Pratite nas

Kolumne

Nikolina Nakić: Nažalost, mnogo je katolika upalo u zamku kontraceptivnog mentaliteta koji gospodari društvom

Objavljeno

na

Kažu mnogi: pa imamo katoličku kontracepciju. Stvar i jest u tome da je taj izraz toliko pogrešan da mi doslovce diže kosu na glavi. NE POSTOJI nešto što se zove katolička kontracepcija jer je to oksimoron. Dokazuje samo  da smo usvojili riječ kontracepcija kao nešto pozitivno i nešto što se može vezati uz katolike. A ništa nije dalje od istine od toga!

Iako je učenje Crkve po pitanju bračnog odnosa prema začeću u biti sasvim jasno i potkrijepljeno dokumentima, kroz različite razgovore i u više rasprava u kojima sam sudjelovala shvatila sam u kojoj su mjeri katolici danas izgubljeni i zatočeni između s jedne strane moralnog nauka kakav zastupa Katolička crkva, a s druge strane apsolutne dominacije kontraceptivnog mentaliteta koji je potpuno zagospodario javnim mnijenjem.

U tolikoj mjeri da se djecu podučava kontracepciji u školi i radi se na tome da se granica podučavanja pomiče prema sve ranijoj dobi, tako da nas zaista ne treba začuditi da se usađivanju takvog načina razmišljanja i odnosa prema seksualnosti na “naprednom” zapadu kreće od najranije dječje razumske dobi.

Mnogi katolički parovi nalaze se pred teškom zadaćom:kako se oduprijeti tom pogubnom mentalitetu – odstraniti iz svog braka taj tumor zlouporabe spolnosti, nanovo uspostaviti poštovanje prema bračnim aktivnostima na način da se poštuje otvorenost životu s jedne strane, a da se također planira obitelj na način da se nikada do kraja ne isključi prokreacija .

Što je to uopće kontraceptivni mentalitet?  Ispravnije bi bilo pisati kontra – ceptivni  jer on to ustvari i jest- strogo je usmjeren protiv nastanka novog života ili kako se to već prihvatljivo formulira, „neželjene trudnoće“. Njegovo je  glavno obilježje želja za kontrolom – radi se o vrsti lakomosti koja je suprotna darežljivosti. Također, usvajanje takvog obrasca razmišljanja stvara plodno tlo za razvoj svih „modernih“ prava: od abortusa do zabrane govora i pisanja protiv svih protunaravnih  čina koji se svijetu danas pokušavaju nametnuti kao nešto normalno, napredno i poželjno.

Nakon seksualne revolucije rezultat koje su između ostalog bile uvećane seksualne slobode i korištenje kontracepcije svijet nije ozbiljno shvatio proročko upozorenje pape Pavla VI. u enciklici Humanae Vitae iz 1968. godine ( na koju ćemo se nešto kasnije ponovno vratiti) gdje je papa upozorio što će se dogoditi kulturi koja prihvati kontracepciju: u prvom redu to je porast bračne nevjere i općenito snižavanje moralnih standarda, posebno među mladom populacijom. Nadalje, upozorio je da je neizbježna objektivizacija žene pri čemu će muškarci izgubiti osjećaj poštovanja prema ženama i njihovoj fizičkoj i emocionalnoj ravnoteži.

Također, promocija umjetnih metoda kontracepcije naposljetku će dovesti do uvođenja prisilnih mjera i gubitka slobode.

Malo je reći da su riječi ovog pape bile proročke. Svi smo svjedoci njihovog potpunog i apsolutnog ostvarenja.

Nažalost, mnogo je katolika danas palo u zamku tog mentaliteta: svjesno ga prihvaćaju i time ustvari podržavaju cijeli taj dehumanizacijski proces koji je preko seksualne revolucije i njenih nusprodukata (kontracepcija) doveo u konačnici do rastakanja obitelji i posljedično potpune dehumanizacije čovjeka. Izgleda malo apokaliptično vidjeti to baš tako napisano, no stvari se događaju upravo takvim redoslijedom.

Nekada se u bračnoj plodnosti gledao isključivo blagoslov, a danas je se nastoji isključiti svim mogućim mehaničko-kemijskim i farmakološko kontracepcijskim sredstvima.

Cijeli taj kontraceptivni mentalitet ustvari počiva na negiranju žene i njene plodnosti. Ne radi se tu samo o odbijanju trudnoće nego i načina na koji je žena stvorena. Uzimanje lijekova (ili korištenje drugih sredstava i načina, jednako je) da bi se spriječio život u biti podrazumijeva da u ženinom tijelu postoji problem, da Bog nije napravio savršen posao i da to eto treba ispraviti kemikalijama. Istina je međutim sasvim drugačija: ako je žena zatrudnjela to ne znači da je u tjelesnom smislu nešto pošlo po zlu, nego da se nešto dogodilo baš kako se i trebalo.

Jako me žalosti činjenica da su mnogi katolički parovi danas postali žrtve tog mentaliteta. Danijela  de Micheli Vitturi u jednom je članku u časopisu Obnovljeni život rekla sljedeće:

„Nikada kao danas vrijednosti braka i dostojanstvo prenošenja života nisu bili toliko izloženi manipulaciji tehnike i uplitanja sa strane. U svom opredjeljenju za život i civilizaciju ljubavi današnji kršćanski supružnici trebaju više nego ikad do sada i mudrosti i znanja kada je u pitanju odgovorno življenje i ostvarenje poziva na ljubav.“

Kad govorimo o toj manipulaciji tehnike treba reći da mnogo ljudi upadne u zamku racionalizacije gdje rade nekakve svoje osobne gradacijske liste, pa se u prakticiranju svoje vjere ponašaju kao da su došli u neki veliki supermarket, razmišljajući na način da će s polica uzeti ono što im odgovara, a ostatak naravno neće. Zapamtite: supermarket zvan „kontra-cepcija“  trebao bi biti apsolutno neprihvatljiv i zabranjen za katolike.

Mnoge žene kažu, spirala je abortivna, pilule i kondom su prihvatljiviji i manji grijeh. Nesigurnu metodu prekinutog snošaja da i ne spominjemo. Na stranu činjenica da je mit o neabortivnosti antibaby pilule jedna velika laž  jer ona u određenom postotku ne sprečava ovulaciju, a time i začeće. Zametak tada najčešće odumre jer pilule osuše žlijezde i smanje količinu hrane-glikogena u sluznici maternice. Ni druge metode ne možemo smatrati boljima jer krše nauk Katoličke crkve koja trajno naučava neraskidivost povezanosti bračnog sjedinjenja sa začećem. Obrazloženja možemo tako  naći u dokumentima Casti conubii, Humanae Vitae i Donum Vitae.

Što katolici uopće imaju na raspolaganju?

Kako živjeti bračni život tako da se bez problema stalno krijepimo sakramentima i da nas pristajanje na grijeh ne odvraća od Boga?

Crkva, a tu posebno mislim na upute papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., ponudila nam je uravnoteženo učenje o odgovornom roditeljstvu, daru darovanom da se sačuva najviša vrijednost bračnog darivanja. U pozivu parovima na odgovornu ljubav Crkva također dakle zove i na odgovorno roditeljstvo.

Taj pristup dijametralno je suprotan kontracepcijskom mentalitetu jer je afirmativan i uključuje razvijanje svijesti o vlastitoj plodnosti, a  ne njeno poništavanje.

Pavao VI. je jasno izrekao da “primjenjuju odgovorno roditeljstvo oni koji razborito i velikodušno odluče imati veliku obitelj, ili oni koji zbog ozbiljnih razloga i s poštivanjem moralnih zakona odluče da nemaju djece kroz određeno vrijeme ili čak na neodređeno vrijeme.“ (HV)

Ivan Pavao II.  govorio je o kako u nekim slučajevima “povećanje u broju djece bilo bi neuskladivo sa roditeljskom dužnošću” te da planiranje obitelji “u određenim okolnostima može biti dopušteno ili čak obaveza” .

Neprijatelj odgovornog roditeljstva svakako može biti sebičnost, posebno u današnje vrijeme kad mislimo da nam je potrebno zaista puno više stvari od onoga što doista trebamo. Zato treba pažljivo razmotriti opravdanost tih razloga. Crkva je namjerno dala široka načela i vodstvo jer u krajnjoj liniji taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom.

Kažu mnogi: pa imamo katoličku kontracepciju.

Stvar i jest u tome da je taj izraz toliko pogrešan da mi doslovce diže kosu na glavi. NE POSTOJI nešto što se zove katolička kontracepcija jer je to oksimoron. Dokazuje samo  da smo usvojili riječ kontracepcija kao nešto pozitivno i nešto što se može vezati uz katolike. A ništa nije dalje od istine od toga!

Postoji metoda prirodnog planiranja obitelji (PPO) koja je s jedne strane doista pouzdana ako smatramo da objektivne okolnosti nisu najsretnije da baš u tom trenutku imamo još jedno dijete, a s druge strane ispunjava najvažniji kriterij: fokusirana je na ženinu plodnost i često se koristi i u nastojanju prokreacije i ni u jednom trenutku ne zatvara vrata novom mogućem životu. Drugim riječima, ne dopušta nam da budemo gospodari života i smrti – tu mogućnost u konačnici ostavlja Bogu. Ne dirajmo u savršenstvo ljepote u kojoj smo stvoreni.

Mislila sam završiti s riječima velikog ruskog pisca Dostojevskog  čije su riječi o tome da će upravo ta „ljepota spasiti svijet“ u vrijeme kad  ljepotu tako bjesomučno iskrivljavamo ili pak  nezdravo obožavamo, zaista jedna velika istina. Međutim, Providnost je htjela da sam „slučajno“ danas naletjela na riječi moje drage prijateljice Jasne Krapac, tako jednostavne a istovremeno tako duboke i tako primjenjive na naš sukob, našu borbu sa svijetom u nastojanju da živimo ispravno:

Svi vi  koje se mučite s prihvaćanjem Božje volje i crkvenih zakona, nažalost, nećete moći spoznati tu milost dok joj se ne predate. Ne možete je razumski dokučiti, ne možete imati garanciju. No vjerujte, ne znam nikoga tko je svoj život svjesno predao Bogu prema Božjim i Crkvenim zapovijedima, a da je požalio zbog toga. Usudite se napraviti taj rizik života i ući ćete u avanturu o kakvoj niste ni sanjali… “Što oko ne vidje, ni uho ne ču, to Bog pripravi onima koji ga ljube”. Vjerujte, nema osjećaja koji se može mjeriti s time. Volim svoje dijete najviše na svijetu, ali ljubav kakvu prema njoj osjećam kada je potpuno predajem Isusu, nemjerljiva je s bilo kojim drugim osjećajem. Ljubav kad se potpuno predajem mužu, predajući odluke o našoj budućnosti i životu Isusu, nemjerljiva je s bilo kojim osjećajem zaljubljenosti.

Mnogi od nas mogu to posvjedočiti: Ne bojte se, predajte se, darujte svoj život Isusu i vidjet ćete što je sreća i mir.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

Objavljeno

na

Objavio

Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo.

Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.”

Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.

Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet neće biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici.

Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije.

Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.

On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje.

To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”

Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi?

Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti.

Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.

Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.

King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj.

U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj.

Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.

Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”.

Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”.

Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.

Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija.

Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani.

King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.

Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog.

King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.

Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga.

Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.

Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu.

Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu.

Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati