Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Bolje je bilo kad je bilo gore

Objavljeno

na

Ovog tjedna puno se pričalo o ocjenjivanju. Danas završava školska godina i zaključuju se ocjene školarcima koji su pod sve većim pritiskom lova na prosjek.

No psihoza oko ocjena ne pogađa samo djecu već i države koje same sebe postavljaju u infantilnu poziciju prema tuđim agencijama za procjenu kreditnog rejtinga.

Kad bismo vjerovali jeftinom optimizmu kojim su nas neki mediji zasuli početkom tjedna pod naslovima poput: “Odlična vijest: porastao kreditni rejting Hrvatske!” smatrali bismo kako u Hrvatskoj 2019. teče med i mlijeko.

Obaviješteni smo kako nam se država može povoljnije zaduživati jer je agencija Fitch podigla kreditni rejting Hrvatske s BB+ na BBB-. Radujte se narodi!

Nešto ranije nas je pozitivnije ocijenila i agencija Standard & Poor’s koja je nakon više od šest godina vratila rejting Hrvatske u investicijsku kategoriju BBB-/A+. Kreditni rejting je procjena sposobnosti dužnika da vraća kredit, piše Nino Raspudić / Večernji list

Unatoč nešto boljoj ocjeni, sve ostaje na razini fikcije, jer Hrvati nikakve posebne koristi od toga neće imati: ‘Neko veliko snižavanje kamatnih stopa ne treba očekivati ni kod građana, a posebno ne kod poduzeća i obrtnika’, ističe ekonomist Damir Novotny, kojem po ovom pitanju treba vjerovati.

Spomenute agencije dijelom služe i za globalno manipuliranje. Istina, one ne mogu preko noći izmisliti da vam je, primjerice, vjerojatnoća da će vam danas kredit vratiti državno poduzeće iz Libije ista kao da poslujete sa Švicarskom, ali ipak ostaju dovoljno široke margine da se unutar njih poigrava, dijele političke pljuske i poguranci.

S jedne strane, njihove “procjene” djeluju kao proročanstvo koje se samoispunjava, pa ako, i bez dostatnih argumenta, tri velike agencije nekoj zemlji zalijepe ocjenu “smeće” očekivano je da će je kapital i investitori zaobilaziti.

S druge strane, nekritički će gurati “svoje” – dovoljno se prisjetiti sramne uloge kreditnih agencija za financijske krize 2007. i najviših ocjena koje su davale obveznicama koje su se poslije pokazale kao prevara, ili još ranije, bankrota Enrona koji se kočio na najvišoj ocjeni AAA. Zašto ih poslije svega toga uopće uzimati zaozbiljno?

Na svim razinama, od globalne oligarhije do kvartovske osnovne škole imamo posla s dokimološkom krizom. Dokimologija, od grčkog dokimos – provjeren, je disciplina koja se bavi ocjenjivanjem kod kojeg ne postoje potpuno objektivni mjerni instrumenti, već je uvijek uključen i subjektivna procjena. Što se događa s dokimologijom danas?

Kreditne agencije kažu da nam ide sve bolje, a mi to nigdje ne vidimo niti osjećamo. To što je država više utegnuta pa se može više zaduživati ne znači da ljudi u njoj žive ili će živjeti bolje. Vrativši se na školski primjer, gledajući prosječne ocjene školama, ako se nastave sadašnji trendovi, uskoro možemo očekivati da će svi učenici završavati sve razrede s 5,0. E sad, ili su djeca sve genijalnija ili se srozava kriterij, tj. ocjenjivači postaju sve blaži.

No hijerarhija je neizbježna, pa će se i u najvelikodušnijem ocjenjivanju uvijek moći utvrditi neka ljestvica. Kad sam krenuo u osnovnu školu, iz prvog diktata kojeg smo pisali za ocjenu svi u razredu smo dobili peticu. Bila je to lijepa pedagoška gesta za ohrabrenje učenika. No sami smo brzo ustanovili hijerarhiju te naizgled iste ocjene.

Nismo prebrojali učiteljičine ispravke, što bi bilo suvislo, već smo uzeli ravnalo i mjerili, u milimetar, čija je petica najveća.

Inflacija dobrih ocjena djeci ne pomaže jer je broj mjesta za upis u boljim gimnazijama ograničen. Pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek Katarina Dodig-Ćurković u izjavi za Glas Slavonije istaknula je taj problem: “Riječ je pritisku koji traje cijele godine, a ne samo na kraju, iako je vrhunac u svibnju i lipnju.

Cijeli je sustav vrlo loše posložen. Nevjerojatno je da danas postoje liste čekanja za instrukcije na koje djeca idu od petog razreda nadalje. Na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju od svibnja se susrećemo s djecom koja imaju panične napade jer moraju nabiti prosjek 5,0”. Odvija se, dakle, darvinistička utrka za ocjenama i pojačava pritisak na učenike i na nastavnike.

Borba se odvija i između škola jer su neke na glasu kao “lakše”, dakle sklonije davati petice i time olakšati upis svojim učenicima u željene srednje škole. Sve vodi zaključku da je nužno uvođenje male mature. Svaka inflacija, pa i ona izvrsnih ocjena, nužno dovodi do devalvacije.

Opsjednutost peticama dovela je do toga da se ocjena 4 koja se zove “vrlo dobar”, doživljava kao nešto jako loše. Treba li onda promijeniti nazive ocjena – pa umjesto “vrlo dobar” ocjenu 4 nazvati “loše”, “dobar (3)” preimenovati u “katastrofa (3)”, a umjesto “dovoljan” pisati – “čije je ovo dijete (2)” ?

Ljestvica će uvijek postojati. Umjesto da, dokimološki ispravno, u razredu ima i dvojki i trojki i četvorki, sada će se na finišu iscrpljujuće utrke za ocjenama gledati je li prosjek 4,92 ili 4,97. Čemu tolike instrukcije, ako djeca idu u školu čiji im je program navodno prilagođen?

U svemu ovome se vidi temeljno licemjerje današnjeg društva, koje je s jedne strane tobože krajnje inkluzivno, a u stvarnosti je maksimalno i okrutno kompetitivno, nažalost, uglavnom samo na razini formalnosti, pa se sve ispod 5 doživljava kao rejting ocjena “smeće”. Tko će ocijeniti ocjenjivače?

Koliko nam ocjene koje daju govore o stvarnosti? Ukratko, ispada da je bilo bolje kad je bilo gore, da je nekadašnje “dobro” bilo znatno bolje od današnjeg “vrlo dobro”, kao što se iz Hrvatske s rejtingom “smeće” manje iseljavalo i bolje živjelo nego danas kad smo navodno procvjetali.

Raskorak između stvarnosti i ocjene govori da je jedina stvar koju sigurno možemo ocijeniti ta da je (samo)obmana danas veća nego ikad prije.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Europski mandat kao boca Coca-cole iz filma ‘Bogovi su pali na tjeme’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari