Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Bauk trećeg entiteta kruži kampanjom

Objavljeno

na

Čini se kako našim vrlim predsjedničkim kandidatima koji su ovih dana pohodili BiH nitko nije javio da spominjanje trećeg entiteta, kao jednog od legitimnih načina mogućnosti preustroja BiH, već odavno nije bauk.

Treći entitet je definitivno detabuiziralo zadnje izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG), objavljeno 10. srpnja ove godine. ICG funkcionira kao instrument američke politike i njeni izvještaji o BiH su uvijek bili na liniji “građanske” priče o prevladavanju “nacionalizma” i tri partikularna identiteta. Ponekad su djelovali kao proročanstva koja se samoispunjavaju, kao npr. izvješća iz 2000. i 2001. u kojima se “međunarodni dužnosnici pozivaju na striktnu kontrolu rada pojedinih banaka na temelju procjena o stranačkopolitičkoj ori-jentaciji njihovih uprava”… Ukratko, bio je to uvod u uništavanje i pljačku Hercegovačke banke i slamanje financijske kralježnice Hrvata u BiH.

U odnosu na sva ranija, revolucionarna novost zadnjeg izvješća ICG-a je da je detabuiziran hrvatski entitet:

“Nema ničega nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni”.

treći grbZbog ovakvih teza su nekada smjenjivali političke dužnosnike, a sada ih sami promoviraju kao spasonosne. Hladan tuš i packa ide onima koje su sami gurnuli u ulogu wannabe hegemona i političkih tlačitelja malobrojnijih: “Glavna je prepreka entitetu s hrvatskom većinom politička: to je veoma uvredljivo za Bošnjake. Ipak, obrazloženje njihovog odbijanja zvuči prazno.” Cinizam izvještaja leži, prije svega, u tome da su ono što sad prigovaraju Bošnjacima, radili oni sami, štoviše i gurnuli ih u tu poziciju izravne političke konfrontacije s Hrvatima. Ista ta “prazna” obrazloženja protiv teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom, koja sada nabijalu na nos Bošnjacima, davali su i američka administracija i ICG i njihovi papagaji iz Zagreba, od političara do pravovjernih medija i analitičara.

Novosti do nekih ušiju izgleda ipak sporo dolaze pa se kao mudar državnički potez i u kampanji 2014. smatra doći u Mostar i u facu tamošnjim Hrvatima istaknuti, dovoljno glasno da se čuje do Buzina, kako je treći entitet neprihvatljiv. Kao potkrepa toj tezi navodi se nekoliko osnovnih mitova i besmislica koje ću, ilustrirane citatima svih četvero kandidata, pokušati problematizirati.

Prva pogrešna teza je da bi treći entitet značio cijepanje BiH. Prije će ipak biti da bi on značio stabilniju BiH. Neriješeno nacionalno pitanje je generator nacio-nalizma, a ono proizlazi iz startne asimetričnosti – tri naroda u dva entiteta. Danas su to praktično srpski i bošnjački entitet. Dayton je u zadnjih 15 godina drastično promijenjen, nametnutim odlukama od strane visokih predstavnika, koje su dovele do toga da je institucionalni model zaštite nacionalnih prava kakav je u početku postojao u Federaciji, kompromitiran bošnjačkim preglasavanjem Hrvata, pa kao jedino rješenje ostaje neka vrsta etnoteritorijalnog preustroja. RS, unatoč deklarativnom bučenju, nitko nikada nije ozbiljno doveo u pitanje, a Federacija je de facto pretvorena u bošnjački entitet, što Hrvati ne žele prihvatiti, i to je danas osnovni problem. Čulo se i kako je “rješenje cjelovita i suverena BiH s tri ravnopravna naroda, s maksimalnim poštovanjem sve tri nacionalne skupine”, što zvuči krasno, ali kako to postići? Koji recept nude za ukidanje RS-a?

Gdje su te Mesićeve trupe koje će presječi koridor? Koliko su ljudi vratili u Posavinu?

Dok mantraju o Drini, desni populisti ostavili su Hrvate na političkoj vjetrometini, pa u BiH danas nestaju i tamo gdje su se u ratu uspjeli obraniti.

“BiH bi trebala biti podijeljena na više kantona, s time da svi narodi imaju svoj suverenitet, a to ne smije biti zatvaranje u neke entitete gdje jedni druge nadglasavaju”, zvučalo bi dobro da se Hrvate unutar postojećeg sklopa ne nadglasava na svim razinama. Na zadnjim izborima ne, jer je privremeno pukla bošnjačka platforma, ali bez promjene izbornog zakona će se to opet izvjesno dogoditi.

Osim toga, unutar entiteta mogu se ugraditi mehanizmi zaštite “konstitutivnih manjina”, po potrebi i njihova nadzastupljenost u vlasti. Golema većina Hrvata živi na teritoriju koji su unijeli u Federaciju, oni izvan njega bi se, stvaranjem entiteta, imali na što institucionalno osloniti. Po toj logici, zašto Hrvatska nije ostala u sastavu Jugoslavije, budući da je milijun Hrvata, u BiH, Boki, Vojvodini, ostalo izvan tog “entiteta”?

“Cijepanje BiH u tri državice nije dobro ni u kojem slučaju”, znači valjda daje bolji status quo i ono čemu sve vodi, a to je Cijepanje u dvije države, srpsku i bošnjačku. “Treći entitet značio bi legalizaciju srbijanskih osvajanja”, posebno je licemjerna teza. Zašto je onda Hrvatska potpisala Dayton? Koji nam je ratni plan osvajanja RS-a? I što s milijun Srba s ove strane Drine? Verbalni jurišnici na Drinu bi se “borili” protiv srpskog prelaska mitske rijeke dvadeset godina nakon što imaju državu u državi, koju im je supotpisala i Hrvatska i njeni tutori, i to bi se “borili” do zadnjeg Hrvata u BiH.

Takvi se virtualno bore protiv RS-a, jer ne nude nikakav recept za njeno ukidanje ili preobrazbu, a vrlo stvarno protiv hrvatskih interesa u BiH. “A Hrvati jesu i moraju ostati konstitutivan narod na području cijele BiH, njima pripada cijela BiH”, floskula je koja pokazuje neupućenost u davnu odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH. Njome su Hrvati u RS-u dobili samo simboličko predstavljanje, ali su u Federaciji izgubili paritet.

Pa se u Dom naroda Parlamenta Federacije uvalio klub Srba koje isključivo biraju Bošnjaci, jednako kao i dio Hrvata, tako da su se među ostalim zastupnicima iz reda srpskog naroda sada našli Haris Pleho i Rasim Smajić, a iz hrvatskog Edin Fejzić i Mirvet Beganović. Umjesto bajke da Hrvatima pripada cijela BiH, i snova o Bratuncu i Kalesiji, gcije ih i nema, bolje bi bilo fokusirati se na krajeve gcije žive i gdje su opstali, i omogućiti im da tu upravljaju sobom i svojim resursima. Prošlo je vrijeme kad se Hrvate u BiH moglo proma rati kao vječne, odane graničare, nižu vrstu koja je uvijek tu kad zatreba, a inače ne mora imati politička prava ako tako smatra npr. američka ambasada. Dok u BiH dolazi turski premijer Erdogan i izjavljuje kako mu je “Alija ostavio Bosnu u amanet”, dok Srbija čvrsto stoji uz Srbe u BiH, hrvatska službena politika ne stoji primarno iza Hrvata, već podržava “BiH u cjelini” te eventualno sramežljivo i uz ogradu spomene potrebu ravnopravnosti triju naroda.

Čulo se i kako je “na hrvatskom narodu u BiH da se dogovori s ostala dva naroda i nacionalnim manjinama o unutarnjem uređenju BiH”. Ali to nije pitanje iznalaženja modela, već pitanje o nadmoći i političkoj volji. To je kao da nasilnik tuče mlađeg brata, a vi u prolazu kažete – dogovorite se vas dvojica kako ćete urediti odnose. Hrvatska se jednostavno mora aktivno politički uključiti na strani Hrvata u BiH.

Čuli smo i besmislicu kako će se podupirati hrvatski narod u BiH oko ostvarenja jednakopravnosti, pojašnjavajući, međutim, da to “ne znači miješanje u unutarnje stvari BiH”.

Hrvatska je, naprotiv, dužna miješati se u unutarnje stvari BiH jer je sukreator, supotpisnik i garant dejtonskog okvira koji je, uz kasnije intervencije onih koji se itekako miješaju, doveo Hrvate u današnju poziciju. Ako se mogu miješati Turska, Srbija, Britanija, u zadnje vrijeme i Rusija, a o SAD-u da i ne govorimo, mora se miješati i Hrvatska jer je jedan on ustavotvoraca i garanta BiH. Posebno je idiotska teza da “bez Hrvata nema BiH”. Itekako je ima bez Hrvata, i to kao dvoentitetske, srpsko-bošnjačke. Na istom tragu se ističe kako je interes Hrvatske “stabilnost u regiji”. BiH bi uistinu bila puno stabilnija i jednostavnija ako bi se Hrvati pomirili s postojećim stanjem, te se politička arhitektura zemlje s tri faktora pojednostavila na dva. Je li stvarno tako nezamislivo da se može reći: “ja kao hrvatski predsjednik maksimalno ću podržavati interese Hrvata u BiH onako kako ih artikuliraju njihovi legitimni politički predstavnici”.

Zašto se mora doći u Mostar i pljunuti im u facu tezom protiv “nekog trećeg entiteta”? Odgovor je kratak – američki naputak, i to zastarjeli.

Piše: Nino Raspudić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati