Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ako se Mostu fućka za HDZ, tko su mu saveznici

Objavljeno

na

Politička satira u funkciji kritike vlasti nam je potpuno izlišna u situaciji kad unutar vladajuće većine padaju najteži međusobni udarci, prozivanja, pa i ismijavanja.

Prošli tjedan su zastupnik Mosta Bulj i čelnik i potpredsjednik vlade Petrov oštro prozvali HDZ zbog Ine.

Ovaj tjedan zastupnik i jedan od utemeljitelja Mosta, Ivan Kovačić, po svemu do sada u javnosti percipiran kao pristojan čovjek, izražavajući svoj stav prema koalicijskom partneru prelazi granicu pristojnosti i kaže da mu se “jebe” za HDZ i da za njega suradnja s tom strankom na nacionalnoj razini više nije moguća.

Istupio je tako revoltiran nakon što je njegov ljuti protivnik Škaričić opet izabran za predsjednika omiškog HDZa. Netko neupućen, tko bi sve to pogledao sa strane, zaključio bi da je Most najžešća opozicija u Hrvatskoj, a ne dio vladajuće većine. Čelnik Mosta, Božo Petrov izjavio je u srijedu da Ivan Kovačić ostaje čvrsto uz Most, a stvar se privremeno posušila tako što je Kovačić odstupio s mjesta predsjednika Kluba zastupnika Mosta.

Zanimljivo je da je na novinarsko pitanje može li Kovačić i dalje na isti način funkcionirati nakon “teških riječi” na račun HDZa, Petrov odgovorio: “Ja bih se čak usudio reći da on ima veću slobodu reći ono što puno ljudi misli i na tome mu blago zavidim.” Dakle, i njemu se j .. e za HDZ, a Kovačiću zavidi što to može i eksplicitno reći, a on može samo posredno. Kao što je maestralni Ćiro Blažević svojedobno rekao da su njegovi vojnici spremni kao Ivica Kostelić u Kranjskoj Gori, aludirajući na pomalo nezgodnu usporedbu koju je ranije iznio naš najveći skijaš.

U posljednjih nekoliko mjeseci pojavio se čitav žanr viceva na račun Mosta, u kojima su prikazani kao skupina dobronamjernih naivčina iz provincije koje je slučaj lansirao u političku orbitu i tutnuo im ključeve vlasti u ruke. Prvu je šalu izbacio Nenad Stazić rekavši, nakon imenovanja ministara, da će, ako Most s kadroviranjem nastavi ovako, uskoro samo Jambo ostati u Metkoviću. Drugi se pripisuje Jambi, koji je u rodnom gradu išao kupiti odijelo i rekao kako više u Metkoviću ne možeš naći odijelo jer su novi ministri sva pokupovali.

Mostove kadrove se u tom žanru nastoji prikazati kao neku vrstu političara maturanata.

Maturalna zabava je situacija u kojoj mladci prvi put upadaju u odijela, koja im u pravilu ne pristaju, ne samo zbog mladosti već prije svega zbog nenaviklosti, nespremnosti za ozbiljnu ulogu. lli se uštoglje u nastojanju da poprime habitus s kojim još nisu srasli ili unutar ceremonije koja zahtijeva drugačiji registar nastavljaju s držanjem i ponašanjem iz školskih klupa i igrališta, pa imamo kratke spojeve analogne onom kad važan političar u kameru govori kao da je s prijateljima na nogometu. Njegovanje je pristojnog javnog govora, čija je razina kod nas donedavno bila prilično dobra, ako je usporedimo npr. s Italijom ili Srbijom, važno. To nije puki, isprazni formalizam, već prije svega odjeljivanje javnog i privatnog, kao što još uvijek smatramo dobrim da u jeziku imamo mogućnost nekome govoriti “vi”, a nekome “ti”. I zato treba osuditi miješanje registara, koje se dogodilo Kovačiću ili kao što se u posljednje vrijeme događa Ranku Ostojiću. Kao što djetetu od tri godine nećete reći: “Vi niste kompetentni sa mnom razgovarati”, predsjednik važnog saborskog zastupničkog kluba ne bi trebao u kameru govoriti da mu se “jebe” za nešto, pa makar i za HDZ. Koliko god iskren Kovačićev odgovor na trenutak djelovao katarzično i izrekao istinu o odnosu partnera na vlasti i privremeno prekinuo glumu, nije to trebao učiniti na takav način jer je za notu srozao razinu očekivanja od javnog govora političara, a i nas sve skupa s njom.

Što ga tako naljutilo? Je li očekivao da je u međuvremenu došlo do nekog kopernikanskog obrata u razmišljanju omiških HDZovaca koji su Škaričića izabirali i prije? Je li problem nastao iz supstancijalne razlike između vođenja politike na lokalnoj i na nacionalnoj razini, pa je Kovačić mogao prihvatiti suradnju s HDZom u Zagrebu, ali kad se priča spusti na razinu Omiša, onda se opet iskapaju sjekire?

Probavljiv je, izgleda, apstraktni, daleki HDZovac kojeg srećeš u odijelu u saborskom hodniku ili u Vladi, s kojim si partnerski razdijelio ministarstva, uskoro i javna poduzeća, pa onda nemaš velike osobne kolizije. No u bazi je drugačije. Dolje se lome koplja  pa dolazi do kratkog spoja, a očito je da će se to događati sve češće. Izbor Škaričić a za Kovačića je ponovni susret s “realnim”, a takvi srazovi u bazi nužno se s vremenom moraju reflektirati i na nacionalnoj razini.

Kakva je u ovakvom kontekstu politička budućnost Mosta? Nakon odluke da formiraju vlast s HDZ-om mostovci mogu na vijeke vjekova zaboraviti na tzv. lijeve prosvjedne glasove, tj. glasove birača prirodno sklonih ljevici, ali razočaranih starim strankama, posebno SDP-om. Osnivači Mosta dolaze iz konzervativnog miljea. Nakon što im je lijevo krilo u Saboru u startu otpalo, čini se da je daljnje profiliranje Mosta kao demokršćanske opcije jedina logična opcija za njihov opstanak na političkoj sceni.

Izvjesno je da će se Most na sljedećim izborima politički najviše tući s HDZ-om, za isto biračko tijelo. Može li u toj borbi naći neke saveznike?

Iako na prvi pogled može djelovati paradoksalno jer je u njihovim redovima, još uvijek, Mostov lokalni dušmanin Jambo, HSS je na nacionalnoj razini po svemu Mostu najbliža opcija i najlogičniji saveznik. Danas marginaliziran, HSS nakon promjene vodstva ima vjerojatno posljednju priliku politički se profilirati i postati samostalan faktor ili će definitivno potonuti u beznačajnost. Što ima ponuditi Beljakov HSS, a drugi nemaju? Prije svega ima tradiciju koja je, istina samo nominalna, davna i s kojom nemaju jasan kontinuitet, ali se simbolički može na nju osloniti u novoj komunikaciji s biračima. Uvrijeme nametnute podjele na virtualne ustaše i komunjare, HSS je taj koji je najpozvaniji podsjetiti javnost da su i ustaše i komunisti bile dvije marginalne, ekstremne skupine u hrvatskom prijeratnom političkom korpusu, koji je golemom većinom okupljao HSS, i da su obje te marginalne skupine nametnute kao važni faktori zahvaljujući vanjskim silama, Mussoliniju/Hitleru i Staljinu, pa se spletom ratnih okolnosti, većinom seljački narod našao tragično podijeljen, uglavnom ovisno o ill tome u kojem dijelu domovine je .’jc živio. Žalosno je da nam, od dva uvezna totalitarizma nametnute koordinate podjele, i dandanas strukturiraju političku scenu. HSS, s tradicijom koju ima, po pitanju ove vrste ideoloških podjela, blizak je onome što sugerira i Most, a to je da Hrvatska niti počinje niti završava s ustašama i partizanima. Novi predsjednik Beljak bi počinio političko samoubojstvo HSS-a kada bi ga pokušao gurati u nekakav bezlični, granićevski centar, jer tamo se više nema što tražiti. Uza sebe je kako jaku kariku kampanji imao Marijanu Petir, u javnosti prepoznatu po dosljednosti, ne samo u zastupanju konzervativnih vrijednosti, već i borbe za zaštitu nacionalnih interesa, od GMOa  do ribara.

[ad id=”93788″]

Ako se, dakle, i Most i HSS počnu jasnije profilirati kao konzervativne alternative HDZ-u, očekivano je da se, unatoč personalnim prijeporima, koaliraju. Jambo ne mora biti nepremostiva prepreka jer ga Beljak nije promovirao, već zatekao u stranci, a, uostalom, Jambo je bio na suparničkoj strani na unutarstranačkim izborima, pa mu politička budućnost u stranci visi o koncu, i ovisi najviše o ishodu budućih lokalnih izbora u Metkoviću.

Ozbiljan faktor na istom spektru postaje i premijer Orešković, koji je sve bliži jezgri Mosta.

Tehnički premijeri su skloni tome da se “navuku” na politiku i kasnije kandidiraju. U Italiji je, primjerice, Mario Monti nakon završetka mandata izašao na izbore i dobio desetak posto glasova. Orešković,  ako je vjerovati anketama, uživa simpatije većeg dijela javnosti pa ne bi bilo neočekivano da na sljedećim izborima uđe u političku igru.

Ako dođe do konzervativnijeg profiliranja Mosta, kojem će se pridružiti i Orešković, a HSS s novim predsjednikom krene istim smjerom te, ako ta grupacija dobije potporu konzervativnog civilnog društva, mogli bismo dobiti ozbiljnu političku priču na sljedećim izborima. Sada se čini da bilo kakav drugi put vodi Most na političku marginu.

Nino Raspudić/Večernji List

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kakvo pravosuđe imamo, kad je u pitanju ubojstvo Nikole Zrinskog VII. – priveli bi vepra, a Beč ne bi dirali

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme lepršavo, čas nešto padne, čas se rastopi pa nastanu poplave, malo se smrzne i ponovno otopi, a jedino što je više-manje sigurno – prema dugoročnim prognozama – jest da ne ćemo imati bijeli Božić. Uostalom, zašto bijeli? Nije li to politički nekorektno. Na svršetku ovoga stoljeća naši će se potomci kupati i sunčati na Božić, a oko Uskrsa se zavlačiti pod zemlju i tako sve dok ptičice ne izgore, kao što već gore u Kaliforniji.

Politika se sprema na spavanje, ali su se baš u ovo vrijeme probudile istražne i pravosudne državne ustanove te se odlučile na progon zaslužnih za jedan nedavni događaj, naime za raketiranje i bombardiranje Banskih dvora 1991. Ta začudno brza reakcija oduševila je narod, čiji ponešto cinični blogeri ipak misle da bi prvo trebalo optužiti i privesti u Hrvatsku ne samo ubojicu nego i naručitelje atentata na Stjepana Radića 1928. ili možda pronaći ubojice Nikole Zrinskog VII., no – kakvo pravosuđe imamo – sigurno bi priveli vepra i za sve ga optužili, a Beč ne bi dirali.

Elem, duboka država s plitkim sjećanjima i enormnom količinom klateži u svim institucijama, sjetila se ipak Banskih dvora i optužila vazduhoplovce skupa sa stanovitim Bajićem, koji su sami od sebe – valjda ustali na lijevu nogu – odlučili razoriti ustašku utvrdu na Griču, bez znanja KOS-a i JNA, znači Vasiljevića i Kadijevića. Tako hrvatsko pravosuđe slijedi praksu Haaškoga suda glede srpskih i srbijanskih nepodopština, pa zahvaća malo niže, štoviše podosta niže – do reproduktivnih organa, ostavljajući produkciju na miru, to jest producente zločina u vrijeme agresije na Hrvatsku. I eto Hrvatima božićni dar koji im je bio uskraćen 26 godina, božićnica doduše nedostupna.

Sporost uzrokovana dugim i ne baš tako duboko izgrađenim tunelima protuhrvatskih krtica, ali i općom tromosti duha u Hrvatskoj koja živi od beznačajnih ispada, svađa i infantilnih intriga, ta je sporost vidljiva u svim područjima života, da ne velim u svim udovima države i društva. Što je i razumljivo, jer ako postoji problem s kralježnicom, kičmom, onda i udovi trnu, tijelo postaje nepokretnim. Eto se i Hrvatski sabor lijepo uklopio pa se svršetkom 2017. razmatraju izvješća i stanja HRT-a doduše ne iz 1991., ali iz 2014. ili 2015., možda se nešto malo kaže o 2016. Znači, pojeo vuk magare. Ipak su se iznjedrila tri člana Nadzornog odbora HRT-a, a četvrti je ostao u talonu jer se nije moglo ustanoviti kako se zove ni kada je usred rata iz Banjaluke došao u Rijeku. Je li se zato Pupovec počeo mrštiti što nema nekoga njegovog, a Vlada mora biti stabilna. Zagonetno. Usput je još jednom dotaknut onaj Nadzorni odbor što ga je predvodila domoljubna hrvatska glumica u vrijeme potpunoga institucionalnoga kaosa i bezvlađa, te je taj odbor morao djelovati kako je znao i umio da ne dođe do rasapa, što mu se zamjerilo.

Baš tako. Nije se uklopio u opću sporost i bezglavost. No, što je tu je, s napomenom da za sada nije razvidno koliko plavi imaju glasova u novom Nadzornom odboru. Iskustvo s Programskim vijećem kaže da se uvijek nekako posloži u korist crvenih ili barem ružičastih, kao što je u slučaju Ace zorno demonstrirano. No treba priznati da se Aca ipak promijenio, to jest stavio ružne naočale i pustio ružnu bradu, kako ga gledatelji ne bi prepoznali, pa ni Dragan Čović.

Ono što ostaje od spomenutih bivših nadzornika jest adventski vijenac na stolu središnjega i ostalih dnevnika HTV-a, kao i činjenica da su ti nadzornici bili smijenili televizijskoga zapovjednika konjice u Bartolomejskoj noći iz nastupnoga doba slučajnog lijevog vladara Zokija I., što im je desnica zamjerila ili se barem tako činilo zblenutoj javnosti koja ništa nije razumjela, a ionako više ne zna tko je tko, tko je u desnom, a tko u lijevom centru, postoji li još nešto desno i nešto lijevo ili samo interesne dijagonale koje presijecaju svaku kreativnost i dobronamjernost.

Glede Hrvatskoga sabora, općenito: zastupnici su morali opravdavati izostanak ispričnicama. No izostala je njihova isprika hrvatskom narodu koji je morao gledati i slušati tirade ovoga u povijesti samostalne hrvatske države bez sumnje najlošijeg sastava, uz iznimke koje potvrđuju rečeno. Jedan od zadnjih zakona koji se ove godine našao na saborskim klupama jest Zakon o genetski modificiranim organizmima. U prvi mah sam pomislio da se zakon odnosi na mnoge saborske zastupnike.

Lijepa naša Europa

Dok se mi tu natežemo s imponderabilijama, dok gledamo kako se sitnim diverzijama odgađa Pelješki most i propada državna imovina koju doduše marljivi Goran Marić pokušava prebrojati i nešto spasiti pa prodati nakon što su njome godinama „upravljali„ mutni tipovi, dok na naše vodno blago pružaju žedne šape inozemni vukovi, dok nam za vratom sjedi Slovenija uspkros oskrnavljenom arbitražnom sudu i njegovoj isto takvoj presudi, dok Bakir lukavo lovi neke muslimane koji su ubijali Hrvate kako bi se potom mogao s tom legitimacijom svom snagom baciti na Hrvate i napuniti zatvore, dotle se u Europskoj uniji pomalo, ali uporno gura stara i potrošena ideja o Sjedinjenim europskim državama, zamisao priglupa i neprovediva, nepovijesna i opasna po sve države s manje od pedeset milijuna stanovnika. U toj bi naddržavi Hrvatska bila nešto poput Aljaske u SAD, ma što Aljaske. Istodobno se javlja jedna ne toliko priglupa ali teško izvodljiva zamisao o europskoj armiji, u kojoj bi Hrvati kao uvijek u povijesti bili pomoćni odredi pod zapovjedništvom germanskih, romanskih itd. većih sila, kao što su već u sklopu NATO na istočnim europskim granicama pod njemačkim stožerom, s tim da i jezik kojim će se služiti u koordinaciji nikako ne može biti hrvatski. Izlaz može biti u BHS jeziku koji ne postoji pa je težak za naučiti, s tim da bi veliki radije izmislili BHSC jezik. Na njihovu žalost ono „C“ je ovih dana postalo međunarodno priznatim jezikom, znači crnogorski. Ako malo bolje promislite, sada je jasnije zašto se na njemačkim sveučilištima drže serbokroatišnog „jezika“ kao pijani plota.

Također, dok se Hrvatskoj izmišljaju ustaše i ustašoidi, u Europskoj uniji cvjetaju tzv. ultradesne stranke i polako preuzimaju vlast u mnogim zemljama (ili ako nisu na vlasti, imaju lijepu težinu u parlamentima). Nedavnih su dana te stranke imale veliki međunarodni skup, upravo u vrijeme kada je u Austriji oblikovana vlast s ultrašima. No to nije važno, oni su europski ultraši, važna je zla Hrvatska u kojoj takve stranke nema u Hrvatskom saboru ili je uopće nema, ali je za idiote baš i samo Hrvatska ustaška i valjda nacistička zmija u njedrima Europske unije, a u takvoj percepciji pomažu ne samo mediji i ne samo u Hrvatskoj, uz europarlamentarce poput automomnog Jakovčića. U Hrvatskoj mu ipak nije uspjelo progurati osudu nacizma- fašizma i ustašizma bez osude komunizma, pa je našao lajbeke u EU koji bi se u strahu od vlastitih ultraša mogli orijentirati samo na bliske im totalitarizme, pristati na izostavljanje komunizma. Što im je lako, jer zapadne ne znaju za ljepote komunizma, ali im je u duši isto tako malo nezgodno osuditi samo nacizam, budući da su u svoje vrijeme s njim srdačno kolaborirale, od Norveške do Francuske.

Knjiga do knjige

Prošloga su tjedna predstavljene mnoge knjige, od protuhrvatskih svinjarija Dejana Jovića do značajne knjige Višnje Seks MiskulinStarešine koja objašnjava (i) dejane, naslovljene „Hrvati pod KOS-ovim krilom“. Predstavio ju je engleski povjesničar hrvatskoga osjećaja Robin Harris, isti onaj koji se obrecnuo na Haaški sud u vrijeme zatočenja Gotovine i Markača, a i sada nakon presuda Hrvatima iz Herceg-Bosne tvrdi da tako nešto u britanskom pravosuđu ne bi bilo moguće.

No, knjiga o kojoj želim govoriti predstavljena je u dvorani Vijenac Zagrebačke nadbiskupije, autor se zove Ivica Miškulin, nakladnik „Alfa“, a „predmet“ knjige je Vladimir Šeks, alfa i omega hrvatske politike u zadnjim desetljećima, politički kapitalac (kako ga je oslovio autor). Kada sam teškom mukom izvukao gotovinu i kupio knjigu pa ju jedva dovukao do Šeksa da mi ju potpiše, rekao sam vrlo sažeto: „Težak čovjek, teška knjiga“. Mladi povjesničar Miškulin, neopterećen hagiografijama, napisao je doista kapitalno djelo na osam stotina i pedeset stranica, ne samo o rečenom kapitalcu nego se djelo pretvorilo u političku povijest Hrvatske zadnjih pola stoljeća. Oboružan stotinama i stotinama dokumenata, novinskih napisa i knjiga među kojima su mu najkorisnije bile upravo one koje u zadnjih nekoliko godina Šeks proizvodi u neslućenim količinama objavljujući prijepise (transkripte) o sudarima pa i udarima devedesetih godina, Miškulin me je doista iznenadio pitkim i potkovanim pripovijedanjem, nimalo zamornim barem za one kojima je povijest bliska disciplina ili su u toj povijesti i sami sudjelovali na razne načine.

Mislili vi (mi) o Šeksu što hoćemo, ipak će on uz Franju Tuđmana ostati u kolektivnoj svijesti kao najvažnija politička ličnost u stvaranju, voljama i nevoljama hrvatske države. Na svršetku knjige daje Miškulin svoje viđenje Šeksa: „Inteligentan i moralan pojedinac s bljeskovima grižnje savjesti, nesumnjivi patriot s primjesama nekritičnosti… opasan protivnik, uporan i ponekad tvrdoglav, vješt taktičar i proračunato domišljat, racionalni politički kalkulant i emotivac s unutarnjim dvojbama, ambiciozan i marljiv, Šeks je snažno obilježio suvremenu povijest Hrvatske. Osječki dečko s periferije visoko se vinuo.“ Tako nekako, a sva rečena svojstva i nerečene mane provlače se kroz tu nevjerojatnu množinu stranica političkoga životopisa koji se začinje očito ne pretjeranom naklonošću prema jugoslavenskom režimu ali barem u tolikoj mjeri da mu omogući napredovanje s partijskom knjižicom, do sraza s realnošću kada tuži ni manje ni više nego Službu državne sigurnosti za krimen otvaranja pisama građana, preko dugih godina pod prismotrom iste službe, odnosno Udbe, i beskonačnih informativnih razgovora u kojima se mora dovijati i izvijati, do otvorenog disidentskoga razdoblja, robije u Staroj Gradiški, te napokon do osnivanja HDZ-a i pojave hrvatske države kojoj daje ustavnu podlogu. U kolopletu događaja, osoba,sukoba, predratnih, poluratnih i ratnih zbivanja, Šeks od tzv. jastreba i ekstremista optuženog da ruši Tuđmana, postaje poslije gromobranom na krovu kuće istoga Tuđmana i njegove politike – nakon što je postalo razvidnim da u stvari ekstremno lijeva struja namjerava eliminirati predsjednika tzv. parlamentarnim pučem odnosno državnim udarom 1994.

Razjašnjen je u knjizi i navodni mini-državni udar početkom ljeta 1991. kada je Šeks umalo zaglavio. Ni o kakvom Seks Tudjmanse udaru pa ni u mini obliku nije radilo, nego o instinktima nas koji smo zahtijevali odlučan otpor neprijatelju, kako god se zvao i kakvu god odoru nosio. Ne samo instinktima nego i iskustvima na terenu, to jest u istočnoj Slavoniji koja je bila očajna i gnjevna na „Zagreb“. Budući da je ovo osobna kolumna, citiram autora Miškulina u dijelu gdje me spominje: „Ako bismo tražili osobu iz vrha hrvatske politike čija bi stajališta o problematici rata odgovarala Šeksovim, onda bi to bio ministar informiranja Hitrec. Osnovne točke razlikovanja između njih i Tuđmana bile su u tome da umjesto pasivnog promatranja neprijateljskoga djelovanja JNA treba primijeniti taktiku „odlučne obrane“ ili „pokazivanje zubi“, a umjesto inzistiranja na tome da su sukobi u Hrvatskoj neka vrsta ograničenog rata, koje se i moglo razumjeti zbog uzdanja u utjecaj međunarodne zajednice, barem učiniti sve, pa makar to bilo i na granici sukoba s JNA, da se oformi učinkovita obrana, ujedno sposobna za, makar i u smanjenom obimu, učinkovite napadačke akcije. Hitrec će tako u sjećanjima zapisati: „Jesam li bio za rat? Teško je to ustvrditi tako općenito, naravno da nisam bio za rat, da sam bio protiv rata, ali sam bio za to da se pruži otpor odmah i svim sredstvima tamo gdje budemo napadnuti i to bez obzira od koga (pobunjenika ili JNA) dolazi napad.“ Navedene rečenice, opaža Miškulin, mogao je napisati i Šeks.

Bio je to trenutak, ljetni trenutak, trenutak povijesti koji je poradi istine trebalo zabilježiti, i jest zabilježen, no nikakve izravne konfrontacije stajališta nije bilo budući da se potom sve brzo odvijalo i JNA se pobrinula da stvari postanu potpuno crno-bijele, pa je i Tuđman odustao od „poštede“ JNA s kojom je do zadnjega časa pokušavao izbjeći otvoren sukob. Ja sam ipak platio gubitkom radnoga mjesta, takoreći, pa me nije bilo u tzv. visokoj politici sve do 1994. kada sam se vratio posve sam, u stilu Ronalda.

Malo sam predaleko otišao, „predmet“ je ipak Šeks s kojim sam se (s njegovom eksplozivnom retorikom) susreo prvi put na inicijativi stranke 28. veljače 1989. i bio sam toliko frapiran da sam rekao Tuđmanu: s ovim ne ću popiti ni kavu. No, popili smo potom puno kava i ne samo kava. U devedesetima, a i poslije nalazili smo se tu i tamo u političkom i svakodnevnom životu, posebno u dramatičnim trenutcima poslije Tuđmanove smrti kada smo spašavali stranku od brodoloma. Kada je stranka spašena i štoviše opet došla na vlast, ja sam eliminiran kao i obično, a Šeks ostao sa sloganom „Važno je ostati na palubi“. Sve ostalo poznato je i mlađim čitateljima, a dio toga poznatog spada u grižnju savjesti koju spominje Ivica Miškulin.

Ono što ne spada u grižnju a želi se progurati u medijima posebno zadnjih mjeseci, jest navodna suradnja Šeksa s Udbom. Ako se pozorno pročitaju ti „transkripti“, jasno je da se Šeks morao, htio ne htio, odazivati na informativne razgovore i pričati uglavnom ono što je Udbi već bilo poznato, a ponešto je vjerojatno izmišljao, kao slučaj s Titovim Velesom koji svjedoči o Šeksovu smislu za humor. No u svemu tome je i opet vidljiva zlokobna inverzija: nitko od zloćudnih mudraca u medijima ne spominje razbojnike iz Udbe, premda im se imena mogu naći i u knjizi koju na svoj način promoviram, nego, eto, samo „suradnike“ koji to i nisu bili, ali neka se nađe, neka se napakosti koliko može pa uporabi u dnevne svrhe 2017. godine. A „Sova“, pitat ćete, je li Šeks bio Sova i kada je postao Sovom. Pa postao je Sovom u samostalnoj Hrvatskoj kada su razni Perkovići i Mustači opet bili u sedlu, a Šeksa dali nadzirati i dali mu taj kodni nadimak. Eto, to je mala zgodna priča o novijoj hrvatskoj povijesti, vrlo poučna jer su nižerangirani udbaši iz „lokalne samouprave“ i nadalje nazočni, aktivni i duboko upleteni u sve aktualne hrvatske jade. No, vrijeme radi, a mi ćemo kao i uvijek na kraju pobijediti i umjesto štafete i nadalje nositi betlehemsko svjetlo. S tim ufanjem želim vam, poštovane čitateljice i čitatelji, sretan Božić i sve najbolje vama i vašim obiteljima, Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari