Pratite nas

Kolumne

Nikolina Nakić: Nažalost, mnogo je katolika upalo u zamku kontraceptivnog mentaliteta koji gospodari društvom

Objavljeno

na

Kažu mnogi: pa imamo katoličku kontracepciju. Stvar i jest u tome da je taj izraz toliko pogrešan da mi doslovce diže kosu na glavi. NE POSTOJI nešto što se zove katolička kontracepcija jer je to oksimoron. Dokazuje samo  da smo usvojili riječ kontracepcija kao nešto pozitivno i nešto što se može vezati uz katolike. A ništa nije dalje od istine od toga!

Iako je učenje Crkve po pitanju bračnog odnosa prema začeću u biti sasvim jasno i potkrijepljeno dokumentima, kroz različite razgovore i u više rasprava u kojima sam sudjelovala shvatila sam u kojoj su mjeri katolici danas izgubljeni i zatočeni između s jedne strane moralnog nauka kakav zastupa Katolička crkva, a s druge strane apsolutne dominacije kontraceptivnog mentaliteta koji je potpuno zagospodario javnim mnijenjem.

U tolikoj mjeri da se djecu podučava kontracepciji u školi i radi se na tome da se granica podučavanja pomiče prema sve ranijoj dobi, tako da nas zaista ne treba začuditi da se usađivanju takvog načina razmišljanja i odnosa prema seksualnosti na “naprednom” zapadu kreće od najranije dječje razumske dobi.

Mnogi katolički parovi nalaze se pred teškom zadaćom:kako se oduprijeti tom pogubnom mentalitetu – odstraniti iz svog braka taj tumor zlouporabe spolnosti, nanovo uspostaviti poštovanje prema bračnim aktivnostima na način da se poštuje otvorenost životu s jedne strane, a da se također planira obitelj na način da se nikada do kraja ne isključi prokreacija .

Što je to uopće kontraceptivni mentalitet?  Ispravnije bi bilo pisati kontra – ceptivni  jer on to ustvari i jest- strogo je usmjeren protiv nastanka novog života ili kako se to već prihvatljivo formulira, „neželjene trudnoće“. Njegovo je  glavno obilježje želja za kontrolom – radi se o vrsti lakomosti koja je suprotna darežljivosti. Također, usvajanje takvog obrasca razmišljanja stvara plodno tlo za razvoj svih „modernih“ prava: od abortusa do zabrane govora i pisanja protiv svih protunaravnih  čina koji se svijetu danas pokušavaju nametnuti kao nešto normalno, napredno i poželjno.

Nakon seksualne revolucije rezultat koje su između ostalog bile uvećane seksualne slobode i korištenje kontracepcije svijet nije ozbiljno shvatio proročko upozorenje pape Pavla VI. u enciklici Humanae Vitae iz 1968. godine ( na koju ćemo se nešto kasnije ponovno vratiti) gdje je papa upozorio što će se dogoditi kulturi koja prihvati kontracepciju: u prvom redu to je porast bračne nevjere i općenito snižavanje moralnih standarda, posebno među mladom populacijom. Nadalje, upozorio je da je neizbježna objektivizacija žene pri čemu će muškarci izgubiti osjećaj poštovanja prema ženama i njihovoj fizičkoj i emocionalnoj ravnoteži.

Također, promocija umjetnih metoda kontracepcije naposljetku će dovesti do uvođenja prisilnih mjera i gubitka slobode.

Malo je reći da su riječi ovog pape bile proročke. Svi smo svjedoci njihovog potpunog i apsolutnog ostvarenja.

Nažalost, mnogo je katolika danas palo u zamku tog mentaliteta: svjesno ga prihvaćaju i time ustvari podržavaju cijeli taj dehumanizacijski proces koji je preko seksualne revolucije i njenih nusprodukata (kontracepcija) doveo u konačnici do rastakanja obitelji i posljedično potpune dehumanizacije čovjeka. Izgleda malo apokaliptično vidjeti to baš tako napisano, no stvari se događaju upravo takvim redoslijedom.

Nekada se u bračnoj plodnosti gledao isključivo blagoslov, a danas je se nastoji isključiti svim mogućim mehaničko-kemijskim i farmakološko kontracepcijskim sredstvima.

Cijeli taj kontraceptivni mentalitet ustvari počiva na negiranju žene i njene plodnosti. Ne radi se tu samo o odbijanju trudnoće nego i načina na koji je žena stvorena. Uzimanje lijekova (ili korištenje drugih sredstava i načina, jednako je) da bi se spriječio život u biti podrazumijeva da u ženinom tijelu postoji problem, da Bog nije napravio savršen posao i da to eto treba ispraviti kemikalijama. Istina je međutim sasvim drugačija: ako je žena zatrudnjela to ne znači da je u tjelesnom smislu nešto pošlo po zlu, nego da se nešto dogodilo baš kako se i trebalo.

Jako me žalosti činjenica da su mnogi katolički parovi danas postali žrtve tog mentaliteta. Danijela  de Micheli Vitturi u jednom je članku u časopisu Obnovljeni život rekla sljedeće:

„Nikada kao danas vrijednosti braka i dostojanstvo prenošenja života nisu bili toliko izloženi manipulaciji tehnike i uplitanja sa strane. U svom opredjeljenju za život i civilizaciju ljubavi današnji kršćanski supružnici trebaju više nego ikad do sada i mudrosti i znanja kada je u pitanju odgovorno življenje i ostvarenje poziva na ljubav.“

Kad govorimo o toj manipulaciji tehnike treba reći da mnogo ljudi upadne u zamku racionalizacije gdje rade nekakve svoje osobne gradacijske liste, pa se u prakticiranju svoje vjere ponašaju kao da su došli u neki veliki supermarket, razmišljajući na način da će s polica uzeti ono što im odgovara, a ostatak naravno neće. Zapamtite: supermarket zvan „kontra-cepcija“  trebao bi biti apsolutno neprihvatljiv i zabranjen za katolike.

Mnoge žene kažu, spirala je abortivna, pilule i kondom su prihvatljiviji i manji grijeh. Nesigurnu metodu prekinutog snošaja da i ne spominjemo. Na stranu činjenica da je mit o neabortivnosti antibaby pilule jedna velika laž  jer ona u određenom postotku ne sprečava ovulaciju, a time i začeće. Zametak tada najčešće odumre jer pilule osuše žlijezde i smanje količinu hrane-glikogena u sluznici maternice. Ni druge metode ne možemo smatrati boljima jer krše nauk Katoličke crkve koja trajno naučava neraskidivost povezanosti bračnog sjedinjenja sa začećem. Obrazloženja možemo tako  naći u dokumentima Casti conubii, Humanae Vitae i Donum Vitae.

Što katolici uopće imaju na raspolaganju?

Kako živjeti bračni život tako da se bez problema stalno krijepimo sakramentima i da nas pristajanje na grijeh ne odvraća od Boga?

Crkva, a tu posebno mislim na upute papa Pavla VI. i Ivana Pavla II., ponudila nam je uravnoteženo učenje o odgovornom roditeljstvu, daru darovanom da se sačuva najviša vrijednost bračnog darivanja. U pozivu parovima na odgovornu ljubav Crkva također dakle zove i na odgovorno roditeljstvo.

Taj pristup dijametralno je suprotan kontracepcijskom mentalitetu jer je afirmativan i uključuje razvijanje svijesti o vlastitoj plodnosti, a  ne njeno poništavanje.

Pavao VI. je jasno izrekao da “primjenjuju odgovorno roditeljstvo oni koji razborito i velikodušno odluče imati veliku obitelj, ili oni koji zbog ozbiljnih razloga i s poštivanjem moralnih zakona odluče da nemaju djece kroz određeno vrijeme ili čak na neodređeno vrijeme.“ (HV)

Ivan Pavao II.  govorio je o kako u nekim slučajevima “povećanje u broju djece bilo bi neuskladivo sa roditeljskom dužnošću” te da planiranje obitelji “u određenim okolnostima može biti dopušteno ili čak obaveza” .

Neprijatelj odgovornog roditeljstva svakako može biti sebičnost, posebno u današnje vrijeme kad mislimo da nam je potrebno zaista puno više stvari od onoga što doista trebamo. Zato treba pažljivo razmotriti opravdanost tih razloga. Crkva je namjerno dala široka načela i vodstvo jer u krajnjoj liniji taj sud moraju donijeti sami bračni drugovi pred Bogom.

Kažu mnogi: pa imamo katoličku kontracepciju.

Stvar i jest u tome da je taj izraz toliko pogrešan da mi doslovce diže kosu na glavi. NE POSTOJI nešto što se zove katolička kontracepcija jer je to oksimoron. Dokazuje samo  da smo usvojili riječ kontracepcija kao nešto pozitivno i nešto što se može vezati uz katolike. A ništa nije dalje od istine od toga!

Postoji metoda prirodnog planiranja obitelji (PPO) koja je s jedne strane doista pouzdana ako smatramo da objektivne okolnosti nisu najsretnije da baš u tom trenutku imamo još jedno dijete, a s druge strane ispunjava najvažniji kriterij: fokusirana je na ženinu plodnost i često se koristi i u nastojanju prokreacije i ni u jednom trenutku ne zatvara vrata novom mogućem životu. Drugim riječima, ne dopušta nam da budemo gospodari života i smrti – tu mogućnost u konačnici ostavlja Bogu. Ne dirajmo u savršenstvo ljepote u kojoj smo stvoreni.

Mislila sam završiti s riječima velikog ruskog pisca Dostojevskog  čije su riječi o tome da će upravo ta „ljepota spasiti svijet“ u vrijeme kad  ljepotu tako bjesomučno iskrivljavamo ili pak  nezdravo obožavamo, zaista jedna velika istina. Međutim, Providnost je htjela da sam „slučajno“ danas naletjela na riječi moje drage prijateljice Jasne Krapac, tako jednostavne a istovremeno tako duboke i tako primjenjive na naš sukob, našu borbu sa svijetom u nastojanju da živimo ispravno:

Svi vi  koje se mučite s prihvaćanjem Božje volje i crkvenih zakona, nažalost, nećete moći spoznati tu milost dok joj se ne predate. Ne možete je razumski dokučiti, ne možete imati garanciju. No vjerujte, ne znam nikoga tko je svoj život svjesno predao Bogu prema Božjim i Crkvenim zapovijedima, a da je požalio zbog toga. Usudite se napraviti taj rizik života i ući ćete u avanturu o kakvoj niste ni sanjali… “Što oko ne vidje, ni uho ne ču, to Bog pripravi onima koji ga ljube”. Vjerujte, nema osjećaja koji se može mjeriti s time. Volim svoje dijete najviše na svijetu, ali ljubav kakvu prema njoj osjećam kada je potpuno predajem Isusu, nemjerljiva je s bilo kojim drugim osjećajem. Ljubav kad se potpuno predajem mužu, predajući odluke o našoj budućnosti i životu Isusu, nemjerljiva je s bilo kojim osjećajem zaljubljenosti.

Mnogi od nas mogu to posvjedočiti: Ne bojte se, predajte se, darujte svoj život Isusu i vidjet ćete što je sreća i mir.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Svijet je pao na koljena

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme moskovsko, kišovito. Vrijeme nogometno, slavno vrijeme. Formalno nismo postali prvaci svijeta, ali smo bez sumnje najbolji na kugli zemaljskoj, to jest lopti zemaljskoj.

Vrijeme kada su Hrvati opet jednom nakon 1995. zadivili svijet, pa će se i naša nogometna strategija proučavati na West Pointu. Sličnost s rečenom godinom: Oluja je sjajno provedena, ali su nas (znamo tko) zaustavili na ulazu u Banju Luku, da ne bismo slučajno okrunili trijumfalni put.

Drugo mjesto na SP-u je ogromna stvar, a to što smo očekivali prvo, naša je stvar. Optimisti su očekivali picokijadu. Znanje je bilo na našoj strani, umijeće koplje iznad francuskog, ali je sreća poljubila Francuze, kao i činjenica da su na vrijeme naturalizirali Afrikance iz svojih bivših kolonija, one koji su najbrže trčali.

Strani mediji koji su zadnjih desetljeća pljuckali po Hrvatskoj, nakon četvrtfinala polako su počeli okretati ploču i na kraju pali na koljena pišući tako osjećajne eseje o Hrvatima kao da je stvarni autor Matoš, recimo, ma gotovo da ljepše misle o nama nego mi o sebi.

Razumjeli su da je zbroj kvadrata nad obim katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom, a Hrvatska je ta hipotenuza kojoj su davali samo hipotetske šanse za pobjedu nad mnogim velikim imperijalnim silama koje su unesrećile pola svijeta i maznule mu silna bogatstva pa u njima uživaju i sada, kao i u nasljedstvu bahatosti i arogantnosti predaka, predvođeni Engleskom čiji su nas mediji proglasili podljudima koji jedu cijele janjeće glave, prostacima i slično, ali u nedjelju je i BBC slavio hrvatski artizam.

U Hrvatskoj potresi i to stvarni, odjednom se na ulicama, trgovima, na automobilima, na odjeći i na koži pojavio hrvatski narod pod svojim pravim imenom i u pravoj, nesputanoj, slobodnoj ljubavi prema domovini, koju su čak i tuđinci prepoznali kao čistu ljubav i priznali da je hrvatski nacionalizam pozitivan osjećaj (što marginalci kao ja često govore i u nevremenima).

Euforija, da, ali ne i eu-forija, nigdje se nisu mogle vidjeti EU-zastave kao u drugim prilikama kada političari bez njih ne mogu otići ni na zahod, samo hrvatski barjak i hrvatske pjesme od kojih su inače neke zabranjene, ali su sada puštene iz zatvora. Privremeno.

S nogometašima je bila Hrvatska vojska, Crkva u Hrvata, hrvatski branitelji, hrvatska policija, hrvatski službenici, radnici i seljaci, hrvatski iseljenici, roditelji 1 i roditelji 2 skupa s djecom, naravno i Hrvati u Herceg-Bosni, ali i u Vojvodini, u Mađarskoj, Gradišću, Moliseu… Čak i većina intelektualaca, čak i mediji koji se inače gnušaju hrvatstva, a odjednom su im mili „hrvatski sinovi“.

Do prve prilike. Ma, na trenutak je doista postojala Sjedinjena Hrvatska Država i neka joj bude dug život. Još nešto pod „čak“: navodno je čak kapetan Dragan slavio uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije, u društvu sudaca Vrhovnog suda. Kako je slavio zatočeni, bolesni junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep, ne zna se.

Poznati jugoslavenski medijevalisti sa (sve više privremenim) boravištem u Hrvatskoj zašutjeli su, posve zgromljeni, stavili na usta flastere i svoje kolumne u finišu svjetskog prvenstva usmjerili prema sitnim bedastoćama. Ošle su k vragu licemjerne multi-kulti bizantinske bajke i isto takve nametnute priče o političkoj korektnosti koja podrazumijeva sve i svašta samo ne hrvatsko ime, samosvojnost, posebnost i nacionalni ponos.

Za klatež je nastao pakao kada su otkrili da hrvatski reprezentativci ne stavljaju samo ruku na srce, nego da srce i imaju, srce koje kuca za domovinu, cinkaroš Puhovski otkrio da su svi oni desničari kao što je i cijeli hrvatski narod desni, sve u svemu protuhrvatski je ološ zaključio da smo u Rusiju poslali dvadesetak klerofašista, katotalibana i ultranacionalista koji su umjesto na Ultru krenuli do vrha svijeta.

Grozno, sramotno, škripala je zubima jugoslavenska (znači velikosrpska) bagra i smucala se uz tarabe u svim nijansama sivila. Budući da im nije bilo pametno u tom velikom hrvatskom uzbuđenju plasirati veće napade i smutnje, bacili su se na povijest i to naizgled analizirajući nogometne protivnike i njihove nacionalne historije. Istaknuo se i inače istaknuti istoričar dnevnih novina koje izlaze u Hrvatskoj, Vurušić, koji je uoči utakmice s Englezima izvolio napisati da „dio desne opcije“ u Hrvatskoj zamjera Englezima što su izručili Hrvate jugoslavenskim ubojicama. Dio. Dio desne. Ostali dijelovi desne i hrvatski narod u cjelini valjda im ne zamjeraju, nemaju ništa protiv.

Prije finala s Francuzima, isti se istoričar dosjetio kako da u toj svehrvatskoj provali emocija ipak negdje uvali i zločinca Tita, pa ga je stavio pokraj Napoleona i de Gaullea, ali ne na listi zločinaca, gdje francuskom generalu nije ni bilo mjesto za razliku od jugoslavenskog maršala.

A da je, glede nogometne reprezentacije, riječ o katotalibanima i klerofašistima, za klatež nema nikakve sumnje: eto u doba kada oni istjeruju vjeronauk i traže raskid ugovora s Vatikanom, u doba kada se oni rugaju bilo čemu što ima veze s vjerom i nacijom – na leđima hrvatskoga nogometaša je Blažena Djevica Marija i dijete Isus, pa čak i Posljednja večera, mnogi se prekriže prije početka utakmice, izbornik Dalić zaziva Božju pomoć, govori o Gospodinu, čak (opet čak) odlična ekipa sportskih novinara i komentatora HTV-a svaki čas izriče onu klateži groznu zahvalu „Hvala Bogu“.

Da, družba je zapazila da su u pobjedonosnim utakmicama naši nogometaši nosili crne (crno-tamnoplave) dresove, što je još gore od bijelo-crvenih, puno gore od crveno-bijelih. Katastrofa. Dokaz fašizacije Hrvatske. Ne budimo i tu pretjerani optimisti: klatež je odahnula nakon poraza od Francuza, u svojim su kafićima i jazbinama zaključili da nije sve izgubljeno, još samo da prođe ponedjeljak i idemo po starom.

Jedina je glasna i priglupa glede „političke korektnosti“ ostala infantilna Fifa. Za nju je „Slava Ukrajini“ gadna psovka teška desetke tisuća dolara, za nju je prekršaj i „Nema poraza“, valjda i „Do pobjede“, za Fifine bajoslovno plaćene dužnosnike sve je nekorektno osim šutnje, a zapravo jedva čekaju da netko zine pa da napune džepove.

Fifa se bori protiv seksizma, grintajući što snimatelji hvataju lijepe djevojke u publici. Vrhunac bitke protiv seksizma: Kolindu su ostavila na kiši, dok su muški političari dobili kišobrane i gentlemanski ih držali nad (svojim) glavama. DavorGlede Kolinde: i ona je prošla put od „anonimne“ navijačice s tribina, do svečanih loža i sastanka s Putinom, djelovala je iskreno i radosno, čime je vjerojatno osigurala drugi mandat.

Džepove je uz Fifu napunio i Hrvatski nogometni savez čija je kratica HNS, što me srdi jer se miješa s jednom minornom strankom političkih švercera. Nogometni HNS je ostao na nogama, Šuker uz Kolindu, Putina i Macrona, iz nogometne „močvare“ (bivši Jovanović) izronio je najbolji igrač na svijetu, Luka Modrić, HNS je izabrao najboljeg izbornika, Hrvatska je svjetska senzacija i sada nam ostaje samo da s nekoliko stopera spriječimo stampedo turista na naše more i kopno. Svi znaju za Hrvatsku, napokon, jer su u školi sjedili na ušima. Jedino Vis ima priliku da se obrani, budući je već pokazao da ne želi ultraše na svom tlu. Buka i droga, je li to budućnost hrvatskoga turizma?

Probudili su se politolozi i sociolozi, pa pokušali odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska i na drugim područjima nije tako uspješna kao u športu, osobito sada u nogometu. Ja ću dati jednostavan odgovor: ako u momčadi imate dva ili tri igrača koji igraju za protivnike, ako štoviše znate da igraju za suparnike (blago rečeno, to jest neprijatelje), ako imate još dva ili tri igrača koji igraju samo za sebe, ako takve niste lustrirali prije odlaska na svjetsku političku,gospodarsku i kulturnu scenu, onda po prirodi stvari morate ostati na dnu. Eto, tako.

U sjeni Rusije

Dok se svijet zabavljao nogometom u Rusiji, u tih mjesec dana štošta se događalo, s možda dalekosežnim posljedicama. Njemačka se prilično približila Rusiji, a udaljila od Amerike, kao i cijela Europa a s njom i brexitsko Ujedinjeno kraljevstvo, u čije vjerno savezništvo s Washingtonom ipak ne treba sumnjati. Na kraju krajeva, Engleska je i dalje, bez obzira na sve, američki žandar u Europi. Odmah je dala do znanja da se ne misli povući i iz jugoistočne Europe, to jest „zapadnoga Balkana“, a ta je njezina objava korespondirala s američkom porukom da će se jače angažirati na tom Balkanu, nakon što je neko vrijeme ispuštan iz vida.

Rusi ništa nisu gubili iz vida, hladnokrvo su se infiltrirali u sve balkanske pore i čvrsto zasjeli, pa se uz granice s Hrvatskom sprema veliko hladnoratovsko nadmetanje, čijom žrtvom ne smiju postati Hrvati u Herceg-Bosni koje i tako maltretiraju Erdoganovi ljubimci.

Zlosutni novi migrantski val mogao bi dati dodatnu dimenziju. S tim su svezi: EU se očito našla u škripcu koji je sama pripremila, pa sada ima blistavu ideju da pošalje Frontex i druge neuspješne snage – ne na vanjske granice Unije, nego na schengenske. I tu bi se mogla naći usporedba s devedesetima prošloga stoljeća, kada je UN poslao plave šljemove i rasporedio ih ne na vanjske (to jest međunarodno priznate) granice RH, nego na „granice“ krajinske, srpske paradržavne izmišljotine, pa smo imali puno posla i muka, dopisivanja i ratovanja dok nismo izbili kamo je izbiti trebalo.

Tako nama Europa i svijet, koji je našu borbu za opstanak tek letimice pratio kao tamo neko rubno puškaranje, na trenutak nas opazio kada smo pobijedili usprkos očekivanju moćnika, a tek sada – preko nogometa –usmjerio reflektore prema toj baš nevjerojatnoj zemlji, i narodu. Još da smo skuhali pijetla u loncu, gdje bi nam bio kraj. A da smo glupo izgubili u finalu, štono reče Lovren, točno je. I da se nesretno umiješala nova varovska tehnologija poradi koje smo dobili gol iz jedanaesterca, isto je tako točno. Na transparentima je trebalo pisati: STOP THE VAR IN CROATIA.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ima nas ima… Bilo nas je, ima nas i bit će nas

Objavljeno

na

Objavio

A? Što kažete? Je l’ bilo dobro!? Kako se osjećate dan poslije – nakon najvećeg narodnog skupa u Hrvatskoj ikad?

Kad ste posljednji put na jednom mjestu u glavnom gradu svih Hrvata vidjeli pola milijuna ljudi?

Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo.

Što reći osim… NEOPISIVO… VELIČANSTVENO…
I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.
I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom.

Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje sportske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge sportske rekvizite, pjevali… I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku.

Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.

I nikako ne zaboravimo:
S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!

Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru.

Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima.

Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom,

ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje.

NEOPISIVO… riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.
Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža.

Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve.

Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma.

Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo.

HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS!

Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori