Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nino Mogorović: Istra se vraća matici zemlji Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kriza Uljanika i masovni prosvjed zaposlenika i građana Pule

Danko Končar, koji je u Hrvatskoj poslovno angažiran posljednjih petnaestak godina, za hrvatsku je javnost u međuvremenu postao prilično pročitana knjiga. Malo tko više vjeruje monotonim i jednoličnim pričama toga bjelosvjetskog mešetara, uvijek na službenome putu, u privatnome zrakoplovu, negdje između triju kontinenata, poduzetniku koji u Hrvatskoj, mnoštvo je indicija, pere srpski i ruski prljavi novac. Vjeruju mu još jedino političari, Dorh i dio neokomunističkih oligarha, tajkuna. Od Sanadera do Plenkovića, od Mesića do Kolinde Grabar-Kitarović, nitko se nije ozbiljno pozabavio porijeklom novca kojim Končar u Hrvatskoj raspolaže, njegovim stvarnim vlasnicima i putovima kojima taj novac pristiže u Hrvatsku. Postoje mehanizmi provjere, vremena je bilo napretek, a i indicija kako je riječ o netransparentnim financijskim sredstvima skrivenih vlasnika doista ne manjka. Razloge za nepostupanje ne treba tražiti samo u činjenici što je Danko Končar pripomogao da se financijsko stanje pojedinih političara i novinara popravi, od Sanadera do Jakovčića (i ne samo njih), već prije svega u onome glavnom, strateškom cilju zbog kojega se uopće pojavio u Hrvatskoj, a to je penetracija u hrvatsko gospodarstvo s krajnjim ciljem uništenja industrijske proizvodnje i što veće kontrole onih područja koja rade profitabilno. Način na koji ulazi u posao i ciljevi koje slijedi gotovo su identični onim metodama koje prakticiraju Rusi – učiniti gospodarstvo pojedinih država ovisnima o Rusiji, ili, pak, slabjeti i uništavati ako za ovisnost nema izgleda. U Hrvatskoj je na djelu ova druga koncepcija koja koincidira i s gospodarskim smjernicama srbijanskoga Memoranduma 2 preko kojega se već dugi niz godina vodi unutarnja agresija na Hrvatsku, bez oružja i vidljive bojišnice.

Prevarantsku strategiju primjenjuje od 2010. godine

Končar se pojavljuje i ulazi u poslove svuda gdje je nešto jako problematično, u sve što je povezano s teško rješivim problemima. I to bez ikakve zadrške. Najnoviji primjer za to njegov je ulazak kao tzv. strateškoga partnera u pulsko brodogradilište Uljanik, koje je i većinski vlasnik riječkog 3. maja, a ima i udjel u remontnome brodogradilištu Viktor Lenac. U ciljanome i za njega raspisanome natječaju, svi drugi zainteresirani bili su odbačeni, a neki poput jednoga, od dvaju, izraelskih brodogradilišta, preliminarno, čak i bez formalnoga sudjelovanja u tome namještenom igrokazu. Jalova argumentacija Uprave baš kao i Končara bila je da je on odabran jer je bez ikakvih primjedaba akceptirao sve uvjete koje je postavila uprava Uljanika. Ali da su ti uvjeti bili tek formalnoga i unaprijed dogovorenoga i usklađenog karaktera, dokazuje i ono što je izjavio u intervjuu za Glas Istre od 1. rujna 2018. godine. Končar kaže: „Kao potencijalni strateški partner mi nismo dužni dati nikakav novac Uljaniku prije odluke Bruxellesa o Planu restrukturiranja, a čak i tada ne postoji obveza dokapitalizacije tvrtke ako odlučimo drukčije. To su nepobitne činjenice koje su definirane prilikom izbora strateškog partnera.“

Dakle on se prihvatio uloge strateškoga partnera bez ikakvih financijskih obveza i dogovorene strategije. Upravo onako kao što je ušao kao koncesionar i u, također za njega namješten, projekt u sklopu fantomske Brijuni rivijere, izgradnje marine u pulskoj luci na poziciji Sv. Katarina – Monumenti. Bitno je ući, a zatim će on već promijeniti ono što mu ne odgovara – primjerice koncesiju na 66 godina – pa će se ona korigirati na 99 godina, a što bi sasvim izvjesno u najmanju ruku potaklo barem još jednoga nama dobro poznatog zainteresiranog njemačkog investitora da sudjeluje u natječaju od kojega je baš zbog toga odustao. Isto tako, mijenjaju se i građevinski sadržaji koji su bili precizno definirani u javnom natječaju. Tu svoju „strategiju“, a zapravo običnu namještaljku korumpiranoga Jakovčića i njegovih ljudi Končar primjenjuje od kada je još 2010. godine doživotno zadužio tadašnjega župana tako što je otkupio Hypo kriminalom opterećen projekt Barbariga – Dragonera povezan s prenamjenom zemljišta na atraktivnoj poziciji, prvi red do mora s pogledom na Brijunsko otočje, i to doslovce u posljednji trenutak, već kada je austrijska policija češljala središnjicu te banke u Klagenfurtu. O tome smo vrlo detaljno pisali u Hrvatskom tjedniku i objavili imena onih koji su primili pozamašne iznose novca da izvrše prenamjenu, nedugo nakon što ju je tadašnja Općina Vodnjan prodala za bagatelni iznos, kao neurbaniziranu, poduzećima koja su služila kao paravan stvarnim vlasnicima.

U tome slučaju pravomoćno je na zatvorsku kaznu osuđena samo tadašnja načelnica općine koja se u austrijskome policijskom izvješću uopće ne spominje kao osoba koja je primila mito. Ostali, a koji se spominju vrlo precizno i s punim imenom i prezimenom, pošteđeni su zato što Dorh ništa nije poduzimao iako je imao sve dokumente i dokaze na raspolaganju. Danas isto tako ništa ne čini niti aktualni gradonačelnik, u međuvremenu Grada Vodnjana, Vitasović, kako bi to golemo zemljište, površine veće od milijun četvornih metara, vratio u vlasništvo grada, a na što ima zakonsko pravo prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ništa ne poduzima niti ministar Goran Marić koji bi zbog nečinjenja Grada Vodnjana trebao u ime države tu zemlju bez ikakve odštete oduzeti Danku Končaru i vratiti ju u stanje prije kriminalne prodaje i prenamjene. Jakovčić je bio vrlo angažiran oko prodaje te zemlje Danku Končaru kako bi spasio svoje ljude i sebe od kaznenoga progona i zatvora, a u čemu je do sada, osim tadašnje načelnice, uglavnom i uspio.

Uvijek radi s pozajmicama

Svoju „strategiju“ Danko Končar primjenjivao je i prije čvrstoga povezivanja s Ivanom Jakovčićem kada je kupovao milijune četvornih metara pretežno neurbanizirane zemlje preko tada najjače agencije za promet nekretnina u Istri, „Istra – Bavaria“ u vlasništvu Drage Radolovića. Od njega i preko njega kupio je milijunske površine dijelom preko pozajmica koje su bile ispod stvarne cijene što ju je Radolović platio. Kada Radolović više nije imao vlastitoga kapitala, Končar je pod mafijaškim pritiskom „uglednih odvjetnika“ i nekih bivših likova iz podzemlja, a danas „uglednih“ poslovnih ljudi, Radoloviću ovrhom čak uzeo i njegovu privatnu zemlju, tako da je na koncu Radolović izgubio sve – i zemlju (projekt poduzeća) koju je Končar odmah prebacio na svoju tvrtku Kermas Malta, kao i novac kojim je jednim dijelom ta zemlja plaćena. Tako je Končar doslovce opljačkao Radolovića, a u javnosti mahao papirima kako su Vinka Cetinski i Drago Radolović njega opljačkali i to ni manje ni više nego za 77 milijuna kuna. U stvarnosti, pak, Končar je ostao dužan Radoloviću oko 15 milijuna eura. Nakon što je protiv Končara na Malti pokrenuta istraga, on je projekt poduzeća koja su vlasnici zemljišta u Istri vratio na Kermas Hrvatska pa je tako dug prema Radoloviću postao vidljiv i dokaziv jer više nije moguća knjigovodstvena manipulacija.

Končar uvijek radi s pozajmicama tako da uvijek drži izlazna vrata otvorenima ako želi odustati. Za novac koji nabavlja putem kredita, ali i investicije poput one u Brodotrogiru, on daje korporativna jamstva kao na primjer kada za „bezvrijednu zemlju“ dobiva milijunske kredite. Tako je založio dio u Istri kupljenih terena za kredit u visini od 20 milijuna dolara koji je zatražio od tvrtke RCS, registrirane na Bahamasu. Tu je tvrtku u Zagrebu predstavljala njegova sestrična Danica Žagmeštar. Ili njega HBOR kreditira na temelju jamstava koja čine dva projekt poduzeća, vlasnici „bezvrijednih zemljišta“, sa sedam milijuna eura kako bi u Karlovcu pokrenuo poduzeće.

Tako Končar ulazi u Uljanik kao tzv. „strateški partner“ bez ikakva osobnoga rizika, on je spreman uložiti novac, naravno kao pozajmicu Uljaniku, od kredita za koji mu jamči hrvatska država, a kao kompenzaciju za „uložena“ sredstva (poreznih obveznika) dobiva stotine tisuća atraktivnoga i urbaniziranoga Uljanikova zemljišta i Zimsku marinu na drugoj strani pulskoga zaljeva, nasuprot onomu gdje već ima pravo graditi marinu u sklopu projekta Brijuni rivijera. Za Zimsku marinu dobiva koncesiju, ponajprije na 50 godina, ali i to je promjenjivo kao što smo vidjeli, ako je dobar s Jakovčićem i njegovim IDS-om. Taj plan poznat je hrvatskoj javnosti još iz travnja, od prvoga dolaska ekipe u sastavu Rossanda, Flego i Miletić u Zagreb gdje su u Vladi predali non paper na 30 stranica u kojem je bio predstavljen gore opisan koncept. Na to su ministri u Vladi, odgovorni za resor gospodarstva i financija, doslovce pobješnjeli. Rečeno im je da to valja preinačiti i opširnije elaborirati. „Domaću zadaću“ potom su razvukli na 50 stranica i predali ju u svibnju što također nije bilo zadovoljavajuće pa su još dva puta donosili prošireni tekst, jedanput na 110 stranica i konačno u lipnju, u posljednji trenutak, povećanoga obujma za još dvadesetak stranica. No sve se vrti oko onoga početnoga koncepta od kojega se u bitnome nije odustalo. Prema zamisli Ivana Jakovčića, čitava ta operacija „Uljanik“ trebala je proteći ispod radara javnosti, kako ju ne bi alarmirali jer je nakana bila da se odgovornost za restrukturiranje na, za Jakovčića, Končara i Upravu, prihvatljiv način prebaci na Zagreb i Bruxelles, bez čeprkanja po dugogodišnjem sustavnom pljačkanju i uništavanju pulskoga brodogradilišta na čijemu se terenu u budućnosti planiraju drugi sadržaji, povezani s nekretninama poslovno-stambenoga karaktera. Eto, reći će, Europska komisija to traži i tako se treba restrukturiranje provesti. Naivno, ali upravo tako. Ili možda i nije naivno, vidjet će se uostalom za nekoliko tjedana.

Jakovčićev sukob interesa i kazneno djelo

Inače veliki, monoton, samohvalisav intervju za Glas Istre koji je dao Danko Končar ima isključivo jednu svrhu – sve demantirati što mu ne ide u prilog, a prije svega iz službene i objavljene bilance Afaraka iščitan podatak da je Ivan Jakovčić plaćeni član NO Afaraka, uz još neke druge povremeno preuzete obveze, od veljače 2013. godine, dakle od vremena kada još uopće nije znao da će biti europarlamentarac (postao više od godinu dana kasnije kao zamjena za Milorada Pupovca), već je obnašao dužnost predsjednika IDS-a i istarskoga župana, a što nije samo sukob interesa već i kazneno djelo za koje bi trebao odgovarati.

Nakon ovih informacija koje su isplivale za vrijeme štrajka i prosvjeda radnika Uljanika, Jakovčić je postao politička prošlost bez političke budućnosti. Repovi ovoga skandala, a koji će uslijediti sljedećih tjedana i mjeseci, nanijet će nepovratnu i nepopravljivu štetu IDS-u i njegovim najodgovornijim dužnosnicima. IDS gubi aureolu zaštitnika Istre od Zagreba, postupno će nestati percepcija u javnosti da je Istra praktički država u državi.

S nezaustavljivim procesom detronizacije „mafijaškoga i lopovskoga“ IDS-a, koji je započeo masovnim prosvjedima radnika i građana Pule, Istra se konačno i definitivno vraća matici zemlji Hrvatskoj.

Ninoslav Mogorović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari