Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nikakve podvale Milijanu Brkiću ne će zaustaviti lustraciju SDP-a i dijela HDZ-a

Objavljeno

na

FAH

Šteta što (bivši) komunisti ne vjeruju u Boga; trebali bi mu zahvaljivati što Hrvati imaju toliko kratku pamet i nisku razinu inteligencije da im se u izrazito kratkom vremenu mogu servirati izmišljena afera za aferom, politički „skandal“ za „skandalom“ ili diverzija za diverzijom, a sve po istoj shemi, istom obrascu, pa čak i s istim akterima.

Dolazak Tomislava Karamarka i Milijana Brkića na čelo HDZ-a značio je, u pravom smislu talijanskog „rinascere“, ponovni preporod Hrvatske demokratske zajednice, odnosno povratak ili, ako se baš hoće, nastavak politike koja je stala Tuđmanovom smrću a u potpunosti stopirana tzv. sanaderizacijom HDZ-a i države, piše Josip Gajski/Hrsvijet

Suvereni, domoljubni i državotvorni HDZ ne odgovara nikomu, od (ondašnjeg) Washingtona preko (sadašnjeg) Berlina do (vazdašnjeg) Beograda, pa, kao što je Ivić Pašalić svojedobno, od strane osovine Sanader-Šeks-Glavaš, pokraden na unutarstranačkim izborima, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić nisu dopustili isti scenarij, pa je duboka država, odnosno YUTA, morala pronaći drugi način za rušenje čelnih ljudi HDZ-a.

Posegnulo se za mladim partijskim snagama. Najstariji živući udbaš svih naših “naroda i narodnosti”, Josip Manolić, čak i u svojoj 94-oj godini, krenuo je u operaciju rušenja tadašnjeg vodstva HDZ-a na čelu s Karamarkom i Brkićem.

Počelo je objavljivanjem knjige „Vrana – oko istine“, koju je Manolić diktirao, a zapisivao je Zoran Kotnik, bivši agent SOA-e. Kotnikov otac, Josip Kotnik, Manolićev je dugogodišnji prijatelj i suradnik još iz doba dok su zajedno radili za OZNA-u. Nakon hrvatskog osamostaljenja, Manolić je bio glavni kadrovik obavještajnih i sigurnosnih službi. Ne treba posebno napominjati da se u tim resorima nitko nije mogao zaposliti ako nije bio „provjeren“ kadar, odnosno ako mu neki predak nije bio doušnik ili suradnik UDB-e ili KOS-a, t.j. visoko vojno „lice“ JNA.

Zoran Kotnik, uz takav pedigre, nije bio u stanju završiti pravni fakultet, čak ni u doba komunizma, što dovoljno govori o njegovim umnim te intelektualnim sposobnostima, no zato ga je „barba Joža“ zaposlio u ondašnjem SZUP-u početkom 90-ih godina, a ovaj se odužio, između ostaloga, preuzimanjem zasluga za pisanje spomenute knjige „Vrana – oko istine“, što je laž, jer je Kotnik, da se izrazimo živopisno, kao dijete za sobom po ulici užetom vukao lonac, misleći da vodi psa na povodcu.

Uglavnom, u tom klasičnom udbaško-literarnom uratku (kojem je ravna jedino Staljinova poezija), u javnost prvi put izlazi teza da je Tomislav Karamarko radio za UDB-u. Zbog gore spomenutih razloga, Kotnik je napustio SOA-u (zamislite, tako neperspektivan čovjek suženih umnih dosega je više od 2 desetljeća radio u obavještajnoj službi!), baš kad na njezinu čelu bijahu Karamarko i Brkić.

I gle, isti taj Zoran Kotnik 2015. godine daje intervju za „Nacional“ gdje tvrdi da je Milijan Brkić od njega zahtijevao lažiranje sigurnosnih provjera, a netom je prije toga, pod pseudonimom Alfred Morgan, Karamarka „prokazao“ kao udbaša, protiv kojeg bila pokrenuta udbina operacija pod kodnim nazivom “TRS”. Novinar bi trebao uzeti u obzir činjenicu da (ne)radnik otpušten zbog nesposobnosti ne će imati lijepih riječi, niti bilo kakve milosti, o svom bivšem šefu…

Uzgred, Zoran se Kotnik pohvalio (?!) u Glasu Koncila da je njegov tetak, Rifat Pašić, zaslužan za trovanje Alojzija Stepinca, kao i za brojne zločine u poraću ’45. godine. Dakle, ili je doista glup pa govori istinu, ili je stvarno glup pa laže!

Slika, međutim, još nije potpuna. Naime, zamjenica glavnog urednika „Nacionala“ je Orhidea Gaura Hodak, inače bliska vremešnom Joži Manoliću. Njihova je ljubav obostrana; Manolić daje svakakve poluistine (dao je dotičnoj intervju za „Nacional“ 2015. u kojem je otvoreno ustvrdio da je Tomislav Karamarko radio za UDB-u, kad je vidio da knjiga ne pomaže), što zlonamjernom novinaru uvijek dobro dođe, a Orhideica ga vozi iz Zagreba u Povile (tko je bio, znat će zašto se zove „aleja udbaša“) kraj Novog Vinodolskog ili na Krk, gura ga u kolicima i na drugi način pomaže „besmrtnom lažovu“. I tako fantastični trio funkcionira; Manolić kao mozak, Gaura Hodak kao „novinar“, a Kotnik kao onaj tko stupa pred kamere i reflektore, odnosno samovoljno pristajući biti korisni idiot.

Vratimo se, ipak, najnovijem medijskom udaru na Milijana Brkića i „aferu SMS“. Prije cca. mjesec dana, sastali su se aktualni šef SDP-a Davor Bernardić, Stjepan Mesić i Josip Manolić. Zaključili su da se Partija raspada i da treba poduzeti kontraudar. Kako neslužbeno doznajemo, upravo na tom sastanku dogovoreno je “lansiranje” pitoreskne afere SMS, kuma, vozača, Varge, Mamića, prostitutki, makroa… a kako stvari stoje, možda se pojave i zmajevi, vilenjaci, Kosovska bitka i ostale fantazmagorije.

Doduše, spomenuti partijski trojac ima i snažnu potporu unutar samoga HDZ-a, u kojem su mnogi svjesni da je Milijan Brkić glavni motor i pogon stranke te da do novih izbora može doći ako se on ustane na lijevu nogu. Duboka se država prevarila kad je mislila da će rušenjem, istini za volju popriličito nedoraslog, Karamarka uništiti HDZ; prekasno su shvatili tko u biti vodi stranku, tko ima potporu članstva i tko ima kontrolu stranačkih organizacija na terenu.

Nadalje, nejasno je kako krivotvorenje SMS-a može biti kazneno djelo? Ako SMS poruka nije dokaz ili isprava u nekakvom formalnom, sudskom ili upravnom postupku, pod koje točno kazneno djelo spada krivotvorenje SMS poruke?

Novinarka Maja Sever je prije koji tjedan krivotvorila Sirijca i njegovu nepostojeću nestalu kćer pa nije u istražnom zatvoru, a da ne govorimo o svakodnevnim fake, lažnim, odnosno krivotvorenim vijestima koje se plasiraju putem medija. Možda bi Vargina obrana trebala glasiti da je postupao u svojstvu novinara pa mu ne gine nagrada HND-a…

A kako tek vozač može odati službenu tajnu? Koliko troši ministrov BMW, jesu li oprana stakla, radi li desni žmigavac – sve su to pitanja za koja se strani obavještajci ubijaju – i sad je eto, Tolušićev vozač to nekomu otkrio. Čekaj malo, Manolić zaista jest Broj 1, jer ovo su gluposti koje zasjenjuju čak i Alana Forda i grupu TNT.

I sad je navodno i Milijan Brkić upleten! 02. listopada 2018. godine „Nacional“ piše: „Nacional donosi najvažnije dijelove intervjua bivšeg agenta SOA-e Zorana Kotnika koji je još 2015. teško optužio Milijana Brkića za falsificiranje službenih dokumenata i zapošljavanje podobnih kadrova.“ Dakle, i sami priznaju da se radi o reciklaži. Sad su mu i rodnu kuću u Hercegovini našli, izgrađenu 60-ih godina, da nema potrebne papire. Da, to je vijest za medije, nema što. O sancta simplicitas…

Valja naposljetku, razjasniti zašto se sve ovo događa. Prije svega, Andrej Plenković se jako boji prosvjeda u Vukovaru (da je pravi političar, pojavio bi se osobno na prosvjedu i sudjelovao u njemu te hametice dobio sljedeće izbore), no isto tako, ovime se zasjenjuju izbori u Bosni i Hercegovini, te se tako troši snaga kojom bi se moglo poduprijeti i osnažiti Hrvate u BiH, odnosno najvažniji hrvatski nacionalni interes.

Također, svi pomalo uviđaju da je Plenković i njegova briselska bojna jedna samo prolazna faza. HDZ je preživio Ivu Sanadera pa će i Andreja Plenkovića, tim više što ovaj puca na visoke dužnosti u Europskoj komisiji te mu stranka i država služe samo kao odskočna daska. Većina pomalo shvaća da je Plenković na odlasku, poput Karamarka, a Milijan Brkić ostaje, i HDZ će, nakon što izabere novo vodstvo, ponovno postati državotvoran, a toga se “duboka država”, odnosno Yuta, najviše boje. Ako ih je bilo strah dok su bili na vlasti za vrijeme Zorana Milanovića, onda su sada prestravljeni.

U bivšoj se državi drugove kumuniste najviše lomio pitanjem: „Tito ili Partija?“ Bravar je crk’o, a crkava i Partija. Dugovječnost je, kako vidimo, i blagoslov i prokletstvo. Možemo samo zamišljati kako se „naš“ Jožek osjeća znajući da će nadživjeti ono za što se cijeli život borio.

Na koncu, nikakve podvale Milijanu Brkiću ne će zaustaviti lustraciju SDP-a u cjelini i dijela HDZ-a, baš onog Manolićevog, Mesićevog, Šeksovog, Božinovićevog…

Tko u to ne vjeruje, neka se samo malo strpi…

Josip Gajski/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

U potrazi za Istinom

Sjedište u Splitu – U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Što je privuklo Hrvate-Jugoslavene u zločinački četnički pokret?

U Splitu je bio stožer četničkog pokreta iz više razloga: veličine grada, suradnje četnika s Talijanima koji su okupirali grad i podupirali četnički pokret, razvijenog prijeratnog integralnog jugonacionalizma i Orjune među dijelom Hrvata, te što je vrlo važno – ključnog strateškog mjesta za ostvarenje planova izlaska četnika na more od Dubrovnika do Karlobaga.

Vrlo je važno naglasiti da je četništvo snažno i vrlo lukavo njegovalo jugoslavensku ideju, kao proširenja srpstva. Četnici su imali status službene vojske jugoslavenske Vlade u Londonu (službeno ime Jugoslavenska vojska u otadžbini JVO) u kojoj je Draža Mihailović bio ministar obrane i zapovjednik vojske. To je i privuklo veliki broj Hrvata u četnike, prvenstveno ideja odanosti jugoslavenstvu.

I još vrijedi znati ovo: dok Hrvati često imaju, poprilično naivno, samo jednu soluciju u svojoj borbi za državu, ‘ravnogorci’ velikosrbi ne prezaju od ničega radi ostvarenja svojih ideja (laka i prilagodljiva promjena ideologija, promjena savezništva, sjedenja na više stolica, strpljivo čekanje okolnosti,  promjena uniformi od četnika u partizane, mimikrija, lukavost, laž, falsificiranje povijesti, jugoslavenstvo kao paravan za velikosrpstvo, JNA, komunizam – sve su to velikim dijelom bile i prikrivene četničke ideje velikosrpstva).

Četništvo i velikosrpstvo je lukav i pokvaren pokret koji nikada nije prestao živjeti do danas, već lukavo se prilagođuje vremenima i nastoji ostvariti svoje ciljeve u svim političkim i drugim okolonstima. Četništvo je u modificiranim i prilagođenim obilcima, za razliku od ustaštva, živjelo i u komunističkoj Jugoslaviji, a kao zmaj iz pepela danas 2019. godine ponovno podiže glavu kao prijetnja svim okolnim narodima, napose nama Hrvatima.

Povezanost četnika i Orjune

S osloncem na članstvo Orjune četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanain osniva stožer, u tada od Talijana, okupiranom Splitu. On osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju 1942. osniva Komitet crnogorskih nacionalista. 

Hrvat Milan Bilić žrtvovao život ‘samominiranjem’ da bi spasio popa Đujića i Dinarsku diviziju u bijegu!

Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995), piše poskok.info.

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije.

U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Većina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, osobito otocima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tim područjem, još uvijek tabu-temom hrvatske historiografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći.

Hrvati iz Dalmacije koji su bili pristalice jugoslavenstva, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).

Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije Mladen Žujović, koji je na poziciji  naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina koji je umro 1943., počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.

Govoreći o svojoj knjizi „Fukara” Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši – “Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!” (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).

Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167).

 

Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda sa sjedištem u Splitu

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske.

Ilija Trifunović Birčanin bio je poznati četnički vojvoda koji se istaknuo još u Balkanskim ratovima, pa kasnije u I. svjetskom ratu. Rođen je u Topoli u Srbiji, a svoj stožer napravio je u Splitu odakle je nastojao povezati i koordinirati četnički pokret u Dalmaciji, Lici, dijelovima zapadne Bosne i Hercegovine.

Bio je među prevratnicima koji su izveli državni udar 27. ožujka 1941. godine, te izazvali krvavi rat na području Jugoslavije, a osobito na teritoriju novonastale NDH gdje su poginule stotine tisuća ljudi.

Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. godine sklanja se u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje se u to vrijeme kretao i Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U rujnu 1941. dolazi u godine u Split, gdje zajedno s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo u suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima. Osloncem na članstvo ORJUNE osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju iste godine Komitet crnogorskih nacionalista. Birčanin održava veze i s Englezima, koji mu podmornicom “Thorn” u siječnju 1942. godine šalju radio stanicu (i dovode dva časnika za vezu koje je poslala izbjeglička vlada u Londonu)

 

Zašto je Split odabran kao središte četničkog stožera?

Nije badava Split odabran kao četničko središte: to je bio najveći grad na hrvatskoj obali (Rijeka i Zadar bili su od I. svjetskog rata pod Talijanima), i njemu je u bio snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj.

U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi.

Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike!

Slikovni rezultat za četnici split

Photo: hkv.hr

Što se tiče samog zempljopisnog položaja, Talijanima i četnicima je puno racionalnije bilo izabrati za središte četničkog pokreta Zadar ili Šibenik. Naime, ti gradovi su za razliku od Splita imali brojno pravolsavno zaleđe u okolici Obrovca, Benkovca i Knina, te brojnih značajnih četničkih uporišta kao Kistanje, Golubić, Strmica i druge. Splitsko zaleđe je imalo beznačajan broj Srba i bilo je bez četničkih uporišta.

Osim toga, Zadar i Šibenik su se nalazili daleko od linije razdvajanje država NDH i Italija, a Split je bio na samoj granici Italije i NDH, kao područje potencijalne nestabilnosti. Osim toga, u zaleđu Splita je živjela ogromna hrvatska nacionalna većina i to nacionalno svjesnih Hrvata.

A to je ono što je bilo ‘trn u oku’ četnicima i velikosrbima kojima je smetalo kompaktno i monolitno hrvatsko zaleđe Splita.

Naime, geostrateški položaj Splita je bio takav da je bio u središtu čisto hrvatsko nacionalno kompaktnog zaleđa od Vrlike preko Sinja i Vrgorca i Ljubuškog prema Neretvi. To područje je bilo meta četnika u Drugom svjetskom ratu jer je bila prepreka spajanja većinski pravoslavnih krajeva istočne Hercegovine od Trebinja prema Kninu i južnoj Lici, gdje je također bilo većinsko pravoslavno stanovništvo.

Hrvati širokog splitskog zaleđa od Vrlike pa Ljubuškog bili su ‘trn u oku’ četnicima, i zato je na tom području bio daleko najveći broj četničkih pokolja nad Hrvatima u Hrvatskoj.

Trebali su biti istrebljeni Hrvati i zato su u splitsko zaleđe upadali i kninski četnici popa Đujića, i hercegovački četnici istočno od Neretve, i četnici pomiješani s talijanskim, pa nakon toga i njemačkim postrojbama.

Najveći četnički zločini u Dalmaciji bili upravo na tom području: Omiš, Dugopolje, Vrlika, Bitelić, Imotski (Lovreć), Drniš, Kamešnica, Mosor, Vrgorac – cilj je bio strateški se pozicionirati na tom području radi ostvarenja ideje Velike Srbije i kontrole cijele jadranske obale od Karlobaga do Boke Kotorske

Jako četničko uporište bilo je organizirano u tradicionalno četnički raspoloženom Kninu i okolici, gdje su – po Birčaninovom ovlaštenju – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke postrojbe su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske -instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Prisegu su polagali kralju Petru II., jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih postrojbi.

Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Ilija Trifunović-Birčanin među četnicima u Dalmaciji:

Photo: wikimedia.commons.org

Mihajlović i Birčanin održavaju komunikaciju s Jugoslavenskom izbjegličkom vladomu Londonu (u kojoj je bilo i Hrvata), koja im kod Saveznika nastoji dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini, službene vojske propale države Jugoslavije, a sam Draža Mihajlović je od 1942. bio i ministar obrane u toj vladi (naslijedio je relativno umjerenog četničkog oficira Dušana Simovića, vođu puča u Beogradu u ožujku 1941. godine).

Osnovna parola četnika bila je: mir i suradnja s Talijanima (ako može i Nijemcima), te istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u NDH.

Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu.

 

Već u lipnju 1941. djeluju brojne četničke jedinice u zaleđu hrvatske obale

Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove:

• pukovnija kralja Petra II, smješten u Lapcu
• pukovnija Petra Mrkonjića, smješten u Plavnu
• pukovnija Gavrila Principa, smješten u Bosanskom Grahovu
• pukovnija kralja Aleksandra I, smješten u Bosanskom Petrovcu
• pukovnija Onisima Popovića, smješten u Kosovu kod Knina
• pukovnija vožda Karađorđevića, smješten u Gračacu

Prema smještaju odreda vidljivo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi.

Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvaćaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koji smatraju da na njega Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici:”ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice velike Srbije”.

Dodajmo da je malo znano da je i jedan broj muslimana, pa i Slovenaca, pristupio četnicima. Ipak, veći dio muslimana naginjao je Hrvatima i podržavao osnivanje NDH kao hrvatske države , osobito nakon terora srpske vojske prilikom uspostave Jugoslavije i brojnih ubojstava ‘nepodobnih’.

Muslimani u četnicima: 

Slikovni rezultat za muslimani u četnicimaPhoto: wikimedia.commons.org

 

Crtica: jeste li znali da su četnici 1943. okupirali Cres i Mali Lošinj?

Engleske vojne obavještajne službe i pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića dali su četnicima informaciju da se sprema kapitulacija Italije, te su im sugerirali da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalaštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Talijana otoke Cres, Veliki i Mali Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar.

Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupiranje i krenuli u brzo osvajanje cijele Dalmacije i otoka, jer to je to područje bilo od golemog strateškog značaja kako za njih, tako i za Engleze, koji su stalno puštali “probne balone” odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi.

Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Veliki Lošinj trabakulama sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio je Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz utvrde, koju su inače lako mogli mjesecima braniti.

Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati – četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska” i pobijeni.

Prava povijest četništva i njihovi lukavi ciljevi, te strašne metode genocida koji su počinili od Drine do Jadranskom mora tek trebaju doći u fokus povijesne znanosti i hrvartske javnosti. To je bilo skrivano u Jugoslaviji, ali i u slobodnoj Hrvatskoj, pa je i povjesničar Stjepan Lozo svjedočio kolike je nevolje i probleme imao u skupljanju materijala o četničkom idejnom i praktičnom djelovanju na teritoriju NDH.

Izvor: narod.hr/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Dokumenti iz Aluminija bi mogli otkriti mnogo toga!?

Objavljeno

na

Objavio

Dok je govorio o stanju u Aluminiju, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović vjerojatno nije znao kako se u njegovoj blizini nalaze osobe koje su ugovorno bile, ili su još uvijek vezane za Aluminij. Jedan od njih je ravnatelj HNK Mostar i član Glavnog odbora HNS-a BiH Ivan Vukoja, drugi je dopredsjednik HRS-a i odvjetnik Slaven Bevanda. Pored spomenutog dvojca tu su i ugovori s liječnicima, pojedinim “neovisnim” medijima, ali i pojedinim visokim bošnjačkim političkim dužnosnicima i savjetnicima Bakira Izetbegovića, piše Ero.tel., prenosi Hrsvijet.net

Bilo je potrebno deset godina sustavne otimačine u Aluminiju, loših kadrovskih odluka i smišljenjih planova za izvlačenje novca kako bi nekadašnji gigant pao na koljena. Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragan Čović kojemu je ispostavljen račun za sve ono što se događalo u Aluminiju je najavio kako će cjelokupna dokumentacija o poslovanju propale tvornice biti dostavljena istražnim agencijama i nadležnim inspekcijama, te kako će svi koji neopravdano uzeli jednu marku iz Aluminija odgovarati za to pred sudovima.

Dok je to govorio, Čović vjerojatno nije znao kako za stolom sjede ljudi koji su ugovorno bili ili su još uvijek vezani za Aluminij. Jedan od njih je ravnatelj HNK Mostar i član Glavnog odbora HNS-a BiH Ivan Vukoja.

Prema ugovoru koji je objavio portal ero.tel, Vukoja je u Aluminiju bio angažiran za poslove analitičke i savjetodavne ispomoći na projektima društveno – odgovornog poslovanja pri Odjelu korporativnih komunikacija i marketinga. Za to je bio plaćen 1500 maraka neto, a u pojašnjenju stoji kako je opseg posla u Odjelu korporativnih komunikacija i marketinga značajno povećao, što je bio razlog angažmana Vukoje. Na temelju čega su u Aluminiju odlučili da je baš ravnatelj kazališta osoba koja im može pomoći u navedenim poslovima nije poznato.

-S obzirom kako je Aluminiji završio, može se reći kako im Vukojina analitička i savjetodavna pomoć nije bila od velike koristi, navodi ero.tel.

Prije nego je Dragan Čović počeo na sjednici HNS-a svoj govor o Aluminiju, sjednicu su napustili članovi Hrvatske republikanske stranke. U rekordnom roku predsjednik stranke Slaven Raguž je završio na sarajevskim televizijama gdje je govorio kako prije povlačenja pitanje krivice političkog Sarajeva Hrvati trebaju uputiti pogled prema svojim redovima i u njima tražiti krivce za pad Aluminija.

I Raguž je bio u pravu. Čak ni on sam nije trebao ići dalje od svoje stranke kako bi našao one koji su bili angažirani u Aluminiju za vrijeme njegovog propadanja. Prema ugovoru koji je također objavio ero.tel , dopredsjednik HRS-a, odvjetnik Slaven Bevanda je imao mjesečnu naknadu za obavljanje poslova u vezi Aluminija u iznosu od 4000 maraka.

Slaven Bevanda je poznati i priznati odvjetnik u Mostaru i njegov angažman u smislu struke nije sporan, ali kada se gleda njegov politički angažman, teško da stoje tvrdnje čelnika HRS-a koje su izrekli ovih dana oko odgovornosti za događaje u Aluminiju.

Izvor portala ero.tel naime tvrdi kako će biti urađena analiza predmeta u kojima je odvjetnik Bevanda zastupao Aluminij, kako su oni tekli i kako su završili.

Također, spomenuti portal tvrdi kako će ovih dana biti objavljeni ugovori sa liječnicima koji su vlasnici velikih privatnih poliklinika, a koji su s propalom tvornicom imali vrlo izdašne ugovore za intelektualne usluge.

Na platnom popisu bili su i pojedini visoki bošnjački politički dužnosnici i savjetnici Bakira Izetbegovića kojima su isplaćivane tranše u visini 50 000 dolara. Navodno će i ti dokumenti biti objavljeni uskoro.

-Tu su i ugovori pojedinim “neovisnim” medijima, osobito portalima koji se navodno bore za prava građana, a mjesečno su od Aluminija dobivali iznose 3500 maraka i više. Upravo su oni cijelo vrijeme usmjeravali priču o odgovornosti Čovića za pad Aluminija, dok nisu spominjali one koji ih plaćaju već godinama i njihovu ulogu u cijeloj priči. Čak su neki navodno prije samog gašenja tvornice dobili i veće iznose novca i postavlja se pitanje zašto i po kojem osnovu, navodi ero.tel.

Uglavnom, dokumenti iz Aluminija bi mogli otkriti mnogo toga.

-Od toga tko je novac otimao zbog osobne koristi, do toga tko je financirao paralelnu političku struju u HDZ-u koja je imala za konačni cilj smjenu aktualnog vodstva HDZ-a BiH. Iako čelnik HDZ-a BiH godinama nije želio vjerovati u takav scenariji, izgleda kako se on doista odigravao jer samo on opravdava niz događaja u Aluminiju, navodi ero.tel.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari