Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Afera Krnjo-gate

Objavljeno

na

Možda bi Kaštelanima bilo bolje da dogodine naprave Krnju u obliku birača-ovce, dakle djelomično i samih sebe. Pogotovo ako, nakon što su se izrazili s krnjom u obliku Plenkovića koji pleše onako kako Pupovac svira, na predstojećim izborima glasuju isto

Afera Krnjo-gate podigla je ovog tjedna izvjesnu prašinu, ali, naravno, kao i brojne druge prije nje nije dovela do raspada vladajuće obraz-koalicije.

Paljenje krnje s njegovim likom na karnevalu u Kaštelima, čiji počeci sežu u 1813., silno je 2019. uzrujalo člana vladajuće većine Milorada Pupovca, uskokodakalo njegov privatni Feral maskiran u tjednik srpske manjine i ostale njegovatelje uglednog lika i djela, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Prva neistina izgovorena u kritici kaštelanskog karnevala je da je spaljen nemoćni, ranjivi lik. Ne, riječ je o moćniku, članu vladajuće koalicije, koji drži premijera za jaja, i koji se, unatoč tome što je izabran u Sabor na privilegiran način kao predstavnik manjine sa zajamčenim zastupnicima, za famoznog preslagivanja bez oklijevanja upustio u političku trgovinu i odredio tko će formirati većinu. Pupovac bi, s jedne strane, uživao moć i privilegije koje nosi sudjelovanje u vlasti, a s druge strane bi ostao ranjiv i zaštićen kao manjina kad su u pitanju kritike na njegov račun.

Etnobiznismenom ga je nazivao još Ivo Josipović, neki drugi su ga nazivali i samoproglašenim menadžerom srpske patnje u Hrvatskoj. U svakom slučaju, Pupovac je moćnik, on je Vlast, novac kojim upravlja, uključujući i čitav jedan medij kojim raspolaže po privatnom nahođenju, uzdiže ga visoko iznad puka u Kaštelima, a o ljudima koje bi trebao predstavljati u Saboru, a koji većinom žive daleko ispod hrvatskog prosjeka da i ne govorimo. Puno Srba povratnika i danas živi bez struje, ali barem imaju “satisfakciju” što časopis koji se financira javnim novcem izdvojenim u njihovo ime, već godinama zapjenjeno pljuje po Hrvatskoj i konfrontira ih s većinom.

Koliko mu je u Hrvatskoj teško svjedoči i već slavni “Pupovčev trokut” u kojem Pupovac kontrolira kako Pupovac Pupovcu daje novac hrvatskih poreznih obveznika.

Naime, aktualni kaštelanski Krnjo je kao član Savjeta za nacionalne manjine sudjelovao u donošenju odluke o dodjeli sredstava iz državnog proračuna Srpskom narodnom vijeću, čiji je on predsjednik. Uz to, KK je i član saborskog Odbora za nacionalne manjine, koji kontrolira način na koji se troše dodijeljena sredstva. Nemali dio tog novca, 3,2 milijuna kuna godišnje, troši se na njegov privatni Feral pod nazivom Novosti.

Nisam provjerio stoji li na njihovoj redakciji “Zauzeto Hrvat”, jer iz nekog razloga većinu tekstova u časopisu srpske manjine pišu ideološki ostrašćeni Hrvati, Feralova siročad koja je kasnije ostala i bez privremenog udomitelja Nine Pavića. Mržnja, poruga, prijezir osnovni je ton tog glasila. Na naslovnici vješaju mrtvog Tuđmana, likuju nad požarima, izruguju se s katoličkom ikonografijom, sve pod krinkom satire i neobuzdane duhovitosti, ali kad na karnevalu u Kaštelima spale krnju koji im nije po volji, onda jadikuju, pretvaraju se u mrgodne puritance koji bi cenzurirali maškare. Prava i obveze u civiliziranom društvu moraju biti razmjerni. Ne možeš sebi davati pravo udarati druge maljem, a istovremeno zahtijevati da tebe tretiraju kao porculansku figuricu.

Druga neistina je da je Krnjo bio Pupovac kao takav ili čak Pupovac kao metonimija Srbina u Hrvatskoj. donjokaštelanske maškare ove su godine za svojeg Krnju odabrale političara Milorada Pupovca u vrlo jasnoj funkciji. Radi se o složenijoj instalaciji u kojoj je premijer Plenković prikazan kao mali pastir koji vodi guske u maglu, a nad njim svira frulu golemi Pupovac. Jasno je, dakle, da Krnjo nije bio generički Srbin, već političar koji upravlja premijerom jer mu održava tanku većinu. U najavi karnevala organizatori kažu da je na kraju povorke išao glavni krivac za sve što je “Sućurane živciralo, ljutilo, zbog čega su se smijali od muke i plakali još od prošlog krnjevala, a ovaj put ta je ‘čast’ pripala liku Milorada Pupovca koji se nikako odlučiti ‘malo jesam, malo nisan’’.

Na sličan način je prije tri godine u Kaštelima i Sinju gorio Krnjo Božo Petrov, jer ih je iritirao vaganjem “piškit ću-kakit ću”. Pupovac koji frulom upravlja Plenkovićem najbolji je simbol vladajuće trgovačke koalicije, koja je čista prevara birača. “Plenković” je spaljen s “Pupovcem”, a falio je još, primjerice, zagrljaj Krnje s “Glavašem” ili “Đakićem” da ugođaj i tužna politička istina o vladajućoj koaliciji budu potpuni.

Karneval je po definiciji vrijeme dopuštenog kaosa, izokrenutih vrijednosti, ventil za potisnute frustracije. Mircea Eliade piše kako se tu radi o uprizorenju kozmogonije – karneval je privremeni, ritualni povratak u kaos, iz kojeg se onda ponovo stvara uređeni svijet. Oni koji su 364 dana prezrene lude često su se na taj dan tretirali kao kraljevi, dok bi se kraljevi i drugi moćnici ponižavali. U kršćanskom svijetu se rugalo i papama i kardinalima, i kraljevima i predsjednicima. Ove godine se sprdalo i Kolindu Grabar Kitarović uprizorenjem kako vulgarno grli i ljubi nogometne reprezentativce. Nikom nije palo napamet vrištati o seksizmu ili nepoštivanju važne institucije. Uvrijeđen ovogodišnjim karnevalom se našao samo Pupovac. I tragikomično zakratko priprijetio izlaskom iz koalicije? Zašto?

Je li njegov koalicijski partner Plenković organizirao taj karneval u Kaštelima? Nije li i on na njemu uz svirača Pupovca izrugan i spaljen? Što Pupovčevi partneri iz HDZ-a mogu učiniti po tom pitanju? Je li Božinović trebao odmah poslati policiju da prekine povorku i uhiti sudionike? Jesu li trebali preventivno objaviti popis osoba koje ne smiju biti Krnjo?

Čini se kako postoji samo jedan način da se Pupovcu udovolji. To je da se donese poseban “Zakon o zaštiti lika i djela Milorada Pupovca”, po modelu “Zakona o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita” donesenog u rujnu 1984.

Priča tu ne završava. U Kaštelima je na zadnjim parlamentarnim izborima premoćno pobijedio Plenkovićev HDZ, osvojivši 50,84% glasova. Nakon pucanje koalicije s Mostom, dogodila se famozna trgovina s HNS-om, Pupovcem i co., pa su u međuvremenu birači HZD-a, sa svim drugim građanima dobili Istanbulsku, Marakeš, titranje Vučiću kroz neprovođenje odluka prethodne vlade o praćenju pregovora Srbije s EU i niz drugih divota.

Možda bi stoga Kaštelanima bilo bolje da dogodine naprave Krnju u obliku birača-ovce, dakle djelomično i samih sebe. Pogotovo ako, nakon što su se izrazili s Krnjom u obliku Plenkovića koji pleše onako kako Pupovac svira, na predstojećim izborima glasuju isto.

A možda je sve to svjestan dio igre, u smislu – jedan dan u godini ćemo spaliti takvog krnju, a ostalih 364 ćemo biti sluge i glasači pokorni, iz niza sitnih interesa?

U ponedjeljak se i srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić osvrnuo na maškare u Kaštel Sućurcu, ustvrdivši kako bi šala sa spaljivanjem lutke Milorada Pupovca “mogla biti generalna proba za nešto što se sprema njemu kao lideru Srba.” Ako je i od Malog Slobe, previše je. Pupovac je pak kazao da “bacanje vaterpolista u more i spaljivanje njegove lutke predstavljaju govor mržnje i poticanje na nasilje u atmosferi mržnje koju dopušta državni vrh”. Zašto je onda i dalje dio tog državnog vrha?

Prema njegovim riječima, “ne radi se o duhovitom, inventivnom dalmatinskom karnevalu koji provocira vlast, nego manifestaciji nacionalističke i šovinističke priče”. Kako to ne provocira vlast krnjo Plenković koji pleše kako Pupovac svira? Duhovita je, dakle, satira koja njemu odgovara, a nacionalistička i šovinistička je ona usmjerena protiv njega.

Matteo Salvini istog dana uz smajliće prenosi na Instagramu fotografiju goleme lutke na karnevalu u Düsseldorfu koja ga predstavlja kao golog, našminkanog, ogavno masnog tipa nalakiranih noktiju koji doji dvije bebe. Na lijevoj sisi piše “rasizam”, na desnoj “nacionalizam”. Uz to “Salvini” ima tetovažu “mafija” i drži talijanske trobojke na kojima piše “Brutta Italia”. Pravi Salvini zbog tog nije kmečao niti se zgražavao, već se smijao. Tko zna, možda se privatno i Pupovac podsmijava s Kaštelanima, misleći – samo se vi rugajte, ja ću vam i dalje biti vlast.

Na pitanje novinara gdje je granica, odnosno gdje je crta preko koje SDSS neće ići u podržavanju vladajuće koalicije, Pupovac je pitijski kazao: “Mogu samo reći da sam stao na tu crtu, ali da je neću prijeći”. Bilo bi bolje za sve da je pređe, raskine koaliciju, prestane određivati tko će biti na vlasti i bavi se onim za što je i izabran. Ali, nešto mi govori da neće.

Pupovčeve Novosti su inače veliki prijatelj i promicatelj satire. Oduševljavale su se, primjerice Frljićevom predstavom u Kerempuhu na čiju je premijeru otišao i Zlatko Hasanbegović rekavši da ga je zanimalo “kako na sceni izgleda moj lik sa svinjskom glavom kojeg u stavu muslimanske molitve lopatom kokaina pričesti biskup Mile Bogović”. Na kraju predstave tako prikazane neistomišljenike ubijaju pištoljem u glavu, To naravno nitko nije interpretirao kao nešto “što im se sprema”, već nas se uvjeravalo da je riječ o satiri, o vrhunskoj umjetnosti.

Karneval spada u sferu pučke umjetnosti. Radi se o jednom danu u godini, kada se tradicionalno moglo reći i nešto mimo zvanične “satire”. Nekima je danas, izgleda, i to previše.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Objavio

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.

Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame.

Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima.

No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz zvaničnih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno.

Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici.

O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”.

Najmanje se govorilo o biti njenog postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca su se napadno ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja.

Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio.

Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice.

O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Pariz je stresan velegrad, u kojem se, osim nekoliko spomenutih crkava i velebnih muzeja, nema što lijepoga vidjeti. Već je 1986. psihijatar Hiroaki Ota skovao naziv ‘Pariški sindrom’, za psihički poremećaj kojeg kod dijela japanskih turista izaziva šok nesklada između slike Pariza koja im se nudi i o kojem onda maštaju, i realnosti koju zateknu kad u njega dođu.

Nema ljepote, nema “Esprita”, nigdje romantičnih uličica i profinjenih ljudi iz filmova i turističkih prospekta, već vas dočekaju siv, stresan grad, neljubazni, bahati domaćini, rijeka turista i otuđenih imigranata. Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje.

Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika.

U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo.

Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas.

Zanimljivo je da su neki kritičari prigovarali da je takva radikalna transformacija grada imala političku motivaciju, konkretno, da se htjela olakšati kontrola buntovnog grada, je u novim širokim ulicama nije bilo moguće postaviti barikade.

Osim što je današnji Pariz većim dijelom arhitektonski monoton grad iz sredine 19. stoljeća, ni ljudi na njegovim ulicama ničim ne imponiraju. Dame su neuglednije i lošije odjevene od onih koje možete vidjeti u centru Zagreba ili Splita, upitno je koliko je tu uopće Parižana, jer se središtem grada uglavnom muvaju siromašni migranti i masovni turisti.

Protrče kroz Notre-Dame, uslikaju se podno željezne skalamerije Eiffelova tornja, nakon što se satima načekaju u Louvreu, uspiju na pet sekundi nadvirujuće se nad glavama sebi sličnih, na pet sekundi pod debelim staklom opaziti sliku talijanskog majstora i to je to za većinu posjetitelja “grada svjetlosti”. Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti.

Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru.

Golema većina Parižana je odavno dekristijanizirana. Notre-Dame su njihovi preci skrnavili još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma.

Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. se u Francuskoj u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame je već odavno zapuštena, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili kasnije dogoditi ovakvo nešto.

Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru.

Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo?

U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu.

Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio.

Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije, ili umjetničkog remek djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak, ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj.

Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina.

Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesna potreba da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari