Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Čiji je Perković?

Objavljeno

na

Prvostupanjskom presudom Visokog zemaljskog suda u Münchenu Josip Perković i Zdravko Mustač prekjučer su proglašeni krivim zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića i osuđeni na doživotni zatvor.

Iako presuda još nije pravomoćna, njene političke implikacije su dalekosežne. Koliko god se sada u prvim reakcijama batrgali, SDP-ovci se, zajedno s drugima koji su s njima dizali ruke za Lex Perković, ne mogu lako oprati. Što je ustvari ta stranka? Jesu li oni slijednici KPH, političkog nalogodavca ubojstava koje vršile jugoslavenske službe ili nisu? Ako su naslijedili partijske nekretnine i baštinu „antifašizma“ hoće li se suočiti i s činjenicom da su slijednik partije koja je silom došla na vlast i državnim terorom se održavala na njoj?

Može li ova presuda označiti početak tranzicije hrvatskog društva od (post)komunističkog u istinsko demokratsko? Paradoksalno, dekomunizacija u bivšem istočnom bloku išla je najsporije u zemljama koje su činile Titovu Jugoslaviju, upravo zato jer je imala tobože mekši komunizam, pri čemu se zaboravlja da se Broz nije odmaknuo od Staljina radi demokratičnosti, već radi moći.

Nakon razlaza s SSSR-om nastao je čudan kentaur komunističke diktature i poluotvorenosti Zapadu. Kćeri generala JNA predvodile su jugoslavensku suvremenu umjetnost, djeca oficira srednjeg i nižeg ranga rock n’ roll, partijski komesarčići omladinski tisak koji je ideološki kontrolirano kanalizirao mladenačku supkulturu Zapada, a što iz današnje perspektive djeluje otužno. Ukratko, šuma, krv, masovne grobnice, otimačina i diktatura ispod, kao stvarni temelj jugoslavenske elite, nad kojim je vremenom nastala tanka glazura nove građanske kulture okrenute Zapadu. Tata general ili visoki SDB-ovac, uzurpator elitne građanske vile ili stana, na poslu organizira ubojstva, lomi rebra i šalje u zatvor radi vica, a istovremeno sin, Zapadu okrenuti sociolog ili arhitekt, fura Joy Division i Smithse. Sve ok, ali problem nastaje kad nakon 1990. djeca „nove klase“, crvene buržoazije nastoje relativizirati komunističke zločine i prepakiravati jugo-kulturu pod novom glazurom LGBTitoizma.

Jugoslaviju je srušio srpski nacionalizam i hvala mu na tome. Za Perkoviće, Mustače, Lončare i ostale jugoslavenske kadrove nakon pojave Miloševića nije više bilo mjesta pod dejugoslaviziranim, ponovo srpskim Beogradom i nisu imali kamo nego na hrvatsku stranu.

Perković u intervjuu pred izručenje kaže da su oni iz službi podržavali demokratske promjene. Uzevši u obzir sudbinu Ceausescua, što su drugo i mogli? Spas im je donijela Miloševićeva politika i hrvatska potreba za kadrovima koji će se znati suprotstaviti srpskoj agresiji, što im je omogućilo ne samo amnestiju za ranija zlodjela, već i održanje pozicije moći sve do danas.

U Hrvatskoj još od Jugoslavije imamo kontinuitet političke, ekonomske, medijske, kulturne moći. Koliko su stari kadrovi jaki pokazalo se kad se primakao ulazak Hrvatske u EU, što je značilo i primjernu europskog uhidbenog naloga za Perkovića. Vrijedi se prisjetiti kako je Kukuriku koalicija u Saboru zadnji radni dan prije 1.7. 2013., datuma dugo žuđenog ulaska, donijela zakon o ograničavanju europskog uhidbenog naloga. Javnost se nemušto pokušavalo uvjeriti kako je to nekakav državni interes, kao da se Perkovića progoni zbog nekih postupaka kojima je silno zadužio hrvatsku stvar, a ne zato što je optužen da je kao čelnik jugoslavenske službe organizirao ubojstvo nenasilnog hrvatskog emigranta. Tragikomično su tad drugovi malo i zahrvatovali, u smislu – ne damo strancima da sude našima, ali valjda samo kad su jugoslavenski agenti, a ako su hrvatski generali, lovilo ih se i transportiralo kao zvijeri. Malo tko je, do ovog slučaja, mogao vjerovati da su ostaci starog režima toliko žilavi da i nakon gotovo četvrt stoljeća i dalje drmaju državom u toj mjeri da su je spremni gurnuti u sukob s do tada nedodirljivom EU.

Uslijedio je pritisak Bruxellesa i Berlina i prijetnja sankcijama, nakon čega je SDP-ova Vlada pokazala spremnost da se sporne odredbe povuku, ali, zanimljivo tek u srpnju sljedeće godine. Na koncu su pristali na 1.1. kao krajnji rok. Vrijeme se kupovalo da se pokuša promijeniti Ustav, tj. ukinuti zastaru za teška ubojstva, te tako započeti kontrolirano suđenje Perkoviću u Hrvatskoj i time spriječiti izručenje. No za to su bili potrebni i glasovi oporbe. HDZ nije pristao na deal, utoliko su deplasirane današnje SDP-ove optužbe da je Perković eminentno njihov kadar. Ostaje činjenica da su SDP i HNS bili ti koji su grčevito nastojali spriječiti izručenje. Za promjenu ustava tražili su dvotrećinsku većinu u Saboru i nudili za nju sve što treba. Činilo se da su dobili HDSSB, no ta stranka je pod pritiskom javnosti srušila već dogovorene ustavne promjene, te su u siječnju 2014. Perković i, medijski puno manje eksponirani Mustać, izručeni Njemačkoj. Epilog je stigao ovog tjedna.

Čiji je Perković i sve ono što on simbolizira? Postoji jedan vrlo jednostavan test da se to dozna. Perković pripada svima onima koji su protiv donošenja zakona o lustraciji i otvaranja komunističkih arhiva. Sad je prilika da SDP, koji tvrdi da nema ništa s tim naslijeđem, pokrene inicijativu da novi sastav Sabora na jesen donese zakon o lustraciji. Ako ni oni ni njihovi biološki ili ideološki očevi nemaju ništa s represivnim aparatom komunističkog režima, SDP-ovci bi trebali prvi biti za lustraciju, da time konačno skinu simbolički teret s leđa moderne hrvatske ljevice kojoj navodno teže.

HDZ koji je u lanjskoj kampanji govorio o lustraciji, a onda se na vlasti znakovito ušutio, također bi se trebao u ovoj kampanji jasno očitovati po tom pitanju. Dakle, ako hoće potpuno obesmisliti Milanovićev pokušaj prebacivanja loptice, nema razloga da ni HDZ ne ponudi zakonski okvir za demontažu totalitarnog naslijeđa.

Most je nakon prekjučerašnja presude izašao u javnost s izvrsnim priopćenjem koje završavaju pozivom svim našim političkim akterima da se „jasno ograde od svih totalitarnih zločina, ideologija i kadrova koji su u njima sudjelovali“. Na tom tragu možda bi mogli razmisliti da upravo donošenje zakona o lustraciji bude jedan od uvjeta za formiranje vlasti, ako oni budu o njoj odlučivali.

Do slučaja Perković, smatrao sam da je lustracija potrebna prije svega kao simbolički čin raščišćavanja s naslijeđem i drugog totalitarizma 20. stoljeća. No nakon što se pokazalo da su strukture bivšeg režima toliko jake da su uspjele gurnuti Vladu u izravan sukob s Bruxellesom pa čak i do toga da neprincipijelo trguje oko promjene Ustava, a sve da bi se zaštitilo od izručenja njemačkom sudu bivše čelnike komunističkih tajnih službi, pokazalo se da je lustracija još uvijek itekako stvarna, a ne samo simbolička potreba. U međuvremenu dočekali smo i to da je na čelu javne televizije ponovo bila ista osoba koja je tu funkciju obavljala 80-ih, dakle bila na vrhu tada glavnog propagandnog sredstva režima koji je političke neistomišljenike u to vrijeme ubijao po inozemstvu, a u domovini slao ljude u zatvor radi vica ili bilo kakve kritike. Da je lustracija provedena na vrijeme, to ne bi bilo moguće.

Lustracija nije babaroga, već privremena zabrana obavljanja javnih dužnosti osobama koje su bile dio represivnog aparata komunističkog režima, kako bi se razbijanjem te hobotnice otvorio prostor za istinski pluralizam. Ljudi iz tog miljea su iskoristili startnu prednost i jako dobro se snašli u „tranziciji“. Neki su ostali u službama i u novoj vlasti, kontrolirali su tokove pretvorbe i privatizacije, neki od njih i njihovih suradnika su postali vlasnici medija, ugledni čelnici nevladinih udruga, poput Vladimira Milčina, uglednog makedonskog kazališnog redatelja i dugogodišnjeg predsjednika tamošnje filijale Otvorenog društva, za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio suradnik DB-a. Paradoksalno, neki od intelektualnih stupova totalitarnog režima nas danas poučavaju demokraciji i ljudskim pravima. Potrebno je stoga donijeti odgovarajući zakon, formirati ured i komisiju koja će biti kvalitetno nadzirana i odgovorna Saboru i omogućiti joj pristup arhivima i dokumentaciji bivše tajne službe. U sklopu pristupnih pregovora Srbije treba izvršiti pritisak na Beograd da se preda dokumentacija vezana uz Hrvatsku, a koja se čuva u tamošnjim arhivima

Lustracija nije lov na vještice, nije skupa, neće izazivati podjele u društvu, prije da će pokazati da su one lažne i nametnute upravo od onih koji se boje tog procesa rasvjetljivanja. Za nju nipošto nije kasno, kao što pokazuje slučaj Perković, ali i makedonsko iskustvo. Oni koji nakon ovotjedne presude i dalje budu protiv lustracije zaslužuju da ih se naziva SDPerkovići ili, u slučaju HDZ-a, desna frakcija Saveza komunista Hrvatske.

Nino Raspudić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati