Pratite nas

Povijesnice

Nikada Turci nisu niti na obali Kleka niti na obali Sutorine posjedovali bilo čamce bilo brodice

Objavljeno

na

Požarevački mir 1718. god. je odredio da područje Kleka ima poseban status: uloga mu je razdvajanje Dubrovačke i Mletačke Republike na kopnu, a ne izlaz Turske na more,kako se u novije vrijeme često piše.

Nakon ovog mira Turcima se priznaje kopno ali more nije njihovo,tu im je bilo zabranjeno “držanje i najmanjih barki i obavljanje bilo kakve pomorske djelatnosti”. Uostalom i dio ovog kopna je u posjedu dubrovačkih građana.

Zabunu kod nekih pisaca izaziva naziv Klek.  Klek je prvenstveno poluotok pred Neumom. Kako je mala uvalica koja je služila Dubrovčanima kao skela za istovar i prodaju soli,pod Slivnom nakon pada Drijeva, smještena uz sami kraj poluotoka nazvana je i ona Klek. To je pristanište Klek. Nakon spomenutih Ratova ostalo je ono u rukama Mlečana.

Ovaj Klek je danas u Republici Hrvatskoj uz jadransku cestu,turističko naselje s plažom. Kad su u početku ratovanja Mlečani zauzeli čitavo ovo područje,uskoci su (“puk kaže Senjani) podigli malu kulu i pristanište uz stijenu u vrhu poluotoka Kleka u mjestu Jazina.
Taj predio zove se danas (skupa s okolicom) Gornji Klek.
Naselje na kraju poluotoka pod brdašcem Opuće mještani također zovu Klek, ponekad Donji Klek i Rep (Rep Kleka).

Za mletačke vladavine Turska je poštivala ulogu Neuma i Kleka u razdvajanju dubrovačkog i mletačkog zemljišta. Mlečani su brodovima-stražarima trajno nazirali more te kažnjavali prestupnike. Takav status obale ostaje i nakon Francuske okupacije. Pa i prvih decenija austrijske uprave, turska ne pokazuje zanimanje za more ,tek pod kraj 18. st. Austrijske će vlasti na ta turska nastojanja uvijek odgovarati inzistiranjem na ne promjenjivosti statusa Kleka i Sutorine ističući kako :
“Nikada Turci nisu niti na obali Kleka niti na obali Sutorine posjedovali bilo čamce bilo brodice”, te da je takvo stanje Kleka “važeće otkada se pamti” i da je tako utvrđeno “odredbom međunarodnog prava i pomorskog prava”!

Hercegovina Zemlja Svjetlosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

24. rujna 1991. – Okupacija Lovinca

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.

Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici.

Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.

Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.

Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.

Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.

U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45

(HRT)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari