Pratite nas

Kronika

Nikola Jaman promijenio iskaz: Glavaš je bio alfa i omega u ratnom Osijeku

Objavljeno

na

foto HINA

Jedan od ključnih svjedoka na suđenju Branimiru Glavašu i njegovim suoptuženicima za ubojstva i mučenje osječkih Srba ratne 1991. Nikola Jaman u utorak je, na ponovljenom suđenju, izmijenio svoj raniji iskaz u kojem je kazao da je on, a ne Glavaš zapovijedao tzv. Zaštitnom četom.

“Ja prihvaćam da sam bio zapovjednik… ali i meni i svima nama je zapovjedao Branimir Glavaš koji je bio alfa i omega svega u Osijeku”, kazao je Jaman na ponovljenom suđenju.

Prije suđenje Jaman je putem medija poručio da je na prvom suđenju lagao kako bi spasio Glavaša, a savjest mu je proradila u poodmaklom stadiju neizlječive bolesti.

Na primjedbu tužitelja da je u prvom iskazu kazao kako Glavaš nije bio u zapovjednoj strukturi Jaman je izrijekom odgovorio da je tada lagao.

Svjedočeći na prvom suđenju Glavašu u siječnju 2009. Jaman je rekao da je se Glavaš kao sekretar brinuo za nabavku logistike i da se nije miješao u zapovjedne ovlasti.

Glavaš je prigovorio istinitosti Jamanova iskaza rekavši da je iznio laži.

Novo suđenje u slučajevima ‘garaža’ i ‘selotejp’ zakazano je nakon što je Vrhovni sud početkom siječnju ukinuo odluku izvanraspravnog vijeća zagrebačkoga Županijskog suda iz ožujka prošle godine prema kojoj se ponovljeno suđenje Glavašu trebalo odvojiti od postupka njegovim suoptuženicima.

Na prvom suđenju Glavaš i ostali osuđeni su na višegodišnje za zatvorske kazne, ali je pravomoćnu presudu ukinuo Ustavni sud. Glavaš je do tada odradio i većinu osmogodišnje kazne u zatvorima u BiH gdje je otišao uoči izricanja prve presude. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Pandža: Teška situacija za Hrvate povratnike u prijedorskom kraju

Objavljeno

na

Objavio

“Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava.

Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti.

Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira,” kaže Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika “Altruist” Prijedor

Piše: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Tijekom ratnih događanja u 90-tim godinama veliki broj Hrvata iz prijedorske regije je raseljen. Samo su rijetki ostali na svojim kućnim pragovima. Veliki broj prijedorskih Hrvata završio je u logorima. Neki su ubijeni, nestali,… a svi ostali su prognani.

Nakon 24 godine Hrvati prijedorskoga kraja se pokušavaju vratiti u svoje domove. Neki su se i vratili. Mirko Pandža je predsjednik udruge povratnika “Altruist” iz Prijedora, koja se bavi rješavanjem problema Hrvata povratnika na ovom području. Prema njegovim riječima aktualna situacija je vrlo loša:

– Stanje je jako loše. Što se tiče života hrvatskih povratnika moram reći da oni jako loše žive. Nemamo nikakva prava . Nemamo niti osnovna prava oko obnove svojih ratom porušenih domova. Ne možemo doći do obnove domova i po tom pitanju je stanje uistinu loše, kaže Pandža i napominje da je vrlo teško i kada je u pitanju sigurnosna situacija.

Napominje kako su u posljednje vrijeme sve učestalije prijetnje po nacionalnoj osnovi gdje se Hrvate vrijeđa s konstatacijama da nemaju što tražiti na području Republike Srpske. Prema riječima gospodina Pandže nema ih tko zaštiti jer Hrvata nema u lokalnim institucijama i oni koji ih predstavljaju na razini Republike Srpske u zadnje vrijeme ne rade dovoljno:

– Što se tiče zastupljenosti Hrvata u gradskim ustanovama možemo reći da Hrvata nema uopće. Prijedor je jedna od onih lokalnih zajednica koja u tim tijelima nema niti jednog Hrvata, vijećnika, odbornika, niti u određenim povjerenstvima. Nemamo nikoga. U policiji imamo samo dvojicu Hrvata, ali u svim drugim institucijama, gdje se donose odluke, uopće nemamo Hrvata. Što se tiče hrvatskih predstavnika u institucijama RS u zadnje vrijeme, moram biti iskren, stanje je vrlo loše.

Njihove aktivnosti su izuzetno slabe kada je u pitanju grad Prijedor i prijedorska regija. Ranije smo imali u Skupštini predstavnicu gospodičnu Lovrić koja za četiri godine nije progovorila niti jedne riječi, a kamoli da je nešto učinila za i jednog povratnika izuzev svojih osobnih interesa, napominje predsjednik udruge Altruist i napominje kako je teško govoriti o broju hrvatskih povratnika u Prijedor.

– Sada je teško o tome govoriti. Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava.

Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti. Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira i oni se više ne žele vratiti.

Gospodin Pandža ipak napominje kako tračak nade daju aktivnosti i pomoć koju pruža Središnji državni ured za Hrvate izvan RH:

– Ured za Hrvate RH nam je prošle godine izrazio želju pomoći i radio je s nama. Željeli su nam pomoći kako bismo imali svoje predstavnike barem u određenim povjerenstvima, ali u Prijedoru i Skupštini nisu imali sluha. Nama bi to bila jedina nada, jer kada bismo u određenim povjerenstvima imali svoje ljude, onda bismo preko njih mogli kanalizirati neke svoje probleme i tražiti rješenja, a ovako smo sami bez šanse. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH čini koliko može, ali za sada je to nedovoljno, ističe pandža i napominje kako je veliki broj prioritetnih potreba prijedorskih Hrvata povratnika:

– Veliki problem su situacije kada nam ljudi ostaju odsječeni. Bager koji smo dobili napravio je velike stvari u pripremi terena za prilaz, obnovu, ali potrebna nam je prateća oprema, jer mi ne smijemo više dozvoliti da nam ljudi umiru zbog toga što su cestovno odsječeni, a bilo je takvih situacija. Naša je i obveza i odgovornost pomoći ljudima, a vjerujemo da će nam se po tom pitanju pomoći, nada se Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika prijedorskih Hrvata “Altruist”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

KAD VRIJEME STANE A BOL NE PROLAZI…

Objavljeno

na

Objavio

Ne možemo zaboraviti.
Ne pitajte zašto, jer, vi koji pitate ionako ne znate kako je to kad vrijeme stane a bol ne prolazi.

I kad bi mogli, nemamo pravo zaboraviti. Oni  žive u nama dok ih se sjećamo. Uspomene i sjećanja su jedino što nam nakon svega ostaje. I nama i njima. To je jedino što nas veže. Zaborav bi bio neoprostivi grijeh.
Zaboraviti ni preboljeti ne možemo i zato što nema pravde.

Nema pravde za žrtve: za pobijene, silovane, mučene, protjerane, za one koje još uvijek zovemo “nestalima”, za sve koji su bili izloženi nasilju i barbarskom uništavanju vlastitih domova, sela i gradova.

Životi mnogih koji su prošli pakao rata i izgubili svoje najbliže svode se na čekanje u nadi da će pronaći kosti najbližih.
Preživjeli su taj strašni gubitak koji para dušu i razdire srce, ali su zauvijek ostali u tom vremenu – u prošlosti koja bolno podsjeća iz dana u dan, iz noći u noć. Na svakome koraku. I uvijek vraća na početak.

Vrijeme je stalo u onom trenutku kad su se rastali s najmilijima. Taj posljednji tren, pogled, osmijeh, suza ili mahanje rukom na rastanku, ostao je urezan duboko u svakomu od njih. Trajni i neizbrisivi žig koji im je obilježio živote zauvijek i nepovratno. Oni koji su izbjegli smrt a imali su nesreću biti svjedocima agonije žrtava, slušati krike, jauke i samrtne hropce, umirali su s njima na tim strašnim mjestima i tko zna koliko još puta nakon toga, progonjeni slikama koje se ne daju izbrisati i s kojima žive, ako se to nakon svega i može nazvati životom.

Tko nije doživio, ne može razumjeti.
Slušamo iz dana u dan kako mnogi od njih govore o budućnosti. Podsjećaju da je rat završio i čudom se čude kako žrtve te gubitke nisu u stanju preboljeti i sve zaboraviti. Ili s porugom i ironijom poručuju: “Tko želi, neka ostane živjeti u prošlosti, mi idemo u budućnost”.

Kao da je taj ostanak u vremenu prošlom bio naš izbor. I kao da im netko priječi odmak od te i takve prošlosti i put u budućnost. Oni ionako nisu izgubili ništa, zlo ih nije dotaklo, nemaju što pamtiti i preboljeti i lako im je okrenuti se sutrašnjici.

No, pitaju li se barem ponekad kad ostanu sami sa sobom: Kako će dalje oni za koje je vrijeme stalo? U koju to budućnost mogu vjerovati roditelji, djeca, braća i sestre žrtava kojima se ne zna sudbina, kako će oni pronaći svoj mir i kamo će krenuti bez te konačne istine, bez mjesta na kojemu mogu zapaliti svijeću za mile i drage čiji su im likovi još uvijek pred očima? Mogu li oni biti mirni i tek tako se okrenuti budućnosti, ako ih iz dana u dan razdire spoznaja da duše onih za kojima pate nisu pronašle svoj spokoj?

Trebamo li kao ljudi suosjećati sa žrtvama i mi koji nismo izgubili nikoga od svojih bližnjih? Nismo li na to obvezni, po moralnim, ljudskim zakonima – bili vjernici ili ne? I možemo li i smijemo li nijemo i bez glasa promatrati ponižavanje žrtve i izrugivanje tuđom nesrećom?

“Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.
Da, gospodo i drugovi. Završio je – kako za koga.
Za većinu vas koji tako govorite nikad nije ni počeo. Nije ga bilo. Za vas rata nije bilo.
Vi ste uredno jeli, spavali, odlazili u svoje urede, u obiteljske šetnje, zimovali, ljetovali, gradili karijere, išli u kazališta i na koncerte, čitali knjige, pili kave s prijateljima – i tu i tamo ponekad pogledali na vijestima kako se u nekome od vama nepoznatih, egzotičnih i tako dalekih mjesta čija su imena pomalo čudna i ništa vam ne znače, negdje Bogu iza nogu, događa nešto nesvakidašnje. Nema sumnje da su vas katkad čak i zgrozile slike razrušenih i spaljenih kuća, na trenutak ražalostile kolone protjeranih, uznemirili prizori raskomadanih tijela ili ganule suze žena, djece i staraca koji su ostajali prepušteni na milost i nemilost onima koji su došli razoriti im domove i uzeti živote.
Ali, sve je to ipak bilo daleko od vas. Vi ste imali mir svojih domova, ulica, trgova, svoje spokojne večeri i jutra, imali ste svoju sadašnjost i gradili budućnost. Živjeli ste bez straha od toga što će donijeti noć ili sutrašnji dan i bez grča u utrobi kojega stvaraju neizvjesnost i iščekivanje.

Mi smo bili i ostali u različitim dimenzijama. U svjetovima koji se ne dodiruju. I ne razumiju.
Ne tražimo od vas sažaljenje, razumijevanje, suosjećanje niti riječi utjehe, ali očekujemo poštovanje – ne prema nama, nego prema žrtvama. Poštovanje prema onima koji se više ne mogu braniti i čiji smo glas mi. Poštovanje prema njima koji su se odrekli svoje budućnosti radi naše i vaše sutrašnjice.

Podsjećate nas i na to kako moramo oprostiti.
Otkuda vam pravo spominjati oprost? Tko ste vi da u toj stvari presuđujete? Oprost je pravo žrtve i vi s time nemate ništa. A žrtva vidi i zna kako kajanja za zločin nema. Nema ni priznanja krivnje. Naprotiv. Likuje se nad zločinom, slavi ga se i najavljuje nova zlodjela. Oni koji su u prošlosti činili i podržavali zlo, danas su ujedinjeni u njegovoj obrani i veličanju.
Naši suci kojima je pravda jednako daleka i nerazumljiva kao i zločincima pokajanje, sude. Nama sude, a ne njima. Opominju nas kako moramo žalovati bez glasa i jauka. Naša tuga im smeta, stvara nelagodu, unosi nemir u njihove živote…Remeti ustaljeni red. Žrtvu se mora ušutkati, ubijati uvijek iznova, primorati na zaborav i poništiti i takav je odnos prema žrtvi i pravdi odraz njihove bešćutnosti i nečiste savjesti.

Nismo imali istu prošlost pa su nam i putovi u budućnost različiti.
Vi koji niste imali rat u nju brže kročite. Brže i žustrije. S elanom. Neopterećeni bilo čime. Vas ne sputavaju okovi sjećanja i ne pritišću noćne more, vi ne nosite u grudima teret koji pritiska dušu i tijelo poput mlinskog kamena, ne iščekujete u besanim noćima korake onih koji se neće vratiti, ne hodate u crnim kolonama od grobišta do grobišta, od jedne hrpe kostiju do druge tražeći znamen po kojemu bi prepoznali ostatke svoje braće, sestara, očeva, majki, djece, vi ne lutate izgubljeni među bijelim križevima bez imena.

Znamo da smo za razliku od vas ostali negdje daleko, u nekoj devedeset prvoj, drugoj, trećoj, vezani sudbinama onih kojih nema s nama, kao sidrom bačenim na morsko dno. Naša su prošlost, sadašnjost i budućnost ostali u Iloku, Sotinu, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Naselju, Voćinu, Lovasu, Škabrnji, Nadinu, Širokoj Kuli, Saborskom, Skeli, Baćinu, Strugi Banskoj, Joševici, Glini i na stotinama drugih stratišta s kojih nevina krv još uvijek vapi za pravdom.
Jedino što vas molimo, jeste da nas ostavite na miru i ne kopate po ranama. I sretno vam bilo u toj vašoj budućnosti na koju imate pravo. Samo nas nemojte pitati kako i zašto i mi ne možemo s vama dalje, istom stazom, kao da se nije dogodilo ništa.
Ne dao vam Bog ikad osjetiti našu bol…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari