Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Crni Stankoviću, tko ti je kriv kad si bijel?

Objavljeno

na

U hrvatskoj praksi se odmah pokazuju dvostruki standardi i vrlo brzo puca ženski univerzalizam. Prva koja je organizirala prosvjed u Zadru bila je Marjana Botić s udrugama Akcija mladih i Zadarski blok. No Veljača & co nisu htjele prosvjedovati s tom ženom jer im politički i svjetonazorski ne paše pa su organizirali svoj prosvjed dan kasnije

Po pričanju starijih, dogodilo se to na mostarskom Korzu jednog ljeta krajem sedamdesetih. Oma Batlak, gradski lik s margine, u Dubroviku bi rekli “oriđinal”, u Mostaru “legenda”, ukrao je Ciganima neko mršavo kljuse, stavio kaubojski šešir, odjenuo jaknu s resicama i s gardom Johna Waynea te ljetne večeri ujahao među gomilu.

Sjahao je pred kafićem, dobacio konobaru uzde i rekao: “Pričuvaj mi konja momče”! Omino ufuravanje u američki kaubojski film isplivalo mi je iz dubokog zaborava u trenutku kad sam čuo, sad već antologijsku rečenicu glumice, scenaristice i aktivistice Jelene Veljače upućene voditelju emisije Nedjeljom u 2 Aleksandru Stankoviću: “Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći”. To kopiranje američke “spike” u potpuno drugačiji kontekst je tragikomično.

Nismo imali kolonije, nismo imali robove, nismo imali rasnu segregaciju američkog tipa. Ali iz nekog razloga bismo, zbog sličnog pigmenta, trebali podnositi globalno žigosanje i kaznu za grijehe stranih tlačitelja. Veljača se ne može othrvati korištenju engleskih riječi i tamo gdje imamo hrvatski izraz pa tako između ostalog reče kako žene “imaju pravo prijaviti abuse kad god to one hoće”.

U toj emisiji bilo je i odvratnog seksizma. Od gošće prema muškom spolu. Čuli smo, između ostalog, i Veljačin prijedlog specijalne varijante poreza na nekretnine, svojevrsni “ženski” porez, kojeg bi plaćali samo muškarci.

Riječ je spolnoj diskriminaciji, štoviše nekoj vrsti spolnog fašizma u kojoj dio građana zbog posjedovanja određenih organa ima veća prava u odnosu na druge građane. Istog tjedna objavljen je podatak da žene 2019. prvi put u povijesti Hrvatske primaju u prosjeku veći iznos mirovine od muškaraca. Nesporne su nepravde iz prošlosti prema ženama i u današnjim ravnopravnim društvima.

No trebaju li se one sada “rješavati” novim nepravdama na račun onih koji za njih nisu krivi? Tko nasljeđuje simbolički kapital patnje pod patrijarhatom moje prababe? Ja kao njen praunuk ili isključivo moje sestre jer su ženskog spola? I kome ispostaviti račun? Samoproglašene menadžerice ženske patnje promatraju žene i muškarce kao potpuno izolirana bića, kako da, primjerice, muškarci nemaju bake, majke, sestre, žene, kćeri, unuke, prijateljice, kolegice, susjede, kao da nam životi nisu tijesno i složeno isprepleteni. S druge strane nameće se dojam da su sve žene neko isto mistično tijelo, pa nema razlike između bogate bijele Amerikanke, i siromašne crnkinje iz geta ili života i preokupacija Šveđanke i Afganistanke.

Takvima spol presudno određuje i kvalificira ili diskvalificira ljude za sudjelovanje u nekim temama, jednako kako i rasistima rasa, šovinistima nacija ili bilo koji drugi osnova u svijetu koji je uvijek složeniji i nijansiraniji od takvih ideoloških pojednostavljivanja, piše Nino Raspudić / Večernji list

U praksi to često završava kao zamagljivanje individualne odgovornosti zlostavljača. Jer krivi smo “mi kao društvo”. A nakon tako učitane kolektivne odgovornosti, mala skupina menadžera će onda modelirati to društvo i upravljati njegovim resursima. Dovoljno je pomisliti na 70 milijuna kuna predviđenih za implementaciju Istanbulske konvencije. Jelena Veljača nedavno hladno etiketira Zadar kao “grad slučaj” ističući da je to “nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje”.

Što god mislili o toj vladavini, a osobno mislim uglavnom najgore, kako se javnost ne bi dovodila u zabunu treba istaknuti da je po službenim statistikama hrvatski rekorder po kaznenim djelima protiv spolne slobode već godinama Istarska županija. Tko je tamo na vlasti? Ti manekeni tolerancije su u pravilu izrazito netolerantni. Osim spolne diskriminacije prema muškarcima kojima bi na osnovi spola tovarila poseban porezni teret, Veljača je pokazala i užasavajuću, u javnim medijima do sada neviđenu dobnu diskriminaciju.

Kao “argument” kojim ga diskvalificira iz rasprave navela je da Slaven Letica ima 73 godina pa je nesposoban shvatiti neke stvari. Ništa bolje nije prošla ni Catherine Deneuve koja je otvorenim pismom s još 99 Francuskinja ustala protiv novog feminističkog “puritanizma” kojeg po njima pokreće ‘mržnja prema muškarcima’.

‘Branimo pravo na udvaranje koje je ključan dio seksualne slobode’, poručile su Francuskinje, a Jelena Veljača je kolegicu Catherine Deneuve diskvalificirala kao “dio patrijarhalnog društva, s obzirom na godine i iskustvo” te istaknula kako “svijet doživljava ozbiljnu promjenu”, a “pripadnik druge generacije ne može iskustveno ni emotivno do kraja shvatiti što se događa.” Uz navedenu spolnu, dobnu i kulturnu diskriminaciju, stvara se atmosfera straha od iznošenja bilo kakvog razmišljanja i razmatranja koje odstupa od novog pravovjerja i propituje njegove tabue.

Ako Stanković pita zašto je Salma Hayek iako i sama slavna, bogata i moćna, dopustila da je Weinstein zlostavlja i nastavila poslovnu suradnju s njim još godinama, on je zao i sekundarno viktimizira žrtvu. Na to jednino heretičko pitanje Veljača je zavapila “Kako možete…” (ovo je Greta stil) i dodala “Ja sam očekivala puno više”… I doista, prvih pola sata joj je Stanković podilazio, a onda se usudio malo odstupiti od pravovjerja jednim pitanjem pa je stradao.

Dakle, samo žena može razumjeti ženu. Konstruira se univerzalna ženskost bez obzira na klasu, rasu, poziciju, obiteljski kontekst. Ako i ostavimo po strani pitanja poput može li i bogata, privilegirana, zaštićena i ojačana žena razumjeti siromašnu, izoliranu, ugroženu, takvo stajalište o univerzalnoj ženskosti moglo bi se respektirati kao nepravilna generalizacija kad bi bilo dosljedno. Ali, avaj.

U hrvatskoj praksi se odmah pokazuju dvostruki standardi i vrlo brzo puca ženski univerzalizam. Prva koja je organizirala prosvjed u Zadru bila je Marjana Botić s udrugama Akcija mladih i Zadarski blok. No Veljača & co nisu htjele prosvjedovati s tom ženom jer im politički i svjetonazorski ne paše pa su organizirali svoj prosvjed dan kasnije.

Lažni ženski univerzalizam je sličan lažnom pluralizmu “liberala” koji vam daju pravo da imate svoje mišljenje, ali samo ako se slaže s njihovim. “Vi ne razumijete da žena na poziciji moći i muškarac na poziciji moći čak i da su iste pozicije i dalje nisu ravnopravne” kaže Veljača Stankoviću. No po Sanji Sarnavki nedavno je ispadalo drugačije kada je novinar Hrvoje Zovko dobio otkaz jer se izderavao na urednicu Katarinu Perišu Čakarun.

Sarnavka je tada izjavila sljedeće: “Osim toga, korištenje Istanbulske konvencije u objašnjenju otkaza Zovku nije opravdano, jer je u ovom slučaju žena nastupala s pozicije moći. Da je ona vikala na podređenog, za nju ne bi bilo nikakvih posljedica. Tu je ključ. Istanbulska konvencija kaže da su žene žrtve nasilja jer su neravnopravne, da su u poziciji da se nad njima prakticira moć. Ovdje imamo obrnutu situaciju: muškarca koji nema moć i ženu koja ima, zbog čega je jasno da ovdje Istanbulska konvencija ne može biti primijenjena.

Zovkovo vikanje izraz je nemoći, jer mu ništa drugo nije preostalo. Na koncu se i ispričao zbog toga. Da je on šef, a ona podređena, onda bismo mogli govoriti o nasilju. Ovako, ishod je jasan: on je dobio otkaz, što je kazna koja je nesrazmjerna s obzirom na ono što je napravio”. Dakle, dobrom “drugu” se može progledati kroz prste, dok ideološki nepoćudna žena prestaje biti apriorna žrtva.

Ima li žena ikada moć ili je se zacementira u poziciju žrtve uvijek i apriori? Ovisi na kojoj je strani političkog spektra. Hrvatski politički paradoks je da je lijeva politička, kulturna i medijska scena patrijarhalnija od konzervativne. Građani Hrvatske su na zadnjim, slobodnim predsjedničkim izborima većinski glasovali za ženu. Nisu to nikada napravili ni Francuzi ni Amerikanci.

Najjača figura na našoj civilnoj sceni, koja je provela jedini referendum nametnut od građana, je žena, Želja Markić. Blaćenje, ruganje, klevetanje nje kao žene nije problem. Jedina kreatorica i vlasnica relevantnog medija u Hrvatskoj, Laudato TV, je žena, Ksenija Abramović. No za pravovjerne ni ona nije žena. Žena je samo osoba ženskog spola za koju oni kažu da je “žena”, politički ispravna i podobna, dok za ostale nema milosti, kao ni za muškarce, osim ako su provjereni “drugovi”, e onda mogu biti i zlostavljači, nije problem. Gigantomahija nedjeljom u dva između bešćutnog bijelog muškarca i samoustoličene ekskluzivne menadžerice ženske patnje zapažena je i u susjedstvu.

Način na koji izvještavaju srbijanski mediji pokazuje koliko je stvarnost složena i podložna interpretaciji pri čemu svatko fura svoje. Beogradske Večernje novosti donose veliki naslov: “Žestok sukob hrvatske glumice sa voditeljem Srbinom u emisiji na HRT-u.”, a sljedećeg dana: “Posle emisije ‘Nedeljom u 2’ ostao haos: Hrvatska glumica postala miljenica nacije, voditelju Srbinu prete da će mu silovati člana porodice”. Hoće li nakon ovoga Jelena Veljača postati miljenica ekstremne desnice kao progoniteljica srpske nejači u Hrvatskoj?

Hoće li je Pupovčev SNV staviti u famozni Bilten? Portal Blic je još bombastičniji, njihov naslov je: “Plavuša ga oduvala, od kompetencija ima jezičinu: Bura u javnosti zbog svađe glumice i voditelja se ne stišava!”. Nakon svega, ozbiljno razmišljam da prestanem pratiti domaće i počnem se informirati o stanju u Domovini isključivo iz srpskih medija. Ako ništa drugo, zabavnije je, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Letica: Jelena Veljača želi napraviti neprijateljsko preuzimanje pokreta protiv nasilja nad ženama

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari