Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Aplikacija nije kapitulacija

Objavljeno

na

Ovisno o tome koje medije u BiH pratite, ponedjeljak 15.2.2016. za vas može biti divan, “povijesni dan” (“Večernji BiH”, “Avaz”), kišni dan s jednom potencijalno ohrabrujućom viješću (većina srpskih medija u BiH), ili loš kišni dan kojeg je dodatno pokvarilo nešto što vječni Zlatko Dizdarević naziva “Apliciranje magli”, a na čijem je tragu dobar dio bošnjačkih i većina “građanskih” medija u BiH.

[ad id=”68099″]

Naime, tog ponedjeljka, koji kao da se u BiH raspao na tri različita dana, predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović na svečanosti u središtu Europske unije, u Bruxellesu, uručio je ministru vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske Bertu Koendersu zahtjev BiH za članstvo u Europskoj uniji. Tom prilikom Čović je kazao kako je uvjeren da će BiH za nekoliko mjeseci dobiti pozitivno mišljenje iz Bruxellesa te da će sljedeće godine planirati svoj kandidatski status. Pored toga, izrazio je očekivanje da će u lipnju BiH dobiti poziv za aktivaciju Akcijskog plana za NATO. Nešto se novo, dakle, dogodilo pa vrijedi razmotriti važnost i posljedice tog čina.

Niti je samim tim činom zajamčeno da će BiH sutra postati član EU, niti da će dobiti kandidacijski status, niti da će, čak i ako se u sljedećih desetak godina EU ne raspadne, a BiH postane njen punopravni član, to jamčiti automatsko poboljšanje stanja u zemlji, ali, koliko god predaja aplikacije bila simboličan čin, začuđujuće da je pozitivan potencijal kojeg nosi, na taj način omalovažen u većini sarajevskih medija.

Nejasno je je li tvrdoj “gradžanskoj” politici problem u tome što je aplikaciju predao Čović ili u tome što je uopće predana?

Ali krenimo od početka.

Kritičari predaje aplikacije koji se pozivaju na nepripremljenost BiH za početak “europskog puta” gube iz vida da proces pristupanja zemalja Europskoj uniji u bliskoj prošlosti nije tekao po istim kriterijima. Neke su na brzinu ubacivane iz geostrateških razloga poput Rumunjske i Bugarske, neke su cijeđene do najmanjih pojedinosti dugi niz godina poput Hrvatske, jer kako je hrvatsko političko vodstvo papagajski ponavljalo “EU nema alternativu”, niti je se potrudilo ikada je naći, bilo je do kraja ucjenjivo i pogodno za pristupni dril. Ako bi BiH morala proći pristupni put i kriterije koji su se zahtijevali od Hrvatske, nikada s ovakvim institucionalnim i političkim sklopom ne bi mogla zadovoljiti sve kriterije i ući u EU. No, ako se stvari u jugoistočnoj Europi zaoštre, a dijelom već i jesu, moguć je bugarsko-rumunjski scenarij brzog ubacivanja, i odbacivanje brojnih uvjeta, jednako kao što i “Sejdić i Finci” odjednom više nije nepremostiv problem. Dakle, primjedbe kako je aplikacija predana prerano i da je prije nje trebalo srediti brojne druge stvari samo dijelom stoji.

Ako i zamislimo da se počne odvijati taj za BiH pozitivni scenarij olakšanog brzog pristupa, pitanje je što će u međuvremenu biti s EU. Duboki unutrašnji problemi Unije, koji su izašli na vidjelo od grčkog slučaja preko praktičnog raspada Unije po pitanju migrantske krize koja će tek eskalirati, britanske prijetnje referendumom o izlasku itd., vrlo realnim čine i mogućnost prestanka postojanja EU pa se, u tom slučaju, može dogoditi da sirota BiH na pola pristupnog puta ne bude imala u što ući.

Ako EU opstane i geostrateške karte se u bližoj budućnosti tako sretno poklope da BiH postane njen član, to automatski ne garantira da će se ijedan njen problem sam od sebe riješiti. Hrvatska je ušla prije tri godine i stanje je po svim pokazateljima gore nego u trenutku ulaska. Dakle, i kad uđeš u taj željeni okvir i dalje o tebi samom najviše ovisi hoćeš li i kako iskoristiti njegove potencijale. I u EU ima korupcije, siromaštva, nezaposlenosti, separatizma, unitarizma, nasilja. Šupljak kojeg često čujem na temu Mostara i Vukovara tvrdi kad bi se ekonomsko stanje u tim gradovima popravilo, tj. kad bi ljudi imali više novca i posla, da bi se automatski riješio i međunacionalni sukob. Radi se o floskuli jer je dovoljno uzeti primjer Belfasta, bogatog grada, koji je desetljećima u EU, a u kojem su dvije zajednice, u ovom slučaju katolička i protestantska, doslovno fizički odijeljene kilometrima zidova, barem jednom godišnje lete Molotovljevi kokteli, a svako malo padnu i mrtve glave. Politički problem se može prevladati samo političkim rješenjem, i to dogovorom aktera na terenu. Ne može ga nitko riješiti čarobnim štapićem izvana, ali vanjski okvir koji nosi brojne potencijale i koraci koji ulijevaju malo nade u budućnost mogu i te kako navesti aktere da se približe dogovoru. Koliko god slučaj Hrvatske poučavao da ulazak u EU ne mora preko noći donijeti ekonomski napredak, ljudima u BiH koji nešto rade i privređuju on bi sigurno donio nove perspektive. Banalizirajući, moja rodica koja u Hercegovini proizvodi sok od šipka i te kako ima interes da ga može bez carine i komplikacija prodavati od Portugala do Finske. S druge stane, osoblje NGO-a koje bi ulaskom u EU uglavnom izgubilo smisao i ostalo bez posla, može na to gledati drugačije od nje.

Uza sve manjkavosti i relativiziranja, ulazak u EU nesumnjivo bi bio dobar za većinu stanovništva BiH, za famoznog “malog čovjeka”. No je li tako i s političkim elitama?

Trenutno, jedini koji se sigurno i bezuvjetno zalažu za ulazak u EU su Hrvati. Brisanje granice prema Hrvatskoj i ulazak u okvir u kojem će opet biti s pet milijuna sunarodnjaka garancija im je opstanka.

Srpska politička elita u BiH je uvjetno za ulazak u EU. Taj uvjet se, logično, tiče pristupnog puta Srbije. Ako će i Srbija biti u tom okviru, RS će snažno podržavati europski put BiH. A ako se geostrateške karte poslože tako da granica zamišljenog širenja EU bude na Drini, a Srbija u konačnici ostane u ruskoj sferi, teško je onda od srpske politike u BiH očekivati išta osim snažne opstrukcije pristupnog puta Uniji.

Bošnjačka politička vrhuška je po tom pitanju najmanje jasna. Zadnja događanja na Bliskom istoku, zaoštravanje odnosa koje ide u smjeru “sukoba civilizacija” te opasnost eventualnog ostanka u procjepu između euroatlantskog i ruskog bloka, preporučivao bi joj opredjeljenje za EU. No zasad, osim Radončića, na sarajevskoj političkoj sceni prevladava refleks grčevitog održavanja statusa quo, sabur patnje, nadajući se u demografske procese, spremnost vlastitog naroda na trpljenje i američku politiku, koja će im omogućiti da barem do kraja poklope Federaciju, a čija se pamet i učinkovitost pokazala na slučajevima “Alijansa”, “Komšić” i “Platforma”. No, ta vrsta održavanja statusa quo dolazi kraju. Predaja zahtjeva za članstvo u Europsku uniju, koliko god sama po sebi bila tek simboličan čin, unosi novu dinamiku i pridonijet će raščišćavanju odnosa u BiH. Ako ništa, već sada je neke donedavno dobro kamuflirane antieuropske aktere istjerala na čistac.

Nino Raspudić / nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu?

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb više neće biti isti, kako ga obnoviti nakon korone i potresa?

Prije dva tjedna pisao sam o tome kako veća tema jede manju temu, aludirajući na koronavirus koji je progutao sve druge medijske sadržaje. Činilo se da ništa drugo više ne može doći u prvi plan. Sva događanja su otkazana, nema mrdanja, schengenski prostor u koji se trsimo ući još jednom se pokazao kao fikcija, jer svatko se zatvorio u svoje granice.

Dok ne završe s koronom, nema mogućnosti da će itko i sa kim zaratiti, teroristi više nemaju mete za napad jer su svi izolirani, migranti kao da su u zemlju propali, nema sportskih događanja, nema festivala, nema izbora, nema skandala – što uopće može biti globalna vijest osim korone, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čak se i Greta izmotava kako misli da ga je imala, a jedna domaća wannabe zvijezda važno obavještava javnost kako je sanjala da se ljubaka s ministrom zdravstva Berošem, eto kakva su vremena došla. A onda je zatreslo Zagreb, najjače od 1880. Iako taj dan još nije bilo potvrđenih žrtava i unatoč tome što magnituda 5,4 nije nešto što bi inače obišlo svijet, vijest je odjeknula globalno.

Javljali su mi se i poznanici iz Italije, Engleske, Amerike. Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu? Pa zato što je svima na vrh glave korone i kao da su svi svjetski mediji jedva dočekali da se dogodi nešto što nema veze s njom.

Vjerojatno ima nešto olakšanja u spoznaji da može i gore, a da se to dogodilo nekom drugom. Veći strah jede manji strah, pa je stanovnicima Zagreba, pogotovo onoj petini koja, kako nas je pedantno obavijestio gradonačelnik, ne živi u armiranobetonskim zdanjima, korona, valjda jedinima u svijetu, privremeno pala u drugi plan.

Koja je vjerojatnost da se 140 godina od posljednjeg velikog, “Šenoina” potresa, sljedeći usporediv dogodi usred globalne nevolje, na kraju prvog tjedna u kojem su zatvorene škole, vrtići, fakulteti, kafići i restorani, a počelo se govoriti o ograničavanju kretanja? Mogao se dogoditi i 1903., ili ratnih 1916. i 1942. ili 1977. ili 2016. ili 2024. Ali ne, zatreslo je baš ove nedjelje.

Da te dvije nevolje istodobno staviš u film ili roman, ispalo bi previše, nevjerojatno, a još Aristotel poučava da radnja ne mora biti istinita, ali mora biti uvjerljiva. Ovo nije vjerojatno, ali je istinito. Kći mi kaže da joj je bilo ovako – baš sam nešto sanjala, a onda kao da sam se iz tog sna prebacila u drugi u kojem se sve treslo i padalo.

Pomisao spontano ide na biblijske scenarije – kuga, potres, neki su se sjetili da se nedavno i meteor uz veliki prasak raspao nad Zagrebom pa nam još samo fali najezda skakavaca. Ljudi žude za značenjem, traže neku smislenu priču, makar u njoj bili i gubitnici, jer najgora je besmislena, neshvatljiva patnja. Potres je užasavajuće iskustvo. Jedini pozitivan, u stvarnosti ili fikciji, za koji  znam onaj je periodički u Danteovu Čistilištu. Mjesto u kojem duše okajavaju grijehe Dante zamišlja kao planinu okruženu morem. Zatrese se svaki put kad neka duša do kraja okaje grijehe i ode iz čistilišta u raj. Jeziv je u svakom drugom kontekstu.

Zagreb nakon ovog potresa više neće biti isti. GUP oko kojeg natezanja traju godinama sada je pred novim zadacima. Kako obnoviti i osigurati povijesni centar? Što će biti s bolnicama, starim i otprije nepristupačnim građevinama? Hoće li se konačno seliti u nove, funkcionalnije objekte bliže velikim prometnicama, jednako kao i državne institucije i neki fakulteti? Je li ovo prilika da se stari dio grada otvori za druge sadržaje?

Čim prestane izvanredno stanje oko korone, u Zagrebu će trebati donijeti neke dalekosežne urbanističke, ali i političke odluke. Teško je očekivati da će se stari dimnjaci od cigle, koji su svojim padanjem nanijeli najviše štete, i dalje tretirati kao zaštićeno kulturno dobro. Stanari ne trebaju imati iluzija da će se javnim sredstvima plaćati obnove atraktivnih nekretnina u centru grada, od koji su mnoge već bile stavljene u funkciju turizma.

Ovisno o mogućnostima, morat će ih obnavljati sami ili ih takve ruševne, poluruševne ili načete prodavati investitorima koji će ih moći obnoviti po suvremenim seizmičkim standardima. U općem društvenom potresu, Zagreb je doživio svoj dodatni.

On može značiti nastavak starih negativnih tendencija, ali može biti i šansa da se učini zaokret. Nakon što se smiri stvar s koronom, bilo bi najpoštenije raspisati prijevremene izbore u gradu. I nadati se da će onaj tko ih dobije imati snage, mudrosti i vizije da ovu zagrebačku muku vidi kao poticaj ne samo da grad krpa, već da donese i počne provoditi dalekosežne odluke koje će taj divni grad dići na još višu razinu.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Sterešina: Kako se nositi s virusom koji mijenja svijet

Objavljeno

na

Objavio

Ne treba biti veliki futurist da bi se spoznalo kako svijet nakon globalne epidemije koronavirusa neće biti isti. Danas to znaju i mali futuristi.

Svijet je već danas na prvi pogled drukčiji. Iz svemira se vidi da je korona temeljito pročistila zrak u svojem prvom velikom žarištu epidemije oko kineskog Wuhana.

Najnovije snimke iz prazne Venecije pokazuju Veneciju premreženu kanalima bistrog mora, kakvu današnje generacije zapravo nikada nisu mogle vidjeti, nego samo čitati o njoj i čuditi se što je to toliko magično privlačilo nekadašnju visoku europsku klasu tome gradu koji smo već desetljećima viđali kao grad na mutnoj smeđoj vodi neugodna mirisa. Problem je jedino što danas tu sliku Venecije kakva je nekad davno bila možete gledati samo iz svojeg dnevnog boravka.

Jer, korona ima i svoju crnu stranu. Zatvorila je i nas, a osobito Veneciju, čiji je zdravstveni sustav na rubu kolapsa, susjedna Lombardija potpuno je kolabirala, vojska odvozi žrtve virusa na kremiranje…

Jedan virus paralizirao je gotovo cijeli svijet, stavivši ga u karantenu. Najnaprednija medicina i farmaceutika ostale su nemoćne pred malim virusom, koji slama i ubija ljude, pred kojim kapituliraju zdravstveni sustavi najrazvijenijih zemalja, čiji je daljnji put i dalje nepoznanica.

I Hrvatska je već danas drukčija. Uvjerljiva liječnička ekipa Beroš – Markotić – Capak, koja čini špicu obrane protiv korone, postala je preko noći popularnija, utjecajnija, gledanija od svih političara, influencera i instagramuša zajedno, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Prirodna je posljedica korone vraćanje fokusa s ispraznosti i besmisla prema egzistencijalnim temama.

Ali njihova je zasluga što su svojom kompetencijom i uvjerljivim kriznim nastupom stavili širenje virusa pod nadzor, koliko je to u danim okolnostima moguće, što su primirili naciju, učinili da im se vjeruje.

Plenkovićeva je pak zasluga što je kriznu komunikaciju, ali i organizaciju obrane od epidemije na svim razinama – od nacionalne do lokalne – povjerio struci, izbacivši ili suzivši time prostor za razne političke nadridijagnostičare i njihove improvizacije u službi samopromocije.

U kriznim okolnostima, dobivši novu odgovornost, zdravstveni sustav kao da se vratio u vrijeme najvećih izazova iz ratnih devedesetih. Svojom organiziranošću i kompetencijom budi nadu u neku drukčiju, bolju Hrvatsku, barem na onoj prvoj crti obrane.

Obnavlja se zaboravljeno zajedništvo. I to je u samoj obrani protiv epidemije najvažnije.

No za izgled svijeta nakon korone, kao i za izgled Hrvatske nakon korone presudno će biti ono što se događa iza prve crte obrane.

Kao prvi efekt dogodio se povratak tradicionalnim oblicima življenja i tradicionalnim vrijednostima. Kao glavni organizator obrane protiv globalne epidemije nastupila je i nastupa stara, od globalista prezrena država.

I već se sada može reći da je korona nanijela presudni udarac globalističkim idejama i da u perspektivi vraća državama njihove tradicionalne prerogative, a međudržavne i naddržavne institucije i savezi ponovno će biti stavljeni u službu država, a ne u poziciju upravljača državama. Korona će spontano napraviti okvir za resetiranje EU-a.

Ona će promijeniti ekonomiju globaliziranih profita i vratiti proizvodnju (ne dakako svu) iz Azije u Europu i u Ameriku sa svrhom ostvarenja održivih gospodarskih sustava. Ali korona će i trajno izmijeniti neke djelatnosti koje danas poznajemo. Pitanje je već danas koliko će se poslova zbog korone izmještenih u kućni rad sutra vratiti natrag u urede.

Što će se dogoditi sa školstvom, osobito s visokim školstvom, nakon što se uhoda u e-nastavi? Hoće li se baš sve vratiti na fakultete, u predavaonice? Što će se dogoditi s medijima i komunikacijama? Što s turizmom?

Za početak, države će svojim interventnim mjerama donekle odrediti i okvire propadanja, kao i okvire repozicioniranja svojih gospodarstava. Hrvatska, počevši od ratnih devedesetih, ima vrlo loša iskustva s djelovanjima iza prve crte obrane u kriznim situacijama – u pozadini kriza događale su se velike klijentelističke operacije navezane na izvršnu vlast, koje su rezultirale time da se do danas nismo riješili dogovorne ekonomije u rukama starih elita (ili, ako hoćete, starih parazita).

Zato je, zbog Hrvatske poslije korone, iznimno važno držati oko na operacijama iza prve crte obrane. Uz institucionalni sustav koji generira klijentelizam i dogovornu politiku, mogućnosti nadzora ograničene su na parlamentarnu oporbu.

Njezina budnost (bez obzira na motive) zato je dobrodošla barem jednako toliko koliko je važno podržati Andreja Plenkovića i njegovu Vladu u aktivnim mjerama protiv krize izazvane koronom i jednako toliko koliko je važno da i na drugoj crti obrane, ondje gdje se upravlja novcem i egzistencijom naroda, Plenković mobilizira stručno najkompetentnije, kao što je to učinio na prvoj crti obrane protiv korone.

U ključnoj bitci, u pravome ratu za kontrolu procesa resetiranja aktualnog svjetskog poretka koji je pokrenula globalna epidemija koronavirusa, Hrvatska je samo promatrač. Sada već otvoreni rat za dominaciju u novom poretku vodi se između SAD-a i Kine.

U velikoj prednosti bit će onaj tko uspije pobijediti virus. Ili barem ostaviti takav dojam.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Igor Rudan: Što se to ovdje zapravo zbiva?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari