Pratite nas

Povijesnice

Nikola Debelić: JE LI NDH BILA FIKCIJA?

Objavljeno

na

Otvorimo širom vrata razgovoru ugodnom o hrvatskoj  povijesnici.

Često se čuje sintagma, pa tako i od strane jednog istaknutoga kulturnog djelatnika, kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Takvom ocjenom NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 70-tak godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. Pokušat ću ponuditi drugačiji odgovor na pitanje je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid …?

ndhSpomenuta sintagma ima i dobrodošli nastavak: Dana  10. travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11. travnja više ne...Autor izreke time priznaje  da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala kao željena, dugo  isčekivana i plebiscitarno prihvaćena  stvarnost.  Samim time kvalifikacija  fikcija,izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dopustili, ona je i dalje živjela u svojoj ponositoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi  koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su htjeli da oni sami i njihova djeca žive u svojoj  hrvatskoj državi. Prisjetimo se kako je početkom 1990-tih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Može se ustvrditi bez patetike da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i privid, nego za svoju teško dočekanu i netom 1941. obnovljenu  stare slave djedovinu. Za njih, a posebno za potomke pobijenih bojovnika, zarobljenika i civila, muškaraca i žena, bačenih u brojne Hude jame samo zato što su bili Hrvati, naziv fikcija znači samo novu  porugu.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu «veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo gotovo euforično oduševljenje» (Dušan Bilandžić) i za koju se  «hrvatski narod plebiscitarno izjasnio» (kard. bl. Alojzije Stepinac), ni za one o kojima je britanski konzul Thomas Rapp kazao dana 12. travnja 1941. na povratku u London  na proputovanju kroz Split svom prijatelju Ivanu Meštroviću «hrvatska država je tu i narod je za nju», što je potvrdio i SAD konzul, kao niti za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im dobro poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Neki su se kasnije priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma,  a velik  je dio naroda znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne,što se plebiscitarno pokazalo 1971. i 1991. godine.

Ostala je samo nova rana. Točno, teška rana, jugokomunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka II. svjetskog rata, za koji nitko nije odgovarao, ni počinitelji ni naredbodavci. Čak nije osuđena ni žigosana njihova zločinačka ideologija nego se, naprotiv, još i dan danas veliča jedan od najvećih krvnika 20. stoljeća. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora, a uslijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati, progoniti i kažnjavati svakohrvatstvo, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje, horribile dictu, izreći ime NDH bez obvezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti, kako se  više nikada ne bi potpuno uspravio i povratio nacionalni ponos i samosvijest (presuda Joe Šimuniću novi je dokaz). Ne podsjeća li to na haške izvan pravne i unaprijed napisane presude našim generalima i BiH Hrvatima.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibirilibačeno u jame, ali time oni nisu nestali. Leonida, branitelji Masade, Francuska revolucija, Zrinski i Frankopani vojno su poraženi, ali ideje slobode su preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat, inspiriran sudbinom ruskih dekabrista, napisao trilogiju Slava pobijeđenih (La gloire des vaincus). Tako je i uvjerenje naroda o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjelo i vojnički poraz i komunističku represiju.

Na kraju, kakvog ima smisla danas ponovno jednostrano nalaziti mane NDH nakon što je 70 godina uredno klevetana. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge građane osloboditi straha od progona i gubitka radnog mjesta i pružiti im punu podršku kako bi se počele ispravljati  polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije koje su, nažalost, ušle duboko u svijest mnogih od nas kao i u tkivo interesno umreženih gospodara svijeta. Dužnost je i obveza državne vlasti osigurati da povijesna istina o Hrvatima, dakle i o II. svjetskom ratu,utemeljena na činjenicama i dokumentima, prodre u našu vlastitu svijest, u školske udžbenike i enciklopedije. Logično je da se mnogi iz sadašnje, a i bivših političkih elita, panički plaše pogledati povijesnoj istini u oči, vjerojatno s dobrim razlogom. Utoliko više je dužnost svakoga od nas istraživati, otvarati rasprave i približiti najširoj javnosti ‘zabranjene’ teme o hrvatskoj povijesnici.Svaki mali korak u otkrivanju istine značit će novu hrvatsku pobjedu. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna,  istina nije fikcija.—  

Nikola Debelić      

glasbrotnja.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila “smrt Jugoslavije”

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji.

U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše HRT

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari