Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Afera Krnjo-gate

Objavljeno

na

Možda bi Kaštelanima bilo bolje da dogodine naprave Krnju u obliku birača-ovce, dakle djelomično i samih sebe. Pogotovo ako, nakon što su se izrazili s krnjom u obliku Plenkovića koji pleše onako kako Pupovac svira, na predstojećim izborima glasuju isto

Afera Krnjo-gate podigla je ovog tjedna izvjesnu prašinu, ali, naravno, kao i brojne druge prije nje nije dovela do raspada vladajuće obraz-koalicije.

Paljenje krnje s njegovim likom na karnevalu u Kaštelima, čiji počeci sežu u 1813., silno je 2019. uzrujalo člana vladajuće većine Milorada Pupovca, uskokodakalo njegov privatni Feral maskiran u tjednik srpske manjine i ostale njegovatelje uglednog lika i djela, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Prva neistina izgovorena u kritici kaštelanskog karnevala je da je spaljen nemoćni, ranjivi lik. Ne, riječ je o moćniku, članu vladajuće koalicije, koji drži premijera za jaja, i koji se, unatoč tome što je izabran u Sabor na privilegiran način kao predstavnik manjine sa zajamčenim zastupnicima, za famoznog preslagivanja bez oklijevanja upustio u političku trgovinu i odredio tko će formirati većinu. Pupovac bi, s jedne strane, uživao moć i privilegije koje nosi sudjelovanje u vlasti, a s druge strane bi ostao ranjiv i zaštićen kao manjina kad su u pitanju kritike na njegov račun.

Etnobiznismenom ga je nazivao još Ivo Josipović, neki drugi su ga nazivali i samoproglašenim menadžerom srpske patnje u Hrvatskoj. U svakom slučaju, Pupovac je moćnik, on je Vlast, novac kojim upravlja, uključujući i čitav jedan medij kojim raspolaže po privatnom nahođenju, uzdiže ga visoko iznad puka u Kaštelima, a o ljudima koje bi trebao predstavljati u Saboru, a koji većinom žive daleko ispod hrvatskog prosjeka da i ne govorimo. Puno Srba povratnika i danas živi bez struje, ali barem imaju “satisfakciju” što časopis koji se financira javnim novcem izdvojenim u njihovo ime, već godinama zapjenjeno pljuje po Hrvatskoj i konfrontira ih s većinom.

Koliko mu je u Hrvatskoj teško svjedoči i već slavni “Pupovčev trokut” u kojem Pupovac kontrolira kako Pupovac Pupovcu daje novac hrvatskih poreznih obveznika.

Naime, aktualni kaštelanski Krnjo je kao član Savjeta za nacionalne manjine sudjelovao u donošenju odluke o dodjeli sredstava iz državnog proračuna Srpskom narodnom vijeću, čiji je on predsjednik. Uz to, KK je i član saborskog Odbora za nacionalne manjine, koji kontrolira način na koji se troše dodijeljena sredstva. Nemali dio tog novca, 3,2 milijuna kuna godišnje, troši se na njegov privatni Feral pod nazivom Novosti.

Nisam provjerio stoji li na njihovoj redakciji “Zauzeto Hrvat”, jer iz nekog razloga većinu tekstova u časopisu srpske manjine pišu ideološki ostrašćeni Hrvati, Feralova siročad koja je kasnije ostala i bez privremenog udomitelja Nine Pavića. Mržnja, poruga, prijezir osnovni je ton tog glasila. Na naslovnici vješaju mrtvog Tuđmana, likuju nad požarima, izruguju se s katoličkom ikonografijom, sve pod krinkom satire i neobuzdane duhovitosti, ali kad na karnevalu u Kaštelima spale krnju koji im nije po volji, onda jadikuju, pretvaraju se u mrgodne puritance koji bi cenzurirali maškare. Prava i obveze u civiliziranom društvu moraju biti razmjerni. Ne možeš sebi davati pravo udarati druge maljem, a istovremeno zahtijevati da tebe tretiraju kao porculansku figuricu.

Druga neistina je da je Krnjo bio Pupovac kao takav ili čak Pupovac kao metonimija Srbina u Hrvatskoj. donjokaštelanske maškare ove su godine za svojeg Krnju odabrale političara Milorada Pupovca u vrlo jasnoj funkciji. Radi se o složenijoj instalaciji u kojoj je premijer Plenković prikazan kao mali pastir koji vodi guske u maglu, a nad njim svira frulu golemi Pupovac. Jasno je, dakle, da Krnjo nije bio generički Srbin, već političar koji upravlja premijerom jer mu održava tanku većinu. U najavi karnevala organizatori kažu da je na kraju povorke išao glavni krivac za sve što je “Sućurane živciralo, ljutilo, zbog čega su se smijali od muke i plakali još od prošlog krnjevala, a ovaj put ta je ‘čast’ pripala liku Milorada Pupovca koji se nikako odlučiti ‘malo jesam, malo nisan’’.

Na sličan način je prije tri godine u Kaštelima i Sinju gorio Krnjo Božo Petrov, jer ih je iritirao vaganjem “piškit ću-kakit ću”. Pupovac koji frulom upravlja Plenkovićem najbolji je simbol vladajuće trgovačke koalicije, koja je čista prevara birača. “Plenković” je spaljen s “Pupovcem”, a falio je još, primjerice, zagrljaj Krnje s “Glavašem” ili “Đakićem” da ugođaj i tužna politička istina o vladajućoj koaliciji budu potpuni.

Karneval je po definiciji vrijeme dopuštenog kaosa, izokrenutih vrijednosti, ventil za potisnute frustracije. Mircea Eliade piše kako se tu radi o uprizorenju kozmogonije – karneval je privremeni, ritualni povratak u kaos, iz kojeg se onda ponovo stvara uređeni svijet. Oni koji su 364 dana prezrene lude često su se na taj dan tretirali kao kraljevi, dok bi se kraljevi i drugi moćnici ponižavali. U kršćanskom svijetu se rugalo i papama i kardinalima, i kraljevima i predsjednicima. Ove godine se sprdalo i Kolindu Grabar Kitarović uprizorenjem kako vulgarno grli i ljubi nogometne reprezentativce. Nikom nije palo napamet vrištati o seksizmu ili nepoštivanju važne institucije. Uvrijeđen ovogodišnjim karnevalom se našao samo Pupovac. I tragikomično zakratko priprijetio izlaskom iz koalicije? Zašto?

Je li njegov koalicijski partner Plenković organizirao taj karneval u Kaštelima? Nije li i on na njemu uz svirača Pupovca izrugan i spaljen? Što Pupovčevi partneri iz HDZ-a mogu učiniti po tom pitanju? Je li Božinović trebao odmah poslati policiju da prekine povorku i uhiti sudionike? Jesu li trebali preventivno objaviti popis osoba koje ne smiju biti Krnjo?

Čini se kako postoji samo jedan način da se Pupovcu udovolji. To je da se donese poseban “Zakon o zaštiti lika i djela Milorada Pupovca”, po modelu “Zakona o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita” donesenog u rujnu 1984.

Priča tu ne završava. U Kaštelima je na zadnjim parlamentarnim izborima premoćno pobijedio Plenkovićev HDZ, osvojivši 50,84% glasova. Nakon pucanje koalicije s Mostom, dogodila se famozna trgovina s HNS-om, Pupovcem i co., pa su u međuvremenu birači HZD-a, sa svim drugim građanima dobili Istanbulsku, Marakeš, titranje Vučiću kroz neprovođenje odluka prethodne vlade o praćenju pregovora Srbije s EU i niz drugih divota.

Možda bi stoga Kaštelanima bilo bolje da dogodine naprave Krnju u obliku birača-ovce, dakle djelomično i samih sebe. Pogotovo ako, nakon što su se izrazili s Krnjom u obliku Plenkovića koji pleše onako kako Pupovac svira, na predstojećim izborima glasuju isto.

A možda je sve to svjestan dio igre, u smislu – jedan dan u godini ćemo spaliti takvog krnju, a ostalih 364 ćemo biti sluge i glasači pokorni, iz niza sitnih interesa?

U ponedjeljak se i srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić osvrnuo na maškare u Kaštel Sućurcu, ustvrdivši kako bi šala sa spaljivanjem lutke Milorada Pupovca “mogla biti generalna proba za nešto što se sprema njemu kao lideru Srba.” Ako je i od Malog Slobe, previše je. Pupovac je pak kazao da “bacanje vaterpolista u more i spaljivanje njegove lutke predstavljaju govor mržnje i poticanje na nasilje u atmosferi mržnje koju dopušta državni vrh”. Zašto je onda i dalje dio tog državnog vrha?

Prema njegovim riječima, “ne radi se o duhovitom, inventivnom dalmatinskom karnevalu koji provocira vlast, nego manifestaciji nacionalističke i šovinističke priče”. Kako to ne provocira vlast krnjo Plenković koji pleše kako Pupovac svira? Duhovita je, dakle, satira koja njemu odgovara, a nacionalistička i šovinistička je ona usmjerena protiv njega.

Matteo Salvini istog dana uz smajliće prenosi na Instagramu fotografiju goleme lutke na karnevalu u Düsseldorfu koja ga predstavlja kao golog, našminkanog, ogavno masnog tipa nalakiranih noktiju koji doji dvije bebe. Na lijevoj sisi piše “rasizam”, na desnoj “nacionalizam”. Uz to “Salvini” ima tetovažu “mafija” i drži talijanske trobojke na kojima piše “Brutta Italia”. Pravi Salvini zbog tog nije kmečao niti se zgražavao, već se smijao. Tko zna, možda se privatno i Pupovac podsmijava s Kaštelanima, misleći – samo se vi rugajte, ja ću vam i dalje biti vlast.

Na pitanje novinara gdje je granica, odnosno gdje je crta preko koje SDSS neće ići u podržavanju vladajuće koalicije, Pupovac je pitijski kazao: “Mogu samo reći da sam stao na tu crtu, ali da je neću prijeći”. Bilo bi bolje za sve da je pređe, raskine koaliciju, prestane određivati tko će biti na vlasti i bavi se onim za što je i izabran. Ali, nešto mi govori da neće.

Pupovčeve Novosti su inače veliki prijatelj i promicatelj satire. Oduševljavale su se, primjerice Frljićevom predstavom u Kerempuhu na čiju je premijeru otišao i Zlatko Hasanbegović rekavši da ga je zanimalo “kako na sceni izgleda moj lik sa svinjskom glavom kojeg u stavu muslimanske molitve lopatom kokaina pričesti biskup Mile Bogović”. Na kraju predstave tako prikazane neistomišljenike ubijaju pištoljem u glavu, To naravno nitko nije interpretirao kao nešto “što im se sprema”, već nas se uvjeravalo da je riječ o satiri, o vrhunskoj umjetnosti.

Karneval spada u sferu pučke umjetnosti. Radi se o jednom danu u godini, kada se tradicionalno moglo reći i nešto mimo zvanične “satire”. Nekima je danas, izgleda, i to previše.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari