Pratite nas

Kolumne

Nikad u povijesti Hrvatske nije jedna grupa ljudi tako ‘razarala’ državu

Objavljeno

na

Teoretski, ali uopće nije nekakva znanstvena fantastika, na izborima se moglo dogoditi i ovo: da samo malo više glasova dobije Živ zid, a malo manje Most pa da odnos bude takav da slušamo i gledamo u Vilibora Sinčića s istom strepnjom kao danas na Božu Petrova.

Razlika u glasovima ustvari je neznatna, Most je u cijeloj Hrvatskoj dobio 190, Živi zid 120 tisuća glasova. Dovoljno je bilo da se jedan srednji grad, na primjer Zadar, digao na lijevu nogu i glasao za Živ zid pa da sad pratimo najozbiljnije pregovore o tome hoće li na primjer Ivan Pernar biti prvi potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, hoće li prvoj ženi Živog zida Vladimiri Palfi koalicijskim dogovorom pripasti mjesto ministrice obrane ili ipak vanjskih poslova ili hoće li možda Hrvoje Runtić postati novi direktor Hrvatske radio-televizije, plus hrvatski član Nadzornog odbora Ine, piše Nino Đula / Jutarnji list

Da je slučajno izbore prespavao grad veličine Metkovića, a nešto veće, poput Varaždina, glasovalo za Živi zid a ne za Most, Sinčić bi danas bio Petrov i eto (samo naizgled) drukčije priče.

Pa ipak, premda je razlika između Živog zida i Mosta otprilike onoliko glasova koliko su HDZ ili SDP osvojili u samo jednoj izbornoj jedinici, recimo prvoj ili drugoj, svejedno na Most gledamo kao na skupinu ozbiljnih ljudi koje možemo zamisliti kako upravljaju Hrvatskom, a na Živi zid kao na skupinu neupravljivih luđaka.

Zaista nepravedno tetošenje Mosta.

Jer bilo je kroz povijest hrvatskog parlamentarizma i drugih rezultata na skali između 100 i 200 tisuća glasova, ali nikad nije bilo ovoliko pretjerivanja, preuveličavanja važnosti i snage, podmuklosti, uvjetovanja, kalkuliranja i zadrške, toliko mnogo besramnog javnog iskazivanja kadrovskih ambicija, toliko zamagljivanja, probnih balona, spinanja, kupovanja vremena, tako puno otvorenog izjašnjavanja o tome tko bi koji resor zapasao, koje poduzeće zauzeo.

To nikako ne znači da svega toga nije bilo i ranije – pa hrvatska je politika močvara najgoreg klijentelizma – ali do pojave Mosta barem se smatralo se da je o tome neprilično javno govoriti, da govor o tome izaziva nelagodu, da se to treba prikrivati.

S Mostom ovo postaje legitiman sadržaj politike: Most koji se pretvara da je došao politiku očistiti od trgovine, trgovinu je ustvari u politiku uveo kao jedini sadržaj.

Želimo Ministarstvo gospodarstva. Želim šest ministara. Želimo kontrolirati pregovore oko Ine. Želimo okoliš. Želimo policiju. Želimo pravosuđe. Želimo tajne službe. Želimo televiziju… Želimo, želimo, dajte, dajte.

Recimo, na izborima 2000. godine partnerske stranke SDP-a i HSLS-a, a to su bile HSS, HNS, LS, IDS i ASH, bile su osvojile 431.484 glasa, svakako bitno više nego danas Most. No bez obzira na značajan udjel njihovih glasova u ukupnom rezultatu Račanove koalicije, o toj “koaliciji u koaliciji” svejedno nije ovisila sudbina cijeloga jednog izbornog ciklusa.

A danas ponovno sve visi na Mostu, gube se dani, mjeseci, godine. Autoceste moraju uzimati komercijalne kredite jer im tehnička Vlada ne može dogovoriti bitno povoljniji aranžman sa Svjetskom bankom. Građani i poduzeća čekaju poticajniju poreznu politiku.

Jedina propulzivna industrija, turizam, čeka stabilnu Vladu sa stabilnom strategijom daljnjeg razvoja. Nitko ništa važno ne potpisuje jer nitko ni za što važno ne odgovara.

I HNS je na izborima 2007. bio na razini glasova približno kao danas Most (oko 160 tisuća), Hrvatska stranka umirovljenika 2003. godine dobila je 100.000 glasova, slično kao Laburisti 2011. godine.

Na stranu sad manjkavosti svih ovih stranaka koje i danas manje ili više postoje, ali baš nitko od njih nije radio od države takvo kazalište, nitko nije toliko rastresao politički sustav, nitko nije tako dugo i uporno blokirao državne institucije, nitko nije svoju poziciju u toj mjeri kao danas Most koristio za razaranje drugih stranaka.

Taj njihov posao doveo je do dodatnog pada povjerenja građana u politiku i političare općenito i do pada interesa za izlazak na izbore.

To ima i posljedicu. Sa 303 tisuće na prošlim izborima Most je pao na 190, to je činjenica, a Živi zid (zasad nezamisliv kao dio bilo koje vladajuće koalicije ikad) sa 95 se popeo na 120.

Svejedno, u Mostu se i dalje ponašaju kao da im ide sve bolje, ne žele oni samo zapasati buduću Vladu, ministarstva i pola državnih poduzeća, oni imaju planove na lokalnim izborima dogodine osvojiti još neke gradove po Hrvatskoj.

U toj ambiciji, za koju se čini kako ipak ne počiva na političkoj realnosti (Most je u padu, HDZ se oporavlja, i SDP će promjenom vodstva dobiti dobar novi momentum), u tom se dakle planu skriva opasnost da će se Most nastaviti ovako ili još gore ponašati, kao nemoguće dijete hrvatske politike, da će stalno skretati pažnju na sebe, cviliti, blokirati, rušiti, vetoizirati, smatrajući to kao dobar ulog u svoje sljedeće izborne utakmice, prije svega onu veliku, lokalnu, dogodine.

Da nije tako, već jučer bi Most i HDZ predsjednici došli s potpisima i mogao bi odmah krenuti posao sazivanja Sabora i formiranja nove Vlade. Nema opravdanog razloga za novo odgađanje.

I ova nova epizoda pregovaranja s Mostom pokazuje da ta organizacija nema koalicijski nego prije svega ucjenjivački potencijal, što upućuje na to da će HDZ, ako ne sada, onda sigurno vrlo brzo morati tražiti širu podršku za izbjegavanje još jednih prijevremenih izbora.

Nino Đula / Jutarnji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari