Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari