Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Dogodilo se jedino ‘mudo labudovo’

Objavljeno

na

Muškarci su oduvijek skloni jedni drugima pri srdačnom pozdravljanju prišivati animalne nadimke – gdje si lave, kako si tigre, šta ima zmaju, živio sokole. HDZ-ovci se navodno od nedjelje pozdravljaju sa – gdje si labude!

U izbornoj noći, nakon hladnog tuša konačnih rezultata naglo se raspao tulum u HDZ-ovu stožeru, a u sitne sate se u kadru ukazao misteriozni analitičar Robert Kopal, kojeg otada zovu Ukopal.

Dotjeran i pomalo misteriozan muškarac, poput Georgea Michaela u kasnim danima, na novinarsko pitanje gdje su pogriješili u procjenama rekao je da im se dogodio “crni labud”.

Tako je, sad već legendarna, metafora ušla u hrvatski politički govor i obilježila postizborni tjedan. Izraz “crni labud” proslavio je Nassim Nicholas Taleb, pomodni teoretičar koji je tim kič-terminom označio događaj koji odstupa od očekivanog pa ga je teško predvidjeti, a na koncu ima katastrofalne posljedice. Povod mu je bila financijska kriza 2008.

No za Plenkovićev lijevi HDZ u svemu ovome nije bilo ničega neočekivanog, pa bi se prije, umjesto o labudu, moglo govoriti o noju, jer su se tako ponašali, s glavom u pijesku odbijajući vidjeti stvarnost, piše Nino Raspudić / Večernji list

Kopal je nakon bisera o crnom labudu otišao i korak dalje ustvrdivši: “Kad se pogleda Europu, događa se puno teško predvidljivih stvari”.

Istina je sasvim drugačija. Diljem Europe dogodilo se ono što je svakome iole upućenom, sa zrncem zdravog razuma bilo jasno da će se dogoditi. Salvini je trijumfirao u Italiji, Le Pen u Francuskoj, Farage u Britaniji, učvrstili se Orban u Mađarskoj i PIS u Poljskoj, u Njemačkoj su CDU i SPD zbrojeno izgubili dvadeset posto biračkog tijela, AFD je ostao stabilan, a nabujali su Zeleni, prema kojima sada glavinjaju dezorijentirani birači.

Dakle, ta iznimno rijetka pojava “crnog labuda” dogodila se “samo” u Britaniji, Italiji, Francuskoj, Poljskoj, Mađarskoj i nizu drugih zemalja. Prije bismo rekli da je riječ o bijelom labudu, crnoj vrani, plavom nebu, zelenoj travi, žutoj banani, a HDZ-u se, od labuđih metafora, uz ispriku čitateljima, dogodilo jedino “mudo labudovo”.

Misleći da ga narod voli u jednakoj mjeri koliko se voli sam Plenković je, za razliku od ovaj put iznenađujuće zrelog Bernardića, biračima servirao listu poluanonimaca, čime je još jednom ponizio stranku i dugoročno uništio političke karijere nekoliko mladih ljudi koje je isturio da izginu.

Što su mislili ti bleferi, koliko HDZ-ovo tradicionalno biračko tijelo može progutati? Oholo se godinama istovaraš po svojim biračima, a kad ti sve dođe na naplatu, to zoveš crnim labudom!

Posebno je dirljivo kako su plenkisti mislili da je dovoljno nekoliko dana pred izbore malo spomenuti 30. svibnja i Bleiburg i da će im zbog toga biračko tijelo odmah zaboraviti Istanbulsku, Marakeš, HNS, Pupovca, otimanje referenduma i sve druge divote kojim su ga častili. Precijenili su, dakako, i ushićenost naroda što imamo špicen-ćatu pod Merkeličinim pokroviteljstvom.

HDZ je ostvario najlošiji rezultat na nacionalnoj razini u povijesti, samo 22,72 %. Cinici kažu kako bi povratkom Jadranke Kosor na čelo stranke poboljšali rezultat barem jedan posto, jer su pod njom, za njih katastrofalne 2011. dobili 23,5 %.

No aktualni Plenkovićev rezultat neusporedivo je gori od Kosoričina jer je ostvaren na odzivu od 30 %. Budući da je u tome već ispucana sva klijentelistička glasačka mašinerija, na parlamentarnim izborima, s dvostruko većom izlaznošću, Plenkovićevih 22 % ide prema 15 %, ako ne i još manje.

Plenković je, poput onog junaka narodnog vica, taman naučio magarca (biračko tijelo HDZ-a) da ne jede, a on mu crknuo. Od nametanja Istanbulske konvencije pisao sam kako je Plenković politički mrtav, samo mu to još nitko nije rekao.

Tko se sjeća sudbine Sanadera, Kosor i Karamarka, zna što slijedi. Kad je Plenković nakon objave rezultata obliven znojem i unezvijerenog pogleda konačno izašao pred okupljene u HDZ-ovu stožeru, nisam ni slušao što govori, već sam pozorno promatrao Jandrokovića iza njegovih leđa, koji nepogrešivo, kao svizac Phill njuši promjene klime. Pljeskao je Plenkoviću kratko i mlako, a onda se brzo odmaknuo od njega. Zaključak: od nedjelje Plenković više nije lovac, već je postao lovina.

Jadranka Kosor je prije nekoliko godina javno ispričala jednu prekrasnu epizodu, dragocjenu za razumijevanje mentaliteta HDZ-ovaca. Nakon objave rezultata za izbora predsjednika na stranačkom saboru u Lisinskom, kad je vidjela da je izgubila, pozvala je svoje suradnike da se spuste na kavu. Na vrha stuba uz nju je bilo tridesetak ljudi, na kraju dva reda stepenica, kad se osvrnula, uz nju ih je ostalo samo troje. Plenkoviću u slobodnom padu teško da će ih ostati i toliko.

Dojmljivo je kako su prosječne HDZ-ove ovčice krotke na koritu vlasti sve dok im ga puniš, no čim shvate da je vlast ugrožena pretvaraju se u bijesne pse koji su spremni rastrgati oslabjelog gazdu.

No što ako Plenkovića i skinu prije parlamentarnih izbora? Kako će uvjeriti svoje nekadašnje biračko tijelo da su preko noći postali drugačiji? Čak i kad bi pronašli uvjerljivog lidera, morali bi letjeti svi koji su glasovali za Istanbulsku, držali Plenkoviću ljestve za koaliciju s HNS-om i Pupovcem, svi koji su opstruirali referendum o promjeni izbornog zakona.

Imaju li u vrhu stranke uopće još ikoga s ugledom u javnosti desnijoj od SDP-a? SDP je na euroizborima dobio 18,7 %, manje nego prije, pa nemaju previše razloga za slavlje, osim činjenice da ih alternativne lijeve stranke nisu ugrozile. Pokazalo se u cjelini kako ljevica u Hrvatskoj ne može ni na koji drugi način sudjelovati u vlasti osim koalicijom s HDZ-om. Kad se svi zbroje, od SDP-a do Radničke fronte ne prelaze trećinu biračkog tijela.

Demografija i opća politička klima od Amerike pa do labudova u Europi čini svoje. Hrvatska je politički sve konzervativnija. Kandidat za predsjednika koji se pretežno obraća lijevom biračkom tijelu teško može dobiti predsjedničke izbore, omjer desnog i lijevo biračkog bazena je ugrubo 45-35, između su prosvjedni, ideološki nesvrstani i fluidni glasovi, koja trenutno skupljaju Kolakušić i Živi zid. Dakle, jedni način da SDP dođe na vlas je koalicija s HDZ-om, prema čemu sve vodi ako Plenković ostane u sedlu.

Pokazalo se kako na prostoru desno od Plenkovićeva HDZ-a postoji velik potencijal. Ali nedostaje lider i stožerna stranka. Suvereniste je Ruža Tomašić povukla do 8,52%., no predstoji im još puno rada da se učvrste na tom rezultatu. Sada je jasno i da bi s Marijanom Petir na čelu HSS-a bio ozbiljan faktor, a ovako se sveo na priljepak koji je svojim mrvicama IDS-u omogućio mandat, jednako kao i Glas. U Zagrebu je Amsterdamska koalicija na pogon Glasa, nasuprot velikim očekivanjima, doživjela potop, jednako kao i Bandićeva lista.

Mostu su ovi izbori bili ozbiljna pljuska i upozorenje da ne mogu više živjeti samo od grijeha HDZ-a i SDP-a jer su tu i drugi moralizatori. Presudne glasove uzeo im je Kolakušić, novi heroj ogorčenih, antisistemskih birača. Čini se kako će najveća dugoročna žrtva Kolakušića biti Živi zid, s kojim se bori za potpuno isto biračko tijelo.

Najveći posredni gubitnik ovih izbora je Kolinda Grabar Kitarović. Imala je peh da se taman priklonila Plenkoviću, a on riknuo. Politička i moralna sablazan zvana HNS trenutno upravlja dobrim dijelom države uključujući i reformu školstva, no unatoč golemoj klijenteli i velikom novcu uloženom u kampanju dobili su 2,6 %, s tim da je izvan Međimurja taj podatak još tragičniji. Hoće li ministrica obrazovanja iza koje stoji stranka s takvim legitimitetom i dalje nastupati onako važno?

Poetska pravda ostvarila se i na primjeru Dalije Orešković, kod koje se pokazao najveći nerazmjer medijske prisutnosti i stvarne političke težine koja je sada izmjerena. Dobila je 2,02 %, a suradnici su je napustili još brže nego Jadranku Kosor na stepeništu Lisinskog. Može se tješiti da je osvojila 40 % glasova na biračkom mjestu u Indiji.

Dakle, jedino kad bi većina Hrvata živjela u Indiji, ona bi bila relevantan politički faktor. Gore je prošlo još jedino Pametno s 1,4 %. Koliko je pametno da se ljudi s izgrađenim karijerama godinama silom trpaju u politiku, gnjave narod plitkim scijentizmom, liberalizmom koji bi ušutkivao druge i samoproglašenom pameću, pa nakon svega dobiju 1,4 %? Tko je tu pametan, a tko lud?

Veliki gubitnik izbora su i agencije za istraživanje rejtinga, bolje rečeno za manipuliranje javnosti. Nakon što se zaboravilo na njihov debakl za prošlih predsjedničkih izbora, opet su postale sveprisutne u predizborno vrijeme, i opet su doživjele fijasko.

Tako je HRejting HDZ-u davao 27,2, Ipsos 28,2, CroDemoskop 27,3 postotka, a dobili su 22,7. Poslije objave rezultata su se poklopili ušima, ali ne treba sumnjati da će, kad se prašina slegne, opet izmiljeti u medije sa svojim mutnim poslom. Što će biti s HDZ-om nakon što su dobili “mudo labudovo”?

Izgledno je da će pokušati rušiti Plenkovića na unutarstranačkim izborima, koje će on sada maksimalno otezati. Onaj tko prvi kaže – car je gol, tko prvi baci “kamen” izravne optužbe na Plenkovića bit će kandidat za njegova nasljednika. U međuvremenu, predviđam da će Plenkovićev HDZ naglo početi hrvatovati, blajburgijati i kmisariti. Tko im povjeruje, taj ih je i zaslužio.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Žestok prigovor HDZ-u: ‘Evo kako ćete ponovo vratiti svoje glasove’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari