Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ako je Hrvatska nacistička je li Pupovac ustaša?

Objavljeno

na

Pod sloganom “Oluja je pogrom” u Bačkoj Palanki prošle subote održan je središnji komemorativni skup u povodu “Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe”.

Pokrovitelj i središnja zvijezda skupa bio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Ima nešto duboko opsceno u tome da pijetet za srpska stradanja u Hrvatskoj iskazuje netko tko je za to suodgovoran, pa makar kao, tada još uvijek, nesklapni junior i huškač (po)četnik, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko ne zna o čemu je riječ neka ugugla “Vučić u Glini” i pogleda kako mladi Vučić, tada desna ruka četničkog vojvode Vojislava Šešelja, u ožujku 1995. pozdravlja glinske Srbe “koji su junački podigli baklju slobode još 26. juna 91. godine, vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici Srpskoj Krajini.” Obećava im: “Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći da dođe (…) onako kako je zločinački režim Franje Tuđmana pokušao.” i dodaje: “Nikada srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće natrag u Hrvatsku (…) Ako srpski radikali pobede i poraze predsednika Srbije, vi znate da ćete živjeti u velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja više biti neće. Živeli!” Tada je huškao, a ove godine je, za posjeta Hrvatskoj, za kojeg je bolje da se nije ni dogodio, lagao kako nije govorio o velikoj Srbiji. A dolazio je i govorio je, štoviše, huškao tamošnje Srbe do kraja, pumpao ih da ne prihvate nikakav kompromis, tjerao ih do zida, do ruba provalije. I otišao natrag u Beograd. Dva mjeseca kasnije dogodit će se Bljesak, pet mjeseci kasnije Oluja. Ratobornog Vučića tada nije bilo da ih brani.

Danas, 2018., čini sve da onemogući normalan život preostalim Srbima u Hrvatskoj. Kako samo naivno sada zvuči izjava hrvatske predsjednice koja je prije pola godine na novinarsko pitanje “je li ovo bio europski Vučić ili Vučić iz 90-ih?” odgovorila: “Vučić s kojim sam ja razgovarala jest europski Vučić, apsolutno i definitivno.”

Samo šest mjeseci nakon takvog tetošenja u Zagrebu Vučić u Bačkoj Palanki izjavljuje: “Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”.

Kao da se nakon višegodišnjeg glumatanja i laganja ponovo prebacio na staru melodiju, odjednom imamo istog govornika kao u Glini 1995. Osim što mu se naša Predsjednica i Premijer takvom kakav jest moraju dodvoravati i činiti sve da Srbija što prije uđe u EU, jer je očito takav nalog odozgo, sada imamo i drugi, jednako mučan problem.

U sviti iza Vučića u Bačkoj Palanki izviruje HDZ-ov koalicijski partner Milorad Pupovac, važan stup Plenkovićeve vlasti i doživotni rentijer srpske patnje u Hrvatskoj.

Nakon Vučićeve usporedbe Republike Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom Pupovac nije napustio skup, niti je kasnije eksplicitno osudio tu tezu, već je licemjerno izjavio kako “razumije Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom prepoznali teške riječi”. Ubi nas preteška riječ. Ne tvrdi čak ni kategorički da su to “teške riječi” već samo da razumije one koji ih prepoznaju kao takve. A ti se valjda još sjećaju kako se rat vodio u Vukovaru, u predgrađima Vinkovaca, Osijeka, Siska, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika, Dubrovnika i drugih većinskih hrvatskih gradova i sela.

Mladići koji su većinom i doslovno branili svoje kućne pragove sada se posredno uspoređuju s nacistima. I član vladajuće HDZ-ove koalicije tome prisustvuje i to ne osuđuje. Ako je Republika Hrvatska doista poput Hitlerove Njemačke, što bi onda u njoj bio Milorad Pupovac, kao dio vlasti? Očito neka vrsta kolaboracionista, neki Kvisling ili ustaša, manji koalicijski partner nacista. Koliko mu je u nacističkoj Hrvatskoj teško svjedoči i već slavno Pupovčevo trojstvo u kojem Pupovac kontrolira kako Pupovac Pupovcu daje novac hrvatskih poreznih obveznika.

Naime, naš najdraži patnik je kao član Savjeta za nacionalne manjine sudjelovao u donošenju odluke o dodjeli sredstava iz državnog proračuna Srpskom narodnom vijeću, čiji je on predsjednik. Uz to, Milorad Pupovac je i član saborskog Odbora za nacionalne manjine, koji kontrolira način na koji se troše dodijeljena sredstva. Nemali dio tog novca, 3,2 milijuna kuna godišnje, troši se na njegov privatni Feral pod nazivom Novosti, u kojem se iz tjedna u tjedan, ponavlja i razrađuje Vučićeva makro-teza.

Čitajući taj politički tjednik stječe se dojam kako je današnja Hrvatska kolijevka i živo vrelo fašizma, a kao prema nekom novom Arhimedovom zakonu, količina optužbi za fašizam koja izlazi iz Novosti proporcionalna je novcu kojeg ista ta fašistička zajednica mazohistički daje za taj opskurni tjednik.

Zanimljivo je da danas druge uspoređuje s nacistima isti Vučić koji je u slavnom govoru u srpskoj skupštini zaprijetio “ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”, što je upravo ista zločinačka kalkulacija odmazde kakvu su, primjerice, koristili nacisti u Kragujevcu 1941. Kako na sve to reagira hrvatski državni vrh? Predsjednica ne reagira adekvatno, vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg je lažova i nepokajanog ratnog huškača prije pola godine zvala u posjet, iako je znala da će joj to nanijeti veliku političku štetu.

Pitao sam se tada: “Što dobivamo od naše slavne “kooperativnosti” koju smo dokazali i ovaj put? Hrvatska ne dobiva ništa, eventualno se našim vladajućima bilježi pokoji plusić za buduće karijere u EU ili NATO-u.” Prosvjednike protiv Vučića Predsjednica je tada nazvala pojedincima s ruba političkog spektra, pri čemu je posebno mučno što su među tim “marginalcima” bile i udovice poginulih branitelja.

Razlog takvog ponašanja na vlastitu političku štetu je što Srbiju treba po svaku cijenu ugurati u EU i hrvatski kompradori će tu biti apsolutno kooperativni, ma što Vučić govorio i radio jer je naredba odozgo takva. Izvlačenje Srbije iz ruske sfere može biti američki li briselski interes, ali dok je na vlasti Vučić i slični Hrvatska nema apsolutno nikakvog interesa da takva Srbija uđe u EU niti da se time brišu granice prema takvoj zemlji, čiji te lideri ne priznaju kao državu i eksplicitno ti žele zlo. Plenković je bio uobičajeno silan.

Na novinarsko pitanje o skandaloznim Vučićevim izjavama i još skandaloznijem Pupovčevom prisustvu i neograđivanju rekao je: “što se izjave tiče i usporedbi koje se odnose na holokaust što je previše, previše je”. I nije potom napravio ništa. Kako će se Vučić sada nositi s tim što je Plenković rekao “što je previše je previše”? Svaka suverena zemlja koja ima minimum dostojanstva bi istog trena povukla veleposlanika na konzultacije. HDZ-ova vlast to nije učinila. Vjerojatno iz straha da se Pupovac ne naljuti i ne sruši im većinu.

Premijer je, da ne zaboravimo, također poručio kako “Hrvatska želi politiku pomirbe, suradnje i dobrosusjedstva zbog čega je bitno suočiti se s prošlošću i utvrditi istinu”. On tebe Hitlerom ti njega briselskom limunadom, umjesto da povučeš veleposlanika.

Nereagiranjem na ovu svinjariju Hrvatska je dotaknula dno. Čuju se komentari kako hrvatski problem nije ni Vučić ni Pupovac već Plenković. Ali to nije krajnja istina. Temeljni hrvatski problem danas nije Plenković već Milijan Brkić, kojem možemo pridodati i Medveda, Krstičevića, Culeja potom i Stiera, Kovača, sve legende Domovinskog rata ili korifeje hrvatstva koji su svoj simbolički kapital stavili u službu strukture koja ti uvali Plenkovića koji ovisi o Pupovcu, koji ti, pak, normalizira usporedbu današnje Hrvatske s nacističkom Njemačkom, a oni, uza sve to, niti ne pomišljaju da uskrate potporu toj monstruoznoj piramidi sazdanoj na vlastohleplju, poltronstvu, kolonijalnom sluganstvu prema gore i oholosti prema dolje. Što se dogodi s ljudima da se tako pasiviziraju i promijene? Kako tigar, vuk ili puma postanu miš, kokoš i ovca?

Zašto čovjek koji je nekoć stavio život na kocku za Domovinu i dragovoljno otišao u rat, nosio na leđima pet sati ranjenog suborca na Velebitu danas pušta da pišaju i po njemu i po suborcu i po svim braniteljima i njihovim obiteljima uspoređujući ih s nacistima? I još drži štangu takvima? Promijenit će se i vlasti, i većine i politička i medijska scena, a ostat će zapisani trenuci zbog kojih će im se i praunuci sramiti.

Jesu li svjesni što se događa, do koje se razine došlo ili su toliko otupjeli da se više ne mogu ni zasramiti, ako se već ne mogu trgnuti? Živi imaju neke obveze prema mrtvima, kad ih prestanu osjećati ili ih pogaze postaju živi mrtvaci, pokretni, ali moralno usmrćeni. Danas su ti HDZ-ovi zombiji baza političke piramide s čijeg nam vrha maše Pupovac iz Bačke Palanke.

Nino Raspudić / Večernji list

 

‘Hitler je htio svijet bez Židova’, Vučić je htio, i učinio, Srbiju bez Hrvata, bez Albanaca, bez Muslimana

 

 

Bujanec: Pupovcu je mjesto među njegovima, a ne u hrvatskoj Vladi!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari