Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nino Mogorović: Istra se vraća matici zemlji Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kriza Uljanika i masovni prosvjed zaposlenika i građana Pule

Danko Končar, koji je u Hrvatskoj poslovno angažiran posljednjih petnaestak godina, za hrvatsku je javnost u međuvremenu postao prilično pročitana knjiga. Malo tko više vjeruje monotonim i jednoličnim pričama toga bjelosvjetskog mešetara, uvijek na službenome putu, u privatnome zrakoplovu, negdje između triju kontinenata, poduzetniku koji u Hrvatskoj, mnoštvo je indicija, pere srpski i ruski prljavi novac. Vjeruju mu još jedino političari, Dorh i dio neokomunističkih oligarha, tajkuna. Od Sanadera do Plenkovića, od Mesića do Kolinde Grabar-Kitarović, nitko se nije ozbiljno pozabavio porijeklom novca kojim Končar u Hrvatskoj raspolaže, njegovim stvarnim vlasnicima i putovima kojima taj novac pristiže u Hrvatsku. Postoje mehanizmi provjere, vremena je bilo napretek, a i indicija kako je riječ o netransparentnim financijskim sredstvima skrivenih vlasnika doista ne manjka. Razloge za nepostupanje ne treba tražiti samo u činjenici što je Danko Končar pripomogao da se financijsko stanje pojedinih političara i novinara popravi, od Sanadera do Jakovčića (i ne samo njih), već prije svega u onome glavnom, strateškom cilju zbog kojega se uopće pojavio u Hrvatskoj, a to je penetracija u hrvatsko gospodarstvo s krajnjim ciljem uništenja industrijske proizvodnje i što veće kontrole onih područja koja rade profitabilno. Način na koji ulazi u posao i ciljevi koje slijedi gotovo su identični onim metodama koje prakticiraju Rusi – učiniti gospodarstvo pojedinih država ovisnima o Rusiji, ili, pak, slabjeti i uništavati ako za ovisnost nema izgleda. U Hrvatskoj je na djelu ova druga koncepcija koja koincidira i s gospodarskim smjernicama srbijanskoga Memoranduma 2 preko kojega se već dugi niz godina vodi unutarnja agresija na Hrvatsku, bez oružja i vidljive bojišnice.

Prevarantsku strategiju primjenjuje od 2010. godine

Končar se pojavljuje i ulazi u poslove svuda gdje je nešto jako problematično, u sve što je povezano s teško rješivim problemima. I to bez ikakve zadrške. Najnoviji primjer za to njegov je ulazak kao tzv. strateškoga partnera u pulsko brodogradilište Uljanik, koje je i većinski vlasnik riječkog 3. maja, a ima i udjel u remontnome brodogradilištu Viktor Lenac. U ciljanome i za njega raspisanome natječaju, svi drugi zainteresirani bili su odbačeni, a neki poput jednoga, od dvaju, izraelskih brodogradilišta, preliminarno, čak i bez formalnoga sudjelovanja u tome namještenom igrokazu. Jalova argumentacija Uprave baš kao i Končara bila je da je on odabran jer je bez ikakvih primjedaba akceptirao sve uvjete koje je postavila uprava Uljanika. Ali da su ti uvjeti bili tek formalnoga i unaprijed dogovorenoga i usklađenog karaktera, dokazuje i ono što je izjavio u intervjuu za Glas Istre od 1. rujna 2018. godine. Končar kaže: „Kao potencijalni strateški partner mi nismo dužni dati nikakav novac Uljaniku prije odluke Bruxellesa o Planu restrukturiranja, a čak i tada ne postoji obveza dokapitalizacije tvrtke ako odlučimo drukčije. To su nepobitne činjenice koje su definirane prilikom izbora strateškog partnera.“

Dakle on se prihvatio uloge strateškoga partnera bez ikakvih financijskih obveza i dogovorene strategije. Upravo onako kao što je ušao kao koncesionar i u, također za njega namješten, projekt u sklopu fantomske Brijuni rivijere, izgradnje marine u pulskoj luci na poziciji Sv. Katarina – Monumenti. Bitno je ući, a zatim će on već promijeniti ono što mu ne odgovara – primjerice koncesiju na 66 godina – pa će se ona korigirati na 99 godina, a što bi sasvim izvjesno u najmanju ruku potaklo barem još jednoga nama dobro poznatog zainteresiranog njemačkog investitora da sudjeluje u natječaju od kojega je baš zbog toga odustao. Isto tako, mijenjaju se i građevinski sadržaji koji su bili precizno definirani u javnom natječaju. Tu svoju „strategiju“, a zapravo običnu namještaljku korumpiranoga Jakovčića i njegovih ljudi Končar primjenjuje od kada je još 2010. godine doživotno zadužio tadašnjega župana tako što je otkupio Hypo kriminalom opterećen projekt Barbariga – Dragonera povezan s prenamjenom zemljišta na atraktivnoj poziciji, prvi red do mora s pogledom na Brijunsko otočje, i to doslovce u posljednji trenutak, već kada je austrijska policija češljala središnjicu te banke u Klagenfurtu. O tome smo vrlo detaljno pisali u Hrvatskom tjedniku i objavili imena onih koji su primili pozamašne iznose novca da izvrše prenamjenu, nedugo nakon što ju je tadašnja Općina Vodnjan prodala za bagatelni iznos, kao neurbaniziranu, poduzećima koja su služila kao paravan stvarnim vlasnicima.

U tome slučaju pravomoćno je na zatvorsku kaznu osuđena samo tadašnja načelnica općine koja se u austrijskome policijskom izvješću uopće ne spominje kao osoba koja je primila mito. Ostali, a koji se spominju vrlo precizno i s punim imenom i prezimenom, pošteđeni su zato što Dorh ništa nije poduzimao iako je imao sve dokumente i dokaze na raspolaganju. Danas isto tako ništa ne čini niti aktualni gradonačelnik, u međuvremenu Grada Vodnjana, Vitasović, kako bi to golemo zemljište, površine veće od milijun četvornih metara, vratio u vlasništvo grada, a na što ima zakonsko pravo prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ništa ne poduzima niti ministar Goran Marić koji bi zbog nečinjenja Grada Vodnjana trebao u ime države tu zemlju bez ikakve odštete oduzeti Danku Končaru i vratiti ju u stanje prije kriminalne prodaje i prenamjene. Jakovčić je bio vrlo angažiran oko prodaje te zemlje Danku Končaru kako bi spasio svoje ljude i sebe od kaznenoga progona i zatvora, a u čemu je do sada, osim tadašnje načelnice, uglavnom i uspio.

Uvijek radi s pozajmicama

Svoju „strategiju“ Danko Končar primjenjivao je i prije čvrstoga povezivanja s Ivanom Jakovčićem kada je kupovao milijune četvornih metara pretežno neurbanizirane zemlje preko tada najjače agencije za promet nekretnina u Istri, „Istra – Bavaria“ u vlasništvu Drage Radolovića. Od njega i preko njega kupio je milijunske površine dijelom preko pozajmica koje su bile ispod stvarne cijene što ju je Radolović platio. Kada Radolović više nije imao vlastitoga kapitala, Končar je pod mafijaškim pritiskom „uglednih odvjetnika“ i nekih bivših likova iz podzemlja, a danas „uglednih“ poslovnih ljudi, Radoloviću ovrhom čak uzeo i njegovu privatnu zemlju, tako da je na koncu Radolović izgubio sve – i zemlju (projekt poduzeća) koju je Končar odmah prebacio na svoju tvrtku Kermas Malta, kao i novac kojim je jednim dijelom ta zemlja plaćena. Tako je Končar doslovce opljačkao Radolovića, a u javnosti mahao papirima kako su Vinka Cetinski i Drago Radolović njega opljačkali i to ni manje ni više nego za 77 milijuna kuna. U stvarnosti, pak, Končar je ostao dužan Radoloviću oko 15 milijuna eura. Nakon što je protiv Končara na Malti pokrenuta istraga, on je projekt poduzeća koja su vlasnici zemljišta u Istri vratio na Kermas Hrvatska pa je tako dug prema Radoloviću postao vidljiv i dokaziv jer više nije moguća knjigovodstvena manipulacija.

Končar uvijek radi s pozajmicama tako da uvijek drži izlazna vrata otvorenima ako želi odustati. Za novac koji nabavlja putem kredita, ali i investicije poput one u Brodotrogiru, on daje korporativna jamstva kao na primjer kada za „bezvrijednu zemlju“ dobiva milijunske kredite. Tako je založio dio u Istri kupljenih terena za kredit u visini od 20 milijuna dolara koji je zatražio od tvrtke RCS, registrirane na Bahamasu. Tu je tvrtku u Zagrebu predstavljala njegova sestrična Danica Žagmeštar. Ili njega HBOR kreditira na temelju jamstava koja čine dva projekt poduzeća, vlasnici „bezvrijednih zemljišta“, sa sedam milijuna eura kako bi u Karlovcu pokrenuo poduzeće.

Tako Končar ulazi u Uljanik kao tzv. „strateški partner“ bez ikakva osobnoga rizika, on je spreman uložiti novac, naravno kao pozajmicu Uljaniku, od kredita za koji mu jamči hrvatska država, a kao kompenzaciju za „uložena“ sredstva (poreznih obveznika) dobiva stotine tisuća atraktivnoga i urbaniziranoga Uljanikova zemljišta i Zimsku marinu na drugoj strani pulskoga zaljeva, nasuprot onomu gdje već ima pravo graditi marinu u sklopu projekta Brijuni rivijera. Za Zimsku marinu dobiva koncesiju, ponajprije na 50 godina, ali i to je promjenjivo kao što smo vidjeli, ako je dobar s Jakovčićem i njegovim IDS-om. Taj plan poznat je hrvatskoj javnosti još iz travnja, od prvoga dolaska ekipe u sastavu Rossanda, Flego i Miletić u Zagreb gdje su u Vladi predali non paper na 30 stranica u kojem je bio predstavljen gore opisan koncept. Na to su ministri u Vladi, odgovorni za resor gospodarstva i financija, doslovce pobješnjeli. Rečeno im je da to valja preinačiti i opširnije elaborirati. „Domaću zadaću“ potom su razvukli na 50 stranica i predali ju u svibnju što također nije bilo zadovoljavajuće pa su još dva puta donosili prošireni tekst, jedanput na 110 stranica i konačno u lipnju, u posljednji trenutak, povećanoga obujma za još dvadesetak stranica. No sve se vrti oko onoga početnoga koncepta od kojega se u bitnome nije odustalo. Prema zamisli Ivana Jakovčića, čitava ta operacija „Uljanik“ trebala je proteći ispod radara javnosti, kako ju ne bi alarmirali jer je nakana bila da se odgovornost za restrukturiranje na, za Jakovčića, Končara i Upravu, prihvatljiv način prebaci na Zagreb i Bruxelles, bez čeprkanja po dugogodišnjem sustavnom pljačkanju i uništavanju pulskoga brodogradilišta na čijemu se terenu u budućnosti planiraju drugi sadržaji, povezani s nekretninama poslovno-stambenoga karaktera. Eto, reći će, Europska komisija to traži i tako se treba restrukturiranje provesti. Naivno, ali upravo tako. Ili možda i nije naivno, vidjet će se uostalom za nekoliko tjedana.

Jakovčićev sukob interesa i kazneno djelo

Inače veliki, monoton, samohvalisav intervju za Glas Istre koji je dao Danko Končar ima isključivo jednu svrhu – sve demantirati što mu ne ide u prilog, a prije svega iz službene i objavljene bilance Afaraka iščitan podatak da je Ivan Jakovčić plaćeni član NO Afaraka, uz još neke druge povremeno preuzete obveze, od veljače 2013. godine, dakle od vremena kada još uopće nije znao da će biti europarlamentarac (postao više od godinu dana kasnije kao zamjena za Milorada Pupovca), već je obnašao dužnost predsjednika IDS-a i istarskoga župana, a što nije samo sukob interesa već i kazneno djelo za koje bi trebao odgovarati.

Nakon ovih informacija koje su isplivale za vrijeme štrajka i prosvjeda radnika Uljanika, Jakovčić je postao politička prošlost bez političke budućnosti. Repovi ovoga skandala, a koji će uslijediti sljedećih tjedana i mjeseci, nanijet će nepovratnu i nepopravljivu štetu IDS-u i njegovim najodgovornijim dužnosnicima. IDS gubi aureolu zaštitnika Istre od Zagreba, postupno će nestati percepcija u javnosti da je Istra praktički država u državi.

S nezaustavljivim procesom detronizacije „mafijaškoga i lopovskoga“ IDS-a, koji je započeo masovnim prosvjedima radnika i građana Pule, Istra se konačno i definitivno vraća matici zemlji Hrvatskoj.

Ninoslav Mogorović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto Džakula i Pupovac i dalje šute o dr. Ivanu Šreteru?

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.), na str. 165-168., Slavko Degoricija (početkom 90-ih visoki dužnosnik HDZ-a i državni funkcionar), opisuje stanje u Pakracu i okolici u vrijeme eskalacije krize i srpske terorističke pobune (1990/1991.)

Evo nekih citata:

“(…) Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskog stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ dr. Ivo Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). Često je u Kninu kod Babića i Raškovića. Zastupa ideju da Pakrac postane središte svih Srba u Hrvatskoj. (…) Nikako ne prihvaćaju da su nacionalna manjina. Govori su im radikalni, puni prijetnje. Čuvena Džakulina izjava da će on osobno objesiti predsjednika općine Pakrac, ako ijedna puška od rezervnog sastava policije bude otuđena iz Pakraca.

Druga strana, na čelu s dr. Šreterom, drži pomirujuće govore. Traže zajedništvo, razgovore i pregovore. Srbi sve to odbijaju i dovode do već spomenute pobune Srba u Pakracu (razoružavanje policajaca Hrvata u policijskoj postaji)…” (str. 165.)

Opisujući daljnji razvoj situacije u Pakracu, Degoricija zaključuje kako je antagonizam između HDZ-a i SDS-a jačao, te da su Srbi predvođeni Veljkom Džakulom postajali sve agresivniji,  pa je osobno, u više navrata upozoravao dr. Šretera na moguću opasnost koja mu prijeti, na što je on odgovarao kako se ne boji, te da “Srbi njemu neće nauditi, jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”. (isto-)

Autor potom nastavlja:

“Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prostor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili, premlaćivali i na kraju likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo, pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju njegovo prebivalište…” (isto -)

“(…) Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije dr. Ive Šretera…

(…) Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih većih kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da vidim što mi to ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod  privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugog sanitetskog materijala namijenjen pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode dr. Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku’. Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju i to odmah’- odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: ‘Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?’ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem…

Nazvao sam Đuru Brodarca u Sisak. Potvrdio mi je da su ti liječnici zaista uhapšeni s prilično velikom količinom lijekova… Đuri sam objasnio moj razgovor pa i dogovor s Pupovcem. Kad je u pitanju spašavanje dr. Šretera idemo u akciju odmah. (…) Negdje u popodnevnim satima Đuro mi se javlja. Dogovorili smo da ih odvezemo u Karlovac i pustimo jer je jedan od njih (Branko Krivokuća) tamo negdje rodom…

Sad više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: ‘Ti si obavio posao, a ja za sada nisam.’ Pitam: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora puštaju Šretera.’ Nije od toga prošlo nekoliko dana doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednoga trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja, premlaćivali i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke.

Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.” (str.166/167.)

Početkom lipnja ove (2018.) godine, tijekom jedne rasprave u Saboru, zastupnik Stevo Culej upitao je Milorada Pupovca: “A što je sa Šreterom?”

Pupovac je ignorirao pitanje, kao da ga nije čuo. Upravo je tada držao jednu od svojih tirada vezano za Drugi svjetski rat, NDH i Jasenovac – što mu je omiljena tema koju poteže uvijek kad treba raščistiti bilo koje pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i četnički terorizam iz 90-ih godina. Ravnodušnost s kojom se on odnosi prema hrvatskim žrtvama, istini o ratu, masovnim zločinima što su ih počinili srpski teroristi i drskost i bahatost s kojom nastupa kako bi te zločine relativizirao naprosto užasava.

Zato ne treba nikoga čuditi prešućivanje dr. Ivana Šretera, kao i preostale dvadeset i jedne žrtve četničkog logora Bučje.  Za Džakulu i Pupovca one ne postoje.

Domoljub, mirotvorac i hrvatski mučenik dr Ivan Šreter

 Na obilježavanju prve obljetnice državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja 1991. godine, u Pakracu je održan svečani skup na kojemu je govorio i ravnatelj bolnice u Lipiku i predsjednik lokalne organizacije HDZ-a dr. Ivan Šreter. Već na samome početku izlaganja istaknuo je nužnost suživota u miru i slozi svih Pakračana, neovisno o vjeri i naciji kojoj pripadaju:

“Mi smo se danas pred zgradom Skupštine općine Pakrac okupili da se vidi i u ovom našem mjestu, u ovoj našoj Hrvatskoj, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini…”

Govornik je, dakle, posebno naglasio želju za normalizaciju odnosa sa Srbima, izdvajajući ih i oslovljavajući braćom, iako su oni već započeli s terorističkim napadima na crkve i kuće Hrvata.

No, nisu ga čuli.

Mržnja je bila jača od svega, a “Velika Srbija” cilj kojemu je većina Srba u pobunom zahvaćenim hrvatskim područjima, pod uplivom Beograda težila. Mnogi Hrvati, pa i dr. Šreter nisu bili svjesni toga i naivno su vjerovali da im od susjeda i sugrađana ne prijeti opasnost.  Računajući s time da će većina Srba postupati razumno, jer nikakvog objektivnog razloga za međunacionalne sukobe nije bilo, naš je narod bio zatečen i iznenađen onim što je uslijedilo i uglavnom nespreman za obranu. A “ugroženi” su već započeli svoj rat protiv Hrvatske, podmuklo, zločinački i ne birajući sredstva – uz oslonac na “JNA”, Srbiju i njezine četnike i dobrovoljce.

Tog kobnog 18. kolovoza 1991., na barikadi u selu Kukunjevac, Dr. Šreter je uhićen od naoružanih četnika i odveden na nepoznato mjesto. Prema svjedočenju preživjelog zarobljenika dr. Vladimira Solara, najprije su ga smjestili u jednu kuću blizu logora Bučje (poznatog po mučenju zatočenika i zločinima koje su tamo činili četnici). Kasnije je svjedočio kako je tamo vidio dr. Šretera, te da “nije bilo ni jednog djelića kože na njegovom tijelu koji nije bio plav od udaraca”, dok su mu udovi bili slomljeni. Također je ispričao da su mu 6. listopada (1991.) rekli kako su ga ubili, a da će on biti pušten.

Hrvatska strana, naravno, nije znala što se događa u redovima terorista koji su odbijali svaki kontakt s hrvatskim vlastima i nisu bili voljni dati bilo kakve podatke o zatočenicima niti pregovarati o njihovom oslobađanju.

Tako se ponašao “ugroženi srpski narod” u Hrvatskoj tih 90-ih godina XX stoljeća.

Okrutno mučenje i ubojstvo dr. Ivana Šretera sramotni je, kukavički čin koji svjedoči o stupnju bolesne mržnje koja je kod njih vladala prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti, ali i prema hrvatskome narodu u cjelini.

Učinjen je zločin prema čovjeku koji u životu nije mrava zgazio niti izrekao ružnu riječ bilo komu. Naprotiv, kao liječnik i čovjek bio je uvijek bez ostatka na raspolaganju svojim sugrađanima. Nije mogao vjerovati da među njima postoje oni kojima je mržnja do te mjere pomutila mozak da su izgubili svaku mjeru ljudskosti. Iako nizašto nije bio kriv, danima su ga okrutno mučili i prebijali prije nego su mu oduzeli život. Ubili su ga u četrdesetoj godini života, u naponu životne snage i zavili u crno obitelj, ali i sve Hrvate u pakračko-lipičkom kraju.

O životu i sudbini najpoznatijeg pakračkog mučenika, Dražen Bušić je 2009. godine snimio dokumentarni film. Da se ne zaboravi. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=U3gYz4bVjyA)

Teče  već dvadeset i osma godina od kad se ne zna za grob ovog hrvatskog mučenika, mirotvorca, liječnika koji je svojom dobrotom i humanošću zadužio mnoge. Dr Ivan Šreter vodi se kao jedna od 22 “nestale” žrtve iz logora Bučje za čije se kosti još uvijek ne zna gdje su.

Džakulu smo imali prigodu posljednjih godina bezbroj puta gledati kako se cinično smiješka s TV ekrana i glumi mirotvorca i demokrata koji se “ne sjeća” ničega vezano za ekstremizam i terorizam koji je predvodio u zapadnoj Slavoniji, niti za zločine što su ih počinili on i njegovi četnici. I naravno, nitko od njih ni danas “ne zna” gdje su 22 hrvatska mučenika iz logora Bučje.

Sramotno je da Hrvatska kao “pravna država” nije u stanju procesuirati niti 20% srpskih zločina za koje su podnesene kaznene prijave, ali kad su hrvatski branitelji u pitanju, sve ide vrlo glatko, kao po loju. Njima mediji presuđuju prije nego i izađu pred sudsko vijeće.

Ni današnji lider Srba u Hrvatskoj , etnobiznismen Milorad Pupovac koji cijelu strategiju SDSS-a gradi na konfliktu s većinskim narodom, nije se zacrvenio zbog dr. Ivana Šretera. Niti hrvatskoj javnosti objasnio ono što bi svaki čovjek s mrvom morala i savjesti morao, bio političar ili ne.

Po ljudskim i Božjim zakonima.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari