neki osjećaj krivnje. Trenutkom odlaska započinjemo sanjati povratak. Ali, povratak se često odgađa, kao i ispunjenje svakog čovjekova sna. Upravo na tom stvarnom i imaginarnom putu povratka šaljemo poruke kao otrgnuti list svojoj gori. A taj se list ničim ne da i ne može otrgnuti.“, kaže ministar državne imovine.

Na pitanje dolaze li bolji dani za hrvatski narod, Marić kaže:

„Kako bih se mogao smatrati ozbiljnim i odgovornim ako ne bih vjerovao u budućnost našeg naroda! Hrvatski narod nikad u svojoj povijesti nije odustajao. I kad je bio izložen povijesnim milenijskim dezintegracijama, a one su bile česte, nikad nije pristao ne bezuvjetnu pokorenost. Uvijek je znao sačuvati izlaze… I koliko god je ovo vrijeme kompleksno i konfuzno, njegov će um, i svjesni i nadahnuti kršćanski entitet, osigurati i sačuvati svoj suvereni misaoni i stvarni prostor. Bitno je pritom da u budućnost idemo bez antagonizama kao narod golemog povijesnog iskustva, razumno i u miru. Jer nikakvi sukobi ne vode dobru. Oni vraćaju povijest natrag, u stanje trajnog poraza i frustracija, a time u nenadoknadive gubitke. Jednako tako, ne možemo u budućnost kao narod s osjećajem manje vrijednosti, nego velikodušno u svom punom integritetu, u praktičnom i plodnom suglasju sa svojim okružjem. Mi smo narod povijesti, njezini sudionici, branitelji i graditelji. Unatoč podjelama, mehaničkim kroz velika iseljavanja, ideološkim i drugim instrumentalizacijama, sačuvali smo ime i njegovo značenje. Sačuvali smo taj instinkt, taj imunitet i memoriju. Upravo naša nas povijest može čuvati od pogrešaka, a osobito od amnezije. Devedesete su godine donijele odlučujuću autentičnost kao jamstvo za bolje dane koje spominjete. Ove činjenice zahtijevaju dostojne lidere, puninu mudrosti, orijentaciju i zajedništvo naroda.“

Sjećate li se toga istodobno i tužnog i ponosnog 18. studenoga 1991. godine i kakvi osjećaji danas naviru o tom danu?

– Vukovar je živi grad i živa stvarnost u bezbroj svojih pojava i izdanja. Kojeg god se sjetim, bilo njegovih ulica, njegovih institucija, ljudi, uvijek je to susret s njegovom dramom, slikama i poviješću, koju smo usvojili kao svoju. Ili drukčije, povijest Vukovara postala je povijest moderne Hrvatske, ali i povijest svakoga od nas.

To se najsnažnije pokazuje u mjesecu i vremenu koji su pred nama. Sami datum 18. studenoga 1991. godine – on se ne može zvati danom. To je drama, sinonim stradanja, sinonim pomračenja ljudske vrste, ali i paradigma njezina poraza. Kad već govorim o tome, osobno mislim da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju. Očito još nisu odrasle odgovornost i svijest o stvarima koje su same po sebi najveće istine o utemeljenju suverene Hrvatske. Nažalost, Hrvatska kao da još prohodava u prostorima svoje stvarnosti. I, što je nedvojbeno, Vukovar u tome nije osamljeno mjesto ni fenomen. A Dan Hrvatske zajednice Herceg Bosne ima svoju emotivnu, ali i realnu političku uvjetovanost i percepciju. Stvaranje HZ Herceg Bosne u studenome 1991. u Grudama bezuvjetno je potrebno povezati s kontekstom zbivanja. Poznato je da bez nomenklature nema sadržaja, nema institucionalnoga integriteta koji uređuje i čuva odnose. Okolnosti u BiH u vrijeme uspostavljanja HZ Herceg Bosne bile su konfuzne i neizvjesne za Hrvate u BiH, a što su zbivanja ratnih devedesetih i potvrdila. A, kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH.

Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije
i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas.

Cijeli intervju pročitajte ovdje Večernji list BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari