Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nino Mogorović: Istra se vraća matici zemlji Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kriza Uljanika i masovni prosvjed zaposlenika i građana Pule

Danko Končar, koji je u Hrvatskoj poslovno angažiran posljednjih petnaestak godina, za hrvatsku je javnost u međuvremenu postao prilično pročitana knjiga. Malo tko više vjeruje monotonim i jednoličnim pričama toga bjelosvjetskog mešetara, uvijek na službenome putu, u privatnome zrakoplovu, negdje između triju kontinenata, poduzetniku koji u Hrvatskoj, mnoštvo je indicija, pere srpski i ruski prljavi novac. Vjeruju mu još jedino političari, Dorh i dio neokomunističkih oligarha, tajkuna. Od Sanadera do Plenkovića, od Mesića do Kolinde Grabar-Kitarović, nitko se nije ozbiljno pozabavio porijeklom novca kojim Končar u Hrvatskoj raspolaže, njegovim stvarnim vlasnicima i putovima kojima taj novac pristiže u Hrvatsku. Postoje mehanizmi provjere, vremena je bilo napretek, a i indicija kako je riječ o netransparentnim financijskim sredstvima skrivenih vlasnika doista ne manjka. Razloge za nepostupanje ne treba tražiti samo u činjenici što je Danko Končar pripomogao da se financijsko stanje pojedinih političara i novinara popravi, od Sanadera do Jakovčića (i ne samo njih), već prije svega u onome glavnom, strateškom cilju zbog kojega se uopće pojavio u Hrvatskoj, a to je penetracija u hrvatsko gospodarstvo s krajnjim ciljem uništenja industrijske proizvodnje i što veće kontrole onih područja koja rade profitabilno. Način na koji ulazi u posao i ciljevi koje slijedi gotovo su identični onim metodama koje prakticiraju Rusi – učiniti gospodarstvo pojedinih država ovisnima o Rusiji, ili, pak, slabjeti i uništavati ako za ovisnost nema izgleda. U Hrvatskoj je na djelu ova druga koncepcija koja koincidira i s gospodarskim smjernicama srbijanskoga Memoranduma 2 preko kojega se već dugi niz godina vodi unutarnja agresija na Hrvatsku, bez oružja i vidljive bojišnice.

Prevarantsku strategiju primjenjuje od 2010. godine

Končar se pojavljuje i ulazi u poslove svuda gdje je nešto jako problematično, u sve što je povezano s teško rješivim problemima. I to bez ikakve zadrške. Najnoviji primjer za to njegov je ulazak kao tzv. strateškoga partnera u pulsko brodogradilište Uljanik, koje je i većinski vlasnik riječkog 3. maja, a ima i udjel u remontnome brodogradilištu Viktor Lenac. U ciljanome i za njega raspisanome natječaju, svi drugi zainteresirani bili su odbačeni, a neki poput jednoga, od dvaju, izraelskih brodogradilišta, preliminarno, čak i bez formalnoga sudjelovanja u tome namještenom igrokazu. Jalova argumentacija Uprave baš kao i Končara bila je da je on odabran jer je bez ikakvih primjedaba akceptirao sve uvjete koje je postavila uprava Uljanika. Ali da su ti uvjeti bili tek formalnoga i unaprijed dogovorenoga i usklađenog karaktera, dokazuje i ono što je izjavio u intervjuu za Glas Istre od 1. rujna 2018. godine. Končar kaže: „Kao potencijalni strateški partner mi nismo dužni dati nikakav novac Uljaniku prije odluke Bruxellesa o Planu restrukturiranja, a čak i tada ne postoji obveza dokapitalizacije tvrtke ako odlučimo drukčije. To su nepobitne činjenice koje su definirane prilikom izbora strateškog partnera.“

Dakle on se prihvatio uloge strateškoga partnera bez ikakvih financijskih obveza i dogovorene strategije. Upravo onako kao što je ušao kao koncesionar i u, također za njega namješten, projekt u sklopu fantomske Brijuni rivijere, izgradnje marine u pulskoj luci na poziciji Sv. Katarina – Monumenti. Bitno je ući, a zatim će on već promijeniti ono što mu ne odgovara – primjerice koncesiju na 66 godina – pa će se ona korigirati na 99 godina, a što bi sasvim izvjesno u najmanju ruku potaklo barem još jednoga nama dobro poznatog zainteresiranog njemačkog investitora da sudjeluje u natječaju od kojega je baš zbog toga odustao. Isto tako, mijenjaju se i građevinski sadržaji koji su bili precizno definirani u javnom natječaju. Tu svoju „strategiju“, a zapravo običnu namještaljku korumpiranoga Jakovčića i njegovih ljudi Končar primjenjuje od kada je još 2010. godine doživotno zadužio tadašnjega župana tako što je otkupio Hypo kriminalom opterećen projekt Barbariga – Dragonera povezan s prenamjenom zemljišta na atraktivnoj poziciji, prvi red do mora s pogledom na Brijunsko otočje, i to doslovce u posljednji trenutak, već kada je austrijska policija češljala središnjicu te banke u Klagenfurtu. O tome smo vrlo detaljno pisali u Hrvatskom tjedniku i objavili imena onih koji su primili pozamašne iznose novca da izvrše prenamjenu, nedugo nakon što ju je tadašnja Općina Vodnjan prodala za bagatelni iznos, kao neurbaniziranu, poduzećima koja su služila kao paravan stvarnim vlasnicima.

U tome slučaju pravomoćno je na zatvorsku kaznu osuđena samo tadašnja načelnica općine koja se u austrijskome policijskom izvješću uopće ne spominje kao osoba koja je primila mito. Ostali, a koji se spominju vrlo precizno i s punim imenom i prezimenom, pošteđeni su zato što Dorh ništa nije poduzimao iako je imao sve dokumente i dokaze na raspolaganju. Danas isto tako ništa ne čini niti aktualni gradonačelnik, u međuvremenu Grada Vodnjana, Vitasović, kako bi to golemo zemljište, površine veće od milijun četvornih metara, vratio u vlasništvo grada, a na što ima zakonsko pravo prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ništa ne poduzima niti ministar Goran Marić koji bi zbog nečinjenja Grada Vodnjana trebao u ime države tu zemlju bez ikakve odštete oduzeti Danku Končaru i vratiti ju u stanje prije kriminalne prodaje i prenamjene. Jakovčić je bio vrlo angažiran oko prodaje te zemlje Danku Končaru kako bi spasio svoje ljude i sebe od kaznenoga progona i zatvora, a u čemu je do sada, osim tadašnje načelnice, uglavnom i uspio.

Uvijek radi s pozajmicama

Svoju „strategiju“ Danko Končar primjenjivao je i prije čvrstoga povezivanja s Ivanom Jakovčićem kada je kupovao milijune četvornih metara pretežno neurbanizirane zemlje preko tada najjače agencije za promet nekretnina u Istri, „Istra – Bavaria“ u vlasništvu Drage Radolovića. Od njega i preko njega kupio je milijunske površine dijelom preko pozajmica koje su bile ispod stvarne cijene što ju je Radolović platio. Kada Radolović više nije imao vlastitoga kapitala, Končar je pod mafijaškim pritiskom „uglednih odvjetnika“ i nekih bivših likova iz podzemlja, a danas „uglednih“ poslovnih ljudi, Radoloviću ovrhom čak uzeo i njegovu privatnu zemlju, tako da je na koncu Radolović izgubio sve – i zemlju (projekt poduzeća) koju je Končar odmah prebacio na svoju tvrtku Kermas Malta, kao i novac kojim je jednim dijelom ta zemlja plaćena. Tako je Končar doslovce opljačkao Radolovića, a u javnosti mahao papirima kako su Vinka Cetinski i Drago Radolović njega opljačkali i to ni manje ni više nego za 77 milijuna kuna. U stvarnosti, pak, Končar je ostao dužan Radoloviću oko 15 milijuna eura. Nakon što je protiv Končara na Malti pokrenuta istraga, on je projekt poduzeća koja su vlasnici zemljišta u Istri vratio na Kermas Hrvatska pa je tako dug prema Radoloviću postao vidljiv i dokaziv jer više nije moguća knjigovodstvena manipulacija.

Končar uvijek radi s pozajmicama tako da uvijek drži izlazna vrata otvorenima ako želi odustati. Za novac koji nabavlja putem kredita, ali i investicije poput one u Brodotrogiru, on daje korporativna jamstva kao na primjer kada za „bezvrijednu zemlju“ dobiva milijunske kredite. Tako je založio dio u Istri kupljenih terena za kredit u visini od 20 milijuna dolara koji je zatražio od tvrtke RCS, registrirane na Bahamasu. Tu je tvrtku u Zagrebu predstavljala njegova sestrična Danica Žagmeštar. Ili njega HBOR kreditira na temelju jamstava koja čine dva projekt poduzeća, vlasnici „bezvrijednih zemljišta“, sa sedam milijuna eura kako bi u Karlovcu pokrenuo poduzeće.

Tako Končar ulazi u Uljanik kao tzv. „strateški partner“ bez ikakva osobnoga rizika, on je spreman uložiti novac, naravno kao pozajmicu Uljaniku, od kredita za koji mu jamči hrvatska država, a kao kompenzaciju za „uložena“ sredstva (poreznih obveznika) dobiva stotine tisuća atraktivnoga i urbaniziranoga Uljanikova zemljišta i Zimsku marinu na drugoj strani pulskoga zaljeva, nasuprot onomu gdje već ima pravo graditi marinu u sklopu projekta Brijuni rivijera. Za Zimsku marinu dobiva koncesiju, ponajprije na 50 godina, ali i to je promjenjivo kao što smo vidjeli, ako je dobar s Jakovčićem i njegovim IDS-om. Taj plan poznat je hrvatskoj javnosti još iz travnja, od prvoga dolaska ekipe u sastavu Rossanda, Flego i Miletić u Zagreb gdje su u Vladi predali non paper na 30 stranica u kojem je bio predstavljen gore opisan koncept. Na to su ministri u Vladi, odgovorni za resor gospodarstva i financija, doslovce pobješnjeli. Rečeno im je da to valja preinačiti i opširnije elaborirati. „Domaću zadaću“ potom su razvukli na 50 stranica i predali ju u svibnju što također nije bilo zadovoljavajuće pa su još dva puta donosili prošireni tekst, jedanput na 110 stranica i konačno u lipnju, u posljednji trenutak, povećanoga obujma za još dvadesetak stranica. No sve se vrti oko onoga početnoga koncepta od kojega se u bitnome nije odustalo. Prema zamisli Ivana Jakovčića, čitava ta operacija „Uljanik“ trebala je proteći ispod radara javnosti, kako ju ne bi alarmirali jer je nakana bila da se odgovornost za restrukturiranje na, za Jakovčića, Končara i Upravu, prihvatljiv način prebaci na Zagreb i Bruxelles, bez čeprkanja po dugogodišnjem sustavnom pljačkanju i uništavanju pulskoga brodogradilišta na čijemu se terenu u budućnosti planiraju drugi sadržaji, povezani s nekretninama poslovno-stambenoga karaktera. Eto, reći će, Europska komisija to traži i tako se treba restrukturiranje provesti. Naivno, ali upravo tako. Ili možda i nije naivno, vidjet će se uostalom za nekoliko tjedana.

Jakovčićev sukob interesa i kazneno djelo

Inače veliki, monoton, samohvalisav intervju za Glas Istre koji je dao Danko Končar ima isključivo jednu svrhu – sve demantirati što mu ne ide u prilog, a prije svega iz službene i objavljene bilance Afaraka iščitan podatak da je Ivan Jakovčić plaćeni član NO Afaraka, uz još neke druge povremeno preuzete obveze, od veljače 2013. godine, dakle od vremena kada još uopće nije znao da će biti europarlamentarac (postao više od godinu dana kasnije kao zamjena za Milorada Pupovca), već je obnašao dužnost predsjednika IDS-a i istarskoga župana, a što nije samo sukob interesa već i kazneno djelo za koje bi trebao odgovarati.

Nakon ovih informacija koje su isplivale za vrijeme štrajka i prosvjeda radnika Uljanika, Jakovčić je postao politička prošlost bez političke budućnosti. Repovi ovoga skandala, a koji će uslijediti sljedećih tjedana i mjeseci, nanijet će nepovratnu i nepopravljivu štetu IDS-u i njegovim najodgovornijim dužnosnicima. IDS gubi aureolu zaštitnika Istre od Zagreba, postupno će nestati percepcija u javnosti da je Istra praktički država u državi.

S nezaustavljivim procesom detronizacije „mafijaškoga i lopovskoga“ IDS-a, koji je započeo masovnim prosvjedima radnika i građana Pule, Istra se konačno i definitivno vraća matici zemlji Hrvatskoj.

Ninoslav Mogorović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

36 godina od političkog ubojstva Đure Zagajskog u Münchenu

Objavljeno

na

Objavio

Đuro Zagajski, rođen 2. listopada 1939. u Zagrebu, već kao maloljetnik pokušao je nekoliko puta pobjeći iz Jugoslavije. Jednom mu je to uspjelo, ali su ga austrijske vlasti vratile u Jugoslaviju, gdje je najprije proveo dva mjeseca u zatvoru, a potom je bio upućen na odsluženje vojnog roka. Vrativši se iz JNA u Zagreb bio je ponovno uhićen i osuđen na dvije godine zatvora zbog “neprijateljske propagande“. Napokon, u srpnju 1967. godine Zagajski se ponovno odlučuje na bijeg iz Jugoslavije i dolazi u Njemačku gdje dobiva politički azil. U narednom razdoblju sudjelovao je u demonstracijama protiv Jugoslavije i pratio emigrantske publikacije.

“Operativna obrada“ nad Đurom Zagajskim

Dana 22.01.1982. godine Centar SDS Zagreb zaveo je “Operativnu obradu“ nad Đurom Zagajskim.

Operativnu obradu nad njim predložio je Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH, a odobrio je Vinko Bilić, načelnik SDS SRH, dok je operativnu obradu od tada vodio Milan Munjas, operativni radnik Centra SDS Zagreb.

Osoba od posebnog povjerenja Đure Zagajskog bio je Stjepan Mesek, koji je bio agent Centra SDS Zagreb pod kodnim imenom “Karlo“ i “Dubravko“. Njega su na vezi od studenog 1981. godine do ožujka 1983. godine držali Mišo Deverić i Milan Munjas – djelatnici II. odjela Centra SDS Zagreb.

Suradnika “Emina“ vodili su djelatnici Centra SDS Varaždin Milan Tesla i Ilija Dodik, a oko vođenja suradnika instruirao ih je Josip Perković.

Dušan Šime Periš angažiran je 12.6.1981. godine i njegov pseudonim je bio “Dukat“.

Bio je na vezi Zlabnik Damira i Roguljić Mladena, djelatnika II. odjela Centra SDS Zagreb u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

U izjavi suradnika “Jerka“ od 2.12.1982. godine, koju je on vlastoručno napisao i potpisao, stoji: “Ja, Branko Sklepić, rođen 7.1.1947., na privremenom radu u SRNj München, dajem dobrovoljno i bez prinude Izjavu kojom se obvezujem da ću na dobrovoljnoj bazi, odano na patriotskoj bazi davati podatke službi DS. Pošto se krećem u društvu ekstremnih emigranata u Münchenu kao što su Zagajski Đuro itd. Sva saznanja ću prenašati, bilo pismenim putem ili direktnim kontaktom sa službom SDS“. “Jerka“ je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Damir Zlabnik, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Suradnik “Pjesnik“ je bio Miro Škrinjarić, kojeg je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Mišo Deverić, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Pored njih tu je veliku ulogu odigrao i izvjesni Milan Dorič – pod pseudonimima “Hanzi“, “Milan“, “Flora“ i “Pogan“.

Ubojstvo Đure Zagajskog

 U noći od subote na nedjelju, 26. na 27. ožujka 1983., ubijen je emigrant Đuro Zagajski, rodom iz Zagreba.

Mrtvo tijelo Đure Zagajskog pronađeno je u jutarnjim satima na otvorenom polju u münchenskom parku Vrt fazana. Zagajski je bio prijatelj i suradnik Stanka Nižića (ubijen 23.08.1981. u Zürichu) i Luke Kraljevića (preživio nekoliko udbinih atentata).

Mjesecima prije ubojstva Zagajskog, suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom “Karlo”, dostavljao je izvješća o aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj i Švicarskoj. Glavna osoba u tim izvješćima bio je Đuro Zagajski.

Petar Penava/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Objavljeno

na

Objavio

Ali Ahmed Ali Hamad, državljanin Bahreina, navodno jedan od čelnih ljudi Al-Qa’ede i pripadnik odreda “El Mudžahid” u vrijeme rata u BiH, prvi je od istaknutijih lidera ove terorističke organizacije koji je iznio istinu o djelovanju mudžahedina tijekom ovog oružanog sukoba, kao i o koordinaciji tih aktivnosti između ubačenih islamističkih skupina, “Armije BiH” i političkog vrha Alije Izetbegovića.

Svoja saznanja iznio je istražiteljima UN-a, ali i pred vijećem MKSJ u Den Haagu, gdje je 2008. godine svjedočio u postupku protiv bivšeg ratnog zapovjednika “Armije BiH”, Rasima Delića. Na vidjelo je izašla i činjenica kako je jedan od financijera džihadističkih skupina u BiH bilo saudijsko Povjerenstvo za pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki dio aktivnosti – od samoga ubacivanja preko naoružavanja i smještaja ekstremnih islamskih boraca vođen je pod krinkom “humanitarne pomoći” Bosni i Hercegovini, što je na suđenju u Den Haagu dokazao general Slobodan Praljak, a poklapa se s iskazom ovog svjedoka.

Za teroristički zločin u Mostaru iz rujna 1997. godine (postavljanje autobombe u zapadnom dijelu grada) Ali Ahmed Ali Hamad osuđen je tek 10 godina poslije i to nakon pritiska Amerikanaca. Da nije bilo oštrih zahtjeva SAD-a, Tužilaštvo BiH nikad ne bi podiglo optužnicu protiv njega. Utvrđeno je kako su islamski teroristi na području istočnog Mostara (pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih snaga) imali svoju bazu otkuda su planirali, organizirali i provodili tijekom rata napadna djelovanja i terorističke akcije s kojima su nastavili i poslije postizanja sporazuma u Daytonu.

(Vidi: https://kamenjar.com/20-godina-od-autobombe-u-mostaru-mozak-prvog-teroristickog-napada-jos-u-bijegu/ )

Budući da je pristao biti svjedok Tužiteljstva MKSJ, Ali Ahmed Ali Hamad amnestiran je od krivnje za zločine što ih je počinio kao pripadnik odreda “El Mudžahid” koji je i formalno bio u sastavu “Armije BiH” (3. korpusa) i to naredbom samoga zapovjednika “Armije BiH” Rasima Delića (od 13. kolovoza 1993. godine). Treba, međutim, uzeti u obzir da su mudžahedini i domaće muslimanske oružane snage tzv. Armije BiH i njihove “specijalne jedinice” i prije toga provodile zajedničke akcije genocida i etničkog čišćenja, kako nad Hrvatima tako i nad Srbima.

Na procesu Rasimu Deliću, ovaj je džihadist i ratni zločinac detaljno ispričao kako je 1992. godine došao u BiH iz “vojne akademije” tadašnjeg vođe Al.Qa’ede Osame bin Ladena stacionirane u Afganistanu, sa zadaćom uspostave islamističkih terorističkih ćelija ove organizacije u BiH i provođenja plana radikalizacije domicilnih muslimana. Također je potvrdio da je njegova postrojba (s oko dvjestotinjak ljudi) od “Armije BiH” dobila zapovijed da etnički očisti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, te da su planirali eksplozivom razoriti najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni (onu u Gučoj Gori), u čemu ih je navodno spriječio jedan od zapovjednika iz redova “Armije BiH”. Stoga su crkvu “samo” devastirali i nagrdili, mažući je izmetom i oskvrnjujući slike i kipove svetaca, te uništavajući unutrašnjost iste. Razaranje crkve je spriječeno iz čisto pragmatičnih razloga – da mudžahedini ne bi na sebe skretali pozornost mirovnih snaga UN-a, budući da su čak i u blizini njihovih baza masakrirali zarobljene civile i pripadnike HVO-a (odsijecajući im glave, uši, noseve i vadeći im srca).

Hrvati srednje Bosne osjetili su na vlastitoj koži svu okrutnost ovih barbara koji nisu prezali ni od kakvih zvjerstava i čija se obuka sastojala od obveznog klanja, mučenja i masakriranja zarobljenika kako bi se i oni koji još uvijek nisu ogrezli u sadističkom ubijanju naučili “zanatu” i lišili svakog osjećaja i empatije prema ljudskim bićima. Indoktrinirani džihadisti zaslijepljeni svojom ratničkom ideologijom i zaklonjeni iza Allaha i Kur’ana, istini za volju nisu bili ništa gori od većine domaćih muslimansko-bošnjačkih ekstremista koji su ne rijetko s uživanjem klali svoje susjede, ne štedeći niti žene, djecu i starce.

Jedan od surovih dokumentiranih zločina nad Hrvatima počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici “Armije BiH”, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti su kasnije svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić.

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih zločina bilo je na stotine diljem Bosne i Hercegovine i oni su se pokazali kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, a mnogi takvi zločinački rituali bili su čak i snimljeni na video-kasete koje su potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan BiH. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima kako bi ih se zauvijek otjeralo s njihovih područja. Pored toga, njihove su masakre pratile paljevine, pljačke i silovanja. Uglavnom se ubijalo sve živo (što nije stiglo uteći), tako da “ne ostane ni kokoš” (kako su naređivali njihovi zapovjednici). Muslimanski krvnici (kako džihadisti, tako i domaći) pokazali su se gorima nego osmanlijski osvajači koji su tim krajevima žarili stoljećima prije.

Rasim Delić je na kraju (15. rujna) 2008. godine od MKSJ osuđen samo na 3 godine zatvora i to zbog “nesprječavanja okrutnog postupanja” mudžahedina nad zatočenim srpskim vojnicima, a oslobođen je optužbe za zločin nad 24 hrvatska civila i vojnika u Malinama i Bikošima kod Travnika i ozljeđivanje još 6.

Bilo je to istinsko izrugivanje istini i pravdi, a ne osuda zločina.

Ne osuditi zapovjednika vojske čiji su pripadnici predavali svoje zarobljenike mudžahedinima, pa čak ni one zapovjednike koji su efektivno zapovijedali mudžahedinima u sastavu regularne vojske i to za najgore vrste zločina koji su počinjeni u ratu, vrhunski je cinizam i drskost. Muslimani su se svojom propagandom uspjeli nametnuti kao jedina žrtva i iza te krinke činili su nedjela koja su ostala nekažnjena.

Početkom 2004. godine, Ali Ahmed Ali Hamad zatražio je azil od Srbije, obećavajući kako će njihovim državnim tijelima dati detaljne podatke o zločinima što su ih mudžahedinske postrojbe pod kontrolom muslimanskih vlasti BiH počinile nad Srbima i Hrvatima.

On je, međutim, 30. ožujka 2009. godine protjeran u Bahrein, budući da ga bosansko-hercegovačke vlasti nisu htjele izručiti Srbiji, s pravom smatrajući kako bi ono što bi se tijekom sudskog postupka otkrilo pred Sudom za ratne zločine u Beogradu imalo vrlo negativne posljedice po njih. Javnosti je odluku o protjerivanju Ali Ahmed Ali Hamada u Bahrein priopćio tadašnji direktor Službe za poslove sa strancima Dragan Mektić.

Muslimani – uključujući i najviši vojni i političkih vrh predvođen Alijom Izetbegovićem, Ejupom Ganićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i drugima – itekako su imali što kriti.

U javnost je među ostalim izašlo svjedočenje Ali Ahmed Ali Hamada o krvavom piru mudžahedina u Gučoj Gori, gdje su pobili dvadesetak Hrvata i potom ih izrezali motornim pilama.

Jednako okrutni zločini činjeni su nad Srbima, o čemu su sami mudžahedini ostavili snimke – koje su kasnije korištene kao propagandni materijal za prikupljanje pomoći bosansko-hercegovačkim muslimanima u islamskim zemljama. Masakrirana tijela žrtava i njihove odsječene glave tamo su se prikazivali kao dokaz o “borbi protiv nevjernika” koja se vodi “u ime Allaha”.

U ljeto 1992. godine, između Teslića i Tešnja, na lokalitetu Crni vrh, mudžahedini su uhvatili trojicu srpskih vojnika koji su konjskom zapregom snabdijevali položaje “VRS” (Blagoja Blagojevića, Nenada Petkovića i Branislava Đurića). Oni su, naime, zalutali na teritorij koji su kontrolirali muslimani. Odsjekli su im glave, a potom je jedan od mudžahedina pozirao s glavom Blagojevića. Sve tri glave su (navodno) potom odnesene “na dar” načelniku policijske postaje u Tešnju Šemsudinu Mehmedoviću (koji je koju godinu poslije postao narodni zastupnik u parlamentu BiH). Prema srpskim izvorima, na Ozrenu i u Vozući počinjeni su također masakri nad srpskim vojnicima i civilima u zajedničkim akcijama pripadnika “Armije BiH” i mudžahedina.

Onaj koji se odigrao 1995. godine u Vozući postao je predmetom istraživanja tek 20 godina poslije i to je uzrokovalo velike otpore u muslimanskom političkom vrhu i pravosuđu, a u javnosti je izazvana prava bura nakon što je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo državnom tužilaštvu predao dokumentaciju koja je govorila u prilog tomu da su u ovaj zločin umiješani ratni zapovjednik 3.korpusa “Armije BiH” Sakib Mahmuljin i načelnik Centra službe javne bezbjednosti Zenica, Šefik Džaferović.

U masovnim zločinima odreda “El Mudžahid”, Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Spaljeno je do temelje 66 sela, srušeno i zapaljeno više do 5.000 kuća, uništeno 12 crkava i jedan manastir, ubijeno 465 vojnika i neutvrđeni broj civila i protjerano preko 22.000 Srba.

Mahmuljin i Džaferović su, međutim, uživali zaštitu vodstva u Sarajevu i osobno Bakira Izetbegovića (koji je na čelu stranke naslijedio oca), pa je ovaj potonji (8.10.2018.) bez ikakvih problema izabran i za člana Predsjedništva BiH iz redova “bošnjačkog” naroda.

Nakon rata, Internetom su počele kružiti mnoge snimke i fotografije koje su užasavale javnost i pokazivale pravo lice mudžahedina, ali i njihovih nalogodavaca iz vrha muslimanskog vojnog i političkog vodstva BiH.

U procesu protiv Rasima Delića (2007. godine), svjedok optužbe Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida, izjavio je kako je od 1991. godine do početka rata u BiH proveo 13 mjeseci na vojnoj obuci u Afganistanu u kampu Osame Bin Ladena, potom se na kratko vratio u Bahrein i onda je upućen u BiH.

Po njegovim riječima, prvi čovjek mudžahedinske zajednice u BiH bio je bliski suradnik Osame bin Ladena, Abu Abdul Aziz.

“‘Kako je meni sam Abu Abdul Aziz potvrdio, on je kontaktirao sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu. Rekao mi je da je razgovarao s Alijom Izetbegovićem i s nekim visokim oficirima u Sarajevu. Rekao mi je da su oni njemu dali punu podršku i da su se s njim dogovorili gdje će biti i on i njegova jedinica’ – ustvrdio je svjedok.”

(Vidi: https://www.dw.com/bs/ali-ahmed-ali-hamad-svjedo%C4%8Dio-protiv-generala-deli%C4%87a/a-2774754; stranica posjećena 25.3.2019.)

Ali Ahmed Ali Hamad je također ustvrdio kako je u BiH početkom rata bilo oko 75 mudžahedina, dok je taj broj tijekom 1993. godine narastao na oko 1.500.

Vrlo je zanimljiva i njegova izjava o tijesnoj suradnji i koordinaciji mudžahedina s Izetbegovićevim vojnim i političkim vlastima, te “Armijom BiH”:

Što je najvažnije, mi, strani mudžahedini nismo izveli nijedan napad bez saradnje s pripadnicima Armije BiH“. (Vidi: isto; istaknuo; Z.P.)

Potvrdio je kako se i sam često sretao s oficirima “Armije BiH”, uključujući i zapovjednika 7. korpusa generala Mehmeda Alagića.

Čest gost na postrojavanjima “Allahove vojske” (mudžahedina) bio je i sam Alija Izetbegović koji je s tim koljačima i zločincima klanjao namaz, a oni ga dočekivali uzvicima “Allahu Akbar!”

Tako se poslije osvajanja Vozuće i masakriranja Srba, na tom lokalitetu pojavio kako bi proslavio pobjedu sa svojim borcima. U više kadrova vidi se u društvu mudžahedina, a gdje god se kreće oko njega se ori “Allahu Akbar!” Slične su se manifestacije događale i na mnogim drugim mjestima, pa i u Gostoviću kod Zenice, također 1995. godine, gdje se jasno vidi kako mudžahedini razulareno vitlaju sjekirama i drugim hladnim oružjem.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=5DPj_u1x9K8; https://www.youtube.com/watch?v=nJqna_NH3MA; stranice posjećene 25.3.2019.)

Dževad Galijašević bosansko-hercegovački aktivist oštro je kritizirao Aliju Izetbegovića koji je davao otvorenu potporu mudžahedinima i javno ih hvalio (neovisno o počinjenima zločinima), a njihovo postrojavanje u Gostoviću nazvao je “objavom rata Europi“.

Koliko su bili u pravu Galijašević i svi drugi koji su europskoj javnosti i vodećim zemljama zapadnog svijeta skretali pozornost na radikalni islamizam u vrijeme kad je on za svoju prvu bazu na Starom kontinentu koristeći ratno stanje odabrao Bosnu i Hercegovinu, pokazali su teroristički napadi u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Danskoj…

No, oni koji bi trebali, još uvijek nisu shvatili lekciju.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari