Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ako se Mostu fućka za HDZ, tko su mu saveznici

Objavljeno

na

Politička satira u funkciji kritike vlasti nam je potpuno izlišna u situaciji kad unutar vladajuće većine padaju najteži međusobni udarci, prozivanja, pa i ismijavanja.

Prošli tjedan su zastupnik Mosta Bulj i čelnik i potpredsjednik vlade Petrov oštro prozvali HDZ zbog Ine.

Ovaj tjedan zastupnik i jedan od utemeljitelja Mosta, Ivan Kovačić, po svemu do sada u javnosti percipiran kao pristojan čovjek, izražavajući svoj stav prema koalicijskom partneru prelazi granicu pristojnosti i kaže da mu se “jebe” za HDZ i da za njega suradnja s tom strankom na nacionalnoj razini više nije moguća.

Istupio je tako revoltiran nakon što je njegov ljuti protivnik Škaričić opet izabran za predsjednika omiškog HDZa. Netko neupućen, tko bi sve to pogledao sa strane, zaključio bi da je Most najžešća opozicija u Hrvatskoj, a ne dio vladajuće većine. Čelnik Mosta, Božo Petrov izjavio je u srijedu da Ivan Kovačić ostaje čvrsto uz Most, a stvar se privremeno posušila tako što je Kovačić odstupio s mjesta predsjednika Kluba zastupnika Mosta.

Zanimljivo je da je na novinarsko pitanje može li Kovačić i dalje na isti način funkcionirati nakon “teških riječi” na račun HDZa, Petrov odgovorio: “Ja bih se čak usudio reći da on ima veću slobodu reći ono što puno ljudi misli i na tome mu blago zavidim.” Dakle, i njemu se j .. e za HDZ, a Kovačiću zavidi što to može i eksplicitno reći, a on može samo posredno. Kao što je maestralni Ćiro Blažević svojedobno rekao da su njegovi vojnici spremni kao Ivica Kostelić u Kranjskoj Gori, aludirajući na pomalo nezgodnu usporedbu koju je ranije iznio naš najveći skijaš.

U posljednjih nekoliko mjeseci pojavio se čitav žanr viceva na račun Mosta, u kojima su prikazani kao skupina dobronamjernih naivčina iz provincije koje je slučaj lansirao u političku orbitu i tutnuo im ključeve vlasti u ruke. Prvu je šalu izbacio Nenad Stazić rekavši, nakon imenovanja ministara, da će, ako Most s kadroviranjem nastavi ovako, uskoro samo Jambo ostati u Metkoviću. Drugi se pripisuje Jambi, koji je u rodnom gradu išao kupiti odijelo i rekao kako više u Metkoviću ne možeš naći odijelo jer su novi ministri sva pokupovali.

Mostove kadrove se u tom žanru nastoji prikazati kao neku vrstu političara maturanata.

Maturalna zabava je situacija u kojoj mladci prvi put upadaju u odijela, koja im u pravilu ne pristaju, ne samo zbog mladosti već prije svega zbog nenaviklosti, nespremnosti za ozbiljnu ulogu. lli se uštoglje u nastojanju da poprime habitus s kojim još nisu srasli ili unutar ceremonije koja zahtijeva drugačiji registar nastavljaju s držanjem i ponašanjem iz školskih klupa i igrališta, pa imamo kratke spojeve analogne onom kad važan političar u kameru govori kao da je s prijateljima na nogometu. Njegovanje je pristojnog javnog govora, čija je razina kod nas donedavno bila prilično dobra, ako je usporedimo npr. s Italijom ili Srbijom, važno. To nije puki, isprazni formalizam, već prije svega odjeljivanje javnog i privatnog, kao što još uvijek smatramo dobrim da u jeziku imamo mogućnost nekome govoriti “vi”, a nekome “ti”. I zato treba osuditi miješanje registara, koje se dogodilo Kovačiću ili kao što se u posljednje vrijeme događa Ranku Ostojiću. Kao što djetetu od tri godine nećete reći: “Vi niste kompetentni sa mnom razgovarati”, predsjednik važnog saborskog zastupničkog kluba ne bi trebao u kameru govoriti da mu se “jebe” za nešto, pa makar i za HDZ. Koliko god iskren Kovačićev odgovor na trenutak djelovao katarzično i izrekao istinu o odnosu partnera na vlasti i privremeno prekinuo glumu, nije to trebao učiniti na takav način jer je za notu srozao razinu očekivanja od javnog govora političara, a i nas sve skupa s njom.

Što ga tako naljutilo? Je li očekivao da je u međuvremenu došlo do nekog kopernikanskog obrata u razmišljanju omiških HDZovaca koji su Škaričića izabirali i prije? Je li problem nastao iz supstancijalne razlike između vođenja politike na lokalnoj i na nacionalnoj razini, pa je Kovačić mogao prihvatiti suradnju s HDZom u Zagrebu, ali kad se priča spusti na razinu Omiša, onda se opet iskapaju sjekire?

Probavljiv je, izgleda, apstraktni, daleki HDZovac kojeg srećeš u odijelu u saborskom hodniku ili u Vladi, s kojim si partnerski razdijelio ministarstva, uskoro i javna poduzeća, pa onda nemaš velike osobne kolizije. No u bazi je drugačije. Dolje se lome koplja  pa dolazi do kratkog spoja, a očito je da će se to događati sve češće. Izbor Škaričić a za Kovačića je ponovni susret s “realnim”, a takvi srazovi u bazi nužno se s vremenom moraju reflektirati i na nacionalnoj razini.

Kakva je u ovakvom kontekstu politička budućnost Mosta? Nakon odluke da formiraju vlast s HDZ-om mostovci mogu na vijeke vjekova zaboraviti na tzv. lijeve prosvjedne glasove, tj. glasove birača prirodno sklonih ljevici, ali razočaranih starim strankama, posebno SDP-om. Osnivači Mosta dolaze iz konzervativnog miljea. Nakon što im je lijevo krilo u Saboru u startu otpalo, čini se da je daljnje profiliranje Mosta kao demokršćanske opcije jedina logična opcija za njihov opstanak na političkoj sceni.

Izvjesno je da će se Most na sljedećim izborima politički najviše tući s HDZ-om, za isto biračko tijelo. Može li u toj borbi naći neke saveznike?

Iako na prvi pogled može djelovati paradoksalno jer je u njihovim redovima, još uvijek, Mostov lokalni dušmanin Jambo, HSS je na nacionalnoj razini po svemu Mostu najbliža opcija i najlogičniji saveznik. Danas marginaliziran, HSS nakon promjene vodstva ima vjerojatno posljednju priliku politički se profilirati i postati samostalan faktor ili će definitivno potonuti u beznačajnost. Što ima ponuditi Beljakov HSS, a drugi nemaju? Prije svega ima tradiciju koja je, istina samo nominalna, davna i s kojom nemaju jasan kontinuitet, ali se simbolički može na nju osloniti u novoj komunikaciji s biračima. Uvrijeme nametnute podjele na virtualne ustaše i komunjare, HSS je taj koji je najpozvaniji podsjetiti javnost da su i ustaše i komunisti bile dvije marginalne, ekstremne skupine u hrvatskom prijeratnom političkom korpusu, koji je golemom većinom okupljao HSS, i da su obje te marginalne skupine nametnute kao važni faktori zahvaljujući vanjskim silama, Mussoliniju/Hitleru i Staljinu, pa se spletom ratnih okolnosti, većinom seljački narod našao tragično podijeljen, uglavnom ovisno o ill tome u kojem dijelu domovine je .’jc živio. Žalosno je da nam, od dva uvezna totalitarizma nametnute koordinate podjele, i dandanas strukturiraju političku scenu. HSS, s tradicijom koju ima, po pitanju ove vrste ideoloških podjela, blizak je onome što sugerira i Most, a to je da Hrvatska niti počinje niti završava s ustašama i partizanima. Novi predsjednik Beljak bi počinio političko samoubojstvo HSS-a kada bi ga pokušao gurati u nekakav bezlični, granićevski centar, jer tamo se više nema što tražiti. Uza sebe je kako jaku kariku kampanji imao Marijanu Petir, u javnosti prepoznatu po dosljednosti, ne samo u zastupanju konzervativnih vrijednosti, već i borbe za zaštitu nacionalnih interesa, od GMOa  do ribara.

[ad id=”93788″]

Ako se, dakle, i Most i HSS počnu jasnije profilirati kao konzervativne alternative HDZ-u, očekivano je da se, unatoč personalnim prijeporima, koaliraju. Jambo ne mora biti nepremostiva prepreka jer ga Beljak nije promovirao, već zatekao u stranci, a, uostalom, Jambo je bio na suparničkoj strani na unutarstranačkim izborima, pa mu politička budućnost u stranci visi o koncu, i ovisi najviše o ishodu budućih lokalnih izbora u Metkoviću.

Ozbiljan faktor na istom spektru postaje i premijer Orešković, koji je sve bliži jezgri Mosta.

Tehnički premijeri su skloni tome da se “navuku” na politiku i kasnije kandidiraju. U Italiji je, primjerice, Mario Monti nakon završetka mandata izašao na izbore i dobio desetak posto glasova. Orešković,  ako je vjerovati anketama, uživa simpatije većeg dijela javnosti pa ne bi bilo neočekivano da na sljedećim izborima uđe u političku igru.

Ako dođe do konzervativnijeg profiliranja Mosta, kojem će se pridružiti i Orešković, a HSS s novim predsjednikom krene istim smjerom te, ako ta grupacija dobije potporu konzervativnog civilnog društva, mogli bismo dobiti ozbiljnu političku priču na sljedećim izborima. Sada se čini da bilo kakav drugi put vodi Most na političku marginu.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gdje su to i na kojim trgovima Srbi morali 90-ih potpisivati lojalnost Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ratne su 90-e, a u hrvatskim gradovima, različitim sredinama, na javnim trgovima i u tvornicama, Srbi potpisuju izjave o lojalnosti hrvatskoj državi. To je slika iz rata koju pamti Milorad Pupovac i želio bi da je zapamtimo i mi.

Iako sam rođen početkom 1960-ih, a tijekom rata bio sam širom Hrvatske kao ratni dopisnik, potom pripadnik HV-a, a ostalo vrijeme u Zagrebu, ja se te Pupovčeve slike ne sjećam. Nazvao sam nekolicinu svojih kolega i političara, Hrvata i Srba, no ni oni se ne sjećaju da su Srbi morali potpisivati i dokazivati svoju lojalnost na trgovima tijekom rata, piše Davor Ivanković / Večernji list

Jedan mi je kolega rekao da ako je Pupovac to kazao, da je to velika svinjarija. Treba dopustiti mogućnost da je bilo nekih takvih izdvojenih slučajeva gdje se u nekoj sredini javila neka budala ili frustrirani lik koji je tražio javno očitovanje lojalnosti nekih Srba, da je bilo zastrašivanja Srba, no to je daleko od slike o kojoj je Pupovac govorio kao o masovnoj pojavi, te da su čak bila organizirana javna potpisivanja lojalnosti.

Tisuće Srba jesu davale prisegu RH, ali kao pripadnici HV-a, ali to su radili i Hrvati i svi drugi, tako da Pupovac vjerojatno nije mislio na tu sliku iskazivanja lojalnosti.

Pupovac, kao jedan od najvještijih i najmisaonijih političara u Hrvatskoj, poznat je kao osoba koja mjeri svaku izrečenu riječ, pa su mu govori često dugotrajni i monotoni.

Ove riječi koje je prenio pred auditorijem novinara nije izrekao slučajno, pogotovo što se na njegovu presicu vezanu uz politički sukob oko prosvjeda u Vukovaru čekalo danima. Ako dakle nije bilo javnih i masovnih potpisivanja lojalnosti Srba u ratnoj Hrvatskoj, onda je Pupovac svjesno manipulirao.

I sada je to što je rekao dostupno svima na internetu i ostat će trajno zabilježena laž da su Hrvati 1990-ih prisiljavali u različitim sredinama i tvornicama Srbe da potpišu izjave o lojalnosti.

Najmanje što on sada može učiniti jest da podastre dokaze i da kaže jesu li Srbi te izjave morali potpisivati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Dubrovniku, Karlovcu, Šibeniku, Zadru, Slavonskom Brodu, Sisku i u kojim to tvornicama, da li u Đuri Đakoviću, Končaru, Ini, Plivi, Saponiji, Badelu, TDR-u TLM-u…?

Rečena Pupovčeva konferencija za novinare iščekivana je jer su se on i njegov SDSS našli u funkciji žrtve obračuna premijera Plenkovića i vrha njegova HDZ-a s pripadnicima hrvatske desnice.

Kako je hrvatska javnost već mjesec i pol dana čekala da Pupovac objasni što misli o Vučićevoj izjavi da je Hrvatska nacistička zemlja, očekivalo se da netko i postavi to pitanje. No premda se to nije dogodilo, Pupovac je na to nepostavljeno pitanje sam odgovorio kazavši kako je on šest puta dao prisegu na hrvatski Ustav.

Nije se, pak, trebalo očekivati da će izrijekom reći da Vučić nije u pravu, te da on sam nije zastupnik u nacističkom saboru. Nekako u isto vrijeme kad je Pupovac novinarima dočaravao sliku redova Srba koji čekaju potpisivanje lojalnosti na hrvatskim trgovima, Andrej Plenković je u Saboru Bruni Esih odbrusio da je nikad ne bi stavio na HDZ-ovu izbornu listu da ju je poznavao.

Već je sasvim razvidno da se Plenkoviću uz Esih i Hasanbegovića politički gadi i kompletna unutarstranačka HDZ-ova desnica. On ih shvaća kao neprijatelje, pa se prema njima tako i ponaša. Sa stajališta političke pragmatike, međutim, shvatljivo je što je on umjesto desnice za političkog partnera odabrao Pupovca i njegova tri glasa Srba u Saboru, a nije prvi HDZ-ov lider koji je to učinio.

Naprotiv, Pupovac već više od 20 godina figurira kao pouzdan igrač, koji je u nizu navrata HDZ-ovcima poslužio za krpanje većine. I samo u vrhu HDZ-a znaju zašto je toliko jednostavno i pouzdano politički trgovati s Pupovcem i zašto je to bolje nego trgovati s desnicom.

Kako bilo, jasno je da je za lidere HDZ-a Pupovac lojalan igrač. Kada su počeli zadnji u nizu političkih napada na Pupovca s hrvatske desnice, cijeli se Plenkovićev vrh aktivirao i stao u njegovu obranu.

Pupovac, koji je očito i dalje vještiji političar od mnogih u vrhu HDZ-a, danima je puštao vladajuće da ga brane, da lupaju po hrvatskoj desnici, sve kako bi ispalo da su pripadnici srpske manjine opet na meti zlih desnih Hrvata.

I to je taj najveći problem s Pupovcem, koji premda sastavni dio vladajuće koalicije, nikad neće javno i lojalno ponašati se kao dio tog tima, nego će stajati na izdvojenoj manjinskoj poziciji i sa strane odrađivati politički biznis.

U napetoj situaciji uoči prosvjeda u Vukovaru najmanje što Plenković može jest zatražiti od Pupovca da prestane dolijevati ulje na vatru. I da mu Pupovac otkrije na kojim su to trgovima i u kojim tvornicama tijekom rata Srbi morali potpisivati lojalnost Hrvatskoj, piše Davor Ivanković / Večernji list

 

 

Hrvoje Zekanović: Odgovor Pupovcu i njemu sličnima!!! (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Jugoslavenski koncept u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Protiv inicijative Triju mora su oni koji ne žele boljitak Hrvatske

U ponedjeljak i utorak 17. i 18. rujna za budućnost hrvatskoga gospodarstva održan je u Bukureštu važan susret na vrhu predstavnika zemalja članica tzv. Inicijative triju mora, a sudjelovali su i predsjednik Europske komisije s povjerenicom za regionalnu politiku, ministar energetike SAD-a i njemački ministar vanjskih poslova.

Ideju o neformalnoj političkoj platformi koja je dobila naziv Inicijativa »Tri mora« (odnosi se na Baltičko, Crno i Jadransko more) prva je javno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović g. 2015., a ubrzo se priključio i poljski predsjednik te se danas ta političko-ekonomska platforma vodi kao hrvatsko-poljska inicijativa.

Inicijativa triju mora povezuje 12 članica zemalja Europske unije: Hrvatsku, Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Litvu, Latviju, Estoniju, Sloveniju i Austriju, a kao cilj toga povezivanja ističe se podizanje razine energetske sigurnosti, čvršće prometno i digitalno povezivanje te razvoj tržišta i socijalne kohezije u širem smislu.

Inicijativu triju mora odmah su podržale Sjedinjene Američke Države, a na političkoj sceni, kako svjetskoj i europskoj tako i hrvatskoj, izazvala je različita sumnjičenja, a može se reći uz ignoranciju i tihi otpor.

Na svjetskoj razini sumnjičilo se da je to upereno protiv Rusije, na razini Europske unije ili je inicijativa bila ignorirana ili je bila sumnjičena za ugrožavanje interesa najmoćnijih članica EU-a.

Ti nesporazumi ili sumnjičavosti, čini se, više ne postoje jer je, kako je objavljeno, ruski predsjednik navodno izrazio želju da Rusija postane članica ili suradnica te inicijative, a sudjelovanje njemačkoga ministra vanjskih poslova na susretu u Bukureštu pokazuje da Njemačka mijenja mišljenje o toj inicijativi i da bi čak, kako pišu neki mediji, i sama željela postati članica.

Ignoriranje inicijative u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, premda je inicijativa prvoga javnoga promotora imala baš u Predsjednici, taj je projekt najprije primljen vrlo hladno, a u dijelu političkoga spektra i u dijelu medija s podrugivanjem ili čak s negodovanjem, te još ni danas nije posve jasno je li taj projekt prerastao u stvarno prihvaćen jedinstveni politički program i cilj hrvatske vanjske politike.

Poznato je da po ustavu u Hrvatskoj vanjsku politiku zajedno kreiraju predsjednik odnosno predsjednica države i Vlada preko ministarstva vanjskih poslova.

Poznato je također da, premda obnašatelji tih dužnosti dolaze iz jedne te iste političke opcije, razilaženja među njima u nekoliko navrata nisu mogla ostati u sferi povjerljiva dogovaranja, nego su postajala zahvalna materija za medije i medijska prepucavanja – što je veliki znak nezrelosti hrvatske državne politike ili pak znak neslobode političkih protagonista na državnim položajima.

Dok Inicijativa triju mora očito i u razmjerima svjetske politike i u razmjerima politike EU-a sve snažnije afirmira svoju važnost i svoju vrijednost, u Hrvatskoj kao da ne posustaju ignoriranja, kolebanja i oklijevanja, kao i protivljenja tomu projektu.

Projekti poput koridora za energetsku opskrbu, komunikacijska infrastruktura, kao i modernizacija naših ekonomija kroz širenje prometnih veza, omogućit će punu integraciju srednje Europe s ostatkom našega kontinenta i izbrisati umjetne, ali još uvijek postojeće podjele između stare i nove, zapadne i istočne Europe te definitivno pridonijeti višoj razini napretka Europe kao cjeline«, rekla je u Bukureštu hrvatska Predsjednica, koja je na taj skup došla sa 11 hrvatskih projekata.

Od tih 11 projekata tri su iz područja energetike, jedan iz digitalnih komunikacija te sedam iz područja prometnoga povezivanja, a ukupna im je vrijednost 1,782 milijarde eura. Među najvažnijim su projektima LNG terminal na Krku s otpremnim plinovodom ukupne vrijednosti 263 milijuna eura i Jonsko-jadranski plinovod u vrijednosti od 600 milijuna eura.

Projekti

Od sedam prometnih projekata najvažniji su nadogradnja infrastrukture Luke Rijeka u vrijednosti od oko 430 milijuna eura te izgradnja drugoga kolosijeka te obnova i modernizacija željeznice na dionici Škrljevo – Rijeka – Jurdani u vrijednosti od 305,07 milijuna eura.

Digitalni je projekt nacionalni program razvoja širokopojasne agregacijske infrastrukture u područjima u kojima ona još ne postoji, a vrijedi 101,4 milijuna eura.

Svi ti hrvatski projekti pripadaju infrastrukturi u kojoj Hrvatska jako kasni te su vrlo važni za budućnost hrvatskoga gospodarstva i doprinos da se smanji sve teže podnošljiva razlika između bogatoga zapada i po nekim aspektima siromašnih zemalja srednje i istočne Europe.

Oklijevanje ili protivljenje projektu Inicijative triju mora u Hrvatskoj može imati samo jedan razlog: nepoželjan boljitak Hrvatske.

Jasno je da ni jedan političar ni jedna politička opcija u Hrvatskoj nikada ne će otvoreno priznati da joj je cilj djelovanja nepoželjan boljitak Hrvatske, ali (ne)djelovanje, odnosno oklijevanje u reformama, u projektima, u definiranju realnih gospodarskih ciljeva s gledišta hrvatskih nacionalnih interesa ne može skriti da su im od hrvatskih važniji neki drugi ciljevi.

Te politike i ti političari kojima nije stalo do stvarnoga boljitka hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda ne mogu živjeti u tobožnjem zrakopraznom prostoru, nego žive i utemeljeni su na višedesetljetnom jugoslavenskom konceptu i za njega uporno rade.

Premda te politike i ti političari ni tu svoju opciju nikada ne će jasno i glasno deklarirati, oni joj služe, bilo prisilno bilo po svom izboru, te se protive svim inicijativama za ikoju integraciju Hrvatske izvan tzv. jugoslavenskoga koncepta pa im je neprihvatljiva i Inicijativa triju mora.

Upravo neprihvaćanje te inicijative potvrda je životnosti jugoslavenskoga koncepta u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari