Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Postherojsko društvo i Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Sei mutig! U prijevodu s njemačkog: Budi hrabar! To nije slogan AfD – a, niti poklič nogometne momčadi, to su riječi naslovnice njemačkog Zeita, najčitanijeg njemačkog tjednika, objavljene uoči susreta Trumpa i Putina prošli tjedan.

U članku autor Maximilian Probst alarmantno govori da Njemačka nema budućnosti jer je postala “postherojsko društvo”, eutanazirano blagostanjem i konzumerizmom, u kojem prosječni Nijemac nije spreman podnijeti nikakvu žrtvu za bilo kakav viši cilj.

Blagostanje i višak samokritike pomiješani u visoki standard Njemačku su učinili nakupinom lakomislenih bonvivana, čija je sigurnost u rukama SAD-a, a oni su od vlastite vojske učinili gomilu tetkica.

Tako Nijemci plješću kada njihov vojnik sudjeluje u spašavanju ljudi u slučaju nepogoda, ali rogobore ako, ne daj bože, njemački vojnik mora sudjelovati u nekoj savezničkoj misiji.

Njemačka je postala ne samo postherojsko, već društvo konzumerističkih anesteziranih kukavica koji nemaju hrabrosti izložiti svoj komfor čak niti u rađanju djece, pa čak 25 posto parova ne želi imati djecu, pa tako i žive.

Društvo bez budućnosti

No autor upozorava: ‘Društvo s niskom stopom nataliteta i visokom stopom mortaliteta postaje pacifističko društvo’ i lakim plijenom za druge, agresivne i fertilne kulture, pa je uspjeh AfD-a i tzv. populističkih pokreta razumljiv jer zagovaraju sve suprotno, jak identitet, hrabrost da se bude ono što jesi, da si spreman boriti se za to što jesi, za svoj identitet, kulturu.

Za to nam trebaju hrabri, a ne tetkice koje iznad vlastite stražnjice, užitka i vlastitog samoostvarenja ne vide ništa drugo.

Intelektualna ikona ljevice (!) Michael Broening zato piše hvale pojmu nacije i države, zaključujući: “Ne smije se nacija – država dati u ruke desnim populistima, no krivi smo mi jer smo naš identitet bacili u ropotarnicu povijesti i postali infantilno društvo bez heroja”. Svoj članak u Zeitu autor zaključuje jednostavno: “Postherojsko društvo, društvo bez heroja, nema budućnosti!”

A to je njemačko društvo uljuljano u multikulti koktel začinjen gospodarskom snagom, ali bez vojne, što je za budućnost gubitnička kombinacija s individualizmom kao šlagom na torti, raskidanim društvenim vezama nacije koja gubi identitet, a kojoj je na čelu ni piškit – ni kakit – Merkel.

Autor dodaje i da propast religioznosti dodatno rastače etičku i identitetsku snagu nacije. Jadan je narod kojem trebaju heroji, i kod nas je krilatica koja dolazi s ljevice kada god se pojavi hrabrost i odlučnost da se žrtvuje za stvari koje nadilaze samog pojedinca, kada se ističe religiozni, nacionalni i kulturni identitet hrvatskog naroda.

Hrvatska je zemlja koja se, posebno kada je oslobodilački Domovinski rat u pitanju, obračunavala sa svojim herojima, Hrvatska je svoje junake izvodila pred sudove, Hrvatska je od pobjedničke vojske napravila kroz filmove i medijske naglaske nakupinu potencijalnih ratnih zločinca i parazita.

U Hrvatskoj je prezime Kikaš sinonim za ustašu, emigranta, primitivnog i polupismenog koji joj ne treba, dok je u Torontu, za Kanađane, Kikaš prezime kojemu se klanja zbog njegovog poslovnog herojstva jer je ni od čega s puno rizika i u jakoj konkurenciji stvorio respektabilnu tvrtku koja je izgradila značajan dio infrastrukture toga grada.

I dok Nijemci zazivaju svoje heroje kojih nema, Hrvatska na svim razinama vlastite izvodi pred sudove, šalje im poreznu policiju, ili ih ismijava kao ognjištare, katotalibane.

Nijemci vrište s naslovnice, nakon što su se sastali Putin i Trump, da imaju novca, ekonomsku moć, ali nemaju heroja, gube identitet, postali su kukavice koje se čak boje i rađanja (vlastite) djece, tako da oni koji u Hrvatskoj misle da bi podizanje standarda automatski značilo i demografski rast, ako nema onog temeljnog što krasi heroje – hrabrost i nacionalni ponos te briga za vlastiti identitet kojeg nema bez otvorenosti životu.

Hoćemo li ovo profućkati

Nitko ne negira važnost dobrog standarda i ulogu kruha u ljudskom životu, ali momci koji su devedesetih išli golim prsima s krunicom oko vrata na bajunete, pokazali su što je tajna uspjeha jedne (male) nacije, no mi smo tu rapsodiju herojstva i hrabrosti spiskali zahvaljujući guzonjinim sinovima, koji su u procesu pretvorbe i privatizacija pljunuli na sve ono što je hrvatski bojovnik otvorio svojom hrabrošću i odlučnošću.

Danas je metafora toga hrvatska nogometna reprezentacija koji su pokazali herojstvo i hrabrost, žrtvu za Domovinu, fascinirali cijeli svijet, pa i Njemačku, postherojsku zemlju, kako su sami sebe nazvali.

Uspjeh naše reprezentacije je jednostavan, kao i kod branitelja, igrali su za nešto što ih osobno nadilazi, za obitelj, za vjeru i domovinu.

Hoćemo li ovu rapsodiju herojstva i hrabrosti, kao i devedesetih, profućkati? Sudeći prema opstrukciji želja naših nogometnih heroja tko će im pjevati na dočeku, aktualni Plenkovićev režim ima sve kapacitete za to, iako Modrić ne želi plesati kako ‘netko’ drugi svira. A Thompson se u to ne uklapa jer pjeva o – herojima, a ne o njonjama.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: ‘Smrt fašizmu’, a oko nas sve sami fašisti

 

 

Sada je vrijeme da kao Hrvati iskoristimo zajedništvo i hrabrost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: ‘Smrt fašizmu’, a oko nas sve sami fašisti

Objavljeno

na

Objavio

Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Klinac s hrvatskom zastavicom, držeći mamu za ruku u centru Bruxsellesa diže ljude u kafiću na noge. Opći pljesak. To je prava kroatomanija.

Gotovo su svi oduševljeni malom zemljom koja je izrazito jakim nacionalnim nabojem stigla na korak do nogometnog Olimpa. Osim… malo sutra. Naša draga orijuna, naše antife, naši fol europejci, naši jugonostalgičari, naši praznoglavi ljevičari, naši udbomlati, naše kriptokomunjare, naši urednici sa HRT-a, naši predsjednici stranaka, naša lijeva medijska falanga… ako ih sve nabrojim ode čitav prostor za kolumnu. Dakle, skraćeno naš već dobro znani ‘ološ iz Žikine dinastije’ dočekao je vatrene u dobro pripremljenoj zasjedi. Znaju drugovi i drugarice kako se to radi. Znali su i njihovi preci.

Zemlja je bila u transu. Uz pratnju Migova avion Croatia airlinesa se spuštao u zračnu luku ‘Dr. Franjo Tuđman’. To je već diglo tlak mnogima. “Nesuđeni ratni zločinac“ čije ime nosi naša najveća zračna luka i to još u metropoli. Autobus je gmizao prema Zagrebu, a izvidnica je na fejsu preko “tajnog agenta“ slala paničnu poruku: “Izbacite uljeza iz autobusa!“ Uvijek oprezni i budni Denis Latin, urednik na HTV-u osjetio je miris nacionalizma i ustaštva u otvorenom busu.

Dragocjeni drug informator, nešto kasnije opet rezolutan i nepokolebljiv javlja: “Thompson u autobusu! Doviđenja do idućeg SP!“ Njega tu više nema. On je svoj zadatak obavio, a za Vatrene i doček ga ionako nije briga. Čudi me da je malo zaostao na prozaičnom mjestu urednika. To je čovjek koji je 2014.g. “čestitao“ Hrvatima Oluju ovako: “Svima čestitam Dan pobjede i domovinske pljačke i paleži“. I nakon tako hrabrog i progresivnog istupa ostao i dalje urednik na 4. programu ‘hrvatske’ TV. Već zbog izjave kako Hrvatska ima aerodrom koji jedini u Europi nosi ime ratnog zločinca naš je Denis trebao dobiti nazad i ‘Latinicu’, a zajedno sa Acom Stankovićem i ‘Ćirilicu’.

Iza Denisovog prokazivanja, antife su odmah zdušno skočile na svoje rahitične noge. Liberalni, progresivni uzor onima bez zanimanja i posla, Krešo Beljak nije mogao izdržati. Inače tolerantan, suzdržan skoro pa pastoralan čovječuljak, ovaj puta je otvorio dušu naTwitteru. Čim su kamere ulovile Thompsona u busu, Krešica je, kao svaki lijevi (kako je to nekad lijepo rekao ‘naš drug Tito’) inteljektualac, napisao na fejsu: “Mora mi smeće fašističko dan pokvariti… ali neće, nabijem i njega i sve fašiste!!! Ignore!!!” Naravno, brzo su se ‘klerofašisti’ snašli i drsko objavili na fejsu: “Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – oni bi sigurno ostali bez medalja!“ Drsko prema zaslužnom drugu…

Ali napredni i progresivni kadrovi nikada ne spavaju. K’o i neprijatelji. Tonči Percan‘poznati’ lijevi inteljektualac piše: “Da, ekstremna desnica i ustaše pokušali su sprovesti mekani državni udar na dočeku repke. Skandal da Vatreni ne idu na primanje Vlade RH ili Kolinde Grabar Kitarović već ukrcavaju u bus proustaškog pjevača. Skandal i udarac za demokratski poredak i kršenje protokola“. I tu je uletio u Tončijevu zamku Krešimir. Ma ne Beljak nego Macan. Jednom dvosmislenom i ironičnom upadicom: “Koji nije uspio…“ Navodno je odmah nakon toga zatražio od Plenkija da ga razriješi s mjesta savjetnika premijera. Fleksibilni desničari ni danas ne znaju zašto. Ljevičari znaju.

Hrvatski političari imaju fobiju od pjevača. Stariji će se sjetiti pok. Vice Vukova koji je zbog slogana “Bog i Hrvati“ morao preko noći nestati iz zemlje. Sad se to očekuje i od MPT-ona. Možda da s njime malo porazgovara psihijatar Nenad Horvat čiju sliku gledam na fejsu kako se druži s Ivom Josipovićem, tipom koji je, usput rečeno, sve ovo već davno prorekao. Ne mislim na drugo mjesto… Da vas podsjetim dr. Neno je još 2014.g, od kad vjerojatno i datira draga uspomena slikanja s Josipovićem, komentirao prosvjed branitelja invalida i njihove slike u invalidskim kolicima te ‘suosjećajno’ napisao: “Domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam.” Naravno, naš psihić nije propustio priliku roktati i na račun Vatrenih: “Džaba vam drugo mjesto i srebrena medalja kad ste govna, smeće i smradovi…“

Nakon Bleiburga dobili smo Moskvu – novo kultno mjesto “kolektivne memorije hrvatskog naroda“ i “nije srebro sve što sja“. Smrt fašizmu, a oko nas sve sami fašisti. Ako su ljubitelji Thompsona fašisti, onda su se u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Slavonskom Brodu… okupile prave SS trupe.

Naravno, na štih je došao i notorni ‘lijevi dušobrižnik’ iz 24 sata, Tomislav Klauški: “Nogometna repka napravila je nevjerojatnu promociju Hrvatske u svijetu i stvorila temelje za novo zajedništvo u zemlji. A onda je Thompson sve to pokvario…” daljnje citiranje neslane kobasice našeg Tomislava je gubljenje vremena i prostora.

Međutim, ne spominjem ga zbog ove njegove umotvorine već zbog nečeg drugog. Nakon drugog mjesta u Moskvi jasno je i zadnjem slijepcu (osim psihijatrijskom slučaju iz Varaždina) da je 95% naroda oduševljeno našim igračima. Iako je kristalno jasno da su svi, baš svi, igrači i stručni stožer poklonici MPT, likovi kao što su Klauški, Beljak, Latin, Percan, Jelena Veljača, Vojo Mazzocco… ‘kidišu’ isključivo na pjevača. I zadnjoj budali je jasno da to isto misle i o Daliću, Modriću, Lovrenu, Perišiću, Mandžukiću, Vidi… ali kao i svi opjevani ljevičarski zečevi nemaju hrabrosti režati na repku i igrače. No, nakon prvog poraza ohrabrit će se oni i na to. Međutim, mi koji ih iskreno volimo i cijenimo nećemo ih izdati. Neće Vida uvijek, bećarski obučen, pokazivati prstima slovo V, ”veni, vidi, vici”.

Bilo bi sjajno da Hrvati napokon prevladaju svoje povijesne komplekse koje im je UDB-a i Srbija nabijaju od 1991.g. Inače će ovaj spektakularni uspjeh brzo postati spektakularni fijasko. Fijasko sličan organizaciji dočeka u Zagrebu u režiji Bandića i Dolenčića. Voziti umorne igrače šest sati s aerodroma do Trga Bana Jelačića i nakon toga navijačima i igračima isključiti mikrofone nakon 30 minuta teški je i sramotni fijasko potpuno nedomišljene organizacije dočeka. Tu su igrači i Dalić, kako to kažu u Dalmaciji, malo falili.

Svaki progresivni Hrvat, napredna glumica, još naprednija dizajnerica, pjevačica koja je četiri godine pjevala četnicima zna da je uz malo dobre volje na Trgu trebao pjevati Bajaga, Hladno pivo (barem nitko ne bi bio dehidriran), Lepa Brena u uniformi JNA… i tada bi svi ljevičari bili zadovoljni. Ne bi bilo podjela k’o što ih nije bilo od 1945-1990.g. Ne bi bili zadovoljni jedino ‘klerofašisti’, ali k’o njih šljivi. Vidi se to iz zločestog komentara Marcela Holjevca u 7 Dnevno: “Zato tim ‘veličinama’ koje nam mediji ovih dana predstavljaju kao ‘poznate glumice’, iako sam bolju glumu od one u domaćim serijama vidio u njemačkim pornićima, poznate dizajnerice, poznato bilo što, treba jasno poručiti nekoliko stvari.

Prvo, u pravu ste. To nije vaša Hrvatska. To je naša Hrvatska, ponosna i pobjednička, koja se nikom ne ispričava za svoje pobjede i uspjehe. Vaša je neka druga, gubitnička i poslušnička, s kojom mi ne želimo imati ništa, kao ni s vama.“ Naravno, ne slažem se s Holjevcem. Ovo je direktni atak na bratstvo i jedinstvo. Nadam se da Jelena Veljača nema gdje u Beogradu kupit off-tjednik 7Dnevno. Ona ionako čita samo ‘Politikin zabavnik’.

Kad me već ne služi ljevičarska intuicija onda nije loše citirati uvijek odličnog Borislava Ristića: “Cijeli svijet je zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti… neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koju je pokazala hrvatska repka promatra samo u uskim nacionalnim okvirima. “Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a Vatrene je izgleda do pobjede vodio internacionalizam.

Valjda su oni za vrijeme intoniranja Lijepe naše u sebi pjevušili ‘Internacionalu’… kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija.“ U režiji je Dolenčića mogao zamijeniti i Oliver Frljić. Što nitko ne bi ni primijetio. A kad smo već kod fijaska organizacije dočeka Vatrenih u Zagrebu gdje su organizatori oko 350.000 tisuća ljudi preveli k’o žedne preko vode valja spomenuti i doček naših u Splitu.

Bio je to odlično organiziran doček prepun mladosti na rivi, u okolnim ulicama i na brodicama. To je bio težak, sparan i mračan dan za legendarne splitske orjunaše. Takav nacionalni naboj, toliko sreće može iskazati samo hrvatski naboj koji Splićani nose u sebi. Izvrsna voditeljica, pjevale su se domoljubne pjesme Thompsona, Škore, Bulića… bez preseravanja o ‘umjetničkom’ programu, fajruntu, gašenju svjetla, o Vrsaljkovoj frizuri… Bila je to čista destilirana neposrednost, ljubav prema Vatrenima i domovini. Feralovaca, jugovića i orijunaša nije bilo nigdje ni na vidiku.

Vjerojatno su se tresli od straha u svojim rupama. Čak se ni Dragan Markovina nije oglasio. Pametno, kao da je iz stranke “Pametno“. Zlatko Gall je vjerojatno na vrijeme poslao detaljan izvještaj s ”Thompsonove krađe” koncerta u Zagrebu… koji nije održan.

Tih sam dana vjerovao kako je dočekom u Zagrebu definitivno u Hrvatskoj sahranjena Jugoslavija. Ali mrtvi Jugo-konj se ritnuo zahvaljujući Latinu, Beljaku, Karlauši koja, nakon što su ispljuvala naše nogometaše, samo par dana kasnije pjevala u Makarskoj. Tončiju Percanu, Nenadu Horvatu i Tihani Tomičić iz Novog lista “pola nacije je bilo zgroženo što se uspjeh Vatrenih ukaljao pojavom Thompsona u tako svetom času kao što je bio doček srebrenih…“ Možda je netko iz redakcije Novog lista trebao blago upozorit naivnu i prostodušnu Tihanu na ‘ustašoidnu’ izjavu Zlatka Dalića: “Dok sam ja izbornik, bit će onako kako kažu igrači, a oni su rekli da hoće Thompsona. I ne znam što je u tome pogrešno.

Njegova pjesma “Lijepa li si“ hit je u autobusu na našem putu na stadion, ona je motivacijska injekcija prije istrčavanja iz svlačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira 5% ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95% uz nju slavilo pobjede. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta.“

Tu se Dalić i naša matematičarka Tihana ‘malo’ razilaze. Od svih do sada citiranih jugo-zombija nitko, baš nitko, nije se ni u jednom trenutku usudio citirati Dalića, Modrića, Rakitića, Manđukića… to bi bilo preopasno za njihove zečje duše. No, ovo kmečanje nije pitanje pjesme i MPT-na. To je jugo-recidiv koji negira osnovna građanska prava pjevača kojem nikada ni jednim aktom nije zabranjen javni nastup, koji nikada nije osuđen i koji godinama proživljava klasični linč od strane onih protiv kojih se on četiri godine borio s puškom i gitarom. I što je najvažnije – i pobijedio.

Oni su uvjereni da bi naši momci pronašli inspiraciju slušajući i Josipovićevu “Tokatnu etidu u C-duru“ pod ravnanjem psihijatra Nenada Horvata. Sad pišu da ova reprezentacija nije njihova kad pjeva MPT-on. A isti ti ispratili su je uz onu: “Dabogda sve izgubili“. A sad su se svrstali uz Vučića koji kaže: “Koga još čudi to što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme?“ To mi se čini potpuno u redu. Koji četnik bi miran slušao pjesmu koja započinje sa “Za dom spremni“, uzvikom “bando srpski dragovoljci, stići će vas kazna i u Srbiji”. I Vučić ima pravo na taj stav jer je četnik. Ali naši farizeji, naši zečevi svoju nostalgičarsku metaforu pronalaze u MPT. Cinkanje vlastite države im je krvi.

Već drugi dan dočeka novinar AFP-a Peter Murphy je napisao: “Kada napravite odličan PR posao za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu, a onda vam se u otvorenom autobusu pojavi ultranacionalistički pjevač.“ Koja je razlika između Petera i Percana? Nikakva. I jedan i drugi smatraju da je doček upropašten. Nismo mi rafinirani Francuzi koji su u čast svojih pobjeda pobili nešto ljudi, popljačkali masu dućana, palili aute i pucali po policiji. Barem tako tvrdi Marcel Holjevac. Ako ne vjerujete desnom ciniku Holjevcu evo nešto konkretnije.

Sedam ubojstava na otvorenom, oko pet stotina silovanja, 845 zapaljenih automobila i 47 orobljenih trgovina. I na sve to bi pristale naše antife samo da se zbrani pjevanje MPT. Kao što sam već napisao, zagrebački doček ipak nije bio rekvijem za Jugoslaviju, ali sam siguran da je splitski bio kraj vlasti njihove legendarne orijune.

No, pročitavši ‘reagovanje’ Aleksandra Vučića (koga čudi što su Hrvati slavili uz ustaške pjesme) te usporedivši ih s reakcijama Beljaka, Sandija Blagonića, Denisa Latina, Tončija Percana, Nenada Horvata, Tihane Tomičić, Ante Tomića, Žarka Puhovskog, Sabine Glasovac i svima već poznatih izluđenih antifa dolazim do jednog žalosnog zaključka: Vučić je čista kamilica, on u normalnoj tuzi što su se njegovi vratili prvi kući vidi u Zagrebu 300 tisuća ustaša kako pjevaju Čavoglave i deru se ZDS i točka. Čitajući Beljaka, Latina, Tomića, Blagonića… vidimo uglavnom proračunske uhljebe koji danonoćno kmeče o fašizaciji Hrvatske, koji nikako ne shvaćaju da Thompson nije pjevač nego “pokret otpora“ protiv mentalnih Jugoslavena. Vučić je stvarno čista kamilica prema tim jugo-kmerima koji su zagadili sve medijske institucije u ‘Levoj njihovoj’.

Javila se i oktroirana bivša premijerka Jadranka Kosor. Mudro nas je podučila o Thompsonu. :“On ne spada među ljude koji ujedinjuju Hrvate.“ Nobela za njenu legendarnu glupost…….Tko to ujedinjuje Hrvate? Kosorica, Beljak, Tomić, Blagonić, Dolenčić, Stazić… jeste li igdje pročitali stav naše Jace o Stazićevoj izjavi kako partizani nisu 1945.g. obavili posao do kraja? Naravno, niste. Vrana vrani oči ne kopa itd. A sad bi se 90 posto nas koji smo za Vatrene i Thompsona trebali ujediniti s 10 posto orjunaša, udbomlata, jugonostalgičara… samo zato jer su oni metastazirali u sve pisane i elektroničke medije pa ih propale političarke uvažavaju vjerujući valjda kako će im se tako preliti malo njihove moći. Malo sutra. Dugo, dugo i uzaludno će to čekati.

Uostalom, crknut ćemo mi, ali crknut ćete i vi… s time da smo mi već sad apsolutni pobjednici. Vi to uostalom i znate, pa zato toliko i režite. Jedina vam je utjeha što patite u finom društvu. Sa Stazićem, Tomićem, Radom, Kapovićem, Beljakom, Blagonićem, Latinom, Percanom, Pilselom, Juricom Pavičićem, Klauškim, Tihanom Tomičić… i nemam više prostora. Mogao bi trošiti tintu do kraja mjeseca nabrajajući ih sve…

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari