Pratite nas

Feljton

Nikola Mulanović: MOJ KRIŽNI PUT

Objavljeno

na

Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica…

Kamenjar.com Vam donosi iskustvo Nikole Mujanovića iz Mokošice, koji je uz riječi zahvale:  “star sam, neizlječivo bolestan i svjestan sam skore smrti, no zahvaljujući Vama umirem smireno, znajući da cijelog života,  od najranije mladosti do danas, nisam živio u zabludi. Hvala Vam! Neka Vas Bog čuva”, odlučio podijeliti svoj Križni Put:

…Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom.

bleiburg križni put kamenjar Zelimir Kuzatko1I tako se je došlo do Bleiburga, odnosno jednog velikog polja, koje leži pred tim mjestom. Teško je procijeniti broj vojnika, koji se je tamo našao, a niti sam tada o tome mislio, no, masa je bila ogromna. Uz to, tu je bio nepregledan broj civila. Žene, starci, djeca sa seljačkim kolima, raznim omotima, pokrivačima, kojekakvim kolicima, na kojima su vukli svoju imovinu, pokoja ovca, koza, konjić i vojnik do vojnika – pripadnici svih mogućih rodova – pokrili su ovo polje. To je moglo biti 13. ili 14. svibnja. I sada se čeka. Što i koliko dugo nitko ne zna. Govori se da naši pregovaraju s Englezima, da su stigli Rusi i Bugari… Engleski zrakoplovi nas nadlijeću u vrlo niskom letu. No, mi mnogo za to ne hajemo. Već ćemo se nekako izvući. Rat je svršio.

15. svibnja dolazi do komešanja. Svuda se osjeća živost, pokret. Konačno idemo k Englezima. Tako je i moralo svršiti. Cijelo vrijeme povlačenja nismo ni promislili, da bi drugačije moglo biti. Zar da se predamo onim ušljivcima? Radije bi svi prije izginuli. Ovo nije fraza! Bili bi se tukli do posljednjeg. Svi. Bez iznimke.

I tako je došao red i na moju jedinicu. Krećemo postrojeni i bacamo jedan po jedan oružje: strojnice, puške, samokrese, … Gomila je ogromna. Tu i tamo pokoji engleski vojnik. Formira se kolona i krećemo. No, uskoro više nema oko nas Engleza. Nestali su. Iščezli su kao u priči. Odjednom. Ili se je barem meni samo tako činilo? A tada ugledah partizane. Svi smo zanijemili i samo se pogledavamo. Je li to moguće?! Izdani smo, prevareni! I što je vrlo zanimljivo, a što sam kasnije s preživjelima otkrio: svi znamo što nas čeka. Čeka nas užas. Njegove pojedinosti ne možemo predvidjeti, ali točno znamo: biti će užasno.

I užas je počeo odmah.

U tom mom prvom susretu s tom ruljom, koja je sama sebe nazvala Narodno oslobodilačkom vojskom, u sjećanju su mi ostale više partizanke nego partizani. To, možda zbog toga, što nisam bio do tada naučan vidjeti ženu pod oružjem. Ili, možda, radi njihove histerične dreke, gruba, brutalna i neženstvena izgleda; radi njihovih debelih nogu i ogromniih stražnjica. Ta čudna stvorenja su se zalijetala u nas, ulazila u kolonu, te nas pljuskala, grebla, pljuvala i vukla za kosu. Uz to su stalno vikale i kočijaški psovale. Premda još nisu počeli ubijati, ti prvi momenti su mi bili strašniji od svih kasnijih muka, i to zato, jer je sve to zajedno tako naglo došlo. Još prije dva sata sam bio ponosni pitomac Časničke škole HOS-a! Pripadnik jedne nepobijeđene vojske, koja je bila kadra i na samog vraga udariti, ako je trebalo braniti čast i slobodu. A sada popljuvan od zadnjeg ljudskog ološa. I nemoćan! Užas!

Kreće se dalje. Koloni se ne vidi ni početak ni kraj. Iako se naša Škola nastoji držati zajedno, s vremenom smo se izmješali s ostalim zarobljenicima. No, nas nekoliko prijatelja se ipak uspijevamo održati skupa. Počinje «đoranje», naime skidanje surki, hlača i cipela u zamjenu za partizansku «garderobu». Odjednom pucnji. Jedan, dva, tri…Mislimo da to «oslobodioci» slave pobjedu, no uskoro pored puta, u jarku, primjećujemo mrtva tjelesa hrvatskih vojnika. Dakle, počeli su! Sa svakim daljnjim kilometrom, stanje postaje sve teže. Znali su, da više nema Engleza u blizini i da svom kukavičluku mogu dati oduška iživljavanjem nad nemoćnim. A čudna je to «vojska» i bila. Rijetki su imali odore. I to neku mješavinu između engleskih, talijanskih, domobranskih, njemačkih i bogtepitaj kojih. Ostatak u civilu i polucivilu. S puščetinama na ramenu. Prljavi. Čista suprotnost zarobljenicima koje su sprovodili. A htjeli su i oni imati hlače podšivene kožom. Ili dobre cipele. Ili bundu. I zato smo sve češće gledali naše ljude kako se pored puta svlače, a nedugo zatim odjeknuo bi hitac. Muke su za nas tek počele, a za te nesretnike prestale. Oni, koji su se vratili u kolonu bosi i polugoli, ili pak obučeni u partizanske dronjke, jesu li imali sreću ili peh? To će pokazati nadolazeći tjedni i mjeseci.

Počinje nas moriti žeđ, tim više što nekada moramo i trčati, a krećemo se pored Drave, koja nam ostaje s desne strane. Sunce prži i jezici se suše. Snaga popušta te čovjeku izgleda da bi ga spasio srkut vode. A pored nas, s lijeve strane puta svako nekoliko stotina metara teku bistri potočići, koji se onda ispod ceste izlijevaju u Dravu. Pa premda je zabranjeno izlaziti iz kolone, mi je napuštamo i idemo na potok. A onda – rafal. Netko ostaje ležati u krvi, a drugi bježe u kolonu. Do slijedećeg potoka! Bilo je ljudi koji su padali. Pogotovo stariji ljudi i civili. Treba, naime, reći da nas je pješačenje iz Zagreba već dobro iscrpilo, a sada je nastupio ubrzani marš i povremeno trčanje. Neki bi jednostavno sjeli u jarak i čekali smrt. Sprovodnici su nam govorili, ako ne možemo dalje da sjednemo i da će nas sanitet, koji ide na začelju kolone, pokupiti. Tko je povjerovao, taj više nije ustao!

Drava je mutna i prljava. Sa sobom nosi daske, ostatke polomljenih kola, ljude vezane žicom po troje, četvero zajedno. Neka su trupla zapela za granu ili kakav kamen, i tako plutaju. A još jučer su ti ljudi bili pripadanici jedne mlade i oduševljene vojske!

Naredili su nam da moramo gledati u zemlju, te da se ne smijemo obazirati. Tako idemo jedno vrijeme, a oni strogo paze da li se netko okreće i u tom slučaju odmah pucaju. Idemo i spotičemo se, udaramo jedan u drugog, pa iako gledamo smrti u oči, znatiželja je jača od straha i krišom, neprimjetno, se nastoji baciti pogled od vremena do vremena unaokolo. S jedne ledine, na samoj obali Drave, možda tridesetak metara udaljeno od ceste, dopiru do nas jaukanja i zapomaganja. Iz 4 ili 5 kamiona zvijeri izvlače naše ranjenike, ubijaju ih i bacaju u Dravu. I mi to nismo smjeli vidjeti. A svi smo vidjeli. I upamtili!

Kasnije, kada su ove muke prošle i kada sam živio na «slobodi» u Dubrovniku, često sam o ovome mislio. Godinama sam tražio hrvatskog ratnog vojnog invalida. Po prirodi posla često sam putovao. Svuda sam imao znanaca i prijatelja, pa sam se i kod njih raspitivao živi li u njihovom mjestu koji hrvatski ratni vojni invalid. No nisu mi znali reći. A hrvatska vojska je ratovala četiri godine, pa kao i sve druge vojske svijeta i ona je imala ranjenike i invalide. Ljude bez nogu, ruku, bez očiju. Svi su oni morali umrijeti, kako ne bi mlađe naraštaje poput živih spomenika podsjećali na herojsko doba, kada se je Država branila.

Jedno vrijeme su nas vodili nekom sporednom cestom, pa onako izmoreni i izcrpljeni dolazimo do nekog provizornog mosta i tu nas dočekiva pravi pakao. Kao da je sve ovo do sada bila šala! Prilaz mostu je uzak, a stražari ne dopuštaju da dođe do zastoja. A pred mostom i na mostu stoje krvnici i ubijaju. Pištoljem, nožem, kundakom… Kao da su poludjeli. Kao da ih umirući u njihovoj orgiji još više raspaljuju. A umirućih je svuda naokolo. Samo se čuje lelek, zapomaganje, pucnji i psovke. I u tom krkljancu i očekivanju smrti, odjednom ugledam mog prijatelja iz Dubrovnika Zlatka Koprivicu. Dugo se već vremena nismo vidjeli. Bio je nešto stariji od mene i već časnik PTS-a. Pali smo u zagrljaj, ljubeći se pred smrt. «Nikad više u naš sunčani Dubrovnik» – govori mi Zlatko. Kako smo se iznenada našli, tako smo se isto naglo izgubili. Ja sam prešao preko mosta. Kako – to ni sam ne znam. Zlatka više nikada nisam vidio. Nikada nije došao doma. Je li ubijen na mostu ili negdje kasnije, ne znam. Po dolasku u Dubrovnik sam saznao da mu je i otac ubijen. A dr. Niko Koprivica je bio ugledni hrvatski pravnik, načelnik grada i dužnosnik Hrvatske Seljačke Stranke.

bleiburgNa drugoj strani mosta nas je čekala nova, svježa jedinica i sada će nas ona dalje pratiti. Stara se je zamorila ubijajući, a nova je tek željna krvi. Odmah je palo naređenje da se trči. I trči se bez predaha. Kilometar, dva, pet. Tko zna koliko? Trči se, pada, ponovo trči i ponovo pada. A oni se sotonski cerekaju i pucaju u nas. Većina ih je na konjima. Jedan razbojnik leži pored ceste sa strojnicom uperenom u kolonu, pa kada mu se prohtije, pritisne na obarač. Tako se zabavlja. Ruska ruleta u jugoslavenskoj obradi! Tko prođe, prođe. A mi trčimo, sapličemo se o mrtve i umiruće, padamo, i opet trčimo. Ljudi bacaju sve iz džepova. Žele biti što lakši, pa se pored puta vide novčanici, fotografije, češljevi…Prije povlačenja iz Zagreba, kupio sam bio dva džepna albuma i u njih složio moje drage uspomene – fotografije članova obitelji i dubrovačkih prijatelja. U toj trci, koja me je totalno iscrpila, bacio sam oba. Prvo jednog a neduga zatim i drugog. Izgledalo mi ja da ću tako postati lakši, da su mi preteški i da ću radi njih izgubiti glavu. Nevjerojatno za onog, koji to nije iskusio.

Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest.

Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom. Koliko sam ih popio ne znam, ali sam se napio. Tu je kolona neko vrijeme zastala pa smo popadali mrtvo umorni po kolniku. Kad odjednom, kao grom iz vedra neba zapovijed: «Na levo krug!» Pa zar je to moguće? Zašto opet nazad? No, uzalud se je bilo pitati. Ne znam, koliko smo dugo tako trčali, dok opet nismo čuli «na levo krug», te ponovo trčali prema Mariboru. Vjerojatno nas nisu bili dovoljno pobili a normu je trebalo ispuniti. Koji bi inače drugi razlog mogao biti za ovakvo mrcvarenje?

Tako smo došli do mariborskog logora, smještena s druge strane grada. Ledine, opasane bodljikavom žicom, a na ulazu upozorenje da svatko mora stati u odjel koji mu pripada, jer da će u protivnom na licu mjesta biti strijeljan. Treba, naime reći, da mi više nismo sličili na bivšu vojsku, ni na zarobljenike. Većina od nas je bila obučena u partizanske dronjke, bez oznake činova i roda vojske, a između nas je bilo raznih rodova: domobrana, oružnika, raznih ustaških jedinica, redarstvenika, zrakoplovaca, mornara… Onaj pak, koji je još imao svoju odoru, oštetio ju je i dijelom rasparao, kako bi izbjegao «đoranje». «Drugovi» su sada htjeli točno znati tko je tko. Govorili su, da će se tu izvršiti registracija, pa tko nije «uprljao ruke krvlju», da će biti slobodan. Naravno, kako skoro nitko od nas nije «uprljao ruke krvlju», u našoj naivnosti je dio moje Škole stao u mjesto rezervirano za časnike. Malo po malo, tu nas se je skupio lijepi broj. Osim časnika i pripadnika Časničke škole iz Ilice, od moje jedinice nas se je skupilo oko 200. No, gdje su ostali? Zar je moguće da su svi mrtvi? Ustrijeljeni, zaklani, umlaćeni toljagama? Tješili smo se da su možda dio kolone odvojili i uputili drugom cestom.

Tu smo okusili prvu hranu. Malo mršave kukuruzne juhice, i to za onoga kaga je zapalo. No, glavno nam je bilo odmoriti se. Povaljali smo se po travi i zaspali mrtvačkim snom. Ne znam koliko sam vremena spavao , ali već se je bilo dobro smračilo, kad me je prijatelj probudio i rekao, da se naša Škola mora prebaciti ispod žice u domobranski odjel, koji je graničio s našim. Oprezno i neupadljivo nastavili smo buditi druge i u tišini, jedan po jedan uvlačiti se među usnule domobrane. O čemu se je, naime, radilo? Remo Karakaš iz Slavonskog Broda, pitomac naše Škole, doznao je, da se između partizana nalazi jedan njegov prijatelj i bivši školski kolega, te da je taj sada partizanski oficir, pa je uspio s njim uspostaviti vezu. Taj ga je nahranio i dao mu cigareta, te ga savjetovao, da se ćim prije prebaci među domobrane, jer da bi tu noć časnički odjel mogao dobiti pokret. Remo to nije zadržao samo za sebe, već je obavjestio i nas ostale, i tako, prebacivši se među domobrane, bili smo barem za tu noć spašeni. Premda mrtvoumorni, teško je bilo više zaspati, tim više, što smo nedugo zatim u časničkom odjelu čuli nalog za pokret. Za pokret u smrt! Iznemogle ljude su budili uz psovke i udarce, a mi, koji smo predpostavljali što taj pokret znači, molili smo krunicu za duše još živih ljudi. S lica mojih drugova sam puno toga čitao. Nije to bila grižnja savjesti, ali svakako neki osjećaj srama. Mi smo, bar za sada, još na životu, a oni, naši uzori, odlaze u smrt. No onda, kao i danas 63 godine poslije te strašne noći, znam, da mi, koji smo igrom slučaja tu noć preživjeli, a ma baš ništa nismo mogli poduzeti. Mogli smo jedino zajedno umrijeti. Tu noć su strojnice štektale bez prestanka, i sigurno je, da tada nisu umrli samo časnici iz našeg susjedstva, već tko zna koliki još broj hrvatskih ljudi. S njihovim tijelima su «oslobodioci» zatrpavali redove rovova oko Maribora, što konačno danas, zahvaljujući slovenskim udrugama, izlazi na javu. To je moralo biti u noći između 17. i 18. svibnja.

bleiburg_dravogradUjutro su nas potjerali na željezničku stanicu, gdje su već čekali zatvoreni stočni vagoni. Nadzor nad ukrcavanjem obavljao je jedan mladi komesar te strogo pazio, da u svaki vagon uđe po 100 ljudi. No, taj nalog je bilo treško ispuniti. Možda je u «mom» vagonu bilo već 70 ili 80 zarobljenika i već je bio prepun te se kroz vrata nije moglo dalje. Komesara to nije brinulo. On je rekao stotinu i stotina je morala ući. Na njegovu dreku i psovke jedan zarobljenik – mornar iz mase dovikne da u vagonu više nema mjesta. «Tko je to rekao?» upita komesar. «Ja!» – odgovori mornar. «Dođi k meni, dat ću ti ja mjesta!» drekne komesar. Mladić posluša, dođe k njemu, a on ga zgrabi za ruku, odvuče između vagona i ubije. Mi se zagledasmo i uđosmo u vagon. Norma je bila prebačena. U vagonu nas je bilo i preko stotine! Ali kako? Dijelom se je stajalo jedan uz drugog poput srdjela, a dijelom ležalo jedan na drugom poput gomile drva. I tako smo, uz nekoliko prekida pješačenja, kasno navečer stigli u Zagreb. Pravac – logor Prečko.

Tu smo ostali nekoliko dana. Pokadkad smo dobili malo hrane, opet neku posnu juhu, s kojom se nije moglo ni živjeti ni umrijeti. Uz to je zavladala dizinterija. Ljudi izgladnjeli i iznemogli nisu imali snage svaki put doći do zahoda (u zemlji iskopana duboka jama) pa su obavljali nuždu usput, a dijelom i po sebi. Svuda smrad, prljavština, uši. Civili su dolazili na žicu te tražili svoje, noseći pakete hrane. Stražari su ih tjerali i pucali na zarobljenike, koji bi se u želji za zalogajem približili ogradi. Neki su tako izgubili glavu, a ponekad bi koji «srečković» uhvatio koji zalogaj.

Već drugog dana navečer ušla je skupina partizana u našu baraku i nekoliko nas istjerala napolje. Odveli su nas dosta daleko od barake, do nekog presušenog potočića i naredili nam da legnemo. Tako smo ležali neko vrijeme, opkoljeni s nekoliko stražara, koji su također ležali na zemlji pored svojih strojnica u nas uperenih. . Tada je palo naređenje da se svučemo do gola. Ja sam imao još na sebi surku bez ovratnika i neke stare partizanske hlaće, te šuplje, poderane cipele, koje sam dobio poslije prvog «đoranja» u Sloveniji. Sada je i to trebalo skinuti. No, u tim trenutcima nije nitko mislio na odjeću. Bili smo uvjereni, da će nas poubijati i baciti u jarak. Onako goli, zbili smo se jedan uz drugoga i u tišini molili. Ure su prolazile i mi se mrznuli. Već smo postali nestrpljivi i čekali rafal. Neka se konačno muke svrše! A oni – ništa! Leže pored strojnica, i to ih, izgleda, zabavlja. U zoru je došla jedna konjska zaprega i dovezla neke krpetine. Rečeno nam je, da to obučemo, pa tko je što uhvatio, to je navukao na sebe. Mene je zapala jedna prljava košulja, poderane hlače i jedna relativno dobra vojnička bluza. Dakle, nisam baš puno ni izgubio – osim cipela. No, dohvatio sam jednu motociklističku rukavicu i stavio je u džep, a ona će mi po svoj prilici kasnije spasiti život. Potjerali su nas potom u iste barake, te nismo nikada mogli odgonetnuti, zašto su nas čitavu noć držali gole. Zar samo radi krpetina koje su s nas skinuli u zamjenu za druge, ne mnogo gore? Konačno, i stražari su morali cijelu noć biti budni. Jesu li nas htjeli poubijati pa od toga odustali? A zašto bi odustali, kada je tu noć smrt vladala svuda gdje je bilo hrvatskih zarobljenika?

U tih nekoliko dana, što smo tu ostali, «drugovi» su nas par puta istjerivali iz baraka, postrojavali, brojili i popisivali. Često su zalazile te njuške između nas, buljile u nas, pitale nas za ime i prezime te odakle smo rodom. Pojedince su odvodili i više ih nisu vraćali.

Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli.

Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili. Tada se je, naime, govorilo između nas, da će vojnike poslati u Sibir, a da će civili ići kućama. A u Sibir se, bogme, nije nikome išlo!

bleiburg_12Konačno, opet pokret. Ide se prema Bjelovaru. Kroz sam Zagreb, te na izlasku kroz Vlašku, Maksimirsku i Dubravu stražari se vladaju pristojno. Ide se brzim tempom, ali nema nekih ispada. Nešto prije nas je krenula i kolona civila, ali kako smo mi išli brže, to smo ovu kolonu prestigli u Dubravi. Tu sam ponovo vidio oba brata. Pozdravili smo se, mahnuli jedni drugima – doviđenja u Dubrovniku! Više ih nikada nisam sreo. Nikad nisu došli u Dubrovnik. Ubijeni su negdje, vjerojatno između Zagreba i Bjelovara.

Uskoro osjećamo umor. Ne može se više pješačiti kao kroz Sloveniju. Iscrpljeni smo. Osim toga, večina nas je bosa. Bole noge i svi udovi. Gladni smo. Prolazimo kroz hrvatska sela pa nam seljanke dobacuju komade kruha. Stražari viču i tjeraju ih, no u drugom selu se slika ponavlja. Opet počinje pucnjava. Repriza Slovenije. Tko ne može dalje, dobija kuglu u čelo. Tko je istrčao iz kolone, da uhvati komad kruha, često ostaje u jarku sa zalogajem u ustima. Umro je, a da ga nije uspio ni pojesti!

Predvečer smo stigli u Dugo Selo. Pada kiša i mokri smo do kože. Utjerali su nas u neke barake. Iz drugih baraka čujemo zapomaganje. Tamo su, navodno, ustaše. Kroz vrata te barake su izvukli dva čovjeka potezajući ih za kose i pred našim očima ubili. Nas neće jer mi nismo «ustaše». Tko bi razumio tu njhovu klasifikaciju?

Iste noći nastavljamo dalje. Kiša još uvijek pada pa su i stražari nervozni, iako su svi oni na konjima. Da bi skratili put, ili da bi nas tamo lakše pobili i poslije zakopali, skrenuli smo s glavnog puta te idemo nekim jarugama i potočinama. Noć je kao u rogu. Potpuni mrak. A kiša pljušti kao iz kabla. Provala oblaka. Kolona se presjeca, dolazi do zastoja. Voda nam u tim potočinama nekada dolazi i do koljena i ne možemo dalje. A straža bijesni i puca nasumice. Što mi više zaostajemo, jer zaostajati moramo, to stražari više pucaju i ubijaju. Pravi pakao. Ništa se ne vidi osim bljeska munje i oružja. Tko će iz ovoga izaći živ? S druge strane je to prilika za skloniti se sa strane i pobjeći, što su, vjerujem, neki i napravili. Bestijalna iživljavanja naših pratitelja traju cijelu noć. Iznemogli ljudi padaju i ne mogu dalje, pa dobijaju kuglu u glavu. I ja sam iznemogao i padam svako par koraka. Ivo Lepeš me poteže i skoro nosi. Zaklinjem ga da me ostavi i ide dalje, pa ako se spasi, neka mi reče majci gdje sam svršio. Govori mi, ako treba umrijeti da ćemo umrijeti zajedno, jer da mi on ne bi mogao majci doći na oći. Cijelu gimnaziju smo zajedno sproveli i najljepše dane mladosti skupa proživjeli. Eto, hvala Bogu, izvukli smo se oba, ali on nije dočekao hrvatsku slobodu, koju je tako želio. Umro je u šezdesetoj godini i ovo moje svjedočanstvo njemu posvećujem.

Kasnije sam se često pitao što su učinili s mrtvima. Kako su, čisto tehnički, tu stvar riješili? Mrtve je trebalo odstraniti i pokopati. Tko je to učinio i kako? Mi, koji smo preživjeli tu stravičnu noć, nazvali smo uvu dionicu puta između Dugog Sela i Čazme «Dolinom smrti» i ona je kasnije često bila predmet naših razgovora.

U svitanje, nekoliko kilometara ispred Čazme, izašli smo na cestu, pa su sada započeli novi jadi. Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači, a dobrim dijelom smo gazili kroz samu vodu, i nama, koji smo bili bez cipela, stopala su se raskvasila i omekšala, a sada treba gaziti po tucaniku, jer se cesta popravlja i sva je posuta oštrim kamenjem. A treba gaziti. I to brzo! Noge krvare, hvataju grčevi, ne može se dalje. A «drugovi» pucaju po nama psujući ustašku majku! Pa tako, neki koji su izvukli živu glavu iz «Doline smrti», ovdje su je izgubili. Meni je pomogla motociklistička rukavica. Navukao sam je na jednu nogu, a onda na drugu i tako redom, kako bi koja više zaboljela, čuvajući je kao oko u glavi.

Ulazimo u Čazmu i susrećemo ljude. Seljanke i seljaci u lijepim narodnim nošnjama žure u crkvu. Danas je Tijelovo. Bože, pomozi nam i dovedi nas našim domovima, a daj pokoj vječni umrlima! Gledaju nas s nevjericom, jesmo li ljudi ili vragovi! Ni brat brata ne bi prepoznao. Prljavi smo od blata od glave do pete. Samo se oči vide. I takvi idemo dalje kroz hrvatska sela. Neka svijet vidi kako «narodna vlast» postupa s »neprijateljima naroda»! I neka iz toga nešto nauči!

Stigli smo u Bjelovar i ponovo u žicu. Smjestili su nas u neke stare oružničke vojarnice. Neki su u zgradama a neki u barakama. Kako je tko gdje upao. Ali očajno nas je malo. U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona je bila tako duga a na ulazu u Bjelovar se je mogla brzim pogledom obuhvatiti. Je li tko u onoj noći pobjegao, jesu li kolonu odcijepili i poveli drugim pravcem? Prebrojavamo se i tražimo kolege iz Škole. Neki su tu ali mnogi nedostaju.

bleiburg_15U Bjelovaru smo zatekli zarobljenike, koji su stigli nekoliko dana prije nas i već uspostavili vezu s vanjskim svijetom. I ovdje nas zagledaju, popisuju i broje te ponekog odvode, no režim je nekako blaži. Smije se primati hrana. Smije se stajati u blizini žice i razgovarati sa ženama, koje dolaze tražiti svoje. Tu je došla do izražaja naša hrvatska solidarnost, koja nas je tako ispunjavala ponosom. Dovoljno je bilo nekoj djevojci s onu stranu žice samo reći svoje ime i sutradan bi zvao stražar, da je došla «sestra». Izletjeli bi vani, odtrčali na glavna vrata i od «sestre» primili paket. U tom trenutku smo zaboravljali na patnje. Ne radi hrane, koja nam je i te kako dobro došla, već radi tih naših majka i žena Hrvatica. Nisu nas poznavale, ništa nisu o nama znale, već samo, da smo branili Hrvatsku, i to je za njih bilo dovoljno, da od svoje sirotinje odvoje kako bi nam pomogle. Hvala im i ovom prilikom! Mogli su nas tući, mogli su nas ubijati, mogli su nas zatvarati, ali dok imamo takve žene, mi kao narod ne možemo propasti!

Pa tako, usprkos dizinteriji, ušima i odvođenju, u tom logoru smo kroz desetak dana nekako odahnuli. Ali kao da je «odmora» bilo previše i križni put se je morao nastaviti. Sada je slijedila Virovitica, Našice i Osijek. Taj dio puta je bio nekako mirniji. Češće smo se odmarali, a i seljaci su nam smjeli davati hranu i vodu. Usput su nas ti naši ljudi upozoravali, da se čuvamo u prolazu kroz srpska sela, gdje navodno truju zarobljenike. Nas nisu otrovali, jer od njih nismo uzimali hranu, ali su nas dobro izudarali motkama. Na taj način, su valjda, izrazli zahvalnost za hrvatsko gostoprimstvo kada su bježali pred Turcima! Konačno smo se uhvatili nekog malog uskog vlaka, koji je služio za eksloataciju šuma i s njim nastavili do Osijeka. I tako, ostaci ostataka od one kolone, koja je krenula iz Prečkog, a kojoj su se u Bjelovaru priključile nove skupine, stigli su u Osijek. Tu više nismo išli u logor. Ostali smo na željezničkoj stanici, gdje nam je jedan komesar, popevši se na gomilu starih vreća, održao govor. Veli nam, da je ovo novo društvo humano i da će nam naše zločine i izdaju domovine oprostiti! Slobodni smo i možemo ići kućama. Izgeda da se je ovdje radilo o nekoj amnestiji «druga» Tita za mlađa godišta, a u ovoj koloni su sve bili mlađi ljudi.

Normalno bi bilo da smo se u tom času razveselili. Neće više biti glada, trčanja i ubijanja. Nema više batinanja. Možemo ići kućama, k našim dragima, koje gotovo godinu dana nismo vidjeli, niti što o njima čuli. No, mi smo ostali hladni poput stijene. Bili smo odrvenili, duševno obamrli. Ni trunka iznenađenja, ni trunka radosti. Tu smo se podijelili u nekoliko skupina prema mjestu stanovanja, odnosno pravcu daljnjeg putovanja. Ja sam se priključio grupi Sarajlija, Mostaraca i Dubrovčana, s obzirom da ćemo mi sada hvatati vlak, koji vozi preko Bosne. No, prije nego ćemo krenuti, odlučili smo pokušati pribaviti nešto hrane. I raziđosmo se u prošnju po Osijeku. Onako – od kuće do kuće. S dva, tri prijatelja pokucam na prva vrata. Imali smo sreću, jer smo naišli na našu kuću. Otvori nam jedna starija žena i vidjevši tko smo, pozove nas u stan. Ne znam više što nam je dala, ali nas je na rastanku uputila na drugu adresu. I tako je to išlo redom. Svuda nas je taj naš svijet primao s iskrenim simpatijama, te nam odvajao koliko je mogao odvojiti. Usput su se raspitivali za svoje i postavljali nam pitanja, na koja im nismo znali odgovoriti. U kratkom vremenu smo prilično toga sakupili. Hrane, nešto novca, nešto odjeće, a za mene je bilo najvažnije da sam konačno došao do cipela. I ponovo smo osjetili ponos što smo Hrvati. Ne mogu nas gadovi uništiti, pa da se penju na čičimak!

Opet smo se našli na željezničkoj stanici, te dočekavši vlak za Bosnu, poskakali unutra. Ali su se odjednom između nas našla dva partizana. Jedan podoficir i jedan vojnik. I oni, tobože, putuju u Sarajevo, na odmor. Nisu bili prema nama grubi. Pače, simpatični i uslužni. U to vrijeme je pruga bila oštećena i isprekidana, pa smo morali često pješačiti, a ova dvojica su se stalno nas držala i više puta intervenirala na stanicama, pomažući nam u hvatanju drugog vlaka. I tako smo se poslije 2 do 3 dana dokoturali do Sarajeva. Naše kolege Sarajlije, naravno, odmah su željeli svojim domovima i već smo se počeli pozdravljati, kad ova dvojica odnekud dovedoše još nekoliko partizana, svrstaše nas u redove i «napred marš» – s nama u Filipovića logor! Eto njihova humana društva i opraštanja za našu «izdaju»! Zašto su to učinili, nikada nismo doznali. Filipovića logor su, u stvari, bile stare austrijske vojarnice, prepune zatvorenika i zarobljenika ovog novog «humanog» društva. Tu su nas strpali u podrum i zaključali. Mrak, a ono malo svijetla što dopire, dolazi kroz jedan sitni, žicom armirani prozorčić. Tako smo ostali zaključani 2 do 3 dana. Nisu nam davali ništa jesti, ali, nasreću, imali smo još nešto zalihe iz Osijeka. Lupali smo na vrata ali nitko nije reagirao. Već je ponestajalo zraka, pa smo se bojali da ćemo se zadušiti. I to poslije svih muka, kad smo konačno postali «slobodni»! Uspjeli smo nekako razbiti taj prozorčić, pa nam je on sada služio i za izbacivanje mokraće. U bocu, pa kroz prozor! Konačno otvoriše, ali ne da bi nas pustili na dvorište, već da bi jednog po jednog ispitivali. Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili ili negdje drugo prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznavajući žrtve. Tu smo došli u kontakt sa zarobljenim četnicima. Oni su već bili privilegirani i odlazili su vani na rad. Tražili su od nas kremenčiće, a da će nam u zamjenu dati brašna. Jedan se je naš sjetio olovke, koju je dobio u Osijeku, pa smo je pažljivo izlomili i iz nje izvadili «kremenčiće», koje smo dva po dva zamotali u novinu. Četnici su nam u zamjenu dali «brašno». No brašna ta masa nije ni vidjela. Radilo se je o nekom nejestivom prahu, no veselilo nas je da ni četnici neće imati koristi od naših «kremenčića»

Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovog novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovo našli na okupu – na robiji u Zenici radi «djela radnje protiv naroda i države». Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha.

Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti širom Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili: Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica. Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga. A gdje su svi oni neimenovani? Svi su ubijeni. Svi oni, koji su krenuli na povlačenje, a nisu više nikada došli u svoj dom, niti se javili iz izbjeglištva, mrtvi su. Ubijeni su na grozan i okrutan način. A tko je taj zločin izvršio?

U mnogim dokumentima se spominju jedinice, kojima je hrvatska vojska izručena: ta i ta Vojvođanska ili ta i ta Srpska divizija, ta i ta Krajiška brigada… Dakle, Srbi. Pokolj su izvršili samo Srbi. No, je li to baš tako? Tog uvjerenja ja nikada nisam bio, a i svaki onaj, koji je proživio Bleiburg i sve ono što je nakon njega slijedilo, a želi biti objektivan, sa mnom će se složiti. O tom sam s mnogima razgovarao. Govore mi : «Naravno, tako je to bilo, ali je bolje o tome ne pisati.» A zašto bi bilo bolje ne pisati? Istina se ne može sakriti, ni povijest krivotvoriti. Pa kako se nijedna laž neprijatelja, a koja je na naš račun išla, nije mogla dugo održati, tako bi isto i naše neistine bile kratkog vijeka. A dolazećim generacijama mi dugujemo istinu. Ona im samo može biti od koristi. Kako je laž neodrživa, najbolje dokaziva upravo izdana knjiga «Ogoljela laž logora Jasenovac» od prof. Vladimira Mrkoci i prof. Vladimira Horvata.

Dakle, nas nisu ubijali Srbi! Nas su ubijali komunisti! Kako srpski, tako i hrvatski. I ostali. Imena jedinica ne govore mnogo. Kao vojnik, kasnije sam bio uključen u XX. Romanijsku brigadu, 27. divizije. Toj diviziji je pripadala i XVI. Muslimanska brigada, pa sam često bio u dodiru s vojnicima te brigade, to više, što su se u njoj nalazile neke moje kolege iz Časničke škole, mobilizirane u ovu jedinicu. I tako sam saznao, da u XVI. Muslimanskoj brigadi ima mnogo nemuslimana. Dobar dio prvotnih muslimana je izginuo u borbama, te je jedinica bila stalno popunjavana. Tako je isto bilo sa svim tim srpskim, krajiškim i vojvođanskim jedinicama. Osim toga, hrvatske glave nisu padale samo u Sloveniji, gdje su nas ove jedinice preuzele. Zarobljeničke kolone su pješačile cijelom Jugoslavijom i nije bilo pokrajine kuda nisu prošle. I svuda su nas mrcvarili. Tada nas nisu ubijali kao hrvatske nacionaliste, šoviniste ili ekstremiste. Ti su pojmovi novijeg datuma i tada ih nije bilo u upotrebi. Tada smo mi za njih bili fašisti, sluge okupatora i klasni neprijatelji i kao takve nas je trebalo pobiti i iz vlastitog naroda iskorijeniti. Pa kao što je u Španjolskom građanskom ratu ubijao Španjolac Španjolca, u Oktobarskoj revoluciji i nakon nje Rus Rusa, Ukrajinac Ukrajinca, Kozak Kozaka, tako je u borbi za Državu, a pogotovo poslije njezina sloma, ubijao Hrvat Hrvata. Da su Srbi tome debelo kumovali, ne treba napominjati, ali ni umanjivati hrvatsku odgovornost. Bez Hrvata, konačno, Srbi ne bi mogli izvršiti zločin onakvih razmjera. No tada su hrvatski komunisti bili zaluđeni marksizmom. Kao uzor im je služio Staljin i ruska ČEKA i željeli su je imitirati: «klasnog neprijatelja» i «fašiste» iskorijeniti. Evo nekoliko primjera iz moga iskustva:

Prije rata sam bio član «Domagoja» – Hrvatskog katoličkog društva u Dubrovniku, iz čijih su redova kasnije proizlazili hrvatski časnici i beskompromisni borci za Državu Hrvatsku. No, bilo je i iznimki. Tom Društvu je pripadao i Marjan Čižić, mladić nekoliko godina stariji od mene. Isticao se je svojom borbenošću i hrvatstvom i nama mlađima služio za uzor. Došla je i 1941. U tim prvim danima, dok hrvatska vojska nije još bila formirana, četnici prijete da će napasti Čapljinu. U Dubrovniku se skupljaju dragovoljci, i Marjan oblači na brzinu skrojenu ustašku odoru i sa skupinom dubrovačkih mladića odlazi u Čapljinu, gdje su danima čuvali most na Neretvi. Kasnije, gotovo neprimjetno, zaluđen Krležom i marksizmom, počinje se udaljavati od dotadašnjih prijatelja i negdje 1943. odlazi u partizane. Operirao je u Slavoniji i brzo dogurao do partizanskog oficira. Radi njegove brutalnosti i bezobzirnosti dobio je nadimak «Krvavi kapetan». I tog «Krvavog kapetana» sam sreo pred Mariborom, gdje su hrvatske glave naveliko padale. Je li pripadao kakvoj Vojvođanskoj, Srpskoj ili Krajiškoj jedinici, mislim da ne igra nikakvu ulogu. Pred Mariborom je jahao na konju sa samokresom u ruci. Dok je još živio u Dubrovniku, Čižić je bio prijatelj s braćom Pavlić, čiji se je najmlađi brat Hrvoje našao sa mnom u zarobljeničkoj koloni. I «Krvavi kapetan» ga je prepoznao. – «Koji je vrag tebe odveo u ustaše?» – upita ga. – «Isti koji i tebe 1941!» – odgovori mu Hrvoje. Marjan podbode konja i nestane. Nije ga ubio. Možda su uspomene i staro prijateljstvo učinili svoje. Ja nisam vidio ni da je ubio nekoga drugog. No, njegova jedinica je ubijala, i to krvavo, bezpoštedno, do kraja.

Ili drugi slučaj: U onoj užasnoj noći, koju sam proživio u «Dolini smrti», sreo sam jednog mladog komesara, Dalmatinca. Jahao je na konju, a u ruci držao kratku englesku strjopušku. Jedan od «drugova» u tom trenutku ispali par metaka u kolonu, a moj mu zemljak kroz smijeh dobaci: – «Asti Gospe, jesi li ih dobro obradia, onako po skojevski. Pogledaj, ni moja se nije ohladila.» – I pruži cijev od strojopuške «drugu» da je opipa.

Poslije nego sam bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku, dospio sam u zatvor, tako da sam kasnije, koncem 1949. morao ponovo u vojsku. Tog puta su me uputili u Ilok, u neku jedinicu, koja je gradila utvrde i kopala rovove uzduž Dunava za eventualnu obranu od Rusa. Kako nisu imali pismenih ljudi, a svakog dana je trebalo obilaziti teren i ubilježavati u kartu koliko se je rovova iskopalo, to me je moj «komandant» stalno vukao za sobom, da mu ovu stvar obavljam. Po činu je bio kapetan, rodom iz okolice Šibenika, Hrvat, a zvao se je Rodin. Ime sam mu zaboravio. Pa tako, obavivši posao, vremena smo imali na pretek, te bi se izvalili na travu i sunčali. Ja sam mu rekao, da sam bio hrvatski vojnik, a to je, uostalom, stajalo u mojim famoznim karakteristikama, na što mi je odgovorio: «Vidiš, mi sada ovdje zajedno ležimo, a da sam te sreo negdje u Sloveniji, bio bih te ubio.» I tu njegovu priču o ubijanju bespomoćnih, par puta mi je ponavljao.

Sličnih primjera mogao bih nabrojiti mnogo. No, ostavimo zarobljenike i kolone smrti. U tim groznim danima nisu samo hrvatski vojnici ginuli. Morali su umrijeti svi oni, koji su pošteno hrvatski mislili i koji su se kroz četiri godine rata zalagali za hrvatsku samostalnost. Tko su bili njihove ubojice? Što je s «narodnim sudovima», s njihovim sucima, tužiteljima i porotom? Što je sa zloglasnim oznašima? Bilo je, dakako, tu Srba, ali u tom krvavom kolu ništa manje nisu bili zastupljeni Hrvati. U Dubrovniku je tužitelj bio crnogorsko-talijanski bastard Aco Apolonio, presude su se donosile u zgradi Komiteta (preko puta današnje radio-stanice), a donosili su ih sekretari Partije, uglavnom Hrvati, dok ih je na «sudu» čitao Hrvat Carević! Uzalud bi bilo to poricati, jer njihova imena stoje «ovjekovječena» u spisima i arhivima. A niti bi to bilo od koristi. Naša mladost mora upoznati svu pogubnost komunizma, nekog izmišljenog internacionalizma, preko noći pretočenog u tzv. socijal-demokraciju. Ona mora upoznati svu strahotu zabluda, kako se iste ne bi više nikada ponovile, pa neka tome pridonese i ovo moje svjedočenje!

Nikola Mulanović, Mokošica/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Ivo Lolo Fischer

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA/ Daniel KASAP

Meštar Bandić i njegov očenaš za povratak biste Ive Lole Ribara, koju su, nota bene, pobunjeni Srbi u okupiranom selu Vukmaniću 1991. bacili u zdenac, krivac je za ovu reportažu. Na prvi pogled, u zemlji koja slabo čita, zanimljiva kuća u Demetrovoj ulici i Lolo izgledaju jako nepovezano.

Vjerojatno niti jedna palača na Griču ne pamti toliko poznatih kućevlasnika i imena hrvatske i protuhrvatske elite koje su u njoj boravile, od hrvatskih do jugoslavenskih nacionalista, kao ona u Demetrovoj 3.

1 demetrova 3

Životom grada “Slobodni i kraljevski Gerčke Gorice varaš zagrebački” vladaju imućne plemićke obitelji i malobrojna skupina viših kraljevinskih i županijskih službenika. One, poslije velikog požara 1731. godine, svoje kuće i palače grade ciglom, a ne više od drva.

Jedna od takvih zidanih prizemnica, na zapadnom obrambenom zidu Gradeca, u Blatnoj ulici (današnjoj Demetrovoj 3 – u crvenom okviru), prvi puta se spominje 1751. godine. Kasnijim nadogradnjama izrasla je u baroknu palaču. Prvi kućevlasnik bio je fiškuš Nikola pl. Mesić, a “crveni barun” dr. Ivan Ribar (također fiškal, odvjetnik) posljednji.

Nikola pl. Mesić (Samobor, 1717. – Samobor, 1755.) izabran je notarom Zagrebačke i Križevačke županije (1748.), zagrebačkim dožupanom (1753.), a od 1751. do svoje smrti obnašao je i čast župana turopoljskoga. Bio je sin jedinac Šimuna pl. Mesića i Jelene, kćeri samoborskoga vlastelina Franje pl. Saića i Katarine pl. Mihanović. Šimun je rođak slavnog popa Marka Mesića (Brinje, 1640. – Karlobag, 1713.), junaka ustanka (1689.) i osloboditelja Like i Krbave od Turaka.

2 demetrova 3

3 demetrova 3

Velike ribe jedu male, od papalina do Jambreka, i možda je zato, kao podsjetnik, zagrebački kit (Mesocetus agrami) izložen u palači naslonjenoj na palaču u Demetrovoj 3.

Nakon Mesićeve smrti kuća je pripala grofu Aleksandru Mihaelu Maleniću, ženidbom s Mesićevom jedinicom Rosinom. Mihael je sin jedinac Nikole pl. Malenića, pukovnika, hrvatskog zastupnika na zasjedanjima Hrvatsko-ugarskog sabora i hrvatskog podbana (1729.-1732.). Budući su Malenići već imali palaču na Markovom trgu, kuću u Demetrovoj je 1769. godine kupio fiškal Petar Appoka, upravitelj imanja grofova Erdödy i Drašković. On je dogradio sjeverni i zapadni dio kuće te uredio “garažu” – kolnicu.

U Appokovo vrijeme popisano je u Gradecu 2.716 duša, 419 kuća, 188 plemića … Godine 1776. Zagreb od Varaždina preuzima sjedište Hrvatskoga kraljevskog vijeća (vlade), pa je “postao glava Hrvatske.”

Na kratko je vlasnik palače bio grof Ivan Nepomuk Drašković, a zatim feldmaršal Heinrich Gabriel barun Collenbach (Achen,1772. – Zagreb, 1840.), od 1830. stalno nastanjen u Zagrebu. Collenbach je na začelju palače, strani okrenutoj Tuškancu, dao uredit veliki perivoj “udešen na engleski način” koji se prostirao sve do današnjeg “Krležinog gvozda” (prva fotografija, žuti okvir).

* Pripomenak: tzv. “Krležin gvozd” (gvozd = šuma), odnosno “Vila Krleža” je bila “Vila Rein” u vlasništvu bankara, Židova, Adolfa Reina. Od 1952. u njoj žive, bez imalo grižnje savjesti, antifašisti Krleža i Bela sve do smrti.

4 demetrova 3

Palača je znatnu preinaku doživjela u doba kad ju je posjedovala grofica Emilija Keglević rođ. Collenbach (1814.- 1883.), Collenbachova kći. Na uličnom krilu nadograđen je kat, podignuto klasicističko stubište i trijem u dvorištu.

5 demetrova 3

1862.- Palaču je kupio fiškal Antun pl. Vakanović (Kostajnica, 1808. – Zagreb, 1894.) i ona je dugo bila u vlasništvu njegove obitelji, kao i kuće na Kaptolu i Novoj vesi. Bio je član mađarske lože Domoljublje (Horaszeretet) i Szent Istvan. Veoma lukav poslovni čovjek. Uspješno koristi informacije koje je imao na raspolaganju. “Poznavao je u glavu sve odličnije ljude, koji su narodno kolo vodili.” Do smrti je ostvario imetak (nekretnine i vrijednosni papiri 78.000 forinti.), iznosu od 20 % godišnjeg zagrebačkog proračuna (!), a počeo je takoreći od nule. Tajkun svoga doba.

6 demetrova 3

Nadgrobna ploča “Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. četiri godine star”, mlađeg brata Antuna Vakanovića, na zidu ulaznog stubišta. Tu joj svakako nije mjesto jer je Paul (Pavao) rođen u Petrinji 1814., a umro je u kući na zagrebačkoj periferiji, u Petrinjskoj ulici. Ne znamo ni gdje je bio pokopan, ni zašto ju je Antun ovdje ugradio.

7 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanović

1826.- Podbilježnik Zagrebačke županije
1842.-1847.- Prisjednik (vježbenik) Sudbenog stola sedmorice Zagrebačke županije
1861.- Član Unionističke (mađaronske) stranke
1861., 1865., 1867.- Zastupnik u Saboru Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1867.- Financijski upravitelj Zemaljske (civilne) uprave (imenuje ga ministar)
1868.- Savjetnik ministra financija
1868.- Predsjednik Sabora Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije
1868.- Predsjednik regnikolarne deputacije (predstavništvo Hrvatskog sabora) koje pregovara sa Mađarima oko Hrvatsko-Ugarske nagodbe
1872.- Vitez carskog i kraljevskog reda Franje Josipa
1872.-1873.- Car Franjo Josip postavlja ga za hrvatskog bana, ali već 20. rujna 1873. maknut je s banske stolice; novi ban Ivan Mažuranić (1873.-1880.):

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gore zvěr prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tudjincu da me gazi?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Znam, da moji pradědovi
Cělim světom gospodjahu;
A ja jezik da njihovi
U robskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrět prije,
U tom naša kerv ne bije!

Sam ću ubit mog jedinca,
Nož u srce rinut žene;
Neg da vidim od tudjinca
Slobode mi porušene…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Sâm ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući;
Neg’ da tudjin mojim pravom
U mojoj se bani kući…
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša kerv ne bije!

Ova budnica protiv “Smail-Age” bi mogla biti etalon za hrvatsku glupost. Koju godinama ustrajno ponavljamo. Stalno je aktualna. Zapravo, žalosno.

1873.- Antun Vakanović odlazi u mirovinu s godišnjom mirovinom u iznosu od 5.000 forinti! Samo okvirne usporedbe radi, za jednu forintu moglo se u luksuznom hotelu boraviti dva dana u jednokrevetnoj sobi s poslugom u sobu ili za šest forinti unajmiti kočiju za vožnju Zaprešić-Krapina i obratno (dionica od 44km današnjom autocestom A2). Mjesečna učiteljska plaća bila je oko 40 fr.

* Još jedan dokaz o ponavljaju procesa i povijesnih stanja su afere “indeks, diplome, brodogradilišta, toplana, SMS …” Naime, Baltazar Adam Krčelić (Zaprešić, 1715. – Zagreb, 1778.) u njegovom djelu “Annuae … ili povijest…” daje na znanje: “I u aferi s krivotvorenjem plemićkih listova, za koju su svi mislili da će biti ozbiljno ispitana i da će krivci biti kažnjeni, postupak se vodio vrlo mlitavo sa svrhom, da se sve smiješa i preda zaboravu. Neki govorahu, da u tu aferu moraju biti upletene uglednije ličnosti, iz obzira prema kojima ban tako postupa, i sumnjahu, da su to biskup, Najšić, Bužan i Batthyány. Neki opet nagađahu, da je ban potkupljen novcem. Ban je katkada znao reći, ako se u tu aferu dublje zahvati, da će zbog sramnog postupka biti osuđene u kraljevini sve uglednije ličnosti, što će baciti ljagu i na samu kraljevinu.” I u njegovo vrijeme su sposobni “prisvajanjem znatnog dijela sredstava iz javnih financija kraljevine nastojali povećati svoje prihode.”

8 ivo lolo fischer

Antun pl. Vakanovic – kr. hrv. slav. vlade predstojnik – odjela unutar. posla – kr. banske časti namjesnik – vitez c. i kr. reda Franje Josipa – kondur sa zviezdom – Umro dne 23. ožujka 1894 – u 86. god. dobe svoje

Antunova kći Paulina (Zagreb,1837. – Karlovac,1915.) udaje se za Kolomana pl. Egersdorfera (1839.-1917.), gradskog zastupnika i suca Kraljevskog Stola sedmorice za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. U miraz donosi obiteljsku kuću u Demetrovoj 3. Egersdorferi, podrijetlom iz Varaždina, su bili izuzetno bogata i moćna obitelj.

1897.- Njihova kćer Helena pl. Egersdorfer (1874.-1953.) udala se za Ignjata (Nathan) Fischera (Zagreb, 1870. – Zagreb, 1948.), arhitekta iz zagrebačke židovske obitelji (otac Samuel, 1851-1894., bio je građevinski poduzetnik) i gradskog zastupnika. Dobili su polovicu kuće u Demetrovoj i tu je Fischer otvorio svoj prvi arhitektonski biro. Roda im je donijela dvije kćeri, Mariju-Magdalenu i Ivanu.

9 demetrova 3

1917.- Milivoj Crnadak Micokvak (od 1897. generalni ravnatelj Perve horvatske štedionice – Prve hrvatske štedionice) kupio je polovicu kuće nakon smrti Heleninih roditelja (+1917., Koloman Egersdorfer), ali će ju Heleni Fischer prodati 1923. godine. Od nove vlasnice, prigodom kupoprodaje, dobio je jamstvo da klub “Kvak” ostane na toj adresi još 15 godina pod istim uvjetima kako su dogovoreni s njezin ocem (Koloman Egersdorfer) i djedom (Antun Vakanović) kod utemeljenja kluba.

“Društvo Kvakaća” – maskota kluba je žaba – utemeljeno je 19. rujna 1879. godine u prostranom iznajmljenom stanu u prizemlju. Stan je imao dvije sobe (velika i mala bara) za kvakancije (sastanci i “kazalištne čitaoničke šaljive kućne zabave”) svake subote te na Silvestrovo i Pepelnicu, na kojima je i ženama bio dopušten dolazak u baru. Nekoliko godina poslije utemeljenja, bare je oslikao Bela Csikos Sessia (loža Ljubav Bližnjemu, loža Drašković).

Sedam utemeljitelja kluba: Šandor pl. Egersdorfer Parakvak (profesor rimskog prava na Sveučilištu), Anton pl. Schlesinger Kvakograf (urednik novina Agramer Zeitung, loža Domoljublje/Horaszeretet), Julije Šenoa Kvaković (podravnatelj Perve horvatske štedionice), Andrija Fijan Keankvak, Nikola Milan (Simeonović) Mimokvak, Ferdo Strozzi Kvakolino i Franjo Zorac Vicekvak.

Dodaci imenima su izvedeni iz profesija ili imena članova (npr. Milivoj Crnadak Micokvak ili Janko Grahor Ciglokvak – graditelj i vlasnik ciglane); napredovanje članova od “mukača”, preko “regača”, do “kvakača”.

Broj članova uvijek je bio najviše dvadeset, a na posebnim kvakancijama okupljalo bi se ponekad više od 50 osoba. Iz zapisnika kvakancija znamo da je među njima bilo ministara, visokih vojnih časnika, članova gradske uprave, a ponekad je dolazio i gradonačelnik Milan Amruš, liječnik i pravnik (Zapisnici kvakancija od 28. 1. 1899. – 26. 4. 1902.). Kao gosti (koji nisu bili članovi) na posebnim kvakancijama su nastupali i Lovro pl. Matačić i Ivan pl. Zajc koji je za “Kvak” napisao popijevku Klopotac. Ovaj vrlo zatvoren, elitni klub intelektualaca, je utjecao na mnogim razinama na kulturni, gospodarski i politički život Zagreba.

10 demetrova 3

Među uglednim članovima bili su Miroslav grof Kulmer Poljokvaka (predsjednik Prve hrvatske štedionice), Dragutin Gvozdanović Kvakica (veleposjednik i vlasnik palače u Visokoj br. 8), Menci Clement Crnčić Slikokvak, Branko Šenoa Zagrebkvak, Tošo Mallin Gradokvak, Nikola Faller Glazbokvak (dirigent Opere u HNK-a), Dragutin Gorjanović Kramberger Kamenokvak, Martin Pilar Planokvak, Zvonimir Tkalčić Brojkvak, Ernest Schulz Zbiljokvak, Ivo Hatz Ivokvak, Franjo Xaver Hribar Papirokvak, Robert Weiss Kvakometer, Milan Eisner Gvozdokvak, Nikola Hoffer Nikokvak, Vjekoslav Šafranek Zidokvak, Guido Hreljanović Kvakarić (intendant HNK-a), Milan Smrekar Gudokvak, Lacko Holjevac Kvakić … dr. Oto Frangeš, dr. Albert Bazala, Branko Stanislav pl. Horvat, Rudolf Erber (Erberov spust, “Snježna kraljica”)…

Gjuro Prejac Zagorkvak je za kvakače skladao “kvakačku operu” Faustkvak i poznate popijevke Peharček moj i Vu plavem trnaci. Kvak je raspušten 1941. godine.

“Peharček moj”

Stari moj peharček plavi
z tebe pil sem bilikum
bil si svedok našoj slavi,
pil je iz tebe gost i kum.

Zvlekel sem te iz starine
gde si dugo prazen stal
ti si svedok nam starine,
kak Hrvat je piti znal.

Praznili su te junaki
dragoj domovini v čast,
al je od njih znal i vsaki
rad za domovinu past.

Ja pak tebe stišćem k sebi,
ti veselja nam pajdaš
povjeravam tiho tebi
da mog srca tajne znaš.

Peharček moj, peharček moj,
odnesi slatki pozdrav njoj
za nju ispijam tebe rad,
pa bilo makar zadnji krat.

(Vladimir Ružđak)

12 ivo lolo fischer

1924.- Ignjat Fischer (loža Libertas i Hrvatska vila) je u dvorištu izgradio zdenac, a dvorišni trijem je dobio kamene stupove.

13 cata dujsin ribar

Dogradio je drugi kat na sjevernom i zapadnom krilu (prema Tuškancu) palače, na kojem je uredio novi velik biro i stan.

14 cata dujsin ribar

Na fasadi prvoga kata je dao naslikati neke od zgrada koje je projektirao u Zagrebu. Freska je restaurirana prigodom obnove palače 2008. godine.

15 demetrova 3

16 demetrova 3

Fisher je umro ovdje u 78. godini života, 19. siječnja 1948. godine. Žena Helena, s kojom je bio u braku 50 godina, umrla je pet godina poslije njega. Pokopani su na Mirogoju, kao i njihova kći Ivana.

17 demetrova ignjat fischer

Tražim nešto što nije stvarno

Cijela priča o “Demetrovoj 3” postaje još zanimljivija ako bolje promotrimo javno dostupan CV Cate Dujšin-Ribar, u kojem vidimo i nekoliko nepovezanih ili prešućenih trenutaka.

1936.- Katarina Dujšin rođ. Gattin, zajedno s mužem Dubravkom Dujšinom (s nadimkom – crveni barun) uselila se u Demetrovu 3., u kuću i dio starog Zagreba u kojem je živjelo plemstvo. U tom je stanu Dubravko umro 30. siječnja 1947., a njezin drugi muž, dr. Ivan Ribar, uselio se 1952. godine.

Ante Gattin, brat Katarine, bio je časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije i visoki časnik u Zapovjedništvu mornarice Nezavisne Države Hrvatske. Osuđeni suradnik u vojno-obavještajnoj aferi “dr. Radoničić i drugovi” 1944. godine; možda će nekoga “Radoničić” podsjetiti na labradora Radojčića.

No krenimo ispočetka.

KATARINA (Cata) DUJŠIN-RIBAR rođ. Gattin (Trogir, 1897.- Zagreb, 1994.);

18 ivo lolo fischer

Katarina Gattin: lijevo – snimljeno u Kotoru 1903.; desno – snimljeno u Trogiru 1907.

1897. – Katarina Gattin; majka Giustina, rođena Buble, otac Vjekoslav, carinski službenik; rodila se kao peto od osmero djece u obitelji židovskog podrijetla(?). Dio djetinjstva i rane mladosti provodi u Trogiru, a dio u Kotoru (odakle je podrijetlom već spomenuti dr. Karlo Radoničić).

1914. – Na početku Prvog svjetskog rata obitelj se vratila iz Kotora u Trogir; naslikala je prvu sliku – “Pantan”.

1915. – U Splitu nastavlja školovanje na »C. k . graditeljsko-zanatlijska i umjetnička škola«, obično zvane “Obrtnička škola”. Zbog svoje darovitosti uči slikarstvo (Emanuel Vidović – nastavnik crtanja, slovenski kipar Svetoslav Peruzzi – modeliranja, a Dinko Šimunović – hrvatskog jezika).
*1930. – Peruzzi je autor spomenika kralja Petra Karađorđevića u Supetru na Braču.

1916. – U Splitu upoznala Dubravka Dujšina, koji odlazi u Kotor te tamo u činu austrijskog poručnika ostaje sve do demobilizacije 1918.

1918. – Upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, prethodnicu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Profesori su joj bili: Menci C. Crnčić, B. Csikos Sessia, O. Iveković, J. Kljaković, R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović. Nije diplomirala. Živi boemskim životom. Ozbiljno “hoda” s kolegom slikarom Ignjatom Jobom, ali njihovoj se vezi protivila njezina obitelj, zbog čega su prekinuli vezu. Kasnije, 1924. i 1925., privatno uči slikarstvo kod Vladimira Becića.

1920. – Katarina Gattin i Dubravko Dujšin vjenčali su se u splitskoj katedralnoj crkvi svetog Dujma (nazočni samo roditelji i kumovi). Poslije vjenčanja vratili su se u Zagreb na studij: Katarina na Akademiju, a Dubravko u Državnu glumačku školu (u okviru HNK) koju je osnovao Branko Gavella.

1920. do 1922.- Žive odvojeno, svatko u svojoj studentskoj podstanarskoj sobi.

1923. – Unajmljuju prvi zajednički stan u potkrovlju u Jurjevskoj ulici na Gornjem gradu u Zagrebu. U Parizu i Londonu kopira stare majstore i studira portrete. U Londonu je vjerojatno Katarina “postala” Cata.

1926. – Stojan Aralica, slikar, ustupio im je svoj stan-atelje na Marulićevu trgu u Zagrebu (Aralica 1925. odlazi u Pariz, gdje otvara vlastiti atelje, i boravi do 1934. kada se ponovo vraća u Zagreb).

Druženje s Meštrovićem, Babićem, Gavellom, Leposavom Kangrgom – Belom, Krležom, Cesarcem, Ivanom Goranom Kovačićem…

1927. – U Araličinom zagrebačkom ateljeu Cata priređuje svoju prvu samostalnu izložbu.

1936. – Prva samostalna izložba u inozemstvu – u Londonu, 2. travnja – 4. svibnja, The Cooling Galeries LTD.

1936. – Zajedno s Dubravkom unajmljuje(?) stan u Demetrovoj 3. i tu će ostati do kraja života. Tko ih je Fischeru preporučio da im iznajmi stan? “Kvakači” ili netko drugi?

1941. do 1945. – Iz ratnog razdoblja njezina života znamo samo slijedeće: “Neke slike koje stoje u stanu nastale su i u zatvoru, u kojem je provela nekoliko dana za vrijeme Drugog svjetskog rata kao lijevo orijentirana pripadnica društva.”
A iz drugog izvora:”Ratne su godine straha i progona. Dubravko je dva puta uhićen, a kraj 1944. godine oboje će dočekati u zatvoru. Uzničke je dane Cata zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom “Iz ćelije”.

1947. – Umro Dubravko Dujšin (Zadar, 1894 -Zagreb, 1947), veliki hrvatski glumac; od 1922. stalni član Drame HNK-a u Zagrebu i njezin ravnatelj od 1937. do 1939.

1948. – Pozvana u Beograd gdje po službenoj dužnosti portretira dr. Ivana Ribara i dr. Mošu Pijadu, a u drugoj verziji Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Koju je to “službenu dužnost” obnašala? I gdje su portreti Tita i “Čike Janka”?

19 ivo lolo fischer

1952. – Udala se za dr. Ivana Ribara; upoznali su se 1948. u Beogradu(?). Zajedno žive u Fischerovom stanu na drugom katu (iz kojeg je izbačena Fischerova žena Helena, umrla 1953.) – “Stan u kojem je Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar prostrani je četverosobni stan s djevojačkom sobom, čija je površina 128 četvornih metara. Memorijalni prostor stana – hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara – autentičan je ambijent koji će čuvati sjećanje na jednog velikana hrvatskoga glumišta, jednog odvjetnika i političara i slikaricu i pjesnikinju koja ih je širinom svoga duha povezala. Čuvajući njihove predmete, njegovala je ljubav i uspomenu kroz svoje slike i pjesme.”

A gdje je “Memorijalna zbirka… Ignjata Fischera”?! Zar taj Zagrepčanec, intelektualac i za života znani arhitekt (iako nije diplomirao!) nije imao stan raskošno opremljen stilskim namještajem, umjetninama i grafikama? Zar nije imao ništa izuzev crtaće daske? Na kojoj je projektirao rodilište u Petrovoj, sanatorij u Klaićevoj (Dječja bolnica), zgradu Gradske kavane, Zagrebačke banke i Croatia osiguranja na Jelačićevom trgu, pa onda “Kastner i Öhler” (NaMa u Ilici), prvo kino u Ilici (danas satiričko kazalište Kerempuh), tvornicu Arko (Badel) i vilu Arko, vilu gradonačelnika Adolfa Mošinskog (Dom lože Ljubav Bližnjemu) …

Je li ovdje riječ samo o memoricidu ili se radi o nečem dugom? Jer nije bio ljevičar, marksist ni cionistički aktivist i pripadao je krugu malobrojnih zidara koji su bili protiv “jugoslavenske ideje”, tj. integralnog velikosrpskog jugoslavenstva.

1957. – Izložba u New Yorku i Washingtonu.
1960. – S Titom i Jovankom na Brijunima.
1968. – Umro dr. Ivan Ribar.
1994. – Umrla i na Mirogoju pokopana uz Dubravka, a ne Ivana. Neuobičajeno.

20 cata dujsin ribar

ANTE GATTIN (Trogir,1894. – Split,1946.), brat Katarine Gattin.

1941. – 8. travnja Julije pl. Makanec (1904.-1945.) u Bjelovaru proglasio Hrvatsku državu (“uskrsnuće hrvatske države”).

1941. – 10. travnja, u 15 sati, pukovnik Slavko Kvaternik (1878.-1947.) proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku preko Krugovalne postaje Zagreb; službeni naziv Vojska Države Hrvatske je već 16. travnja promijenjen u Hrvatsko domobranstvo, na čelu s ministrom oružanih snaga Slavkom Kvaternikom; Ante Pavelić ga uklanjanja s vlasti u veljači 1943.; odselio u Semmering, maleno mjesto pokraj Beča; Amerikanci ga isporučili komunistima 1945.

21 demetrova kvaternik

Slavko Kvaternik je strijeljan 13. lipnja 1947. u Zagrebu; na nadgrobnoj ploči na Mirogoju, grobu njegove žene Olge, nalazi se samo epitaf Kvaterniku; za njegov grob se ne zna gdje je, jer su takav običaj pokapanja političkih protivnika komunisti preuzeli od sovjetskog NKVD-a.

1941. – 12. travnja general Živojin Pavlović, zapovjednik Šibenskog garnizona vojske Kraljevine Jugoslavije, odbio je prijeći na hrvatsku stranu i s dijelom vojske se povukao prema Drnišu (1991.- Šibenska bitka, Ratko Mladić). Časnici i vojnici, koji su ostali u Šibeniku, prisegnuli su 12. travnja novoproglašenoj hrvatskoj državi. Kapetan fregate Ante Gattin preuzeo je zapovjedništvo nad mornaricom; kapetan bojnog broda Leo Zaccaria odlazi u Zapovjedništvo mornarice NDH u Zagrebu; potpukovnik Oton Elblinger, načelnik štaba Komande Šibenika, zapovjedništvo nad gradom i privremenim postrojbama nove hrvatske vojske u Šibeniku.

1945. – Jugoslavenski komunistički “Vojni sud Splitskog Vojnog Područja”, u procesu od 19. do 21. prosinca 1945. kojem predsjeda major Stevan Ivanović, u Splitu je osudio na smrt strijeljanjem Antu Gattina, Lea Zaccaria i Edgara Angelija. Kazna je izvršena 12. travnja 1946.
I sve će se opet ponoviti u Splitu, ali s presudama u blažem obliku.

1943. – Stevo Krajačić (“Ivan”) piše: “Miho Marchi odveo me kod Ante Gattina u Zapovjedništvu mornarice. Gattin mi je obećao sabotiranje dovršetka remonta riječnih ratnih brodova na Savi” (uoči operacije “Panther” na Banovini u sklopu zimskih operacija Druge oklopne armije Wehrmachta).

1944. – U noći 15./16. siječnja blokiran je cijeli Zagreb na 12 sati. Bila je to najveća racija tijekom rata.

1944. – REDORS (Redarstvo oružanih snaga) je od siječnja do srpnja uhitio 167 pripadnika grupa “Radoničić”, “Legin”, “Radić”, “Molnar”, “Krunić” i “Hočevar”, koji su za izvještajne službe – komunista u Zagrebu (POC), Rusa, Engleza, Talijana i Vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu prikupljali vojno-obavještajne i političke podatke iz stožera Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, kao i od njemačkih visokih vojnih krugova. Članovima grupa sudilo se zbog “kaznenog djela protiv obstanka države” i “kaznenog djela protiv vojske”. Izrečene su 42 smrtne presude, od kojih 9 nije izvršeno. Osuđeno je 136 domobranska časnika i domobrana te 30 civila.

1944. – Ante Gattin je 20. ožujka uhićen zajedno s grupom doušnika, nazvanu od suda “Radoničić i drugovi”. Na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba 9. lipnja osuđen je na 6 mjeseci zatvora. Iz cijele grupe on je najbolje prošao, ali su ga komunisti, a to sam već napisao, strijeljali u Splitu 1946.

Grupa “Radoničić i drugovi”

Glavni optuženi dr. Karlo Radoničić (Beč, 1912. – Lepoglava, 1944.), podrijetlom iz Kotora u Crnoj Gori, sin sveučilišnog profesora i člana JAZU-a Karla Radoničića (Trst, 1879. – Zagreb, 1935.); obavještajac; završio studij prava u Za¬grebu; govori četiri svjetska jezika; bio zaposlen u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije (kadar HSS-a); radio je kod Shella, Standarda i AGIP-a kao civil sve do 13. ožujka 1944. kada je mobiliziran kao pričuvni poručnik – sudac; uhićen 22. ožujka 1944.; osuđen 9. lipnja na Ratnom sudu Zapovjedništva grada Zagreba, pod predsjedanjem potpukovnika – suca Dragutina Varla, na smrt strijeljanjem; na molbu liječnika Mile Budaka (nećaka ministra Mile Budaka), Ante Pavelić je Radoničiću zamijenio smrtnu kaznu doživotnom teškom tamnicom.

Radoničić je bio zaručnik Melite Tomić i zajedno s njom radi izvješća, koje ona šalje britanskoj izvještajnoj službi, a on liječniku Zlatku Matetiću (uz Stevu Krajačića i Dragutina Kabalina), tada najvišem rukovoditelju obavještajne mreže komunista u Zagrebu.

Radoničić je na vezi držao 16 domobranskih časnika i dočasnika (najviše činove su imali glavnostožerni pukovnik Josip Hočevar, brodski pukovnik kapetan fregate Ante Gattin, glavnostožerni potpukovnik Marijan Žmavec, brodski bojnik Micho Marchi), uglavnom iz Zapovjedništva mornarice, i šest civila.

Antifašizam antifašista – sve za Jugoslaviju

Fischerova kći Ivana se sjećala:

*Ugrožen kao Židov uspostavom ustaške vlasti, preživio je samo zbog “mješovitog braka”, a umro je ojađen i bolestan.

*Otac mi je bio židovskog podrijetla, te je bio zatvaran iako star preko 70 godina. Na posljedicama tih progona teško je obolio te je umro 1948.

*Događaji prije i tijekom Drugog svjetskog rata utjecali su na očevo zdravlje, nakon čega je teško obolio.

O kojem je to događaju riječ prije Drugog svjetskog rata? Je li tijekom Drugog svjetskog rata “bio zatvaran” ili samo “priveden na ispitivanje” jer je u kući imao podstanare Catu i Dubravka Dujšina, koji su uhićeni te 1944. godine? I, konačno, iz puke radoznalosti, jesu li “ojađenog” i “ugroženog Fischera kao Židova” izbacili iz stana na drugom katu Demetrove 3, ustaše ili komunisti?

I pitanje, zašto Cata i Dubravko, kao aktivisti komunista, nisu bili osuđeni ili strijeljani?

Te uzničke dane Cata je zabilježila u ciklusu crteža tušem i ugljenom ‘Iz ćelije’. A u “ćeliji” je završila i zato jer joj je brat Ante uhićen kao špijun i sudionik pripreme državnog prevrata. Takve ljude u takvim situacijama ne hapsi nijedna država, samo ustaška, samo Hrvatska. Ali o tome se ni danas ne govori i ne piše u komunističkim hagiografijama ili monografijama, knjigama i novinama. Cenzorske škare. Istovremeno “ustaška guja” još uvijek gmiže. Svuda je oko nas. Ima ih ko tratinčica na livadi.

22 demetrova ivan ribar

IVAN RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1881. – Zagreb, 1968.).

Otac Ivana Ribara bio je učitelj u selu Vukmanić. Tu su rođeni njegova dva brata (Andrija, Milan) i sestra Marija. Nakon osnovne škole i gimnazije u obližnjem Karlovcu, studira pravo u Zagrebu, Pragu i Beču.

1904. – Doktorirao pravo u Zagrebu.
1906. – Doselio u Đakovo i otvorio odvjetničku kancelariju.
1913. – Izabran kao narodni zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije đakovačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru i narodni zastupnik zajedničkog Hrvatsko-ugarskog sabora u Pešti.
1914. – Mobiliziran i poslan na bojište u Galiciju kao rezervni časnik. Kao (Kako je bio) zastupnik u ondašnjem Saboru, često je dolazio u Zagreb.
1915. – Oženio se udovicom Antonijom Šimat iz Đakova.

*Antonija se 1905. udala za Ljudevita Šimata (1874.-1913.), vlasnika ljekarne K Spasitelju u Đakovu. U tom braku rodila je Žarka, Boženu i Miru. Ljudevit Šimat bio je i predsjednik društva Hrvatski sokol u Đakovu (1908-1913.), a tajnik dr. Ivan Ribar – iako je bio pristaša ujedinjenja i stvaranja Jugoslavije.

*Ljekarna K Spasitelju poslije Šimatove smrti dana je u zakup. Početna zakupnina bila je 7.600 K. godišnje. Zakupni ugovor od 15. ožujka 1913. – na strani zakupodavca ugovor su potpisali Antonija (Tonica) Šimat, u svoje ime i kao majka i skrbnica, a dr. Ivan Ribar kao sututor mldb. Žarka, Božene i Mire Šimat. Djeca su studirala u Beču i Berlinu.

1916. – Rođen je njihov stariji sin Ivan, poznatiji kao Ivo Lolo Ribar, u zagrebačkoj Reinerovoj ulici.
1918. – U Đakovu je rođen njihov mlađi sin Jurica.
1918. – Član Glavnog odbora Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu.
1918. – Pobjegao je u Beograd kako bi se zaštitio od odmazde Đakovčana jer je bio ključni čovjek Narodnog vijeća Države SHS, koje je zapovijedalo Narodnom stražom i u Đakovštini vješala zeleni kadar.
1919. – Uz Svetozara Pribićevića jedan je od osnivača Jugoslavenske demokratske stranke, koja je vodila politiku jugoslavenskog integralizma: “smatra narod Srba, Hrvata i Slovenaca kao nacionalnu cjelinu, jednu po krvi i jeziku i po svojim osjećajima. (…) isključuje sve historijske, plemenske, vjerske i pokrajinske razlike”.

1919. – 1920.- Kao član Jugoslavenske demokratske stranke izabran je za predsjednika Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

23 demetrova Orjuna

1921.- Krugovi vezani uz Jugoslavensku demokratsku stranku utemeljili su četnički pokret i njemu blisku (terorističku) ORJUNU (Organizacija Jugoslovenskih Nacionalista, skraćeno: Or.Ju.Na. ili ORJUNA) s motom “Orjuna iznad svega: Jugoslavija iznad Orjune!”); za predsjednika Jugoslavenske demokratske stranke izabran je Ljubomir Davidović, a Pribićević za potpredsjednika. Davidović ostaje predsjednik sve do smrti, 1940. godine, kada ga nasljeđuje Milan Grol.

*Milan Grol – potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije (7. ožujka – 29. studenoga 1945.).

* Dr. Ljubo Leontić (loža Pravda) – predsjednik Orjune i Titov veleposlanik u Londonu od 1945. do 1948.
*Brojni su orjunaši, ili njihovi potomci (do današnjih dana), u službi Partije i Tita. Viktor Novak (loža M. Vrhovac i Jugoslavija) u Zagrebu objavljuje knjigu “Magnum Crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj” (1948.) – boj protiv vatikanskih ugovora (konkordata) – aktualan je i danas(!) u Hrvatskom saboru (Klub zastupnika Glasa i HSU-a, “Amsterdamska koalicija”) – a predgovor beogradskom izdanju (1986.) Novakove knjige piše Jakov Blažević.

Himna Orjune postala je pjesma Alekse Šantića “Naša pesma”:

(…)
Ta zemlja cela
Sveti je Breg,
Gde carskih dela
Vije se steg.

Ova je gruda rodila nas,
Ovde je naše Vrelo.
U bojnih truba kad jekne glas
Svi ćemo poći smelo,

Ko hučno more,
Ko sev i grom,
Na zvezde gore
Za mili Dom!

1920 – 1922.- Dr. Ivan Ribar, kao zagovornik i promicatelj jugoslavenskog unitarizma i centralističkog uređenja u Kraljevini SHS, kao jugoslavenski nacionalist, izabran je za predsjednika Ustavotvorne skupštine (Vidovdanski ustav, 1921.) koja nastavlja djelovati kao Narodna skupština Kraljevine SHS.

1924.- Primljen u beogradsku ložu Preporod (Preporođaj).

1928.- Predsjedao je Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) u Beogradu kada je četnik Puniša Račić (iz Narodne radikalne stranke) pucao u Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a.

24 demetrova gavella silovic

Arkade, Mirogoj

1939. – U Zagrebu sudjeluje u osnivanju Društva prijatelja Sovjetskog Saveza (Pakt Molotov-Ribentrop, sovjetska okupacija istočne Poljske); Antun Augustinčić – predsjednik, August Cesarec – potpredsjednik, dr. Srećko Šilović – tajnik.

Među imenima u toj zagrebačkoj “partijskoj ćeliji intelektualaca” nalazimo i sljedeće: Vanja Radauš, dr. Viktor Brolich, dr. Miljenko Protega, dr. Branko Kojić, dr. Vladimir Franković, dr. Božidar Adžija, dr. Mladen Iveković, dr. Ozren Novosel, dr. Miljenko Kraus, dr. Beno Stein, inž. Mladen Žerdig i Vuk Vernić. Osnivanje Društva prijatelja SSSR-a u Beogradu, koje se trebalo održati 9. veljače 1939., nije uspjelo.

*Liječnici dr. Srećko Šilović (loža Maksimilijan Vrhovac) i dr. Beno Stein (loža Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith; predsjednik Saveza cionista Jugoslavije) su prije Drugog svjetskog rata davali utočište Titu kad je ilegalno dolazio u Zagreb.

*Josip Šilović (1858.-1939.), otac Srećka Šilovića, bio je ban Savske banovine (1929.-1931.) i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1898.-1899.).

*U kuću dr. Šilovića su dolazili, osim Tita, i Branko Gavella, Dubravko i Cata Dujšin, Ljubo Babić, Krleža i Bela Kangrga … “najveća krema Zagreba”.

*1945. – Srećko Šilović predsjednik Zbora liječnika Hrvatske.

*1947. – Srećko Šilović veleposlanik (ambasador) FNRJ u Brazilu i Meksiku.

25 ivo lolo fischer

“Salon dr. Šilovića” u Zagrebu: Srećko Šilović (s očalama), Tito, Krleža (okrenut leđima), Bakarić, Holjevac …

Mladi skojevac, akademik Ivan Supek o susretu s Titom 1934. godine: “Javka za vezu s Titom u Beču, u trafiki, bila je – htio bih trideset i tri briketa. Nije imao novaca, pa sam mu dao novac s kojim sam trebao ići na studij u Zurich. To je u ono vrijeme bilo dovoljno za pola godine pristojnog življenja.” Citat iz intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 1992. godine. A ” trideset i tri briketa” je slučajno najviši 33. stupanj u ložama koje pripadaju Škotskom redu (npr. Maksimilijan Vrhovac).

26 ivo lolo fischer

Šilovićev salon na križanju ulica Tomáša Masaryka, Nikole Tesle i Petra Preradovića (Paulina Preradović – “Zemljo gora, zemljo na rijeci” – W. A. Mozart – austrijska državna himna) i Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli, kojega je gradonačelnik Bandić samovoljno uzeo s Instituta Ruđer Bošković i ovdje postavio 2006. godine.

1942. – Predsjednik IO AVNOJ-a (26. – 27. studenoga u Bihaću); član KPJ.
1943. – Predsjednik IO AVNOJ-a (29. – 30. studenoga u Jajcu)
1945. – Predsjednik IO AVNOJ-a (7. – 10. kolovoza u Beogradu);
1945. – Predsjednik Prezidija Privremene narodne skupštine. Time je formalno postao šef države – proglašena Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ).
1945. -1953.- Predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ.

* Moshe Moša Pijade (loža “Srbija 670”- B’nai B’rith), predsjednik Narodne skupštine FNRJ (1954.-1957.) poslije Ribara; zajedno s Leonom Gerškovićem napisao je zloglasni Zakon o nacionalizaciji – oduzimanje privatne imovine u Titovoj Jugoslaviji – “milenijska pljačka”).

1952. – Oženio se drugi puta, sa Catom Dujšin (prvu ženu, Antoniju, strijeljali su Nijemci u selu Kupinovo u Srijemu, 1944.)
1953. – Tito “izabran” za predsjednika FNR Jugoslavije, a Ribar odlazi u mirovinu i seli se u Demetrovu 3;
1968. – Umro je u 87. godini života, kao pričuvni general-major JNA.

* Pripomenak: tzv. “Vila Ribar” u Karlovcu je zapravo jednokatnica izgrađena 1940. na najljepšoj lokaciji u gradu. Oduzeta vlasniku, nakon rata bila je “vikendica” dr. Ivana i Cate Dujšin-Ribar , kad su povremeno dolazili na kupanje u rijeci Korani.

Doista, tko smije reći da “narodni heroj dr. Ivan Ribar” nije život dao za Jugoslaviju, od one monarhističke do komunističke sa skrivenom velikosrpskom hegemonijom. I prva i druga, ognjem i mačem nameću Hrvatima zajedničku državu. Sve za Jugoslaviju!

IVO LOLO RIBAR (Zagreb, 1916.- Glamočko polje, 1943.)

27 bolle ivo lolo fischer

Lolo je slučajno rođen u obiteljskoj kući/palači znamenitog arhitekta Hermana Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) u zagrebačkom Donjem gradu (Reinerova br. 4, danas Jurja Žerjavića 4.) u kojoj je Bollé s obitelji živio od 1899. do kraja života, 1926. godine. Ovaj zaštićeni spomenik kulture propada.
*Ulica je nazvana po nadvojvodi Reineru Austrijskom, rođenom u Zagrebu 1895. godine; po Jurju Žerjaviću, župniku prošteništa u Mariji Bistrici.

28 bandic ivo lolo fischer

Grad Zagreb ne osjeća potrebu postaviti spomen-ploču Bolléu u Žerjavićevoj, ali će Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić samovoljno postaviti bistu Lole, “neumrlog omladinskog rukovodioca, sekretara Saveza komunističke omladine Jugoslavije”, u park na uglu Prilaza baruna Filipovića, 2017. godine. Tom je prigodom istaknuo “da se okrenemo budućnosti”.

*Bistu Ive Lole Ribara, postavljenu ispred rodne kuće dr. Ivana Ribara u Vukmaniću (u kojoj je otac Ivana Ribara bio učitelj), pobunjeni Srbi u okupiranom Vukmaniću su bacili u zdenac, 1991. godine.

Osim što je rođen u Zagrebu, on nema nikakve veze sa Zagrebom. Ne znamo koliko je dugo Lolo živio u Bolléovoj kući. Prva dva razreda osnovne škole pohađao je u selu Vukmanić kraj Karlovca, a nastavio u Beogradu. Ribar je sinove Lolu i Juricu, kao gimnazijalce, preko ljetnih praznika slao u Švicarsku, u Institut Fisher u Montreuxu, kako bi učili i usavršavali strane jezike.

1934. – Upisao Pravni fakultet u Beogradu; otišao u Pariz studirati političke znanosti; poslije atentata na kralja Aleksandra Karađorđa bježi u Švicarsku.
1935. – Član SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije)
1937. – Sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a pri CK SKJ – postavio ga je Tito nakon što je maknuo Milana Gorkića (Josip Čižinski), generalnog sekretara KPJ.
1938. – Diplomirao pravo u Beogradu.

1939. – Organizira demonstracije u Beogradu protiv sporazuma Cvetković-Maček (proglašenje Banovine Hrvatske; ban Ivan Šubašić).
1939. – Uhićen nakon demonstracija.

1941. – U kolovozu napisao Proglas CK SKOJ-a: “… Razbojnik Pavelić pretvara tvoju svetu hrvatsku zemlju u jednu od baza fašističkog napada na bratski ruski narod … On te nasilno tjera u tzv. “dobrovoljačke” legije protiv ruskog naroda, protiv sopstvene budućnosti … U ustaški režim nasilja, pljačke i krvi! Ujedini se, omladino Hrvatske, sa svojom srpskom, crnogorskom i slovenačkom braćom i proteraj …” (Hitler napao Sovjetski Savez 22. lipnja 1941.)

29 fischer beograd logor

1941. – Ženidba sa Slobodankom Trajković, kći beogradskog ljekarnika, odgođena zbog izbijanja rata; beogradska Specijalna policija Nedićeve Srbije uhitila je cijelu obitelj Trajković zbog suradnje s komunistima – 4. svibnja 1942. u beogradskom logoru na Banjici (službeno: Logor Dedinje) ugušeni su ugljičnim monoksidom u tzv. dušegupki (душегубка) – plinska komora – “patententirao” 1937. godine NKVD-ovac Isak Davidović Berg (Moskva,1905.- Moskva,1939.). Do “patentnog prava” su Nijemci vjerojatno došli tijekom “edukacijskog obilaska” (1938. i 1939. godine) Staljinovih koncentracijskih logora-gulaga. I ovdje su prisutne cenzorske škare.

*1941. – Jurica Ribar otišao organizirati partizanski pokret u Crnoj Gori; ubijen 1943. kod Kolašina.

1942. – Član Politbiroa, najuže vodstvo KPJ.
1942. – Ilegalno dolazi u Zagreb po Vladimira Nazora i zajedno s Vladimirom Velebitom odlazi u “šumu”.
1943. – Član CK KPJ i Vrhovnog štaba

I Lolo je bio u obavještajnoj mreži Kominterne (“Djed”) u Moskvi. Do travnja 1942. je sve izvještaje (“depeše”) slao Titu (“Valter”), a potom izravno “Djedu”. To znači da ga je “Djed” u izvještajnoj piramidi izjednačio s Titom. Sve izvještaje je potpisivao pseudonimom (“kodnim imenom”) Fischer! Zanimljivo je i Valterovo pismo Edvardu Kardelju, iz kolovoza 1942., koje mu je poslao s planine Cincer (iznad Glamočkog polja): “… Čini mi se da imate direktnu vezu s Djedom, pa bi bilo dobro da ga vi direktno o takvim stvarima uvijek informišete.”

1943. – Ubijen je na Glamočkom polju 27. studenoga 1943.
Pokopan je istog dana u Jajcu (sjednica AVNOJ-a, Tito proglašen “Maršal Jugoslavije”). Tko nije bio na pogrebu, a bio je u Jajcu? Tito!

“Bio je već mrak, padala je susnježica. Od Lole se u ime Centralnog komiteta Partije oprostio Moša Pijade, i dr. Ribar. Krenuli smo u povorci kroz Jajce … Zatim su borci Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba natovarili sanduk na kamion … iste noći Lola je potajno pokopan na skrovitu mjestu da neprijatelji ne bi našli i oskrnavili njegov grob.”

Je li Lolo ubijen slučajno? Listajući stare knjige, koje su napisali komunisti, vidimo da nema jednoznačnog odgovora na to pitanje, štoviše, podatci su proturječni čak i kod očevidaca događaja. Rašomon na “dvoru kralja Artura” (sličan ubojstvu Andrije Hebranga ili Džemala Bijedića – “avion kojim se vraćao iz Beograda u Sarajevo je zbog magle udario u vrh planine Inač kod Kreševa …”, a ostaci mlaznog aviona su pronađeni u krugu od 15 kilometara!).

30 ivo lolo fischer glamoc

Dornier DO-17E (lijevo) i Heinkel He-46 (desno)

Dornier DO-17E, brzi (330 km/h – 500 km/h), laki bombarder (10 bombi od 50 kg), borbeni dolet 600 do 1.000 km. Nalazio se u sastavu oružanih snaga NDH; Odjel zračnih snaga u sastavu Ministarstva hrvatskog domobranstva. Jedan takav zrakoplov iz zrakoplovne luke u Mostaru je 7. studenoga 1943. prebjegao komunistima i sletio na Livanjsko polje. Prebjeglo je sedam domobrana (Džemil Bukovac, Krunoslav Kulušić, Viktor Tabaković, Petar Ercigonja, Vinko Putarek, Jure Grgić i Džemil Kažinić).

31 ivo lolo fischer livno

Slabo maskiran DO-17E na Livanjskom polju

Heinkel He-46, zrakoplov izvidnik, 220 km/h do 260 km/h, 10 bombi od 10 kg, borbeni dolet do 1.000 km (ili četiri sata leta). Na letu iz zrakoplovne luke u Banja Luci prema Splitu, 27. studenoga 1943., ugledao je prebjegli DO-17E na Glamočkom polju i uništio ga na uzletištu. Od šrapnela bombe (druge?, šeste?) ili od rafala strojnice iz He-46(?) ubijeni su Ivo Lolo Ribar (osobni Titov izaslanik partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu), major Robin Whetherley, potpukovnik Donald Knight i pukovnik Sava Kerković; potpukovnik Miloje Milojević je lakše ozlijeđen, a neozlijeđeni su ostali kapetan William Dikin, potpukovnik Vladimir Velebit (šef Lolinog osiguranja) i potpukovnik Milentije Popović.

32 ivo lolo fischer glamoc

… za Brindisi (Italija), pa onda dalje za Kairo (Egipat).

33 demetrova 3 glamoc

Zrakoplov DO-17E i “Lola s drugovima” na Glamočkom polju.

Izaslanstvo nije poletjelo s Livanjskog polja jer je toga dana bilo (navodno) premekano, već sa susjednog Glamočkog polja, čija je podloga tvrđa i lakše se uzlijeće s opterećenjem. A Glamočko polje se nalazi ispod ondašnjeg zračnog koridora Banja Luka – Split (otprilike na pola puta, 85 km) koju He-46 do Splita preleti za 40 minuta, a do Glamoča za 23 minute. Tijekom istrage Velebit piše: “»henšl« leti iz Banje Luke do Glamoča skoro ceo sat”, što po njegovom mnijenju znači da je isključena neka dojava radiovezom u Banja Luku i da je do napada došlo slučajno. Daljnji tijek istrage bio je usmjeren na potragu dojavnika, a zanemario je činjenicu da “Glamočki aerodrom” tom prigodom nije bio osiguran, ni izvidnicima ni teškim strojnicama za obranu od mogućeg doleta neprijateljskog aviona. William Dikin pak piše da su izvidnici bili na okolnim brdima. Zašto onda, ako su bili, nisu uočili približavanje zrakoplova He-46? Dikin piše i o Loli: “On bi vjerojatno bio jedan od vođa nove Jugoslavije.”

*1944.- Velebit putuje u London (1. 5. do 20. 5.) kao šef vojne misije. U pratnji je i Mato Jakšić (loža Sloboda). “Tom prilikom biva unaprijeđen u čin general-majora, s namjerom da se status misije podigne na višu razinu. Tijekom boravka u Londonu sastaje se sa Churchillom.”

1944.- OZN-a je istragu dovršila u srpnju na otoku Visu, uhićenjem braće Rekveni. Dokazana(?) je njihova krivica za napad Henkela na Glamočkom polju. U zatvoru OZN-e “braća Rekveni izvršili samoubistvo.” Verzija prva – Viktor je vilicom zaklao mlađeg brata Josipa, a zatim vilicu spretno zabio sebi u srce; Viktor je nožem zaklao Josipa, a zatim i sebe; Josip je zaklan, a Viktor strijeljan na Visu. U “dokumetima” je Viktor: meteorolog, avijatičar ili “hemijski inženjer” iz Drvara.

34 tito ivo lolo fischer

“Radnička klasa i naš drug Tito na pikniku”

Tito o Glamoču (27. studenoga 1953.): “Mi smo imali jedan avion Dornier kojim su dva domobranska avijatičara pobjegla k nama… nalazio se na Livanjskom polju … ja sam naredio Loli da u najvećoj tajnosti drži polazak dok ja ne naredim. Ne znam tko im je savjetovao i kako je to bilo, ali su oni i pored toga preletjeli od Livna do Glamočkog polja… i kada su se naši ukrcali, avion je napao jedan pikavac te ga zapalio bombom. Tu je poginuo Lola i još neki drugovi, a i jedan Englez. Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela.”

* Pripomenak za obožavatelje gornjeg lika – Charles de Gaulle (1890. –1970.), General de Gaulle, vođa francuskog Pokreta otpora i francuski Predsjednik, antifašist, nije htio ni čuti za susret s “Maršalom Jugoslavije”.

I za kraj sage o Loli još tri (meni) zanimljiva podatka:
(1) Velebit i Đilas, 12. ožujka 1943., su doletjeli u Zagreb na pregovore s Nijemcima “da priznaju NOVJ kao zaraćenu stranu”.
(2) Nekoliko dana prije “događaja na Glamoču”, u Jajce su spuštena tri ruska padobranca. Među njima je bila i Tanja (Nana) Šilović, agent NKVD-a od 1936., kćer dr. Srećka Šilovića, žena Otokara Keršovanija i Peke Dapčevića.
(3) Žena Vladimira Velebita (Zadar, 1907. – Zagreb, 2004.) Vera Velebit Becić, kćer Vladimira Becića, učitelja slikanja Cate Dujšin-Ribar.

ANDRIJA RIBAR (selo Vukmanić kraj Karlovca, 1879. – Beograd, 1946.)

Andrija i Milan, braća dr. Ribara, bili su učitelji. Milan u Karlovcu, a Andrija u Bjelovaru. U oba grada članovi Hrvatsko-srpske koalicije imali su svoje snažno uporište.

1905.- Imenovan namjesnim profesorom Kraljevske realne gimnazije u Bjelovaru.

1917.- 1939. – Ravnatelj (“starješina”) gimnazije u Bjelovaru. Izraziti zagovaratelj integralnog jugoslavenstva, što je provodio i u školskoj nastavi. Uz suglasnost velikog župana dr. Gavre Gojkovića, 1918. godine uveo je pismenu prisegu vjernosti kralju Srbije, Petru Karađorđeviću, svim profesorima i učiteljima gradskih i pučkih škola u Bjelovarsko-križevačkoj županiji.

1918.- Još i prije osnivanja nove države bjelovarski list Nezavisnost je upozoravao građane Bjelovara: “bilo tko kakovog mu dragog političkog uvjerenja, svaki tko se nedolično o ličnosti Njegova Veličanstva kralja Petra Karagjorgjevića izjavi ili uzpostupa, biti će priveden zakonitoj kazni.”

1918.- Napisana je prijava protiv župnika Jurja Tomca da u svojim propovijedima govori da “ne pristaje uz kralja Petra” jer da su to “namjere viših krugova, ‘hrvatske gospode’, koja nisu nikada radila za narod nego proti naroda. Ovaj put im to ne će uspjeti, jer će si sam seljak urediti stvar kako bude on htio.” Naredbom kotarskog predstojnika u Čazmi župniku Tomcu je zabranjeno “obdržavanje polnički budući da bi u noći bio ugrožen javni red i mir.” Pa sada tu zabranu usporedimo sa zahtjevima današnjih, istih, aktivista.

1918.- Andrija je 3. studenog izabran za potpredsjednika Odbora Narodnog vijeća za grad i kotar Bjelovar, te županiju Bjelovarsko-križevačku.

1925.- U Bjelovaru osnovan pododbor Udruženja četnika “Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, kao dio Udruženja četnika Osječkog okruga. Slijedeće godine postat će ogranak Narodne odbrane, koju je osnovao pukovnik Spasoje Tešić, komandanta 42. pješačke pukovnije u Bjelovaru.

Dr. Luka Šoški iz vodstva Udruženje četnika, bio je i predsjednik bjelovarskoga mjesnog odbora Narodne odbrane. Naslijedio ga je Andrija Ribar 1933. godine.

1935. – Prigodom proslave Zrinjsko-frankopanskog dana u gradu su izbile demonstracije “u hrvatskom duhu.” Žandarmerija je kundačenjem i uhićenjem nasrnula na prosvjednike i rastjerala skup. Mnogi su uhićeni kažnjeni zatvorom i novčanim kaznama.

1941. – Gradonačelnik Bjelovara dr. Julije pl. Makanec donosi odluku da se dotadašnje Jugoslavensko šetalište preimenuje u Šetalište dr. Ivše Lebovića.

1945. – Pod zapovjedništvom bjelovarske OZN-e, Josipa Manolića, od 6. do 10. srpnja u šumi Lug strijeljano je 120 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civila.

1991. – U Bjelovaru je od velikosrpske agresije na Hrvatsku, i od Bitke za Bjelovar, ostalo “Spomen-područje Barutana”, sjećanje na eksploziju vojnog skladišta s 1700 tona eksplozivnih sredstava, koje je aktivirao major JNA Milan Tepić, narodni heroj u Srbiji. Eksplozija je ubila jedanaest hrvatskih vojnika i oštetila sve građevine u krugu od 12 kilometara.

36 zid boli ivo lolo fischer

Zašto su poginuli? Zar “Za mili Dom!”?

35 demetrova dujsin ribar

Edvard Munch, 1893, “Skrik” (Krik), Nacionalna galerija u Oslu, Norveška

A sad si bum spil peharček irskog vina.

Ljubomir Škrinjar/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Obljetnica koja plaši slobodan svijet

Objavljeno

na

Objavio

40 GODINA OD ISLAMSKE REVOLUCIJE U IRANU

Teheranska je fašistoidna diktatura na izdisaju, i upravo je zato najopasnija: iranski je nuklearni program među najvećim sigurnosnim prijetnjama današnjice. Stoga se o 40. obljetnici revolucije Irancima nema što čestitati, ali im se ima što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu

Na šaroliku Bliskom istoku svaka je zemlja na svoj način jedinstvena i fascinantna, i svaka je u nekom važnom aspektu različita od većine svojih susjeda. Više je, lako se stječe dojam, jedinstvenih značajki što ih krase nego zajedničkih. Jedna od zajedničkih koje su ipak uočljive u skoro svim bliskoistočnim zemljama jesu novi i snažni identiteti. Većina tih identiteta nastala je nedavno, tek početkom ili sredinom 20. stoljeća. Takav je jordanski, libanonski, sirijski, saudijski, jemenski, kuvajtski, katarski, irački ili najnoviji palestinski identitet. Neki su identiteti drevni, ali su tek nedavno obnovljeni. Najvažniji među njima je izraelski, a u posljednje se vrijeme sve više nastoji nametnuti i feničanski i asirski. Neki su se pak identiteti nadovezali na ranije tradicije, poput arapskoga egipatskog identiteta. Neki su bez višetisućljetne tradicije, ali imaju stabilnu višestoljetnu; to je turski identitet. Tu su i drevni identiteti naroda koji su od pamtivijeka bili snažni, ali su odavno izgubili svoja carstva pa danas čine manjinu u državama drugih naroda. Najbrojniji među narodima takva identiteta su Kurdi, koji se smatraju potomcima medijskog naroda i carstva, a valja spomenuti i Kopte te Armence koji su ostali na područjima nekadašnjeg imperija, izvan državice nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza, piše Boris Havel/Globus

Na čitavu Bliskom istoku postoji tek jedan narod čija civilizacija i državnost u kontinuitetu traju više od dvije i pol tisuće godina. To su Iranci, stanovnici Perzije, odnosno Irana. Ime Perzija je u Iran promijenio utemeljitelj dinastije Pahlavi kako bi naciste i ostale rasne teoretičare podsjetio da su i Perzijanci Arijevci. Etimologija, naime, samoga naziva arijevske rase dolazi od imena iranskog naroda. Ime Iran se tako uvriježilo kao službeno ime države, pa se danas Iran i Perzija praktično mogu smatrati istoznačnicama. Iransko je arijevstvo bilo i ključni razlog zbog kojega su neki hrvatski entuzijasti devedesetih nastojali dokazati da su Hrvati došli upravo iz Irana, pa smo kao Arijevci rasno superiorni “Balkancima”. Srećom je ta rasistička besmislica brzo zgasnula.

Stupanje Perzije na pozornicu velikih svjetskih civilizacija zbilo se u vrijeme Kira Velikog sredinom 6. stoljeća prije Krista, i u međunarodne odnose odmah donijelo novosti. Kir je, za razliku od babilonskih vladara čija je područja zaposjeo, prema vjerskim manjinama pokazao ne samo snošljivost nego i neočekivanu velikodušnost. U njegovo su se vrijeme prognani Izraelci vratili na Cion. Riječ je o poznatom povratku iz babilonskog sužanjstva za kojim su Židovi desetljećima čeznuli, a čežnju zapisali u Psalmu 137: “Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona.” Kada je 1879. u Mezopotamiji u današnjem Iraku iskopan Kirov cilindar, pronađen je prvorazredan dokaz o Kirovoj politici vjerske tolerancije. Zbog toga su neki povjesničari taj arheološki nalaz i dokument, ne bez razloga, nazvali “prvom deklaracijom o ljudskim pravima” u povijesti. O Kirovim je motivima teško govoriti sa sigurnošću, ali nije potrebno previše maštovitosti da se pripišu izvornoj religiji Perzijanaca, zoroastrizmu. Uz Izraelovu, kasnije judeokršćansku, vjeru te humanizam što ga je iznjedrila klasična helenska misao, zoroastrizam je jedina velika bliskoistočna civilizacija čiji svjetonazor počiva na humanoj etičnosti i vrjednovanju ljudskog života kao najvećeg dobra. Za razliku od kultova koji su dominirali drevnim Orijentom, zoroastrizam nije poznavao prinošenje ljudskih žrtava. Zbog naglaska na osobnoj odgovornosti u odabiru između dobra ili zla zoroastrizam je poznat i kao religija etičkog dualizma.

Perzijanci su rano obraćeni na islam, već za osvajanja drugoga rašidunskog kalifa Omera (634. – 644). Veći dio područja koja su arabijski kolonizatori tada i sljedećih desetljeća zaposjeli, od Iraka do Sjeverne Afrike, islamiziran je i arabiziran. Perzijanci su se uspjeli oduprijeti arabizaciji, te su zadržali nacionalni identitet, jezik i kulturu. Svjesni superiornosti i drevnosti svoje civilizacije, Perzijanci su prema beduinskim nomadima iz arabijske pustinje uvijek držali pristojno odstojanje. Dobar primjer ambivalentnog stava prema donositeljima nove vjere – jer islam su za razliku od njegovih glasnika s vremenom zavoljeli – sadržan je u najpoznatijem perzijskom nacionalnom epu Šahname ili Knjizi kraljeva. U tom golemom djelu najvažnijega perzijskog pjesnika Firdusija (940. – 1020.) opisana je povijest Perzije od stvaranja svijeta do islamskih osvajanja. Arapska su islamska osvajanja prikazana kao nesreća što je zadesila njihovu zemlju, zbog čega dio Iranaca, mahom klerika, taj ep danas smatra nepoćudnim. Nakon konverzije na islam perzijski je stvaralački genij znatno obogatio novu, islamsku civilizaciju. Najuglednije djelo o povijesti ranog islama, Povijest proroka i kraljeva, te kuranske egzegeze (tefsir) plod su perzijskog uma. Napisao ih je al-Tabari (839. – 923) na arapskom jeziku. Najveći islamski filozof Ibn Sina, poznatiji kao Avicena (980. – 1037.) bio je Perzijanac, isto kao i glasoviti liječnik i filozof al-Razi te teolog, filozof i mistik al-Gazali.

Perzijanci su prihvatili šijizam početkom 16. stoljeća u vrijeme Safavidske dinastije. Jedan od razloga bio je očuvanje perzijske posebnosti, tada poglavito u srazu sa sunitskim Osmanskim Carstvom koje je sa sjevera i zapada nasrtalo na Perziju. Šijizmu svojstvena kontemplativnost, žalovanje za mučenicima Prorokova doma i stav političkog pasivizma više usredotočenog na eshatološku nadu nego na borbu za osvajanje vlasti proširili su se Perzijom. Iz te je perzijske inačice šijizma sredinom 19. stoljeća nastala i miroljubiva, nenametljiva, sinkretična i tolerantna bahá’í vjera. Židovi i kršćani u Perziji su tradicionalno prihvaćani kao sunarodnjaci, a njihovi istovjerci u mnogim drugim islamskim zemljama mogli su im samo zavidjeti na društvenom statusu. No sljedbenike bahá’í vjere perzijski su muslimani žestoko progonili i istrjebljivali kao murtade, otpadnike od islama. Bahá’íji su desetljećima bili jedna od najprogonjenijih bliskoistočnih manjina, sve dok se 1960-ih nisu skrasili u izraelskoj Haifi.

Dolazak zapadnjačkih ideja na Bliski istok u Iranu je – kao i u većini bliskoistočnih zemalja – pozdravljen i prihvaćen. Otkrivanje nafte od Irana je učinilo primamljiv plijen naftnim korporacijama. Dinastija Pahlavi pokazala se poželjnim partnerom u uspostavi gospodarske razmjene sa Zapadom. Istodobno je provodila i svojevrsnu okcidentizaciju društva, koje je osobito u gradovima bilo nesklono vjerskom fanatizmu. Mnogi su se Iranci obrazovali na zapadnim sveučilištima, pa su sa sobom donijeli i zapadnjačke ideologije, među kojima su sekularizam, individualizam i intelektualizam. Od uvezenih političkih teorija srca i umove mnogih Iranaca osvojio je socijalizam u različitim inačicama, uključujući nacionalsocijalističku i komunističku. Razina pismenosti i obrazovanosti među Irancima, osobito ženama, bila je viša nego u većini bliskoistočnih zemalja, s iznimkom židovskih dijelova Palestine, kasnije Izraela, Libanona i Turske. Prvo sveučilište zapadnjačkog tipa, na kojem su se izučavali medicina, strojarstvo, vojne i druge znanosti, osnovano je 1851. za dinastije Kadžar, da bi 1934. postalo dijelom Sveučilišta u Teheranu. Uslijedilo je otvaranje niza sekularnih i vjerskih visokih škola i sveučilišta diljem zemlje. Ministarstvo znanosti prvi je put osnovano 1855. Sveučilište u Teheranu danas je jedno od 400 najuglednijih sveučilišta na svijetu, a prošle je godine rangirano iznad Sveučilišta u Zagrebu.

Politički udes koji je tijekom 20. stoljeća poharao većinu bliskoistočnih država, a to je autoritarna vlast, bahata, korumpirana, nasilna i socijalno neosjetljiva, nije mimoišla ni Iran. Vladavinu zadnjega šaha, neprosvijećenog apsolutista Reze Pahlavija, obilježila je politička korupcija, suzbijanje političkih sloboda i progon oporbe, brutalnost tajne policije SAVAK-a te produbljivanje jaza između bogate elite i stanovništva. Ipak, Iran nije bio siromašna država; dapače, u godinama koje su prethodile Islamskoj revoluciji standard života bio je u porastu. No zatiranje političkih sloboda, kolonijalističko iskorištavanje iranskih bogatstava i nametljiva sekularizacija dijelova društva koji su radije prianjali uz tradicionalne vrijednosti s vremenom su u zemlji stvorili kritičnu masu nezadovoljnika. Tijekom 1978. val prosvjeda i građanskog neposluha počeo se nezaustavljivo širiti te je u jednom trenutku skoro paralizirao državu. Šah Reza Pahlavi prosvjede je vjerojatno mogao ugušiti u krvi, ali ne bez građanskog rata. Nakon kratkog sukoba vojske i prosvjednika odlučio se povući. U siječnju 1979. napustio je zemlju, a u nju se nakon petnaestogodišnjeg izgnanstva, na sveopće oduševljenje, vratio ajatolah Homeini.

Sedamdesetsedmogodišnji Homeini još je za prijašnjih prosvjeda stekao popularnost u narodu. Njegov je ugled osnaživan tijekom godina egzila, kad su se diljem Irana distribuirale knjige i vrpce s njegovim propovijedima, u kojima je religijski i politički aktivizam bio elokventno isprepleten. Uskoro je u Iranu upriličen referendum na kojem je država iz monarhije pretvorena u islamsku republiku. Čelnici su države izabrani na izborima, a Homeini je postao i sljedećih deset godina ostao vrhovni vođa revolucije i države. Kao neprikosnoveni autoritet uvelike je kreirao ne samo državno uređenje nego i političke stavove o nizu pitanja, od utjerivanja javnog morala do međunarodnih odnosa. Oni se do danas nisu bitno promijenili.

Nedugo nakon svrgavanja šaha i uspostave Islamske Republike, kako to obično biva nakon revolucija, iranski je novi režim otvorio sezonu lova na stvarne, potencijalne i umišljene neprijatelje. Na udaru su se našle različite ljevičarske skupine, slobodnomisleći intelektualci, nepokorni alternativci i pripadnici različitih muslimanskih pokreta. Mnogi od njih bili su studenti i visokoobrazovani aktivisti koji su se gorljivo angažirali na svrgavanju šaha i zdušno pozdravili promjenu vlasti. Homeinijev je režim, očekivano, prokazao Ameriku i Izrael kao glavne neprijatelje revolucije i Alaha. Koncem 1979. u besprimjernu činu agresije iranski su revolucionari zaposjeli veleposlanstvo SAD-a u Teheranu, te više od pedeset američkih državljana, mahom diplomata koje je štitio imunitet zajamčen međunarodnim pravom, držali zatočene 444 dana. Bila je to najduža diplomatska talačka kriza u svjetskoj povijesti. Njezin je tijek i svršetak nagovijestio kako će se slobodni svijet morati nositi s agresivnim teheranskim režimom. Neodlučni, popustljivi, smješkavi predsjednik Carter bio je savršena žrtva za iživljavanje teheranskih klerika nad nedužnim taocima i ruganje Americi pred očima svijeta. Američki izbori 1980. pokvarili su im zabavu. Slabunjavog je demokrata u Bijeloj kući zamijenio republikanski mačo kauboj. Ronald Reagan nije se smješkao ni ulagivao teheranskim nasilnicima, nego im je priprijetio vojnom silom. Homeiniju i njegovoj kliki utjerao je strah u stare kosti: taoci su oslobođeni istoga dana kad je Reagan prisegnuo za 40. predsjednika SAD-a. Bilo je to 20. siječnja 1981.

Teheranski režim, koji je zbog brutalnosti i vjerskog fanatizma nedugo nakon zaposjedanja vlasti počeo gubiti potporu naroda, vjerojatno bi se kombinacijom unutarnjeg i vanjskog pritiska slomio u sljedećih nekoliko godina da mu međunarodne okolnosti nisu išle na ruku. Komunistički je svijet počeo slabjeti i urušavati se, što je odvratilo pozornost velikog dijela demokratskoga i slobodnog svijeta na druga područja, teme i probleme. Iranski su klerici, mule, tako dobili prigodu politički konsolidirati Islamsku Republiku Iran, zbog čega su neki analitičari taj politički sustav nazvali “mulokracijom”. Zbog totalitarnog uređenja, državnog nadzora nad svakim vidom društvenoga i privatnog života uz pomoć okrutna represivnog aparata te sveobuhvatne militarizacije društva i nametanja islama kao državne ideologije u uporabu je ušla i kovanica “islamofašizam”.

Najveći rani poticaj za učvršćenje teheranskog režima došao je iz neočekivanog pravca. U rujnu 1980. Irak, koji su huškale i naoružavale zapadne zemlje, iznenada je napao nespremni Iran. Vojska Sadama Huseina tijekom rata se koristila kemijskim oružjem i naprednim raketnim sustavima, te izazvala strahovita razaranja i stradavanja vojnika i iranskoga civilnog stanovništva. Iranska se nacija ujedinila oko zajedničkog cilja, obrane zemlje. Tako osnaženi teheranski režim rat je iskoristio za progon “unutarnjih neprijatelja”. Pod uglavnom apsurdnim optužbama za kolaboraciju s vanjskim neprijateljima, tisuće su Iranaca uhićene, mnogi su podvrgnuti mučenju i na koncu pogubljeni. Homeini, koji je rat smatrao blagoslovom, istodobno je uveo kult ličnosti za sebe i kult mučeništva za svoje sunarodnjake. Na tisuće je Iranaca poslao u sigurnu smrt, šaljući ih u minska polja da ih svojim tijelima “razminiraju”. Među njima su bile i tisuće djece koja su oko vrata nosila obješen “ključ za ulazak u raj”. U osmogodišnjem ratu ubijeno je više od milijun ljudi; Iranaca više nego Iračana. Ipak, Iran je iz sukoba izišao kao moralni pobjednik. Mnogi Iranci koji su za loše stanje u državi i loš životni standard okrivljavali rat ponadali su se kako će s mirom nastupiti i nova era u povijest Irana. I nastupila je. Ali različita od one kojoj su se nadali.

Iranski je režim svoje mjesto u međunarodnoj zajednici, poglavito na Bliskom istoku, počeo tražiti kroz izvoz radikalnoga revolucionarnog islama, protuamerikanizma i antisemitizma. Kao ključne saveznike detektirao je šijitske zajednice diljem Bliskog istoka, koje su nerijetko bile zaostale i siromašne, kao u Libanonu, ili izvrgnute nekom obliku progona, zlostavljanja ili diskriminacije kao u Saudijskoj Arabiji. Mnoge šijitske zajednice, uglavnom tradicionalno nekonfliktne, bile su više nego spremne prihvatiti humanitarnu i drugu pomoć iz Irana. No pomoć nije dolazila bezuvjetno. Iran je osnovao šijitske paravojne skupine, koje su se u sljedećih nekoliko desetljeća prometnule iz fragmentiranih, nevelikih i neusklađenih pokreta u formidabilnu vojnu i političku silu. Iran je tako postao glava šijitske hobotnice čiji su pipci dosezali sve dalje, ali i najveća državna sigurnosna prijetnja na Bliskom istoku. Najvažnija borbena taktika Irana i iranskih satelita postao je terorizam. Terorističke su napade nerijetko izvodili bombaši samoubojice, ili “islamikaze” kako ih je nazvao jedan izraelski profesor. Na udaru Irana i njegovih saveznika našli su se najraznolikiji ciljevi: od mirovnih snaga (u Bejrutu je 1983. ubijeno više od 300 američkih i francuskih vojnika), preko židovskih zajednica u svijetu (u Argentini je 1994. ubijeno više od 80 ljudi u najsmrtonosnijem terorističkom napadu u povijesti te države) i Izraelu, gdje su tisuće ljudi stradale u napadima što su iz izvele terorističke organizacije Hezbolah i Hamas uz financijsku, logističku ili vojnu pomoć Irana, pa sve do apostata i emigranata diljem svijeta. Koncem 1980-ih Iran je skupa s libanonskim šijitskim milicijama sadistički bešćutno zamračio sudbinu izraelskog zarobljenika Rona Arada, koja je do danas nepoznata. Nekoliko mjeseci prije smrti 1989. Homeini je fetvom pozvao na ubojstvo britanskog književnika Salmana Rushdieja zbog knjige “Sotonski stihovi”, kojom je, po ajatolahovu mišljenju, uvrijedio islam. Iranske su službe u posljednjih 40 godine počinile niz ubojstava iranskih političkih emigranata diljem svijeta: u Francuskoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, SAD-u, Turskoj, pa čak i Japanu, gdje je 1991. ubijen prevoditelj Rushdiejeve knjige na japanski. Prošle je godine nakon neuspjelog atentata iranskih kilera na danskog državljanina iranskog podrijetla u Danskoj došlo do ozbiljne krize u odnosima između Danske i Irana. Po ubojstvima ideoloških protivnika u svijetu iranski se režim može najbolje usporediti s jugoslavenskom Udbom.

Jugoslavenski i iranski režim dijele još jednu sličnost: oba su, prvi zbog ideologije a drugi zbog religije, devedesetih ubijali Hrvate. Šijitski militanti i drugi džihadisti koje je podupirao Iran počinili su tijekom rata u Bosni i Hercegovini brojne zločine nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, civilima i vojnicima HVO-a. Iranske je džihadiste i obavještajce u BiH doveo Alija Izetbegović preko svojega najbližeg suradnika Hasana Čengića. Kao što sam objasnio u nedavnom Globusovu feljtonu o sunitsko-šijitskom raskolu, šijitski i sunitski džihadisti u modernoj su povijesti u samo dva rata surađivali a da nisu međusobno zaratili: u ratu protiv Izraelaca i u ratu protiv Hrvata u BiH. Tu tezu, koja je tada prvi put objavljena i izazvala dosta pozornosti, nitko dosad nije opovrgnuo.

Nakon nepromišljene američke invazije na Irak i “Arapskog proljeća” prisutnost i moć Irana diljem Bliskog istoka porasla je do donedavno nezamislivih razmjera. Iran je jedan od ključnih aktera sukoba u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu. Uz Rusiju, tradicionalnog saveznika Teherana, iranskom se režimu posljednjih godina priklonila i Erdoganova Turska. Sve je to izazvalo golemu zabrinutost u arapskim sunitskim zemljama, posebice u Saudijskoj Arabiji, nekim državama Perzijskog zaljeva i Egiptu. Zabrinutost od širenja iranskog utjecaja vlada i u Izraelu, kojemu je bivši iranski predsjednik Ahmadinedžad priprijetio da će ga zbrisati s karte svijeta. Najveća zabrinutost, ali i nepoznanica, odnosi se na to kolika je razina iracionalnoga, mahdističkoga, eshatološkog zanosa prisutna u političkom i vojnom vrhu Irana, zbog kojega bi Iran, osobito u slučaju da postane nuklearna sila, mogao postupiti protivno logici i zdravom razumu. U tom kontekstu nimalo ne ohrabruje podatak kako je iranski general Reza Džalali u ljeto 2018. sazvao konferenciju za tisak i optužio Izrael da krade oblake iznad Irana zbog čega im ne pada kiša. Pred iranskom ugrozom između Izraela i nekih arapskih država počelo je dolaziti do neočekivanog približavanja, koje bi u budućnosti lako moglo prerasti u šire i stabilnije pragmatično savezništvo.

S druge strane, za razliku od istih tih arapskih država, Iran je jedina bliskoistočna muslimanska država u kojoj Židovi nisu bili izvrgnuti sustavnom progonu, pa danas još samo u Iranu žive u većem broju. Pretpostavlja se da ih ima između 10 i 15 tisuća. Iranski Židovi imaju i svojega zastupnika u iranskom parlamentu, Madžlisu. Kršćanske su zajednice također u boljem položaju nego u većini arapskih sunitskih zemalja. Kurdi pak, čije je područje uz Tursku i Irak najveće u Iranu, usprkos zajedničkom perzijsko-medijskom podrijetlu, izvrgnuti su diskriminaciji, kao što su bili i prije revolucije. Iranski Kurdistan praktički je pod vojnom upravom.

Ekonomska kriza godinama nagriza iransko gospodarstvo: iranski rijal danas ne vrijedi ni 1/15 onoga što je vrijedio prije 15 godina, a stopa inflacije među najvišima je u svijetu. Prema službenom tečaju, za jednu je kunu potrebno izdvojiti 6,5 tisuća rijala. Za valutu države koja svoje liječnike plaća 30 posto manje nego militante po sirijsko-iračkim zabitima još se dobro i drži. Po postotku izdvajanja BDP-a za obranu, Iran je među vodećim državama svijeta; od njih 155 Iran je na sedmom, a Hrvatska na 91. mjestu. Iransko gospodarstvo ovisi o izvozu nafte i plina, što ga čini vrlo ranjivim na sankcije. Brojna državna poduzeća su neučinkovita i podložna korupciji, a strana ulaganja sve mršavija. Usprkos tome industrijska proizvodnja bilježi blagi porast. BND po glavi stanovnika je više nego dvostruko niži od hrvatskog, ali je, prema podacima stranice doingbusiness.org, u Iranu dvostruko lakše ishoditi građevinsku dozvolu nego u Hrvatskoj. Očekivano daljnje pogoršanje gospodarskih prilika uslijed sankcija, uz gušenje političkih sloboda u čemu je zloglasna Iranska revolucionarna garda odavno stigla i prestigla SAVAK, među glavnim je razlozima sve glasnijeg protivljenja Iranaca sve brutalnijem mulokratskom režimu.

Nesmiljena militarizacija iranskog društva, gušenje političkih, vjerskih i građanskih sloboda, javno šibanje i kamenovanje žena optuženih za nemoral te sustavno zlostavljanje nekih manjina (osim bahá’íja životno su ugroženi i homoseksualci koji iz ormara idu ravno na gubilište) trebali bi zabrinuti i Europu. Mnogim iranskim emigrantima treba pružiti utočište te saslušati njihove priče. Iranski nuklearni program predstavlja jednu od najvećih sigurnosnih prijetnja današnjem svijetu. Prkosna teheranska vlast opetovano izjavljuje da od njega nikad neće odustati. Zbog toga su Trumpove inicijative da se Iranu nametnu oštre sankcije bolji način suzbijanja te prijetnje nego beskrajni diplomatski pregovori što ih preferira EU, čiji činovnici pored Trumpa izgledaju bezlično, bezbojno i poluuškopljeno. Profesor i kolega s FPZG-a Dejan Jović, koji se također bavi bliskoistočnim temama, u jednom je zajedničkom nastupu u Otvorenom ustvrdio da američke sankcije i prijetnje teheranskom režimu neće biti učinkovite te da s Teheranom treba pregovarati. Ali nije u pravu. Obama je pregovarao pa su ga vukli za nos, kao nekoć Cartera. Potencijal sankcija, u kombinaciji s eventualnim ograničenim vojnim udarom, u svrgavanju ratoborne, fašistoidne diktature ne treba podcjenjivati. Srbija i Crna Gora živi su dokaz.

Iran je nacija čiji je potencijal da pridonese boljitku Bliskog istoka i svijeta neprocjenjiv. Beskrajne su mogućnosti što ih pružaju marljivost, uljuđenost, kreativnost i tradicionalna sklonost obrazovanju iranskog naroda, nadograđeni na drevnu i veličanstvenu civilizaciju. Riječima Azar Nafisi, glasovite iranske književnice i aktivistice za prava žena, iranska se Islamska revolucija “razlikovala od ostalih totalitarnih revolucija u dvadesetom stoljeću po tome što se dogodila u ime prošlosti: u tome je bila i njezina snaga i njezina slabost”. Snaga revolucije u Iranu je potrošena. Revolucionarni sustav sada obuzima slabost koja se više ne da suzbiti, ali se još dade prikriti raspirivanjem sukoba diljem Bliskog istoka i svraćanjem pozornosti iranskog naroda na vanjskopolitičke teme. Zbog toga bi izdisajna faza teheranskog režima mogla biti i najletalnija. O četrdesetoj obljetnici revolucije Irancima nemamo što čestitati, ali im imamo što poželjeti: da jedan od posljednjih totalitarnih režima u svijetu ne dočeka pedesetu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari