Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ako se Mostu fućka za HDZ, tko su mu saveznici

Objavljeno

na

Politička satira u funkciji kritike vlasti nam je potpuno izlišna u situaciji kad unutar vladajuće većine padaju najteži međusobni udarci, prozivanja, pa i ismijavanja.

Prošli tjedan su zastupnik Mosta Bulj i čelnik i potpredsjednik vlade Petrov oštro prozvali HDZ zbog Ine.

Ovaj tjedan zastupnik i jedan od utemeljitelja Mosta, Ivan Kovačić, po svemu do sada u javnosti percipiran kao pristojan čovjek, izražavajući svoj stav prema koalicijskom partneru prelazi granicu pristojnosti i kaže da mu se “jebe” za HDZ i da za njega suradnja s tom strankom na nacionalnoj razini više nije moguća.

Istupio je tako revoltiran nakon što je njegov ljuti protivnik Škaričić opet izabran za predsjednika omiškog HDZa. Netko neupućen, tko bi sve to pogledao sa strane, zaključio bi da je Most najžešća opozicija u Hrvatskoj, a ne dio vladajuće većine. Čelnik Mosta, Božo Petrov izjavio je u srijedu da Ivan Kovačić ostaje čvrsto uz Most, a stvar se privremeno posušila tako što je Kovačić odstupio s mjesta predsjednika Kluba zastupnika Mosta.

Zanimljivo je da je na novinarsko pitanje može li Kovačić i dalje na isti način funkcionirati nakon “teških riječi” na račun HDZa, Petrov odgovorio: “Ja bih se čak usudio reći da on ima veću slobodu reći ono što puno ljudi misli i na tome mu blago zavidim.” Dakle, i njemu se j .. e za HDZ, a Kovačiću zavidi što to može i eksplicitno reći, a on može samo posredno. Kao što je maestralni Ćiro Blažević svojedobno rekao da su njegovi vojnici spremni kao Ivica Kostelić u Kranjskoj Gori, aludirajući na pomalo nezgodnu usporedbu koju je ranije iznio naš najveći skijaš.

U posljednjih nekoliko mjeseci pojavio se čitav žanr viceva na račun Mosta, u kojima su prikazani kao skupina dobronamjernih naivčina iz provincije koje je slučaj lansirao u političku orbitu i tutnuo im ključeve vlasti u ruke. Prvu je šalu izbacio Nenad Stazić rekavši, nakon imenovanja ministara, da će, ako Most s kadroviranjem nastavi ovako, uskoro samo Jambo ostati u Metkoviću. Drugi se pripisuje Jambi, koji je u rodnom gradu išao kupiti odijelo i rekao kako više u Metkoviću ne možeš naći odijelo jer su novi ministri sva pokupovali.

Mostove kadrove se u tom žanru nastoji prikazati kao neku vrstu političara maturanata.

Maturalna zabava je situacija u kojoj mladci prvi put upadaju u odijela, koja im u pravilu ne pristaju, ne samo zbog mladosti već prije svega zbog nenaviklosti, nespremnosti za ozbiljnu ulogu. lli se uštoglje u nastojanju da poprime habitus s kojim još nisu srasli ili unutar ceremonije koja zahtijeva drugačiji registar nastavljaju s držanjem i ponašanjem iz školskih klupa i igrališta, pa imamo kratke spojeve analogne onom kad važan političar u kameru govori kao da je s prijateljima na nogometu. Njegovanje je pristojnog javnog govora, čija je razina kod nas donedavno bila prilično dobra, ako je usporedimo npr. s Italijom ili Srbijom, važno. To nije puki, isprazni formalizam, već prije svega odjeljivanje javnog i privatnog, kao što još uvijek smatramo dobrim da u jeziku imamo mogućnost nekome govoriti “vi”, a nekome “ti”. I zato treba osuditi miješanje registara, koje se dogodilo Kovačiću ili kao što se u posljednje vrijeme događa Ranku Ostojiću. Kao što djetetu od tri godine nećete reći: “Vi niste kompetentni sa mnom razgovarati”, predsjednik važnog saborskog zastupničkog kluba ne bi trebao u kameru govoriti da mu se “jebe” za nešto, pa makar i za HDZ. Koliko god iskren Kovačićev odgovor na trenutak djelovao katarzično i izrekao istinu o odnosu partnera na vlasti i privremeno prekinuo glumu, nije to trebao učiniti na takav način jer je za notu srozao razinu očekivanja od javnog govora političara, a i nas sve skupa s njom.

Što ga tako naljutilo? Je li očekivao da je u međuvremenu došlo do nekog kopernikanskog obrata u razmišljanju omiških HDZovaca koji su Škaričića izabirali i prije? Je li problem nastao iz supstancijalne razlike između vođenja politike na lokalnoj i na nacionalnoj razini, pa je Kovačić mogao prihvatiti suradnju s HDZom u Zagrebu, ali kad se priča spusti na razinu Omiša, onda se opet iskapaju sjekire?

Probavljiv je, izgleda, apstraktni, daleki HDZovac kojeg srećeš u odijelu u saborskom hodniku ili u Vladi, s kojim si partnerski razdijelio ministarstva, uskoro i javna poduzeća, pa onda nemaš velike osobne kolizije. No u bazi je drugačije. Dolje se lome koplja  pa dolazi do kratkog spoja, a očito je da će se to događati sve češće. Izbor Škaričić a za Kovačića je ponovni susret s “realnim”, a takvi srazovi u bazi nužno se s vremenom moraju reflektirati i na nacionalnoj razini.

Kakva je u ovakvom kontekstu politička budućnost Mosta? Nakon odluke da formiraju vlast s HDZ-om mostovci mogu na vijeke vjekova zaboraviti na tzv. lijeve prosvjedne glasove, tj. glasove birača prirodno sklonih ljevici, ali razočaranih starim strankama, posebno SDP-om. Osnivači Mosta dolaze iz konzervativnog miljea. Nakon što im je lijevo krilo u Saboru u startu otpalo, čini se da je daljnje profiliranje Mosta kao demokršćanske opcije jedina logična opcija za njihov opstanak na političkoj sceni.

Izvjesno je da će se Most na sljedećim izborima politički najviše tući s HDZ-om, za isto biračko tijelo. Može li u toj borbi naći neke saveznike?

Iako na prvi pogled može djelovati paradoksalno jer je u njihovim redovima, još uvijek, Mostov lokalni dušmanin Jambo, HSS je na nacionalnoj razini po svemu Mostu najbliža opcija i najlogičniji saveznik. Danas marginaliziran, HSS nakon promjene vodstva ima vjerojatno posljednju priliku politički se profilirati i postati samostalan faktor ili će definitivno potonuti u beznačajnost. Što ima ponuditi Beljakov HSS, a drugi nemaju? Prije svega ima tradiciju koja je, istina samo nominalna, davna i s kojom nemaju jasan kontinuitet, ali se simbolički može na nju osloniti u novoj komunikaciji s biračima. Uvrijeme nametnute podjele na virtualne ustaše i komunjare, HSS je taj koji je najpozvaniji podsjetiti javnost da su i ustaše i komunisti bile dvije marginalne, ekstremne skupine u hrvatskom prijeratnom političkom korpusu, koji je golemom većinom okupljao HSS, i da su obje te marginalne skupine nametnute kao važni faktori zahvaljujući vanjskim silama, Mussoliniju/Hitleru i Staljinu, pa se spletom ratnih okolnosti, većinom seljački narod našao tragično podijeljen, uglavnom ovisno o ill tome u kojem dijelu domovine je .’jc živio. Žalosno je da nam, od dva uvezna totalitarizma nametnute koordinate podjele, i dandanas strukturiraju političku scenu. HSS, s tradicijom koju ima, po pitanju ove vrste ideoloških podjela, blizak je onome što sugerira i Most, a to je da Hrvatska niti počinje niti završava s ustašama i partizanima. Novi predsjednik Beljak bi počinio političko samoubojstvo HSS-a kada bi ga pokušao gurati u nekakav bezlični, granićevski centar, jer tamo se više nema što tražiti. Uza sebe je kako jaku kariku kampanji imao Marijanu Petir, u javnosti prepoznatu po dosljednosti, ne samo u zastupanju konzervativnih vrijednosti, već i borbe za zaštitu nacionalnih interesa, od GMOa  do ribara.

[ad id=”93788″]

Ako se, dakle, i Most i HSS počnu jasnije profilirati kao konzervativne alternative HDZ-u, očekivano je da se, unatoč personalnim prijeporima, koaliraju. Jambo ne mora biti nepremostiva prepreka jer ga Beljak nije promovirao, već zatekao u stranci, a, uostalom, Jambo je bio na suparničkoj strani na unutarstranačkim izborima, pa mu politička budućnost u stranci visi o koncu, i ovisi najviše o ishodu budućih lokalnih izbora u Metkoviću.

Ozbiljan faktor na istom spektru postaje i premijer Orešković, koji je sve bliži jezgri Mosta.

Tehnički premijeri su skloni tome da se “navuku” na politiku i kasnije kandidiraju. U Italiji je, primjerice, Mario Monti nakon završetka mandata izašao na izbore i dobio desetak posto glasova. Orešković,  ako je vjerovati anketama, uživa simpatije većeg dijela javnosti pa ne bi bilo neočekivano da na sljedećim izborima uđe u političku igru.

Ako dođe do konzervativnijeg profiliranja Mosta, kojem će se pridružiti i Orešković, a HSS s novim predsjednikom krene istim smjerom te, ako ta grupacija dobije potporu konzervativnog civilnog društva, mogli bismo dobiti ozbiljnu političku priču na sljedećim izborima. Sada se čini da bilo kakav drugi put vodi Most na političku marginu.

Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari