Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ako je Hrvatska nacistička je li Pupovac ustaša?

Objavljeno

na

Pod sloganom “Oluja je pogrom” u Bačkoj Palanki prošle subote održan je središnji komemorativni skup u povodu “Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe”.

Pokrovitelj i središnja zvijezda skupa bio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ima nešto duboko opsceno u tome da pijetet za srpska stradanja u Hrvatskoj iskazuje netko tko je za to suodgovoran, pa makar kao, tada još uvijek, nesklapni junior i huškač (po)četnik, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko ne zna o čemu je riječ neka ugugla “Vučić u Glini” i pogleda kako mladi Vučić, tada desna ruka četničkog vojvode Vojislava Šešelja, u ožujku 1995. pozdravlja glinske Srbe “koji su junački podigli baklju slobode još 26. juna 91. godine, vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici Srpskoj Krajini.” Obećava im: “Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći da dođe (…) onako kako je zločinački režim Franje Tuđmana pokušao.” i dodaje: “Nikada srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće natrag u Hrvatsku (…) Ako srpski radikali pobede i poraze predsednika Srbije, vi znate da ćete živjeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja više biti neće. Živeli!” Tada je huškao, a ove godine je, za posjeta Hrvatskoj, za kojeg je bolje da se nije ni dogodio, lagao kako nije govorio o velikoj Srbiji. A dolazio je i govorio je, štoviše, huškao tamošnje Srbe do kraja, pumpao ih da ne prihvate nikakav kompromis, tjerao ih do zida, do ruba provalije. I otišao natrag u Beograd. Dva mjeseca kasnije dogodit će se Bljesak, pet mjeseci kasnije Oluja. Ratobornog Vučića tada nije bilo da ih brani.

Danas, 2018., čini sve da onemogući normalan život preostalim Srbima u Hrvatskoj. Kako samo naivno sada zvuči izjava hrvatske predsjednice koja je prije pola godine na novinarsko pitanje “je li ovo bio europski Vučić ili Vučić iz 90-ih?” odgovorila: “Vučić s kojim sam ja razgovarala jest europski Vučić, apsolutno i definitivno.”

Samo šest mjeseci nakon takvog tetošenja u Zagrebu Vučić u Bačkoj Palanki izjavljuje: “Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”.

Kao da se nakon višegodišnjeg glumatanja i laganja ponovo prebacio na staru melodiju, odjednom imamo istog govornika kao u Glini 1995. Osim što mu se naša Predsjednica i Premijer takvom kakav jest moraju dodvoravati i činiti sve da Srbija što prije uđe u EU, jer je očito takav nalog odozgo, sada imamo i drugi, jednako mučan problem.

U sviti iza Vučića u Bačkoj Palanki izviruje HDZ-ov koalicijski partner Milorad Pupovac, važan stup Plenkovićeve vlasti i doživotni rentijer srpske patnje u Hrvatskoj.

Nakon Vučićeve usporedbe Republike Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom Pupovac nije napustio skup, niti je kasnije eksplicitno osudio tu tezu, već je licemjerno izjavio kako “razumije Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom prepoznali teške riječi”. Ubi nas preteška riječ. Ne tvrdi čak ni kategorički da su to “teške riječi” već samo da razumije one koji ih prepoznaju kao takve. A ti se valjda još sjećaju kako se rat vodio u Vukovaru, u predgrađima Vinkovaca, Osijeka, Siska, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika, Dubrovnika i drugih većinskih hrvatskih gradova i sela.

Mladići koji su većinom i doslovno branili svoje kućne pragove sada se posredno uspoređuju s nacistima. I član vladajuće HDZ-ove koalicije tome prisustvuje i to ne osuđuje. Ako je Republika Hrvatska doista poput Hitlerove Njemačke, što bi onda u njoj bio Milorad Pupovac, kao dio vlasti? Očito neka vrsta kolaboracionista, neki Kvisling ili ustaša, manji koalicijski partner nacista. Koliko mu je u nacističkoj Hrvatskoj teško svjedoči i već slavno Pupovčevo trojstvo u kojem Pupovac kontrolira kako Pupovac Pupovcu daje novac hrvatskih poreznih obveznika.

Naime, naš najdraži patnik je kao član Savjeta za nacionalne manjine sudjelovao u donošenju odluke o dodjeli sredstava iz državnog proračuna Srpskom narodnom vijeću, čiji je on predsjednik. Uz to, Milorad Pupovac je i član saborskog Odbora za nacionalne manjine, koji kontrolira način na koji se troše dodijeljena sredstva. Nemali dio tog novca, 3,2 milijuna kuna godišnje, troši se na njegov privatni Feral pod nazivom Novosti, u kojem se iz tjedna u tjedan, ponavlja i razrađuje Vučićeva makro-teza.

Čitajući taj politički tjednik stječe se dojam kako je današnja Hrvatska kolijevka i živo vrelo fašizma, a kao prema nekom novom Arhimedovom zakonu, količina optužbi za fašizam koja izlazi iz Novosti proporcionalna je novcu kojeg ista ta fašistička zajednica mazohistički daje za taj opskurni tjednik.

Zanimljivo je da danas druge uspoređuje s nacistima isti Vučić koji je u slavnom govoru u srpskoj skupštini zaprijetio “ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”, što je upravo ista zločinačka kalkulacija odmazde kakvu su, primjerice, koristili nacisti u Kragujevcu 1941. Kako na sve to reagira hrvatski državni vrh? Predsjednica ne reagira adekvatno, vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg je lažova i nepokajanog ratnog huškača prije pola godine zvala u posjet, iako je znala da će joj to nanijeti veliku političku štetu.

Pitao sam se tada: “Što dobivamo od naše slavne “kooperativnosti” koju smo dokazali i ovaj put? Hrvatska ne dobiva ništa, eventualno se našim vladajućima bilježi pokoji plusić za buduće karijere u EU ili NATO-u.” Prosvjednike protiv Vučića Predsjednica je tada nazvala pojedincima s ruba političkog spektra, pri čemu je posebno mučno što su među tim “marginalcima” bile i udovice poginulih branitelja.

Razlog takvog ponašanja na vlastitu političku štetu je što Srbiju treba po svaku cijenu ugurati u EU i hrvatski kompradori će tu biti apsolutno kooperativni, ma što Vučić govorio i radio jer je naredba odozgo takva. Izvlačenje Srbije iz ruske sfere može biti američki li briselski interes, ali dok je na vlasti Vučić i slični Hrvatska nema apsolutno nikakvog interesa da takva Srbija uđe u EU niti da se time brišu granice prema takvoj zemlji, čiji te lideri ne priznaju kao državu i eksplicitno ti žele zlo. Plenković je bio uobičajeno silan.

Na novinarsko pitanje o skandaloznim Vučićevim izjavama i još skandaloznijem Pupovčevom prisustvu i neograđivanju rekao je: “što se izjave tiče i usporedbi koje se odnose na holokaust što je previše, previše je”. I nije potom napravio ništa. Kako će se Vučić sada nositi s tim što je Plenković rekao “što je previše je previše”? Svaka suverena zemlja koja ima minimum dostojanstva bi istog trena povukla veleposlanika na konzultacije. HDZ-ova vlast to nije učinila. Vjerojatno iz straha da se Pupovac ne naljuti i ne sruši im većinu.

Premijer je, da ne zaboravimo, također poručio kako “Hrvatska želi politiku pomirbe, suradnje i dobrosusjedstva zbog čega je bitno suočiti se s prošlošću i utvrditi istinu”. On tebe Hitlerom ti njega briselskom limunadom, umjesto da povučeš veleposlanika.

Nereagiranjem na ovu svinjariju Hrvatska je dotaknula dno. Čuju se komentari kako hrvatski problem nije ni Vučić ni Pupovac već Plenković. Ali to nije krajnja istina. Temeljni hrvatski problem danas nije Plenković već Milijan Brkić, kojem možemo pridodati i Medveda, Krstičevića, Culeja potom i Stiera, Kovača, sve legende Domovinskog rata ili korifeje hrvatstva koji su svoj simbolički kapital stavili u službu strukture koja ti uvali Plenkovića koji ovisi o Pupovcu, koji ti, pak, normalizira usporedbu današnje Hrvatske s nacističkom Njemačkom, a oni, uza sve to, niti ne pomišljaju da uskrate potporu toj monstruoznoj piramidi sazdanoj na vlastohleplju, poltronstvu, kolonijalnom sluganstvu prema gore i oholosti prema dolje. Što se dogodi s ljudima da se tako pasiviziraju i promijene? Kako tigar, vuk ili puma postanu miš, kokoš i ovca?

Zašto čovjek koji je nekoć stavio život na kocku za Domovinu i dragovoljno otišao u rat, nosio na leđima pet sati ranjenog suborca na Velebitu danas pušta da pišaju i po njemu i po suborcu i po svim braniteljima i njihovim obiteljima uspoređujući ih s nacistima? I još drži štangu takvima? Promijenit će se i vlasti, i većine i politička i medijska scena, a ostat će zapisani trenuci zbog kojih će im se i praunuci sramiti.

Jesu li svjesni što se događa, do koje se razine došlo ili su toliko otupjeli da se više ne mogu ni zasramiti, ako se već ne mogu trgnuti? Živi imaju neke obveze prema mrtvima, kad ih prestanu osjećati ili ih pogaze postaju živi mrtvaci, pokretni, ali moralno usmrćeni. Danas su ti HDZ-ovi zombiji baza političke piramide s čijeg nam vrha maše Pupovac iz Bačke Palanke.

Nino Raspudić / Večernji list

 

‘Hitler je htio svijet bez Židova’, Vučić je htio, i učinio, Srbiju bez Hrvata, bez Albanaca, bez Muslimana

 

 

Bujanec: Pupovcu je mjesto među njegovima, a ne u hrvatskoj Vladi!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari