Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Bauk trećeg entiteta kruži kampanjom

Objavljeno

na

Čini se kako našim vrlim predsjedničkim kandidatima koji su ovih dana pohodili BiH nitko nije javio da spominjanje trećeg entiteta, kao jednog od legitimnih načina mogućnosti preustroja BiH, već odavno nije bauk.

Treći entitet je definitivno detabuiziralo zadnje izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG), objavljeno 10. srpnja ove godine. ICG funkcionira kao instrument američke politike i njeni izvještaji o BiH su uvijek bili na liniji “građanske” priče o prevladavanju “nacionalizma” i tri partikularna identiteta. Ponekad su djelovali kao proročanstva koja se samoispunjavaju, kao npr. izvješća iz 2000. i 2001. u kojima se “međunarodni dužnosnici pozivaju na striktnu kontrolu rada pojedinih banaka na temelju procjena o stranačkopolitičkoj ori-jentaciji njihovih uprava”… Ukratko, bio je to uvod u uništavanje i pljačku Hercegovačke banke i slamanje financijske kralježnice Hrvata u BiH.

U odnosu na sva ranija, revolucionarna novost zadnjeg izvješća ICG-a je da je detabuiziran hrvatski entitet:

“Nema ničega nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni”.

treći grbZbog ovakvih teza su nekada smjenjivali političke dužnosnike, a sada ih sami promoviraju kao spasonosne. Hladan tuš i packa ide onima koje su sami gurnuli u ulogu wannabe hegemona i političkih tlačitelja malobrojnijih: “Glavna je prepreka entitetu s hrvatskom većinom politička: to je veoma uvredljivo za Bošnjake. Ipak, obrazloženje njihovog odbijanja zvuči prazno.” Cinizam izvještaja leži, prije svega, u tome da su ono što sad prigovaraju Bošnjacima, radili oni sami, štoviše i gurnuli ih u tu poziciju izravne političke konfrontacije s Hrvatima. Ista ta “prazna” obrazloženja protiv teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom, koja sada nabijalu na nos Bošnjacima, davali su i američka administracija i ICG i njihovi papagaji iz Zagreba, od političara do pravovjernih medija i analitičara.

Novosti do nekih ušiju izgleda ipak sporo dolaze pa se kao mudar državnički potez i u kampanji 2014. smatra doći u Mostar i u facu tamošnjim Hrvatima istaknuti, dovoljno glasno da se čuje do Buzina, kako je treći entitet neprihvatljiv. Kao potkrepa toj tezi navodi se nekoliko osnovnih mitova i besmislica koje ću, ilustrirane citatima svih četvero kandidata, pokušati problematizirati.

Prva pogrešna teza je da bi treći entitet značio cijepanje BiH. Prije će ipak biti da bi on značio stabilniju BiH. Neriješeno nacionalno pitanje je generator nacio-nalizma, a ono proizlazi iz startne asimetričnosti – tri naroda u dva entiteta. Danas su to praktično srpski i bošnjački entitet. Dayton je u zadnjih 15 godina drastično promijenjen, nametnutim odlukama od strane visokih predstavnika, koje su dovele do toga da je institucionalni model zaštite nacionalnih prava kakav je u početku postojao u Federaciji, kompromitiran bošnjačkim preglasavanjem Hrvata, pa kao jedino rješenje ostaje neka vrsta etnoteritorijalnog preustroja. RS, unatoč deklarativnom bučenju, nitko nikada nije ozbiljno doveo u pitanje, a Federacija je de facto pretvorena u bošnjački entitet, što Hrvati ne žele prihvatiti, i to je danas osnovni problem. Čulo se i kako je “rješenje cjelovita i suverena BiH s tri ravnopravna naroda, s maksimalnim poštovanjem sve tri nacionalne skupine”, što zvuči krasno, ali kako to postići? Koji recept nude za ukidanje RS-a?

Gdje su te Mesićeve trupe koje će presječi koridor? Koliko su ljudi vratili u Posavinu?

Dok mantraju o Drini, desni populisti ostavili su Hrvate na političkoj vjetrometini, pa u BiH danas nestaju i tamo gdje su se u ratu uspjeli obraniti.

“BiH bi trebala biti podijeljena na više kantona, s time da svi narodi imaju svoj suverenitet, a to ne smije biti zatvaranje u neke entitete gdje jedni druge nadglasavaju”, zvučalo bi dobro da se Hrvate unutar postojećeg sklopa ne nadglasava na svim razinama. Na zadnjim izborima ne, jer je privremeno pukla bošnjačka platforma, ali bez promjene izbornog zakona će se to opet izvjesno dogoditi.

Osim toga, unutar entiteta mogu se ugraditi mehanizmi zaštite “konstitutivnih manjina”, po potrebi i njihova nadzastupljenost u vlasti. Golema većina Hrvata živi na teritoriju koji su unijeli u Federaciju, oni izvan njega bi se, stvaranjem entiteta, imali na što institucionalno osloniti. Po toj logici, zašto Hrvatska nije ostala u sastavu Jugoslavije, budući da je milijun Hrvata, u BiH, Boki, Vojvodini, ostalo izvan tog “entiteta”?

“Cijepanje BiH u tri državice nije dobro ni u kojem slučaju”, znači valjda daje bolji status quo i ono čemu sve vodi, a to je Cijepanje u dvije države, srpsku i bošnjačku. “Treći entitet značio bi legalizaciju srbijanskih osvajanja”, posebno je licemjerna teza. Zašto je onda Hrvatska potpisala Dayton? Koji nam je ratni plan osvajanja RS-a? I što s milijun Srba s ove strane Drine? Verbalni jurišnici na Drinu bi se “borili” protiv srpskog prelaska mitske rijeke dvadeset godina nakon što imaju državu u državi, koju im je supotpisala i Hrvatska i njeni tutori, i to bi se “borili” do zadnjeg Hrvata u BiH.

Takvi se virtualno bore protiv RS-a, jer ne nude nikakav recept za njeno ukidanje ili preobrazbu, a vrlo stvarno protiv hrvatskih interesa u BiH. “A Hrvati jesu i moraju ostati konstitutivan narod na području cijele BiH, njima pripada cijela BiH”, floskula je koja pokazuje neupućenost u davnu odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH. Njome su Hrvati u RS-u dobili samo simboličko predstavljanje, ali su u Federaciji izgubili paritet.

Pa se u Dom naroda Parlamenta Federacije uvalio klub Srba koje isključivo biraju Bošnjaci, jednako kao i dio Hrvata, tako da su se među ostalim zastupnicima iz reda srpskog naroda sada našli Haris Pleho i Rasim Smajić, a iz hrvatskog Edin Fejzić i Mirvet Beganović. Umjesto bajke da Hrvatima pripada cijela BiH, i snova o Bratuncu i Kalesiji, gcije ih i nema, bolje bi bilo fokusirati se na krajeve gcije žive i gdje su opstali, i omogućiti im da tu upravljaju sobom i svojim resursima. Prošlo je vrijeme kad se Hrvate u BiH moglo proma rati kao vječne, odane graničare, nižu vrstu koja je uvijek tu kad zatreba, a inače ne mora imati politička prava ako tako smatra npr. američka ambasada. Dok u BiH dolazi turski premijer Erdogan i izjavljuje kako mu je “Alija ostavio Bosnu u amanet”, dok Srbija čvrsto stoji uz Srbe u BiH, hrvatska službena politika ne stoji primarno iza Hrvata, već podržava “BiH u cjelini” te eventualno sramežljivo i uz ogradu spomene potrebu ravnopravnosti triju naroda.

Čulo se i kako je “na hrvatskom narodu u BiH da se dogovori s ostala dva naroda i nacionalnim manjinama o unutarnjem uređenju BiH”. Ali to nije pitanje iznalaženja modela, već pitanje o nadmoći i političkoj volji. To je kao da nasilnik tuče mlađeg brata, a vi u prolazu kažete – dogovorite se vas dvojica kako ćete urediti odnose. Hrvatska se jednostavno mora aktivno politički uključiti na strani Hrvata u BiH.

Čuli smo i besmislicu kako će se podupirati hrvatski narod u BiH oko ostvarenja jednakopravnosti, pojašnjavajući, međutim, da to “ne znači miješanje u unutarnje stvari BiH”.

Hrvatska je, naprotiv, dužna miješati se u unutarnje stvari BiH jer je sukreator, supotpisnik i garant dejtonskog okvira koji je, uz kasnije intervencije onih koji se itekako miješaju, doveo Hrvate u današnju poziciju. Ako se mogu miješati Turska, Srbija, Britanija, u zadnje vrijeme i Rusija, a o SAD-u da i ne govorimo, mora se miješati i Hrvatska jer je jedan on ustavotvoraca i garanta BiH. Posebno je idiotska teza da “bez Hrvata nema BiH”. Itekako je ima bez Hrvata, i to kao dvoentitetske, srpsko-bošnjačke. Na istom tragu se ističe kako je interes Hrvatske “stabilnost u regiji”. BiH bi uistinu bila puno stabilnija i jednostavnija ako bi se Hrvati pomirili s postojećim stanjem, te se politička arhitektura zemlje s tri faktora pojednostavila na dva. Je li stvarno tako nezamislivo da se može reći: “ja kao hrvatski predsjednik maksimalno ću podržavati interese Hrvata u BiH onako kako ih artikuliraju njihovi legitimni politički predstavnici”.

Zašto se mora doći u Mostar i pljunuti im u facu tezom protiv “nekog trećeg entiteta”? Odgovor je kratak – američki naputak, i to zastarjeli.

Piše: Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari