Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Bolje je bilo kad je bilo gore

Objavljeno

na

Ovog tjedna puno se pričalo o ocjenjivanju. Danas završava školska godina i zaključuju se ocjene školarcima koji su pod sve većim pritiskom lova na prosjek.

No psihoza oko ocjena ne pogađa samo djecu već i države koje same sebe postavljaju u infantilnu poziciju prema tuđim agencijama za procjenu kreditnog rejtinga.

Kad bismo vjerovali jeftinom optimizmu kojim su nas neki mediji zasuli početkom tjedna pod naslovima poput: “Odlična vijest: porastao kreditni rejting Hrvatske!” smatrali bismo kako u Hrvatskoj 2019. teče med i mlijeko.

Obaviješteni smo kako nam se država može povoljnije zaduživati jer je agencija Fitch podigla kreditni rejting Hrvatske s BB+ na BBB-. Radujte se narodi!

Nešto ranije nas je pozitivnije ocijenila i agencija Standard & Poor’s koja je nakon više od šest godina vratila rejting Hrvatske u investicijsku kategoriju BBB-/A+. Kreditni rejting je procjena sposobnosti dužnika da vraća kredit, piše Nino Raspudić / Večernji list

Unatoč nešto boljoj ocjeni, sve ostaje na razini fikcije, jer Hrvati nikakve posebne koristi od toga neće imati: ‘Neko veliko snižavanje kamatnih stopa ne treba očekivati ni kod građana, a posebno ne kod poduzeća i obrtnika’, ističe ekonomist Damir Novotny, kojem po ovom pitanju treba vjerovati.

Spomenute agencije dijelom služe i za globalno manipuliranje. Istina, one ne mogu preko noći izmisliti da vam je, primjerice, vjerojatnoća da će vam danas kredit vratiti državno poduzeće iz Libije ista kao da poslujete sa Švicarskom, ali ipak ostaju dovoljno široke margine da se unutar njih poigrava, dijele političke pljuske i poguranci.

S jedne strane, njihove “procjene” djeluju kao proročanstvo koje se samoispunjava, pa ako, i bez dostatnih argumenta, tri velike agencije nekoj zemlji zalijepe ocjenu “smeće” očekivano je da će je kapital i investitori zaobilaziti.

S druge strane, nekritički će gurati “svoje” – dovoljno se prisjetiti sramne uloge kreditnih agencija za financijske krize 2007. i najviših ocjena koje su davale obveznicama koje su se poslije pokazale kao prevara, ili još ranije, bankrota Enrona koji se kočio na najvišoj ocjeni AAA. Zašto ih poslije svega toga uopće uzimati zaozbiljno?

Na svim razinama, od globalne oligarhije do kvartovske osnovne škole imamo posla s dokimološkom krizom. Dokimologija, od grčkog dokimos – provjeren, je disciplina koja se bavi ocjenjivanjem kod kojeg ne postoje potpuno objektivni mjerni instrumenti, već je uvijek uključen i subjektivna procjena. Što se događa s dokimologijom danas?

Kreditne agencije kažu da nam ide sve bolje, a mi to nigdje ne vidimo niti osjećamo. To što je država više utegnuta pa se može više zaduživati ne znači da ljudi u njoj žive ili će živjeti bolje. Vrativši se na školski primjer, gledajući prosječne ocjene školama, ako se nastave sadašnji trendovi, uskoro možemo očekivati da će svi učenici završavati sve razrede s 5,0. E sad, ili su djeca sve genijalnija ili se srozava kriterij, tj. ocjenjivači postaju sve blaži.

No hijerarhija je neizbježna, pa će se i u najvelikodušnijem ocjenjivanju uvijek moći utvrditi neka ljestvica. Kad sam krenuo u osnovnu školu, iz prvog diktata kojeg smo pisali za ocjenu svi u razredu smo dobili peticu. Bila je to lijepa pedagoška gesta za ohrabrenje učenika. No sami smo brzo ustanovili hijerarhiju te naizgled iste ocjene.

Nismo prebrojali učiteljičine ispravke, što bi bilo suvislo, već smo uzeli ravnalo i mjerili, u milimetar, čija je petica najveća.

Inflacija dobrih ocjena djeci ne pomaže jer je broj mjesta za upis u boljim gimnazijama ograničen. Pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek Katarina Dodig-Ćurković u izjavi za Glas Slavonije istaknula je taj problem: “Riječ je pritisku koji traje cijele godine, a ne samo na kraju, iako je vrhunac u svibnju i lipnju.

Cijeli je sustav vrlo loše posložen. Nevjerojatno je da danas postoje liste čekanja za instrukcije na koje djeca idu od petog razreda nadalje. Na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju od svibnja se susrećemo s djecom koja imaju panične napade jer moraju nabiti prosjek 5,0”. Odvija se, dakle, darvinistička utrka za ocjenama i pojačava pritisak na učenike i na nastavnike.

Borba se odvija i između škola jer su neke na glasu kao “lakše”, dakle sklonije davati petice i time olakšati upis svojim učenicima u željene srednje škole. Sve vodi zaključku da je nužno uvođenje male mature. Svaka inflacija, pa i ona izvrsnih ocjena, nužno dovodi do devalvacije.

Opsjednutost peticama dovela je do toga da se ocjena 4 koja se zove “vrlo dobar”, doživljava kao nešto jako loše. Treba li onda promijeniti nazive ocjena – pa umjesto “vrlo dobar” ocjenu 4 nazvati “loše”, “dobar (3)” preimenovati u “katastrofa (3)”, a umjesto “dovoljan” pisati – “čije je ovo dijete (2)” ?

Ljestvica će uvijek postojati. Umjesto da, dokimološki ispravno, u razredu ima i dvojki i trojki i četvorki, sada će se na finišu iscrpljujuće utrke za ocjenama gledati je li prosjek 4,92 ili 4,97. Čemu tolike instrukcije, ako djeca idu u školu čiji im je program navodno prilagođen?

U svemu ovome se vidi temeljno licemjerje današnjeg društva, koje je s jedne strane tobože krajnje inkluzivno, a u stvarnosti je maksimalno i okrutno kompetitivno, nažalost, uglavnom samo na razini formalnosti, pa se sve ispod 5 doživljava kao rejting ocjena “smeće”. Tko će ocijeniti ocjenjivače?

Koliko nam ocjene koje daju govore o stvarnosti? Ukratko, ispada da je bilo bolje kad je bilo gore, da je nekadašnje “dobro” bilo znatno bolje od današnjeg “vrlo dobro”, kao što se iz Hrvatske s rejtingom “smeće” manje iseljavalo i bolje živjelo nego danas kad smo navodno procvjetali.

Raskorak između stvarnosti i ocjene govori da je jedina stvar koju sigurno možemo ocijeniti ta da je (samo)obmana danas veća nego ikad prije.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Europski mandat kao boca Coca-cole iz filma ‘Bogovi su pali na tjeme’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari