Pratite nas

Kolumne

Nikolina Nakić o napadima na 40 dana za život: Hrvatski ‘pokret za smrt’ krenuo u ofenzivu

Objavljeno

na

U paralelnom svemiru pro-abortera sve je moguće: kad srce kuca ne znači da je čovjek živ, a termin reproduktivno zdravlje u sebi sadrži nečiju smrt

Potrebno je u određenoj mjeri vjerovati u život da bismo ga mogli promijeniti“, genijalno je jednom prilikom zaključio Gilbert Keith Chesterton i, kako to on i inače maestralno radi, u jednoj rečenici ogolio svu bijedu i hipokriziju pro-smrt pokreta.

Zaista, da biste mogli govoriti o napretku, razvoju i boljitku nečega, potrebno je prije svega u to nešto – vjerovati. Inače sva priča ostaje mrtvo slovo na papiru i nizanje argumenata bez pravog pokrića.

Osnovna je to boljka kako svjetskog, tako i hrvatskog pro-smrt pokreta (nećemo ih uopće nazivati pro-choice jer se ne može zapravo imati izbor na nečiju smrt) koji, da bi postigao ili zadržao već postojeću vlastitu smrtonosnu agendu, prkosi i znanosti i pravu i zdravom razumu koristeći usput jedine metode koje u takvim okolnostima i mogu donijeti rezultat: napade, laž i podmetanja.

Od Roe protiv Wade procesa o ozakonjenju pobačaja u SAD-u – prilikom kojeg je „Jane Roe“ – pravim imenom Norma L. McCorvey izmanipulirana da se bori za „pravo“ na pobačaj (ona nije pobacila i kasnije je postala žestoki borac za pravo na život) – pa sve do dana današnjeg metode ekipe koja zagovara smrt nerođenih nisu se promijenile.

Svjedočimo tome i ovih dana u Hrvatskoj gdje upravo traju neviđeni pritisci i napadi na inicijativu 40 dana za život.

Paralelno s jesenskom molitvenom kampanjom inicijative dogodio se i tzv. „Crni ponedjeljak“ gdje su, kako u Poljskoj tako i u Hrvatskoj, grupe u crno – vrlo prigodno – odjevenih žena koje smrt nerođenih izjednačavaju s bilo kojim drugim medicinskim zahvatom poput vađenja krajnika na primjer, branile još jednu lijevo-liberalnu izmišljotinu: tzv. „pravo na pobačaj“.

A ovdje u Hrvatskoj – intervjui s pitanjima iz “zone sumraka” (npr. tvrdnja o kažnjavanju spontanih pobačaja, pravi biser inventivnosti i domišljatosti iz radionice smrti), pitanja o silovanim djevojčicama, vješalicama, mesarima i drugim doskočicama već svima dobro poznatim, no sudeći po ozbiljnim izjavama hrvatskih „demokršćanskih“ političara još uvijek prilično uspješno gađaju u metu, postigla su da svi pričaju o svemu, samo ne o onome najsvetijem o čemu bismo cijelo vrijeme i trebali govoriti i što bi nam trebala biti osnovna polaznica u svim raspravama: ljudskom životu.

Hrvatski javni medijski prostor tako je ovih dana bio zagađen izjavama koje su potpuno krivotvorene i kao takve prezentirane javnosti, performansima novinara na zadatku koji prvo ulaze u osobni prostor ljudima koji mirno stoje i nikoga ne diraju, a potom glume žrtve i zazivaju – ni manje ni više nego DORH, a brže-bolje javlja se i zgroženi HND, ti prekaljeni borci u borbi za istinu i živote nerođenih, i tako je i anonimni poziv na molitvu i pomoć trudnici postao teško kršenje prava na privatnost pacijenta. Ispravite me ako griješim, no nije li, da bi se prekršilo nečije pravo pacijenta na privatnost potrebno objaviti i nečije ime? Ne baš OIB, ali ono, staro dobro ime i prezime? Doduše znaju to dobro i naši bukači koji su i pokušali podmetnuti vijest da se licitiralo nečijim imenom – što je notorna laž – kad se nešto izrijekom tvrdi poželjno bi bilo predočiti i dokaz.

I tako dalje i tako dalje, a sve u cilju da ne bi jedno, bar jedno malo srce ostalo kucati.

Kad već spominjemo kucanje srca ne mogu ne spomenuti antologijsku izjavu Bojane Genov u HRT emisiji Otvoreno, izjavu  koja prkosi svim zakonima biologije (logiku i zdravi razum nećemo ni spominjati), a koja nam kazuje kako otkucaj srca nipošto ne sugerira da se radi o životu (sukladno tome valjda ni prestanak rada istog ne znači smrt), a da pravo djeteta počinje njegovim rođenjem. Nije precizirala naša aktivistkinja da li  pritom dijete mora i zaplakati, no u svakom slučaju takav stav implicira i onaj da je s moralne strane dopušteno usmrtiti i plod od devet mjeseci netom prije porođaja. Ljudskosti, adio.

Valja spomenuti i izraz koji pobornici pobačaja tako rado koriste – jer je riječ pobačaj, priznat ćete, vrlo nezgodna – a to je pravo žene na reproduktivno zdravlje. U paralelnom svemiru pro-abortera sve je moguće: kad srce kuca ne znači da je čovjek živ, a riječ zdravlje u sebi sadrži nečiju smrt. Ako se pokaže da je naša aktivistkinja bila u pravu, morat ćemo mijenjati medicinske udžbenike, nema nam druge!

Dotična nas je emisija, osim što smo dakle dobili uvid u nove postulate biologije i anatomije, dodatno uvjerila i u činjenicu da je hrvatskoj političkoj konzervativnoj misli nasušno potrebna legitimna opcija koja će zastupati takve vrijednosti jer se demokršćanska opcija kakvu imamo sasvim približila liberalima: razlika je samo u nijansama.

Politiku na stranu, što mi trenutno u Hrvatskoj imamo?

1. Političare koji nemaju ni volje ni hrabrosti zaštititi život nerođenih

2. Ustavni sud koji dvadeset i pet godina mozga o tome da li je zakon u kojem ne stoji da život počinje začećem dok u Ustavu RH to istovremeno jasno piše – protuustavan. Pa moj trogodišnjak bi brže zaključio da jest!

3. Medije koji po zadatku osujećuju svaki, pa i najbenigniji pokušaj zaštite i pomoći trudnicama i nerođenima. Medije koji pišu o iznimkama, a ne o pravilu. Kad pričamo o broju pobačaja u Hrvatskoj tada postaje jasno da su silovane djevojčice gotovo pa nepostojeće i da pobačaj najčešće rade žene u braku s dvoje djece uvjetovane prije svega ekonomskim razlozima i pritiscima. Da se to napiše, možda bi se netko mogao time ozbiljno i pozabaviti, nije li tako?

4. Tzv. mit o vješalicama iliti floskula kako „zabrana pobačaja nigdje nije donijela ništa dobroga“ – inače omiljena rečenica naših političara, rečenica broj pet koju uvode odmah poslije otvaranja radnih mjesta i blokiranih.

Da ponovimo gradivo: znate li što donosi zabrana pobačaja? Poruka da je loš, moralno neprihvatljiv i time neprihvatljivi u zakonu? Život djeci.  Ž. I. V. O.T. Ovo nije borba protiv nečijih lažnih prava. Ovo je borba za dostojanstvo i integritet ljudskog života kao takvog. Uzalud vam sve deklaracije ovog svijeta ako to niste u stanju vidjeti i poštovati.

Ako je nešto zabranjeno zakonom, veliki broj ljudi to nešto neće učiniti. Argument činjenja usprkos zakonu ne može biti valjan jer se ravnamo po dobrom, humanom i etičnom, ne drugim izborima. Zabranom pobačaja štitimo ljudski život. Zabranom lova na kitove ne štitimo japansku vjevericu, već kitove.

Zaista, što je točno donijela Poljskoj zabrana pobačaja od 1993.?

Poljska ima:

  • najmanji broj tinejdžerskih trudnoća na 1000 djevojaka
  • najmanji broj tinejdžerskih abortusa na 1000 djevojaka
  • najmanji ukupni broj abortusa na 1000 stanovnika
  • najmanju stopu zaraze AIDS-om na 100000 stanovnika

Gdje je sad u toj priči Hrvatska? Gdje je šansa njenih nerođenih? Kako poštovati njihovo pravo na život? Što nam je činiti?

Netko će djelovati. Netko će govoriti onima koji ga budu htjeli slušati. Netko će eto stajati i moliti, tamo u kutu nikom na putu, pa makar ga za to vrijeme zvali teroristom i drugim pogrdnim riječima. No upamtite, sve dok ima ljudi kojima je stalo i koji nešto čine, i nerođeni život u Hrvatskoj, ta naša najslabija i najobespravljenija karika, zapravo ima realnu šansu.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Inicijativa 40 dana za život: Žele nas ušutkati kampanjom blaćenja

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari