Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Dogodilo se jedino ‘mudo labudovo’

Objavljeno

na

Muškarci su oduvijek skloni jedni drugima pri srdačnom pozdravljanju prišivati animalne nadimke – gdje si lave, kako si tigre, šta ima zmaju, živio sokole. HDZ-ovci se navodno od nedjelje pozdravljaju sa – gdje si labude!

U izbornoj noći, nakon hladnog tuša konačnih rezultata naglo se raspao tulum u HDZ-ovu stožeru, a u sitne sate se u kadru ukazao misteriozni analitičar Robert Kopal, kojeg otada zovu Ukopal.

Dotjeran i pomalo misteriozan muškarac, poput Georgea Michaela u kasnim danima, na novinarsko pitanje gdje su pogriješili u procjenama rekao je da im se dogodio “crni labud”.

Tako je, sad već legendarna, metafora ušla u hrvatski politički govor i obilježila postizborni tjedan. Izraz “crni labud” proslavio je Nassim Nicholas Taleb, pomodni teoretičar koji je tim kič-terminom označio događaj koji odstupa od očekivanog pa ga je teško predvidjeti, a na koncu ima katastrofalne posljedice. Povod mu je bila financijska kriza 2008.

No za Plenkovićev lijevi HDZ u svemu ovome nije bilo ničega neočekivanog, pa bi se prije, umjesto o labudu, moglo govoriti o noju, jer su se tako ponašali, s glavom u pijesku odbijajući vidjeti stvarnost, piše Nino Raspudić / Večernji list

Kopal je nakon bisera o crnom labudu otišao i korak dalje ustvrdivši: “Kad se pogleda Europu, događa se puno teško predvidljivih stvari”.

Istina je sasvim drugačija. Diljem Europe dogodilo se ono što je svakome iole upućenom, sa zrncem zdravog razuma bilo jasno da će se dogoditi. Salvini je trijumfirao u Italiji, Le Pen u Francuskoj, Farage u Britaniji, učvrstili se Orban u Mađarskoj i PIS u Poljskoj, u Njemačkoj su CDU i SPD zbrojeno izgubili dvadeset posto biračkog tijela, AFD je ostao stabilan, a nabujali su Zeleni, prema kojima sada glavinjaju dezorijentirani birači.

Dakle, ta iznimno rijetka pojava “crnog labuda” dogodila se “samo” u Britaniji, Italiji, Francuskoj, Poljskoj, Mađarskoj i nizu drugih zemalja. Prije bismo rekli da je riječ o bijelom labudu, crnoj vrani, plavom nebu, zelenoj travi, žutoj banani, a HDZ-u se, od labuđih metafora, uz ispriku čitateljima, dogodilo jedino “mudo labudovo”.

Misleći da ga narod voli u jednakoj mjeri koliko se voli sam Plenković je, za razliku od ovaj put iznenađujuće zrelog Bernardića, biračima servirao listu poluanonimaca, čime je još jednom ponizio stranku i dugoročno uništio političke karijere nekoliko mladih ljudi koje je isturio da izginu.

Što su mislili ti bleferi, koliko HDZ-ovo tradicionalno biračko tijelo može progutati? Oholo se godinama istovaraš po svojim biračima, a kad ti sve dođe na naplatu, to zoveš crnim labudom!

Posebno je dirljivo kako su plenkisti mislili da je dovoljno nekoliko dana pred izbore malo spomenuti 30. svibnja i Bleiburg i da će im zbog toga biračko tijelo odmah zaboraviti Istanbulsku, Marakeš, HNS, Pupovca, otimanje referenduma i sve druge divote kojim su ga častili. Precijenili su, dakako, i ushićenost naroda što imamo špicen-ćatu pod Merkeličinim pokroviteljstvom.

HDZ je ostvario najlošiji rezultat na nacionalnoj razini u povijesti, samo 22,72 %. Cinici kažu kako bi povratkom Jadranke Kosor na čelo stranke poboljšali rezultat barem jedan posto, jer su pod njom, za njih katastrofalne 2011. dobili 23,5 %.

No aktualni Plenkovićev rezultat neusporedivo je gori od Kosoričina jer je ostvaren na odzivu od 30 %. Budući da je u tome već ispucana sva klijentelistička glasačka mašinerija, na parlamentarnim izborima, s dvostruko većom izlaznošću, Plenkovićevih 22 % ide prema 15 %, ako ne i još manje.

Plenković je, poput onog junaka narodnog vica, taman naučio magarca (biračko tijelo HDZ-a) da ne jede, a on mu crknuo. Od nametanja Istanbulske konvencije pisao sam kako je Plenković politički mrtav, samo mu to još nitko nije rekao.

Tko se sjeća sudbine Sanadera, Kosor i Karamarka, zna što slijedi. Kad je Plenković nakon objave rezultata obliven znojem i unezvijerenog pogleda konačno izašao pred okupljene u HDZ-ovu stožeru, nisam ni slušao što govori, već sam pozorno promatrao Jandrokovića iza njegovih leđa, koji nepogrešivo, kao svizac Phill njuši promjene klime. Pljeskao je Plenkoviću kratko i mlako, a onda se brzo odmaknuo od njega. Zaključak: od nedjelje Plenković više nije lovac, već je postao lovina.

Jadranka Kosor je prije nekoliko godina javno ispričala jednu prekrasnu epizodu, dragocjenu za razumijevanje mentaliteta HDZ-ovaca. Nakon objave rezultata za izbora predsjednika na stranačkom saboru u Lisinskom, kad je vidjela da je izgubila, pozvala je svoje suradnike da se spuste na kavu. Na vrha stuba uz nju je bilo tridesetak ljudi, na kraju dva reda stepenica, kad se osvrnula, uz nju ih je ostalo samo troje. Plenkoviću u slobodnom padu teško da će ih ostati i toliko.

Dojmljivo je kako su prosječne HDZ-ove ovčice krotke na koritu vlasti sve dok im ga puniš, no čim shvate da je vlast ugrožena pretvaraju se u bijesne pse koji su spremni rastrgati oslabjelog gazdu.

No što ako Plenkovića i skinu prije parlamentarnih izbora? Kako će uvjeriti svoje nekadašnje biračko tijelo da su preko noći postali drugačiji? Čak i kad bi pronašli uvjerljivog lidera, morali bi letjeti svi koji su glasovali za Istanbulsku, držali Plenkoviću ljestve za koaliciju s HNS-om i Pupovcem, svi koji su opstruirali referendum o promjeni izbornog zakona.

Imaju li u vrhu stranke uopće još ikoga s ugledom u javnosti desnijoj od SDP-a? SDP je na euroizborima dobio 18,7 %, manje nego prije, pa nemaju previše razloga za slavlje, osim činjenice da ih alternativne lijeve stranke nisu ugrozile. Pokazalo se u cjelini kako ljevica u Hrvatskoj ne može ni na koji drugi način sudjelovati u vlasti osim koalicijom s HDZ-om. Kad se svi zbroje, od SDP-a do Radničke fronte ne prelaze trećinu biračkog tijela.

Demografija i opća politička klima od Amerike pa do labudova u Europi čini svoje. Hrvatska je politički sve konzervativnija. Kandidat za predsjednika koji se pretežno obraća lijevom biračkom tijelu teško može dobiti predsjedničke izbore, omjer desnog i lijevo biračkog bazena je ugrubo 45-35, između su prosvjedni, ideološki nesvrstani i fluidni glasovi, koja trenutno skupljaju Kolakušić i Živi zid. Dakle, jedni način da SDP dođe na vlas je koalicija s HDZ-om, prema čemu sve vodi ako Plenković ostane u sedlu.

Pokazalo se kako na prostoru desno od Plenkovićeva HDZ-a postoji velik potencijal. Ali nedostaje lider i stožerna stranka. Suvereniste je Ruža Tomašić povukla do 8,52%., no predstoji im još puno rada da se učvrste na tom rezultatu. Sada je jasno i da bi s Marijanom Petir na čelu HSS-a bio ozbiljan faktor, a ovako se sveo na priljepak koji je svojim mrvicama IDS-u omogućio mandat, jednako kao i Glas. U Zagrebu je Amsterdamska koalicija na pogon Glasa, nasuprot velikim očekivanjima, doživjela potop, jednako kao i Bandićeva lista.

Mostu su ovi izbori bili ozbiljna pljuska i upozorenje da ne mogu više živjeti samo od grijeha HDZ-a i SDP-a jer su tu i drugi moralizatori. Presudne glasove uzeo im je Kolakušić, novi heroj ogorčenih, antisistemskih birača. Čini se kako će najveća dugoročna žrtva Kolakušića biti Živi zid, s kojim se bori za potpuno isto biračko tijelo.

Najveći posredni gubitnik ovih izbora je Kolinda Grabar Kitarović. Imala je peh da se taman priklonila Plenkoviću, a on riknuo. Politička i moralna sablazan zvana HNS trenutno upravlja dobrim dijelom države uključujući i reformu školstva, no unatoč golemoj klijenteli i velikom novcu uloženom u kampanju dobili su 2,6 %, s tim da je izvan Međimurja taj podatak još tragičniji. Hoće li ministrica obrazovanja iza koje stoji stranka s takvim legitimitetom i dalje nastupati onako važno?

Poetska pravda ostvarila se i na primjeru Dalije Orešković, kod koje se pokazao najveći nerazmjer medijske prisutnosti i stvarne političke težine koja je sada izmjerena. Dobila je 2,02 %, a suradnici su je napustili još brže nego Jadranku Kosor na stepeništu Lisinskog. Može se tješiti da je osvojila 40 % glasova na biračkom mjestu u Indiji.

Dakle, jedino kad bi većina Hrvata živjela u Indiji, ona bi bila relevantan politički faktor. Gore je prošlo još jedino Pametno s 1,4 %. Koliko je pametno da se ljudi s izgrađenim karijerama godinama silom trpaju u politiku, gnjave narod plitkim scijentizmom, liberalizmom koji bi ušutkivao druge i samoproglašenom pameću, pa nakon svega dobiju 1,4 %? Tko je tu pametan, a tko lud?

Veliki gubitnik izbora su i agencije za istraživanje rejtinga, bolje rečeno za manipuliranje javnosti. Nakon što se zaboravilo na njihov debakl za prošlih predsjedničkih izbora, opet su postale sveprisutne u predizborno vrijeme, i opet su doživjele fijasko.

Tako je HRejting HDZ-u davao 27,2, Ipsos 28,2, CroDemoskop 27,3 postotka, a dobili su 22,7. Poslije objave rezultata su se poklopili ušima, ali ne treba sumnjati da će, kad se prašina slegne, opet izmiljeti u medije sa svojim mutnim poslom. Što će biti s HDZ-om nakon što su dobili “mudo labudovo”?

Izgledno je da će pokušati rušiti Plenkovića na unutarstranačkim izborima, koje će on sada maksimalno otezati. Onaj tko prvi kaže – car je gol, tko prvi baci “kamen” izravne optužbe na Plenkovića bit će kandidat za njegova nasljednika. U međuvremenu, predviđam da će Plenkovićev HDZ naglo početi hrvatovati, blajburgijati i kmisariti. Tko im povjeruje, taj ih je i zaslužio.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Žestok prigovor HDZ-u: ‘Evo kako ćete ponovo vratiti svoje glasove’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari