Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Crni Stankoviću, tko ti je kriv kad si bijel?

Objavljeno

na

U hrvatskoj praksi se odmah pokazuju dvostruki standardi i vrlo brzo puca ženski univerzalizam. Prva koja je organizirala prosvjed u Zadru bila je Marjana Botić s udrugama Akcija mladih i Zadarski blok. No Veljača & co nisu htjele prosvjedovati s tom ženom jer im politički i svjetonazorski ne paše pa su organizirali svoj prosvjed dan kasnije

Po pričanju starijih, dogodilo se to na mostarskom Korzu jednog ljeta krajem sedamdesetih. Oma Batlak, gradski lik s margine, u Dubroviku bi rekli “oriđinal”, u Mostaru “legenda”, ukrao je Ciganima neko mršavo kljuse, stavio kaubojski šešir, odjenuo jaknu s resicama i s gardom Johna Waynea te ljetne večeri ujahao među gomilu.

Sjahao je pred kafićem, dobacio konobaru uzde i rekao: “Pričuvaj mi konja momče”! Omino ufuravanje u američki kaubojski film isplivalo mi je iz dubokog zaborava u trenutku kad sam čuo, sad već antologijsku rečenicu glumice, scenaristice i aktivistice Jelene Veljače upućene voditelju emisije Nedjeljom u 2 Aleksandru Stankoviću: “Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći”. To kopiranje američke “spike” u potpuno drugačiji kontekst je tragikomično.

Nismo imali kolonije, nismo imali robove, nismo imali rasnu segregaciju američkog tipa. Ali iz nekog razloga bismo, zbog sličnog pigmenta, trebali podnositi globalno žigosanje i kaznu za grijehe stranih tlačitelja. Veljača se ne može othrvati korištenju engleskih riječi i tamo gdje imamo hrvatski izraz pa tako između ostalog reče kako žene “imaju pravo prijaviti abuse kad god to one hoće”.

U toj emisiji bilo je i odvratnog seksizma. Od gošće prema muškom spolu. Čuli smo, između ostalog, i Veljačin prijedlog specijalne varijante poreza na nekretnine, svojevrsni “ženski” porez, kojeg bi plaćali samo muškarci.

Riječ je spolnoj diskriminaciji, štoviše nekoj vrsti spolnog fašizma u kojoj dio građana zbog posjedovanja određenih organa ima veća prava u odnosu na druge građane. Istog tjedna objavljen je podatak da žene 2019. prvi put u povijesti Hrvatske primaju u prosjeku veći iznos mirovine od muškaraca. Nesporne su nepravde iz prošlosti prema ženama i u današnjim ravnopravnim društvima.

No trebaju li se one sada “rješavati” novim nepravdama na račun onih koji za njih nisu krivi? Tko nasljeđuje simbolički kapital patnje pod patrijarhatom moje prababe? Ja kao njen praunuk ili isključivo moje sestre jer su ženskog spola? I kome ispostaviti račun? Samoproglašene menadžerice ženske patnje promatraju žene i muškarce kao potpuno izolirana bića, kako da, primjerice, muškarci nemaju bake, majke, sestre, žene, kćeri, unuke, prijateljice, kolegice, susjede, kao da nam životi nisu tijesno i složeno isprepleteni. S druge strane nameće se dojam da su sve žene neko isto mistično tijelo, pa nema razlike između bogate bijele Amerikanke, i siromašne crnkinje iz geta ili života i preokupacija Šveđanke i Afganistanke.

Takvima spol presudno određuje i kvalificira ili diskvalificira ljude za sudjelovanje u nekim temama, jednako kako i rasistima rasa, šovinistima nacija ili bilo koji drugi osnova u svijetu koji je uvijek složeniji i nijansiraniji od takvih ideoloških pojednostavljivanja, piše Nino Raspudić / Večernji list

U praksi to često završava kao zamagljivanje individualne odgovornosti zlostavljača. Jer krivi smo “mi kao društvo”. A nakon tako učitane kolektivne odgovornosti, mala skupina menadžera će onda modelirati to društvo i upravljati njegovim resursima. Dovoljno je pomisliti na 70 milijuna kuna predviđenih za implementaciju Istanbulske konvencije. Jelena Veljača nedavno hladno etiketira Zadar kao “grad slučaj” ističući da je to “nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje”.

Što god mislili o toj vladavini, a osobno mislim uglavnom najgore, kako se javnost ne bi dovodila u zabunu treba istaknuti da je po službenim statistikama hrvatski rekorder po kaznenim djelima protiv spolne slobode već godinama Istarska županija. Tko je tamo na vlasti? Ti manekeni tolerancije su u pravilu izrazito netolerantni. Osim spolne diskriminacije prema muškarcima kojima bi na osnovi spola tovarila poseban porezni teret, Veljača je pokazala i užasavajuću, u javnim medijima do sada neviđenu dobnu diskriminaciju.

Kao “argument” kojim ga diskvalificira iz rasprave navela je da Slaven Letica ima 73 godina pa je nesposoban shvatiti neke stvari. Ništa bolje nije prošla ni Catherine Deneuve koja je otvorenim pismom s još 99 Francuskinja ustala protiv novog feminističkog “puritanizma” kojeg po njima pokreće ‘mržnja prema muškarcima’.

‘Branimo pravo na udvaranje koje je ključan dio seksualne slobode’, poručile su Francuskinje, a Jelena Veljača je kolegicu Catherine Deneuve diskvalificirala kao “dio patrijarhalnog društva, s obzirom na godine i iskustvo” te istaknula kako “svijet doživljava ozbiljnu promjenu”, a “pripadnik druge generacije ne može iskustveno ni emotivno do kraja shvatiti što se događa.” Uz navedenu spolnu, dobnu i kulturnu diskriminaciju, stvara se atmosfera straha od iznošenja bilo kakvog razmišljanja i razmatranja koje odstupa od novog pravovjerja i propituje njegove tabue.

Ako Stanković pita zašto je Salma Hayek iako i sama slavna, bogata i moćna, dopustila da je Weinstein zlostavlja i nastavila poslovnu suradnju s njim još godinama, on je zao i sekundarno viktimizira žrtvu. Na to jednino heretičko pitanje Veljača je zavapila “Kako možete…” (ovo je Greta stil) i dodala “Ja sam očekivala puno više”… I doista, prvih pola sata joj je Stanković podilazio, a onda se usudio malo odstupiti od pravovjerja jednim pitanjem pa je stradao.

Dakle, samo žena može razumjeti ženu. Konstruira se univerzalna ženskost bez obzira na klasu, rasu, poziciju, obiteljski kontekst. Ako i ostavimo po strani pitanja poput može li i bogata, privilegirana, zaštićena i ojačana žena razumjeti siromašnu, izoliranu, ugroženu, takvo stajalište o univerzalnoj ženskosti moglo bi se respektirati kao nepravilna generalizacija kad bi bilo dosljedno. Ali, avaj.

U hrvatskoj praksi se odmah pokazuju dvostruki standardi i vrlo brzo puca ženski univerzalizam. Prva koja je organizirala prosvjed u Zadru bila je Marjana Botić s udrugama Akcija mladih i Zadarski blok. No Veljača & co nisu htjele prosvjedovati s tom ženom jer im politički i svjetonazorski ne paše pa su organizirali svoj prosvjed dan kasnije.

Lažni ženski univerzalizam je sličan lažnom pluralizmu “liberala” koji vam daju pravo da imate svoje mišljenje, ali samo ako se slaže s njihovim. “Vi ne razumijete da žena na poziciji moći i muškarac na poziciji moći čak i da su iste pozicije i dalje nisu ravnopravne” kaže Veljača Stankoviću. No po Sanji Sarnavki nedavno je ispadalo drugačije kada je novinar Hrvoje Zovko dobio otkaz jer se izderavao na urednicu Katarinu Perišu Čakarun.

Sarnavka je tada izjavila sljedeće: “Osim toga, korištenje Istanbulske konvencije u objašnjenju otkaza Zovku nije opravdano, jer je u ovom slučaju žena nastupala s pozicije moći. Da je ona vikala na podređenog, za nju ne bi bilo nikakvih posljedica. Tu je ključ. Istanbulska konvencija kaže da su žene žrtve nasilja jer su neravnopravne, da su u poziciji da se nad njima prakticira moć. Ovdje imamo obrnutu situaciju: muškarca koji nema moć i ženu koja ima, zbog čega je jasno da ovdje Istanbulska konvencija ne može biti primijenjena.

Zovkovo vikanje izraz je nemoći, jer mu ništa drugo nije preostalo. Na koncu se i ispričao zbog toga. Da je on šef, a ona podređena, onda bismo mogli govoriti o nasilju. Ovako, ishod je jasan: on je dobio otkaz, što je kazna koja je nesrazmjerna s obzirom na ono što je napravio”. Dakle, dobrom “drugu” se može progledati kroz prste, dok ideološki nepoćudna žena prestaje biti apriorna žrtva.

Ima li žena ikada moć ili je se zacementira u poziciju žrtve uvijek i apriori? Ovisi na kojoj je strani političkog spektra. Hrvatski politički paradoks je da je lijeva politička, kulturna i medijska scena patrijarhalnija od konzervativne. Građani Hrvatske su na zadnjim, slobodnim predsjedničkim izborima većinski glasovali za ženu. Nisu to nikada napravili ni Francuzi ni Amerikanci.

Najjača figura na našoj civilnoj sceni, koja je provela jedini referendum nametnut od građana, je žena, Želja Markić. Blaćenje, ruganje, klevetanje nje kao žene nije problem. Jedina kreatorica i vlasnica relevantnog medija u Hrvatskoj, Laudato TV, je žena, Ksenija Abramović. No za pravovjerne ni ona nije žena. Žena je samo osoba ženskog spola za koju oni kažu da je “žena”, politički ispravna i podobna, dok za ostale nema milosti, kao ni za muškarce, osim ako su provjereni “drugovi”, e onda mogu biti i zlostavljači, nije problem. Gigantomahija nedjeljom u dva između bešćutnog bijelog muškarca i samoustoličene ekskluzivne menadžerice ženske patnje zapažena je i u susjedstvu.

Način na koji izvještavaju srbijanski mediji pokazuje koliko je stvarnost složena i podložna interpretaciji pri čemu svatko fura svoje. Beogradske Večernje novosti donose veliki naslov: “Žestok sukob hrvatske glumice sa voditeljem Srbinom u emisiji na HRT-u.”, a sljedećeg dana: “Posle emisije ‘Nedeljom u 2’ ostao haos: Hrvatska glumica postala miljenica nacije, voditelju Srbinu prete da će mu silovati člana porodice”. Hoće li nakon ovoga Jelena Veljača postati miljenica ekstremne desnice kao progoniteljica srpske nejači u Hrvatskoj?

Hoće li je Pupovčev SNV staviti u famozni Bilten? Portal Blic je još bombastičniji, njihov naslov je: “Plavuša ga oduvala, od kompetencija ima jezičinu: Bura u javnosti zbog svađe glumice i voditelja se ne stišava!”. Nakon svega, ozbiljno razmišljam da prestanem pratiti domaće i počnem se informirati o stanju u Domovini isključivo iz srpskih medija. Ako ništa drugo, zabavnije je, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Letica: Jelena Veljača želi napraviti neprijateljsko preuzimanje pokreta protiv nasilja nad ženama

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari