Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nikakve podvale Milijanu Brkiću ne će zaustaviti lustraciju SDP-a i dijela HDZ-a

Objavljeno

na

FAH

Šteta što (bivši) komunisti ne vjeruju u Boga; trebali bi mu zahvaljivati što Hrvati imaju toliko kratku pamet i nisku razinu inteligencije da im se u izrazito kratkom vremenu mogu servirati izmišljena afera za aferom, politički „skandal“ za „skandalom“ ili diverzija za diverzijom, a sve po istoj shemi, istom obrascu, pa čak i s istim akterima.

Dolazak Tomislava Karamarka i Milijana Brkića na čelo HDZ-a značio je, u pravom smislu talijanskog „rinascere“, ponovni preporod Hrvatske demokratske zajednice, odnosno povratak ili, ako se baš hoće, nastavak politike koja je stala Tuđmanovom smrću a u potpunosti stopirana tzv. sanaderizacijom HDZ-a i države, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Suvereni, domoljubni i državotvorni HDZ ne odgovara nikomu, od (ondašnjeg) Washingtona preko (sadašnjeg) Berlina do (vazdašnjeg) Beograda, pa, kao što je Ivić Pašalić svojedobno, od strane osovine Sanader-Šeks-Glavaš, pokraden na unutarstranačkim izborima, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić nisu dopustili isti scenarij, pa je duboka država, odnosno YUTA, morala pronaći drugi način za rušenje čelnih ljudi HDZ-a.

Posegnulo se za mladim partijskim snagama. Najstariji živući udbaš svih naših “naroda i narodnosti”, Josip Manolić, čak i u svojoj 94-oj godini, krenuo je u operaciju rušenja tadašnjeg vodstva HDZ-a na čelu s Karamarkom i Brkićem.

Počelo je objavljivanjem knjige „Vrana – oko istine“, koju je Manolić diktirao, a zapisivao je Zoran Kotnik, bivši agent SOA-e. Kotnikov otac, Josip Kotnik, Manolićev je dugogodišnji prijatelj i suradnik još iz doba dok su zajedno radili za OZNA-u. Nakon hrvatskog osamostaljenja, Manolić je bio glavni kadrovik obavještajnih i sigurnosnih službi. Ne treba posebno napominjati da se u tim resorima nitko nije mogao zaposliti ako nije bio „provjeren“ kadar, odnosno ako mu neki predak nije bio doušnik ili suradnik UDB-e ili KOS-a, t.j. visoko vojno „lice“ JNA.

Zoran Kotnik, uz takav pedigre, nije bio u stanju završiti pravni fakultet, čak ni u doba komunizma, što dovoljno govori o njegovim umnim te intelektualnim sposobnostima, no zato ga je „barba Joža“ zaposlio u ondašnjem SZUP-u početkom 90-ih godina, a ovaj se odužio, između ostaloga, preuzimanjem zasluga za pisanje spomenute knjige „Vrana – oko istine“, što je laž, jer je Kotnik, da se izrazimo živopisno, kao dijete za sobom po ulici užetom vukao lonac, misleći da vodi psa na povodcu.

Uglavnom, u tom klasičnom udbaško-literarnom uratku (kojem je ravna jedino Staljinova poezija), u javnost prvi put izlazi teza da je Tomislav Karamarko radio za UDB-u. Zbog gore spomenutih razloga, Kotnik je napustio SOA-u (zamislite, tako neperspektivan čovjek suženih umnih dosega je više od 2 desetljeća radio u obavještajnoj službi!), baš kad na njezinu čelu bijahu Karamarko i Brkić.

I gle, isti taj Zoran Kotnik 2015. godine daje intervju za „Nacional“ gdje tvrdi da je Milijan Brkić od njega zahtijevao lažiranje sigurnosnih provjera, a netom je prije toga, pod pseudonimom Alfred Morgan, Karamarka „prokazao“ kao udbaša, protiv kojeg bila pokrenuta udbina operacija pod kodnim nazivom “TRS”. Novinar bi trebao uzeti u obzir činjenicu da (ne)radnik otpušten zbog nesposobnosti ne će imati lijepih riječi, niti bilo kakve milosti, o svom bivšem šefu…

Uzgred, Zoran se Kotnik pohvalio (?!) u Glasu Koncila da je njegov tetak, Rifat Pašić, zaslužan za trovanje Alojzija Stepinca, kao i za brojne zločine u poraću ’45. godine. Dakle, ili je doista glup pa govori istinu, ili je stvarno glup pa laže!

Slika, međutim, još nije potpuna. Naime, zamjenica glavnog urednika „Nacionala“ je Orhidea Gaura Hodak, inače bliska vremešnom Joži Manoliću. Njihova je ljubav obostrana; Manolić daje svakakve poluistine (dao je dotičnoj intervju za „Nacional“ 2015. u kojem je otvoreno ustvrdio da je Tomislav Karamarko radio za UDB-u, kad je vidio da knjiga ne pomaže), što zlonamjernom novinaru uvijek dobro dođe, a Orhideica ga vozi iz Zagreba u Povile (tko je bio, znat će zašto se zove „aleja udbaša“) kraj Novog Vinodolskog ili na Krk, gura ga u kolicima i na drugi način pomaže „besmrtnom lažovu“. I tako fantastični trio funkcionira; Manolić kao mozak, Gaura Hodak kao „novinar“, a Kotnik kao onaj tko stupa pred kamere i reflektore, odnosno samovoljno pristajući biti korisni idiot.

Vratimo se, ipak, najnovijem medijskom udaru na Milijana Brkića i „aferu SMS“. Prije cca. mjesec dana, sastali su se aktualni šef SDP-a Davor Bernardić, Stjepan Mesić i Josip Manolić. Zaključili su da se Partija raspada i da treba poduzeti kontraudar. Kako neslužbeno doznajemo, upravo na tom sastanku dogovoreno je “lansiranje” pitoreskne afere SMS, kuma, vozača, Varge, Mamića, prostitutki, makroa… a kako stvari stoje, možda se pojave i zmajevi, vilenjaci, Kosovska bitka i ostale fantazmagorije.

Doduše, spomenuti partijski trojac ima i snažnu potporu unutar samoga HDZ-a, u kojem su mnogi svjesni da je Milijan Brkić glavni motor i pogon stranke te da do novih izbora može doći ako se on ustane na lijevu nogu. Duboka se država prevarila kad je mislila da će rušenjem, istini za volju popriličito nedoraslog, Karamarka uništiti HDZ; prekasno su shvatili tko u biti vodi stranku, tko ima potporu članstva i tko ima kontrolu stranačkih organizacija na terenu.

Nadalje, nejasno je kako krivotvorenje SMS-a može biti kazneno djelo? Ako SMS poruka nije dokaz ili isprava u nekakvom formalnom, sudskom ili upravnom postupku, pod koje točno kazneno djelo spada krivotvorenje SMS poruke?

Novinarka Maja Sever je prije koji tjedan krivotvorila Sirijca i njegovu nepostojeću nestalu kćer pa nije u istražnom zatvoru, a da ne govorimo o svakodnevnim fake, lažnim, odnosno krivotvorenim vijestima koje se plasiraju putem medija. Možda bi Vargina obrana trebala glasiti da je postupao u svojstvu novinara pa mu ne gine nagrada HND-a…

A kako tek vozač može odati službenu tajnu? Koliko troši ministrov BMW, jesu li oprana stakla, radi li desni žmigavac – sve su to pitanja za koja se strani obavještajci ubijaju – i sad je eto, Tolušićev vozač to nekomu otkrio. Čekaj malo, Manolić zaista jest Broj 1, jer ovo su gluposti koje zasjenjuju čak i Alana Forda i grupu TNT.

I sad je navodno i Milijan Brkić upleten! 02. listopada 2018. godine „Nacional“ piše: „Nacional donosi najvažnije dijelove intervjua bivšeg agenta SOA-e Zorana Kotnika koji je još 2015. teško optužio Milijana Brkića za falsificiranje službenih dokumenata i zapošljavanje podobnih kadrova.“ Dakle, i sami priznaju da se radi o reciklaži. Sad su mu i rodnu kuću u Hercegovini našli, izgrađenu 60-ih godina, da nema potrebne papire. Da, to je vijest za medije, nema što. O sancta simplicitas…

Valja naposljetku, razjasniti zašto se sve ovo događa. Prije svega, Andrej Plenković se jako boji prosvjeda u Vukovaru (da je pravi političar, pojavio bi se osobno na prosvjedu i sudjelovao u njemu te hametice dobio sljedeće izbore), no isto tako, ovime se zasjenjuju izbori u Bosni i Hercegovini, te se tako troši snaga kojom bi se moglo poduprijeti i osnažiti Hrvate u BiH, odnosno najvažniji hrvatski nacionalni interes.

Također, svi pomalo uviđaju da je Plenković i njegova briselska bojna jedna samo prolazna faza. HDZ je preživio Ivu Sanadera pa će i Andreja Plenkovića, tim više što ovaj puca na visoke dužnosti u Europskoj komisiji te mu stranka i država služe samo kao odskočna daska. Većina pomalo shvaća da je Plenković na odlasku, poput Karamarka, a Milijan Brkić ostaje, i HDZ će, nakon što izabere novo vodstvo, ponovno postati državotvoran, a toga se “duboka država”, odnosno Yuta, najviše boje. Ako ih je bilo strah dok su bili na vlasti za vrijeme Zorana Milanovića, onda su sada prestravljeni.

U bivšoj se državi drugove kumuniste najviše lomio pitanjem: „Tito ili Partija?“ Bravar je crk’o, a crkava i Partija. Dugovječnost je, kako vidimo, i blagoslov i prokletstvo. Možemo samo zamišljati kako se „naš“ Jožek osjeća znajući da će nadživjeti ono za što se cijeli život borio.

Na koncu, nikakve podvale Milijanu Brkiću ne će zaustaviti lustraciju SDP-a u cjelini i dijela HDZ-a, baš onog Manolićevog, Mesićevog, Šeksovog, Božinovićevog…

Tko u to ne vjeruje, neka se samo malo strpi…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

Objavljeno

na

Objavio

Nikola Banić: Popis žrtava Jasenovca je stvaran kao i mogućnost da nas sad pogodi meteor

U Podcastu Velebit je gostovao Nikola Banić viši asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Banić je koristeći kompjuterske programe usporedio službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te je otkrio da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.

♦ Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

♦ Zašto je došlo do promjene popisa stradalih na službenoj stranici JUSP Jasenovca?

♦ Tko su ljudi čija se imena nalaze i na popisu stradalih u Jasenovcu i na popisu stradalih Auschwitza, Buchenwalda i Dachau?

♦ Kako statistika otkriva nelogičnosti jasenovačkog popisa stradalih?

♦ Ako su točni faktografski podaci osoba s jasenovačkog popisa stradalih, kako objasniti nevjerojatne nelogičnosti prema kojima je nadprosječno velik broj onih kojima je upisana ‘okrugla’ godina rođenja, odnosno 1880., 1890., 1900. i 1910.?

♦ Jeli to zato što se tih godna doista rađalo nekoliko puta više ljudi ili se radi o šlampavim krivotvoriteljima kojima je bilo lakše upisivati ‘okrugle’ brojke?

Projekt Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari