Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ako neće Mile »Domovini«, hoće »Domovina« Miletu

Objavljeno

na

Ispalo je da sam u kolumni od prije dva tjedna, pišući o mogućim koalicijskim raspletima nakon listopadskih izbora, bio potpuno u pravu za što, priznajem, nije trebalo da se bude neki poseban prorok.

Otužno je gledati kako je koalicija “Domovina”, koja predstavlja stradalničko, uglavnom bošnjačko povratničko stanovništvo u Republici Srpskoj, odjednom “otkrila” kako su SDS i stranke okupljene oko nje idealan partner na srpskoj strani. Nema veze što su ih prethodnici tih istih prije dvadesetak godina “ćerali”, važno je bilo na bilo koji način ukloniti Dodika.

Naravno, nije se radilo o njihovom slobodnom izboru, već o onome što su im sugerirale središnjice stranaka iz Sarajeva, prije svega SDA i DF, koje su isto prosvjetljenje doživjele na državnoj razini požurivši sklopiti sporazum o programskim načelima sa SDS-om i ekipom, iako su oni bili relativni izborni gubitnici u RS i kao takvi imali minimalnu šansu da, uz neke prebjege, formiraju tamo vlast, i što je za prohodnost odluka Vijeća ministara još važnije, delegiraju većinu u srpskom klubu državnog parlamenta. SDA i DF su u startu kompromitirali partnerstvo s HDZ-om, dovevši ih pred svršen čin, u kojem je Čović, po njihovom viđenju vlastite maestralne finte, doveden u situaciju da mora izabrati između dvije ljubavi, vlasti i Dodika. Čović je odigrao mudro, dogovorio se na razini Federacije, a dogovor u vezi s državnom vlasti ostavio za kasnije. Dogodilo se ono što je i bilo najvjerojatnije. Dodik je formirao vlast u RS pa ima u rukama mehanizme blokade reformi, ako ga zaobiđu u formiranju Vijeća ministara. Ostaje vidjeti hoće li se SDA i dalje inatiti i napraviti neodrživo Vijeće ministara sa SDS-om, ili će progutati gorku pilulu, da ne kažem nešto gore, i SDS zamijeniti SNSD-om, nakon što početni blef nije uspio. Moguće je da će doći do, gledano iz cjeline BiH, najbolje solucije, a to je da obje velike stranke iz RS sudjeluju u formiranju državne vlasti, što bi joj garantiralo stabilnost.

Kao što se sirota “Domovina” morala prvo lizati s karadžićevcima, a onda nakon što je igra propala moljakati Dodika za komadić vlasti, zbog tuđe pameti i naloga stranačkih vrhuški, čini se da ni blef s krnjom koalicijom za formiranje Vijeća ministara bez Dodika, nije domišljaj Izetbegovića i Komšića, već zadnji trzaj stare paradigme unutar američke ambasade, koja je pamet pokazala s prošlom platformom. Brzina i oduševljenje kojima je u najdražoj ambasadi pozdravljen sporazum o programskim načelima SDA i DF-a sa SDS-om svjedoči o tome. Nestabilno Vijeće ministara koje bi tako nastalo, a koje ne bi moglo donositi provedive odluke, jer bi nailazilo na Dodikove blokade, značilo bi ukopavanje zemlje u mjestu u trenutku kad se prilika za europski put neočekivano otvorila i u interesu je samo onih koji žele destabilizaciju BiH. Dakle, više je u skladu s onim što govori i čime provocira Dodik, nego s onim što javno zastupaju deklarativno veliki bh. patrioti, Izetbegović i Komšić. Onaj tko smatra da je BiH nužno provođenje reformi i europski put, trebao bi se zalagati za što širu koaliciju, koja znači puno stabilniju vlast, koja ima kapacitet to provesti.

Složenost ustroja BiH je takva da je bez širokih koalicija nemoguće formirati funkcionalnu vlast. To stranke nužno dovodi u poziciju “nikad ne reci nikad”, jer se svatko, ovisno o okolnostima, može naći u situaciji da mora sklapati koalicije i s opcijama koje mu nisu sasvim po volji. Nakon prvih izbora 1990, imali smo koaliciju novih nacionalnih stranaka SDA, SDS-a i HDZ-a (istu ekipu su željeli u Vijeću ministara nakon 24 godine, uz dodatak DF-a). Zajednička im je tada bila demokratska i antikomunistička platforma, iako su se, posebno HDZ i SDS, bez problema vrlo brzo nakrcali starim komunističkim kadrom. Manje od godinu i pol nakon izbora tri koalicijska partnera su vodila tri zaraćene strane u krvavom ratu. U poslijeratnim godinama opet su više puta morali zajedno formirati vlast, kao glavni predstavnici tri nacionalne opcije, uz neke kasnije derivate i supstitute (Stranka za BiH, SNSD, HDZ 1990 itd.). Budući da je zemlja ustrojena tako kako jeste, takvo koaliranje nitko nije smatrao spornim. Nasuprot tome, Lagumdžijin SDP je u poslijeratnim godinama gradio imidž stranke koja dolazi iz neke druge političke dimenzije pa stoga ne želi imati posla s “nacionalistima” i “lopovima”. Međutim, put kojim su kasnije krenuli, a to je namirivanje na račun Hrvata i igranje uloge rezervne bošnjačke varijante, koja, u međunarodnoj zajednici ugodnijim dresovima, provodi istu unitarističku politiku, doveo ih je u zadnjoj platformi do koalicije koju im većina njihovih birača nije mogla oprostiti. U potrazi za hrvatskim privjeskom odjednom im je valjao i minorni HSP i notorni Lijanovići. Tu im je pala priča o antifašizmu i borbi za poštenje i radnička prava. Kad se koaliciji pridružila i SDA, cirkus je bio kompletan. Platformaška vlast bila je najnakaradnija koalicija u povijesti BiH. Tu je SDP izgubio simbolički kapital “drugačijih”, neću reći moralni, jer moralom nereformirani bh. komunisti nikada nisu pretjerano obilovali.

Očekivan potop SDP-a na zadnjim izborima promijenio je odnose snaga na bošnjačko/građanskoj političkoj sceni. SDA je relativni pobjednik među Bošnjacima i bilo kakvo formiranje vlasti bez te stranke bilo bi neozbiljno, krajnje štetno i kontraproduktivno, jednako kao i pravljenje vlasti bez relativnog pobjednika među Srbima, o apsolutnom pobjedniku među Hrvatima da i ne govorimo. Pošto SDA sama nema dovoljan kapacitet, potrebna joj je u koaliciji i druga bošnjačka straka. To je teoretski mogao biti SBB Fahrudina Radončića, s kojim su u praksi, unatoč onome “nikad ne reci nikad”, ipak previše zakrvljeni, između ostalog, jer se bore za isto biračko tijelo, ili DF koji kupi glasove “crvenih” Bošnjaka i bliskih im zmija. Na koncu su se odlučili, ili im je naloženo da se odluče, za koaliciju s Komšićevim DF-om.

Kad govorimo o neprincipijelnim koalicijama iz hrvatske perspektive, zadnja osoba s kojom bi, da je morala i mogućnosti da ga se drže, legitimni hrvatski predstavnici trebali ući u koaliciju je Željko Komšić. Da je bila istinski dobronamjerna i težila formiranju stabilne vlasti, SDA je na razini Federacije prvo trebala postići sporazum o programskim načelima s HDZ-om pa onda zajedno tražiti manjeg bošnjačkog partnera. Koalirajući najprije s DF-om, a onda s SDS-om, SDA je Hrvatima u startu servirala minu. Ako bi se držali načela, Čoviću bi to, u očima hrvatskih birača, trebalo da bude veći problem od zaobilaženja SNSD-a.

Može li se ići u borbu za politička prava Hrvata i na temelju toga dobiti glasove, a onda raditi koaliciju sa simbolom i aktivnim akterom kršenja tih prava, Komšićem? Dvotrećinski pobjednik među Hrvatima u koaliciji s Komšićem je jednako opscena kombinacija kao i “Domovina” u ljubavi s SDS-om. Ipak, i u toj igri su još mogući obrati. DF se sad kao ljuti ako će SDA koalirati s SNSD-om u RS i prijeti raskidanjem koalicije. Za opće političko ozračje bilo bi dobro da komšićevci istupe iz koalicije koja će formirati vlasti u Federaciji. Iako je i SDA bila član platforme, ona ipak nije bila njen glavni akter. Pseudograđanska politika, u biti sekularni bošnjačko/bosanski nacionalizam oličen u DF-u, koji za razliku od SDA niti ne priznaje druge identitete, faktor je koji na višenacionalnu državu djeluje krajnje destruktivno i koji u stvari posljedično generira nacionalizam kod druga dva naroda. Politički zdravija i održivija u Federaciji bi bila koalicija HDZ – SDA – SBB, kojoj bi se na državnoj razini priključio i SNSD, a još bolje i SDS, uzevši u obzir koliko je tanka većina SNSD-a u RS. Kakva je da je, na današnjoj političkoj sceni, to bi bila dovoljno široka i stabilna koalicija, koja bi teoretski mogla provesti reforme potrebne za početak pristupnog puta Europskoj uniji.

Pitanje je koliko je stabilnost u interesu nekih bitnih faktora u BiH. Kad nije uspjela modelirati političku scenu guranjem svojih izbornih favorita (koalicija SDS-a u RS, DF i Martin Raguž u Federaciji) najdraža ambasada će, ako nastavi po starom, možda pokušati opet mijenjati stvari preko prosvjeda, u čemu su se dokazali kao veliki majstori. Povoda za socijalni nemir itekako ima, izborni gubitnici su, uz dio ovisne NVO-scene, dovoljno jaka poluga za usmjeravanje nezadovoljstva, što je dodatni razlog da se preventivno formira što šira koalicija, time podijeli vlast, ali i odgovornost za iskorištavanje zadnje šanse koju je EU pružila Bosni i Hercegovini. Vrlo brzo ćemo vidjeti kojim će se putem krenuti.

Nino Raspudić / nezavisne.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari