Pratite nas

BiH

Nikada do sada nisam čuo da bi se na karnevalu palilo dijete, ali smo dočekali i to

Objavljeno

na

Jedan od pouzdanih znakova da ste prevalili polovicu života jest kad vam korizmeni štimung više odgovara od usiljenog karnevalskog veselja koje mu prethodi.

[dropcap]K[/dropcap]arneval (od “carnem levare”, kao doslovno pozdravljanje s mesom) obilježava se danom obilja i razuzdanosti u utorak, nakon kojeg se kršćani na čistu srijedu simbolički posipaju pepelom, podsjećaju da su prah i da će se u prah vratiti, i time započinju četrdeset dana korizmenog odricanja i sabranosti. Osim što je karneval, etimološki gledano, besmislica za vegetarijanca, u punini svog značenja on je nedokučiv i onome tko bi od tradicije uzeo pokladni utorak, a ne bi čistu srijedu.

Osobi koja je ispala iz kršćanskog civilizacijskog kruga karneval ostaje samo zabavna ljuštura, zgodna kerefeka, kao što mu se Uskrs svodi na bojenje jaja ili dekristijanizirani Božić na kupovanje darova, kićenje bora i Mariah Carrey. Dijalektika pokladnog utorka i čiste srijede odgovara ritmu  života, kao podsjetnik da se i ne možemo uvijek smijati,  ali ni uvijek plakati, da nema jednog bez drugog. Karneval u postkršćanskom društvu nema taj naboj. Tamo gdje se ne svodi samo na dječju zabavu, gura ga se kao lokalnu turističku atrakciju. O razini , do koje je izgubljena bilo kakva veza s izvornim smislom svjedoče tzv. ljetni karnevali na Jadranu, potpuno odsječeni od korizme. Ispod kršćanskog smisla, karneval nosi i dublji, poganski sloj, koji se izravno nadovezuje na nekadašnje bakanalije i saturnalije.

U ritualnim povorkama maskiranih ljudi privremeno se ruši društvena hijerarhija i krše sve moguće zabrane. Dopušta se jednodnevni simbolički kaos iz kojeg se sutra opet stvara kozmos, tj. uređeni svijet. Subverzivni politički potencijal karnevala je uglavnom precjenjivan. Na njemu se svakoga može vrijeđati, i papu i dužda i kralja, ali samo taj dan, kada se takvo što i očekuje i potiče, pa to nitko ionako nitko ne uzima zaozbiljno. Krnjo, simbolička figura koja je zamijenila nekadašnjeg žrtvenog jarca, u pravilu je netko tko je moćan, stalno prisutan, a tko nam ide na živce. U pravilo netko tko se razotkriva kao lažna, napuhana veličina.

Smisao je, dakle, spaliti simbolički moćnog, pri čemu se nastoji pokazati njegova ispraznost. S druge strane, potpuno je nerazumljivo, gotovo monstruozno spaliti nemoćnog. Nikada do sada nisam čuo da bi se na karnevalu palilo dijete, ali smo dočekali i to. Medijsku pozornost ovog tjedna dobilaje vijest iz Selca, gdje je mjesna udruga mladih napravila nekakvu sklepotinu neodređena spola koja u rukama drži dijete s natpisom “gay dijete iz epruvete”. Izložena u školi, ta instalacija se spremala za karnevalsko spaljivanje. Ne precizira se je li krnjo gej koji želi dobiti dijete iz epruvete ili je dijete iz epruvete gej. Uglavnom, šalje nejasnu, mračnu i stupidnu poruku.

Priču je obznanila Udruga osoba s problemom neplodnosti Beta koja je oštro osudila neukusnu šalu. Potom je reagirao dežurni lezbijski portal pa se oglasilo i neizostavno Hrvatsko novinarsko društvo i još neizostavnija psihologinja Mirjana Krizmanić, koja je odmah detektirala i krivca. Ne potrudivši se informirati o čemu je riječ, i tko su organizatori, suvremena sekularna inkvizitorica izjavila je sljedeće: “Užasnuli ste me ovim (paljenjem karnevalskog “Gay djeteta iz epruvete”).

a_sto_sad_pozivnica_

Sama činjenica da smo morali u Ustav unijeti definiciju koja već postoji u Obiteljskom zakonu sve govori. Sad će i druge manjine doći na red.” Reakcija cijenjene psihologinje neodoljivo podsjeća na jednu filmsku repliku. Kad pred kraj filma “Ko to tamo peva” starcu u autobusu nestane novčanik, fašistoidni lik, uz riječi “Zna se ko ovde krade … “, odmah optuži dva nevina Ciganina, koje potom svi putnici linčuju. Tako komesari hrvatskog medijskog mainstreama i u podne i u ponoć znaju tko je dežurni krivac. Gospođa Krizmanić odnekud zna da se Željka Markić borila protiv homoseksualnosti i neplodnosti (valjda liječenja neplodnosti) i da tu borbu nastavlja preko selačkog krnje. No na njenu nesreću uslijedio je dramatski obrat.Ovo je kombinacija obje stvari protiv kojih se Željka Markić borila – neplodnosti i homoseksualnosti. Sve možemo očekivati.

Pokazalo se da cijela zamisao o spaljivanju “gay djeteta iz epruvete” dolazi iz suprotnog tabora, kao traljavi pokušaj ironije. Priopćenjem se oglasila Udruga mladih Selce, organizator karnevala. Objasnili su da se lik zove Katarino Katarinčić, čime su se kao pravi pioniri htjeli narugati sv. Katarini, zaštitnici mjesta. Kažu da je cilj bilo “ismijavanje nepotrebnog referenduma o braku kojim se ugrozilo ustavno pravo LGBT zajednice.” Ističu s ponosom kako je njihovo mjesto većinom glasalo protiv, za razliku od ostatka grada Crikvenice i Hrvatske. Kao jedan od razloga takve akcije ističu i “ismijavanje hrvatske političke scene, a posebno desne političke opcije koja tvrdi da ‘homoseksualci odgajaju homoseksualce’ i ne podržavaju zakon o istospolnom partnerstvu.” Spomenuta Udruga mladih Selce dio je Mreže mladih Hrvatske, sastavnice Platforme 112 (otprilike toliko milijuna kuna dobila je zadnjih godina) koja je vodila aktivnu kampanju protiv referenduma o braku. J e li došlo vrijeme zapitati se zašto organizacija koja pretendira biti krovna udruga mladih Hrvatske, daakle mladih različitih svjetona zora, zauzima partikularnu, izrazito ideologiziranu poziciju? Zašto bi ferijalni savez osudio Milanovićev odlazak u Mostar ili sportska udruga mladih fanatično gurala istospolni brak unatoč tome što dvije trećine društva, pa time i članova, misli drugačije? Tko određuje da se javnim novcem obilno financiraju ti manipulatori?

Genijalci iz Selca sada se priopćenjem ulizuju onima koji su se osjetili povrijeđenima, a posebno medijskim menadžerima njihove povrijeđenosti poput gđe Krizmanić, ističući kako su htjeli sasvim suprotno od onoga što im se pripisalo. Tumačilo ih se, dakle, doslovno, a trebalo je ironijski. No ironija je intelektualno zahtjevan modus, koji bez izvjesne količine pameti i duha ne funkcionira. Njihov vic nitko nije shvatio, a i kad su ga podrobno rastumačili, zvučao je glupo ineduhovito. No najzanimljivije je u cijeloj priči daje, nakon priopćenja, medijska haranga na njih odmah prestala. Ideološki podobnima je očito dopušteno i oprošteno što ostalim smrtnicima nije.

Kad npr. Stipe Mesić slavi NDH i govori da se nemamo razloga ispričavati za Jasenovac, to je OK pa takav čak može postati i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca. Kad se organizira hajka na čovjeka optuženog da je silovao nepostojeću ženu, što kulminira u “legendarnoj” Latinici, to nije strašno jer je on ionako zatucani desničar. Tu se neće oglasiti Hrvatsko novinarsko društvo. Kad udbaši ubijaju po inozemstvu, to nije za izručivanje, kad su neki drugi optuženi za ratne zločine na hrvatskom tlu, treba ih “locirati”, “uhititi” i “transferirati” na inozemni sud. Kad “naši” objave lažni intervju s premijerom, to je pogreška koja se svakome može dogoditi, a drugima se nezgrapna’ izjava izvučena iz konteksta izvlači desetljećima.

Kad “naši” zlobno komentiraju fizički izgled neistomišljenice, to je Simpatično, kad to rade “našima’, riječ je o seksizmu i primitivizmu. Kad “naše” vrckavo pero napiše kako bi članove jedne stranke trebalo postrojiti na Maksimiru pa malo “prošarati mitraljezom”, to je urnebesno duhovito. Najeksponiraniji propovjednici tolerancije i prava na različitost prečesto se pokazuju kao netolerantni šovinisti, koji olako i neodgovorno etiketiraju neistomišljenike. Time zapravo najviše govore o sebi, ali i o stanju društva koje ih futra javnim novcem.

NinoRaspudić/VL

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari